Prenosim iz Till Death Do UsPart: Does the Death Penalty Satisfy Christian Standards of Justiceand Compassion? (1989. god.), autor je filozof M. Pakaluk.
Dvadesetosmogodišnji Mark Chicano zavapio je u očaju. Vijeće sudaca Connecticuta ga je upravo osudilo na 260 godina zatvora — zapravo doživotnu kaznu — zbog ubojstva tri osobe. U veljači 1987. Chicano je prisluškivao ispred prozora spavaće sobe svoje djevojke dok je ona imala odnos s drugim muškarcem. Chicano je tada provalio u kuću i, nakon što je čekao 40 minuta, napao ih je i ubio. Kad se na vratima spavaće sobe pojavio jedanaestogodišnji posinak njegove djevojke, Chicano je ubio i njega.
Chicano se bacio pred sucima i zavapio kad je izrečena presuda, ali ne zbog njezine strogoće, nego zbog njezine blagosti. "Mora me se ubiti", vikao je, "mora me se kazniti za ono što sam učinio." Chicano je ponavljao: "Duboko, duboko mi je žao. Morate me ubiti." A zatim je dodao zlokobnu prijetnju: "Ako me ne osudite na smrt, ja ću to, na ovaj ili onaj način, učiniti sam." Sedmorica policajaca morala su ga oboriti na tlo kako bi ga mogli iznijeti iz sudnice.
Patnja ovog čovjeka i njegovo brutalno kajanje podsjetili su na Kantovu poznatu raspravu o smrtnoj kazni. Kant je tvrdio da je doživotni zatvor nužno ili preblaga ili prestroga kazna za ubojstvo, ovisno o duševnom stanju krivca. Ako se krivac ne kaje, rekao je Kant, onda je doživotni zatvor preblag, jer ubojica može uživati u mnogim godinama života bez ikakvih grižnja savjesti; dok je, ako se osuđenik kaje, doživotni zatvor prestrog, jer je tada prisiljen živjeti sa svojom tugom. Kant je primijetio da je, suprotno tome, smrtna kazna prilagođena pružanju najprikladnije kazne u oba slučaja. Osuđenik koji se kaje prepoznaje da zaslužuje umrijeti zbog onoga što je učinio, pa smrtna kazna odgovara njegovoj vlastitoj prosudbi; a nepokajani osuđenik kažnjen je oduzimanjem vlastitog života, kojeg je cijenio više nego činiti ono što je ispravno.
Možda je Mark Chicano bio emocionalno poremećen na način koji ga djelomično oslobađa krivnje za njegove zločine, a njegov ispad na izricanju presude bio je znak trajne neuravnoteženosti. Ili možda Chicanovo samooptuživanje ima temelja, a budući da to nitko drugi ne priznaje, doveden je u stanje frustracije. U svakom slučaju, lako je zamisliti posve razumne ubojice koji, poput "časnog čovjeka" o kojem Kant govori, smatraju prikladnim da budu pogubljeni za svoje zločine.
Postoje katolici koji vjeruju da "nijedan zločin ne zaslužuje smrtnu kaznu". Ako bi oni primjerice bili prijatelji krivca optuženog na smrtnu kaznu, smatrali bi da im je zadatak podnositi žalbe i raditi pritiske s ciljem ublažavanje kazne, inzistirajući da je smrtna kazna neopravdana, barbarska ili okrutna. Vjerojatno bi podrazumijevali da im se i drugi katolici trebaju pridružiti u nastojanju da spriječe pogubljenje. Vjerojatno bi posljednje što bi očekivali ili željeli bilo da se njihov prijatelj pridruži onima koji se zalažu za smrtnu kaznu i kaže: "Prestanite s tim; zaslužujem umrijeti zbog onoga što sam učinio."
Ipak, ovaj stav - "Zaslužujem umrijeti zbog svog grijeha" - duboko je kršćanski. Čini se da je to nužan dio istinskog kajanja za počinjenje bilo kojeg teškog grijeha. Nakon što je Natan prekorio Davida zbog preljuba i ubojstva Urija, David je uskliknuo: "Sagriješio sam protiv Jahve!", na što mu Natan odvrati : "Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti " Natan je time implicirao da je David, prepoznavši svoj grijeh, prepoznao i da zaslužuje kaznu smrću. [...]