Predsjednički izbori se približavaju kraju, prikladno je da razmislimo o tekstu današnjeg evanđelja; "Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje." Isusov odgovor možemo interpretirati na više načina, ali očita interpretacija nam govori da smo kao katolici dužni poštovati zakone države u kojoj živimo. Ta poslušnost znači da moramo plaćati poreze i u državi koja je nesavršena, kao što i jesu sve ljudske institucije. Lako je shvatiti potrebu da podržavamo državu jer su sva društva u opasnosti da uđu u razne nerede, stanje u kojemu će vladati nemoral i zlo. Ipak, iz Isusova odgovora ne slijedi da su stvari koje se tiču Cara i stvari koje se tiču Boga potpuno odvojene, niti da bi se mi kao kršćani trebali potpuno povući iz politike. Naprotiv, kada se Car ponaša nepravedno prema svojem narodu i kada stoji na putu našeg spasenja, imamo pravo i dužnost prosvjedovati. U četvrtom je stoljeću primjerice, Sv. Ambrozije biskup Milana napisao pismo puno poštovanja, ali i snage caru Teodoziju nakon što je car naredio ubojstvo više tisuća građana u Solunu. Biskup Ambrozije rekao je caru da u strahu od Boga neće služiti Misu na kojoj će on biti prisutan. Biskup Ambrozije piše; "Je li ono što je zabranjeno nakon proljevanje krvi jednog nevinog čovjeka dopušteno nakon proljevanje krvi tolikog mnoštva? Mislim da nije". Srećom Ambrozije je uspio posramiti cara koji se pokajao za svoj zločin te mu je Crkva ponudila pokoru i način pomirenja. Nakon ispovijedi i višemjesečne javne pokore, rimskog cara su prihvatili natrag u zajedništvo sa Katoličkom Crkvom. Crkva je, kao što sam rekao prije, bolnica za grešnike pokajnike. Primjer Ambrozija koji se suprostavio Caru pokazuje da nam je i pravo i dužnost suočiti se sa autoritetima koji se okreću zlu. Posebice se to odnosi kada Car, u kojemu god on obliku, dopušta ubijanje Božje djece. Kao što Bog kaže Kainu u Knjizi postanka; "Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče."(Post 4:10)
Možda nam se čini da pojedini katolici ne mogu nešto promijeniti kao što je uspio biskup Ambrozije u Rimskom carstvu, ali to nije istina. Svaki katolik ima priliku za slavu, da milošću Božjom učini nešto herojsko u svom životu. Katolici su oblikovali i današnju političku sliku svijeta, Papa Ivan Pavao II je zajedno sa svojim zemljacima pridonio mirnom padu komunizma. U Zapadnim zemljama ne samo da se možemo pokloniti Caru nego ga možemo i birati, a glasovi katolika su znali činiti prevagu. Gotovo četrdeset godina(1940-1980tih) katolički glasači sprječavali su dolazak komunista na vlast u Italiji, a u Njemačkoj su katolički glasači skoro doveli do kraja Hitlerove političke karijere na izborima 1932. godine. Unatoč dobroj propagandi i rastućem teroriziranju ljudi od strane Nacionalsocijalističke stranke odnosno nacista, Hitler je osvojio samo četvrtinu glasova u područjima Coblenz-Trieru, Cologne-Aachenu i Bavarskoj, većinski katoličkih regija. Većina katolika je glasovala za Hindeberga, a ne Hitlera, dok je u ostatku Njemačke bilo suprotno pa je Hitler dobio pola glasova. Vrijedi razmisliti o tome kako smo(glasanjem) mogli izbjeći krvoproliće drugog svjetskog rata da je cijela Njemačka glasovala poput Bavaraca. U ovo današnje vrijeme, možemo primjetiti da samo većinski katoličke zemlje u Europi pokušavaju zaustaviti šutnju o modernom holokaustu pobačaja; zemlje poput Irske, Poljske, Malte, Španjolske. Jedini dio Velike Britanije u kojemu se vlada ne usuđuje nametati pobačaj je Sjeverna Irska u kojoj katolici zajedno sa protestantima rade na sprječavanju takvih zakona. U SAD-u je tek svaki šesti glasač katolik, uznemiruje činjenica da smo učinili tako malo u očuvanju svetosti ljudskog života. Posljedica toga je što svaki peti član američkog društva nedostaje, više od 50 milijuna ljudi iako začeti nisu dobili dopuštenje da se i rode.
Lako se ustrašiti kada ulazimo u sukob sa svim mračnim silama koje su se urotile u borbi protiv kršćanske civilizacije. U tim okolnostima vrijedi se ohrabriti i prisjetiti riječi najvećeg britanskog premijera dvadesetog stoljeća. U mračnim danima 1940. godine, baš pred bitku za Britaniju, Churchill je održao sjajan govor u kojemu priprema naciju za nadolazeće borbe. Rekao je;" O ovoj bitci ovisi preživljavanje kršćanske civilizacije... ako ne uspijemo, onda će cijeli svijet, uključujući i SAD, uključujući i sve što znamo i volimo, pasti u provaliju novoga mračnoga doba koje će ovoga puta biti još mračnije i dugotrajnije, mračnije jer je vođeno svjetlošću perverzne znanosti." Draga braćo i sestre u Isusu Kristu, drugi svjetski rat je završio vojnom pobjedom, ali bitka protiv neprijateljske politike- eugenike, eutanazije, nepoštivanja svetosti ljudskoga života i istrebljenje onih koje smatramo nepodobnima za život- ta se bitka i dalje nastavlja u zapadnim zemljama.
Pomolimo se za naše države, neka se bolje educiramo o pitanjima i problemima ovoga svijeta i neka postanemo politički angažirani. Isus Krist nazvao je svoje sljedbenike "svjetlom svijeta"; neka ne budemo svijetlo sakriveno pod posudama!
29. nedjelja kroz godinu
Is 45:1,4-6; Ps 96:1,3-5,7-10; 1 Thes 1:1-5b; Mt 22:15-21
autor: Andrew Pinsent, 2008.