Smjer u životu – J. Kunićić

Ranije sam istaknuo nekoliko dojmljivih propovijedi dominikanca Jordana Kuničića (O grijehu i Otkuda Bol i Koja je korist od čovječih boli).

Na jednostavan i sažet način objedinjuje ono što je kroz stoljeća oblikovalo kršćansku misao Zapada – "Jeruzalem i Atenu"; ali i druge utjecaje koji su oblikovali našu civilizaciju i kulturu. Kad se tome dodaju narodne izreke i reference na domaće autore, sve to, u kombinaciji s njegovim životnim iskustvom, rezultira jedinstvenim i impresivnim propovijedima. ("All killer no filler with this guy" bi se to danas stručno opisalo.)

Naišao sam na opis njegove teologije; "Logika, strogo obrazlaganje tvrdnji, posvemašnja autentičnost u vjernosti Crkvi i primjena tomističkih načela na probleme današnjice." (Izuzev pojedinih nadahnutih duhovnih autora, zar postoji neki drugi način?)

Kuničić nije nepoznat autor, ali sigurno nisam jedini koji ga nije čitao tako da mi se čini korisnim još jednom skrenuti pozornost na njega, točnije na njegovu knjigu Smjer u život (kratak prikaz katoličke moralke).

Radi se o knjizi koju sam "tražio", ali nisam znao da postoji. Rado bih da sam je još davno pročitao.(Koliko bi mi koristila i koliko bih je shvatio u pojedinoj dobi je drugo pitanje.)

Ne bih ipak želio pretjerivati i stvarati prevelika očekivanja, zasigurno sličnu obradu možete pronaći kroz druge knjige i autore, ali korisno je što postoji ovakav sažeti pregled.

Možete pronaći scan izdanja knjige iz 60-ih što nije toliko čitljivo, ali su se zato na portalu Vjera i Djela potrudili i objavili cijelu knjigu (po poglavljima) u obliku članaka. Možete je pronaći na poveznici; 

 Jordan Kuničić, Smjer u život.

U članku su navedene sve poveznice na pojedina poglavlja knjige pa im možete jednostavno pristupiti.

Krist nije napisao knjigu nego utemeljio Crkvu

Michael Pakaluk u "Bible-Only Christianity?"(1989.) se bavi poznatom protestantskom doktrinom "sola scriptura". Opisuje raspravu između katolika i protestanta. Prenosim dio;

[...] Pogrešan razlog je taj što su katolici upali u neku vrstu apatije glede evangelizacije. Ne shvaćaju kako dar prave vjere podrazumijeva obvezu dijeljenja tog dara s drugima. ... Izrecitiraju vjerovanje "u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu", a ne shvaćaju da je katoličanstvo u svojoj biti apostolsko. Ukoliko i shvaćaju, zbog loše kateheze to ne ostvaruju.

Katolik bi svoj odgovor mogao započeti upozorenjem da protestant rabi pojmove "Riječ Božja" i "Pismo" kao sinonime, ali Isus Krist jest Riječ Božja koja je tijelom postala, a Pismo ima izvedeni autoritet jer Ga predstavlja. Ako je Crkva Tijelo Kristovo, kako Pismo kaže, onda ona prima facie također može predstavljati Krista i stoga može polagati pravo na određeni autoritet.

Krist je bio potpuna i savršena objava Boga. Pitanje tada glasi: Kako je Krist namjeravao da se Njegova objava sačuva za buduće naraštaje — po Crkvi, uz pomoć Pisma, ili po Pismu samom? Ako je Krist želio da se Njegova objava sačuva samo po knjizi, zašto je onda utemeljio Crkvu, a zanemario napisati knjigu? Ako je međutim Krist namjeravao da se Njegova objava sačuva ponajprije po Crkvi, onda ima smisla što je pisanje o Njemu prepustio članovima Crkve.

---

Zapravo, nigdje nije zapisano da je Krist ikada apostolima naredio da pišu o Njemu, niti je bilo koji pisac Novoga zavjeta kazao da piše jer mu je Krist to rekao. Prilično čudno ako bi Pismo trebalo imati primarnu ulogu u očuvanju Kristove objave.

Očito je da Pismo ne može biti jedini autoritet za kršćanina, jer postoje pretpostavke koje se daju kada se Pismo smatra takvim autoritetom, pretpostavke koje "samo Pismo" ne može pružiti. Primjerice pismo ne uspostavlja vlastiti kanon, niti to može učiniti. Novi zavjet ne nabraja vlastite knjige govoreći da su nadahnute, i da su samo te nadahnute. Ranokršćanska Crkva je to učinila. Pretpostavimo da je Novi zavjet sadržavao takav popis, recimo u Knjizi Otkrivenja. Tada bi taj popis bio konačan samo ako bi taj dio Pisma bio nadahnut. Knjiga može navesti samu sebe, ali taj popis ima autoritet samo ako ga knjiga već ima; knjiga ne može sama sebi uspostaviti autoritet.