Pišući članak za The American Conservative o Papi Ivanu Pavlu II. naišao sam na neka izazovna zapažanja Svetog Oca prilikom njegovom posjeta rodnoj Poljskoj 1991. godine.
Ovo je Kuća koju je izgradio Rim
Papa je oduvijek znao da rušenje komunizma predstavlja nužan, ali ne i dovoljan uvjet za povratak pristojnog i dostojanstvenog načina života kakav priliči ljudima, a stanje morala u Poljskoj nakon uspjeha Solidarnosti samo ga je ojačalo u takvom razmišljanju. "Podati se žudnjama, seksu, potrošnji: to je europejstvo kakvo neki od zagovaratelja našeg ulaska u Europu žele da prihvatimo", rekao je Papa, "Ali ne smijemo postati dio takve Europe. Mi smo stvorili Europu..."Mi smo ti koji su stvorili Europu
Ta zapanjujuća primjedba podigla je prašinu iako predstavlja pravu istinu. Nedavno je i Papa Benedikt XVI. govorio o "značajnim doprinosima kršćanstva" prilikom stvaranja europske civilizacije. U vremenima kada mediji i ostali neprijatelji Crkve radosno iskorištavaju njezinu trenutnu sramotu, katolici i cijela Zapadna civilizacije trebali bi preispitati ulogu Crkve u stvaranju naše civilizacije.
Zbog toga sam i napisao novu knjigu, "Kako je Katolička Crkva izgradila Zapadnu civilizaciju". Od uloge redovnika(koji su radili puno više od prepisivanja knjiga) do umjetnosti i arhitekture, od sveučilišta do Zapadnog prava, od znanosti do humanitarnog rada, od međunarodnog prava do ekonomije, knjiga ispituje koliko smo kao civilizacija dužni Katoličkoj Crkvi, bez obzira jesmo li toga uopće svjesni.
Primjerice, katoličko dobročinstvo bilo je nešto sasvim novo. Istina, i u antičkom svijetu bilo je određenog pomaganja siromašnima, ali je bilo proračunato, ne i darežljivo. Zgrade koje su bogati financirali isticale su njihova imena, a donatori su davali sredstva kako bi zadužili primatelje ili kako bi skrenuli pozornost na sebe i svoju darežljivost.
Služenje radosnim srcem i opskrbljivanje onih u potrebi bez očekivanja nagrade ili povrata usluge nije bilo načelo kojim su se vodili. Ne postoji ništa u antičkom svijetu što odgovara Crkvinom inzistiranju na svetosti ljudskog života- tek je utjecaj Crkve doveo do ukidanja zastrašujućih praksi poput čedomorstva i gladijatorskih natjecanja.
Prema W.E.H. Leckyu, koji je često oštro kritizirao Crkvu; "ni u praksi ni u teoriji, ni po osnovanim institucijama ni po mjestima predodređenima za tu ulogu, ne možemo ni uspoređivati ulogu milosrđa kršćana prema dobročinstvu antičkog svijeta."
Znanstveni um
Svi smo čuli o navodnom neprijateljstvu Crkve prema znanosti, ali ono što većina ljudi ne zna da su povjesničari znanosti u posljednjih pola stoljeća drastično promijenili to uvrježno mišljenje, tvrdeći da je uloga Crkve u razvoju znanosti na Zapadu bila daleko pozitivnija nego što se do sada mislilo. Pritome ne mislim na katolike apologete nego na važne istraživače povijesti znanosti poput J.L. Heilbrona, A.C. Crombiea, Davida Lindberga, Edwarda Granta i Thomasa Goldsteina. Danas se tvrdi da su određeni aspekti kršćanskog pogleda na svijet zaslužni za činjenicu da se samo na Zapadu znanost uspješno razvila u plodnosno i održivo istraživanje.
Iza takvih teoretskih tvrdnji postoji čitav niz fascinantnih(i zaboravljenih) činjenica. Koliko je ljudi svjesno da je otac geologije katolički svećenik otac Nicholas Steno? Ili da je otac egiptologije o.Athanasius Kircher? Ili da je otac Giambattista Riccioli prvi mjerio ubrzanje slobodnog pada tijela? Ili da 35 mjesečeva kratera nose ime po isusovačkim astronomima i matematičarima? Ili da su početkom 17. stoljeća isusovci prenijeli zapadnjačku znanost po cijelom svijetu, uključujući mjesta poput Indije i Kine? Ili da je Baziliku svetog Petronija u Bologni konstruirana tako da je ujedno i jedan od najpreciznijih opservatorija na svijetu, katolički astronom Giovanni Cassini je pomoću nje potvrdio Keplerov prijedlog da su planetarne orbite elipse, a ne kružnice. Stotine ovakvih nepoznatih činjenica potrebno je nanovo otkriti.
Sveučilište, koje se razvilo i sazrijelo na vrhuncu katoličke Europe, je bila nova pojava u europskoj povijesti. Ništa sličnoga nije postojalo u antičkoj Grčkoj ili Rimu. Institucija kakvo danas poznajemo, sa zavodima, kolegijima, ispitivanjem i diplomama, kao i razlika između dodiplomske i postdiplomske nastave, sve to dolazi direktno iz srednjovjekovnog svijeta.
