Kirk u The Imaginative Mind piše o
Adamsu koji je smatrao da ne možemo izbjeći koncept aristokracije.
Francuski spekulatori (učenici Voltairea ili Rousseaua) nudili su
egalitarnu sliku čovjeka i društva, ali radi se o naivnom
razmišljanju. Naravno, ljudi su rođeni s "jednakim"
pravima, ali imaju različite sposobnosti i kapaciteta tako da
društvo opravdano može biti puno "nejednakosti".
(2) Aristokracija nije samo rezultat društva. Jednom djelom je prirodna, jednim umjetna: Ali ne možete je iskorijeniti. Licemjeri mogu negirati njezino postojanje; ali ona će svejedno preživjeti jer u svakom zamislivom društvu će neki ljudi imati politički utjecaj nad drugima – neki će biti sljedbenici , neki vođe, a vođe političkog društva su aristokrati, a vi ih zovite kako želite. "Uzmite sto ljudi na koje prve naiđete, i osnujte republiku. Svaki čovjek će imati jednaki glas, ali kada dođe do odlučivanja i rasprava, shvatiti ćete da njih dvadeset petero može ostvariti pedeset glasova. Svaki od tih dvadesetipet je aristokrat u tom smislu riječi; bilo da je taj glas priskrbio svojim rođenjem, bogatstvom, položajem, znanjem, učenošću, umijećem, prepredenošću ili tek svojim karakterom"
Treće, aristokracija je rezultat
prirode koju ne možete zakonski promijeniti. Postoje ljudi koji će,
bilo negativnim ili pozitivnim utjecajem, upravljati s više glasova.
Aristokracija se ne sastoji od umjetnih titula, ordena, ukrasa i
sličnog. Četvrto, čak ni nasljedna aristokracija ne ovisi o
zakonu. Peto, Aristokraciju ne možete uništiti konfiskacijom
bogatstva. (Možete je prenijeti.)
(6) Čak i pokušaji zakona da postignu jednakost rezultiraju ojačavanjem aristokracije. "Što više obrazujete, bez ravnoteže u vlasti, to će narod i vlada biti aristokratskija." Jer time država stvara elitu koja upravlja glasovima manje informiranih kolega.
(7) Niti jedna narod nije ukinuo aristokraciju. Jakobini to nisu postigli jer nisu svi muškarci i žene postali podjednako mudri, elegantni i lijepi. U najboljem slučaju, zamijenili su stare pojedince novima; aristokracija ostaje, možda bez titula, ali još uvijek posjeduje istu političku moć.
U osmoj točki zaključuje Kirk da
Adams nije zagovarao aristokraciju, jednostavno je smatrao da se radi
o prirodnom fenomenu kojeg ne možete racionalno negirati. Ima svojih
prednosti i mana. Bilo je trenutaka kada je aristokracija djelovala
negativno, ali i trenutaka kada se suprostavljala monarsima i rulji.
Kirk prenosi i citat J.C. Graya;
"Prave vladare društva ne možemo otkriti, radi se osobama koje dominraju voljama svojih sugrađana."
PS
Sviđalo se to nama ili ne, svaka
nacija ima svoju aristokraciju. (Charles Murray je pisao nešto na tragu nove američke aristokracije, u skladu s šestom točkom.)
Još jedan problem je što danas imamo
aristokraciju koja ima takve povlastice, ali nema obveze. (Nema
noblesse oblige.) Primjerice
u konkretnoj situaciju u kojoj se nalazimo svakodnevno čujemo
mnoštvo poznatih i utjecajnih osoba koje nas uvjeravaju da smo svi u
istoj situaciji, oni su baš poput nas.
U
prijašnjem društvenom uređenju smo također svi bili drugovi, samo
što su određeni drugovi donosili odluke o životu drugih.
Što današnja aristokracija govori o našem društvu?
Što današnja aristokracija govori o našem društvu?