Ne znam postoji li mjera rasprostranjenosti, ali viđao sam da se i kod nas sve više spominju napojnice. (Nedavno svjetsko prvenstvo je također podsjetilo na fenomen "kulture napojnica".)
Napojnice, odnosno kultura napojnica, odnose se na sustav u kojem izvršitelji usluga (zaposlenici) dobivaju značajan udio svojih prihoda kroz financijsku kompenzaciju koja je očekivana (iako dobrovoljna), ali ovisi o korisniku usluge, ne o poslodavcu.
Iako smo kroz popularnu kulturu upoznati s napojnicama u drugim državama, one povijesno nisu bile toliko rasprostranjene kod nas pa se mnogi možda pitaju čemu uopće služe u ekonomskom modelu.
Prema objašnjenju ekonomista, takav sustav prepušta gostu - a ne poslodavcu - da prosuđuje o tome koliko je kvalitetna usluga. Javlja se onda kada poslodavac nije u stanju procijeniti niti saznati sve detalje o usluzi, korisnik usluge je jedini koji je u stanju procijeniti pruža li, primjerice konobar u restoranu – ili u gužvi nekog noćnog kluba, dobru uslugu. (Problem lokalnog znanja i raspršenosti informacija.) Poslodavac ne može nadgledati svaki stol u svakom trenutku niti bi takvo što bilo poželjno. Uvjeti i iskustvo mogu se razlikovati od stola do stola i od gosta do gosta, svatko ima svoju mjeru kvalitete usluge i na pružatelju je da to prepozna i ostvari. (Problem nalogoprimatelja i nalogodavca.) Napojnica je poticaj u situacijama kada poslodavac ne može stalno nadzirati rad zaposlenika, kupac postaje nadzornik.
Dakle, kod takvih usluga ne postoji objektivna mjera koju bi poslodavac mogao lako provjeriti i na koju bi se mogao osloniti. Kod nekih usluga postoji objektivna i mjerljiva informacija, primjerice brzina isporuke, i kod takvih usluga ne postoje napojnice. Upravitelj restorana želi da konobar pruži najbolju moguću uslugu, a napojnicama se sustav sam regulira, nitko ne mora njime "upravljati". Konobar ima jasnu motivaciju pružiti što bolju uslugu gostu, i odmah dobiva izravnu informaciju koliko je dobar u tome, treba li nešto promijeniti i je li taj posao nešto što bi on trebao obavljati.
Naravno, "kultura napojnica" podrazumijeva još puno toga, pogotovo tamo gdje je prisutna generacijama. U SAD-u se podrazumijeva da određene usluge zahtijevaju napojnice. Očito, to ostavlja puno prostora za druge ne-ekonomske faktore: Hoćete li ostaviti napojnicu samo kako bi se pokazali kao velikodušna osoba? Kako bi ostavili dojam? Ostavljate li napojnicu kako bi nekome pomogli? Zašto biste ostavili napojnicu ako ste tamo turistički i više se nikada nećete vratiti? Ostavljate li veliku napojnicu da bi se pokazali kao osoba koja si to može priuštiti? (Istraživanja pokazuju da ljudi ostavljaju veće napojnice kada ih drugi promatraju.) Mnogo je tu društvene dinamike; koliko ćete ostaviti ukoliko vas osobno poslužuje vlasnik restorana, ili neki student, ili možda neka poznanica koja je u oskudici, itd.
No, kao što je spomenuto, u "kulturi napojnica" postoji i očekivanje da će se napojnica "dati". Svi prihvaćaju da neki poslovi imaju nisku plaću, a prava plaća su napojnice koje dobijete. Gosti znaju da je očekivanje da će, kao što su platili hranu, platiti i one koji su im tu hranu poslužili. Gost je taj koji plaća uslugu kroz napojnicu, ako ne ostavi napojnicu kao da nije platio uslugu. Mogli bismo reći da je "pobjegao" bez da je platio uslugu.
Prema mome shvaćanju; kod nas će netko opravdano reći "zašto bih mu ostavio napojnicu, samo je radio svoj posao", a u SAD-u će netko opravdano reći "zašto mu ne bih ostavio napojnicu, samo je radio svoj posao". (Čak i kada ta usluga nije na najvišoj razini.)