Nije iznenađujuće da je Crkva učinila toliko puno za razvoj sveučilišta, prema povjesničaru Lowrie Dalyu Crkve je bila "jedina institucija u Europi koji je pokazivala stalan interes za očuvanje i njegovanje znanja". Drugi povjesničar nadodaje da je za sveučilišta; "najkonzistentniji i najveći zaštitnik bio Rimski Papa. On je odobravao, povećavao i štitio njihov povlašten status u svijetu stalnih previranja".
Tradicija intelektualnih rasprava i znanstvenih razmjeni koje su pokrenula sveučiliša imala su velik utjecaj na život u Zapadnom svijetu. Razmislite o sljedećim zapažanjima Edwarda Granta, modernog povjesničara znanosti;
"Što je omogućilo Zapadnoj civilizaciji da razvije prirodne i društvene znanosti na način koji nijedna druga civilizacija nije uspjela? Uvjeren sam da odgovor leži u dubokom i sveprožimajućem duhu ispitivanja stvari koji je prirodna posljedica naglašavanja razuma što se počelo razvijati u srednjem vijeku. Osim otkrivene istine, na srednjovjekovnim sveučilištima razum postaje konačni sudac u većini intelektualnih rasprava i kontroverzi. Bilo je sasvim prirodno učenjacima sa sveučilišta da koriste razum u područjima koja prije nisu bila istraživana odnosno da raspravljaju o mogućnostima sa kojima se prije nisu ozbiljno pozabavili."
Osnivanje sveučilišta, predanost razumu i racionalnim argumentima te duh propitivanja koji su bili karakteristični za srednjovjekovni intelektualni život doveli su do onoga što Grant opisuje kao; "dar rimskog srednjeg vijeka modernom svijetu... makar, to je dar koji nikada neće dobiti svoje priznanje. Možda će i dalje zadržati svoj status kojeg ima već četiri stoljeća kao najbolje čuvana tajna Zapadne civilizacije."
U ime zakona
Zapadnjačko zakonodavstvo također dugujemo Crkvi. Kada su novonastali narodi zapadne europe odlučili u 12. stoljeću posložiti koherentan pravni sustav, što im je bio uzor? Kanonski zakon Crkve, prvi moderni pravni sustav u Europi.
U svijetu u kojemu je proizvoljni, a ne ustavan zakon vladao i crkvenom i sekularnom domenom, Gratian i drugi kanonisti razvili su mjerilo, temeljeno na zakonu i savjesti, za određivanje ispravnosti određenih običaja i podržali ideju prirodnog prava kojeg svaki pravni običaj mora poštivati. Poznavatelji Crkvenog zakona pokazali su barbarskom Zapadu kako da se koriste običajima, ustavnim pravom, i mnogim drugim konstruktima, te kako da stvore koherentan pravni red čija je unutarnja struktura konzistentna i u kojoj su sve prijašnje kontradikcije riješene.
Europski pravnici u 12. stoljeću su, pokušavajući osmisliti moderan pravni sustav za novonastale države Zapadne Europe, smatrali kanonski zakon modelom onoga što pokušavaju postići. Podjednako važan je i sam sadržaj kanonskog zakona, njegov široki opseg doveo je do razvoja Zapadnog prava u područjima poput braka, vlasništva i nasljeđivanja.
Poznavatelj prava Harold Berman piše "uvođenje razumnog procesa suđenja zamijenilo je magične mehaničke načine dokazivanja putem; mučenja vatrom ili vodom, sukoba pobjednika i obrednim zakletvama[sve je to prije imalo veliku ulogu u germanskom narodnom zakonu]; pristanak kao temelj braka, pogrešna namjera kao osnova zločina, razvoj pravednosti za zaštitu siromašnih i bespomoćnih od bogatih i moćnih".
Od kuda dolazi ideja međunarodnog prava? Opet iz srca Crkve, razvili su ga teolozi u 16. stoljeću sa španjolskih sveučilišta, točnije, otac Francisco de Vitoria koji se zajedno sa nizozemskim protestantom Hugom Grotiusom može nazivati "ocem međunarodnog zakona". Kada je vidio kako se ponašaju njegovi sunarodnjaci u zemljama Novoga Svijeta postao je uvjeren da je potrebno razviti nepristran moralni zakon koji bi određivao odnose između država. Prema stručnjaku za međunarodno pravo Jamesu Brownu Scottu, Vitoria je "opskrbio svijet svoga vremena sa prvim remek djelom prava, zakonom koji određuje odnose država i u miru i u ratu".
Ovaj kratak pregled je samo vrh ledenjaka, no nema sumnje da Crkva ima mnoštvo moralnih i važnih sredstava za stvaranje velike civilizacije. U današnje vrijeme tame, upravo na Crkvu pada odgovornost da upotrijebi te alate kako bi spasila našu civilizaciju.
autor: Thomas E. Woods, Jr (2005)