Roditeljska prava i spolni odgoj

Ne znam kakvo je trenutno stanje u hrvatskom školstvu oko spolnog odgoja, pitanje je koliko i kako bi takav odgoj utjecao na učenike, ali svakako ono što učimo djecu ima velikog utjecaj na naše društvo. Nažalost u hrvatskoj ima jako malo privatnih škola tako da su gotovo svi osuđeni na javno školstvu, ne postoji gotovo nikakva sloboda u odgoju djece, svi su prisiljeni raditi po planu kojeg izdaje ministarstvo. Mogli bi raspravljati o povijesni razlozima zašto je to tako i kolko je to dobro ili loše, ali o tome možda u nekom drugom postu, za sada mi je zanimljivo popratiti rasprave u SAD-u po tom pitanju. Naravno tamo se često pozivaju na ustav i svu slobodu koju im pruža, kod nas nije neobično svako malo mijenjat ustav, ali svakako možemo većinu argumentacije primjeniti i na naše prostore. NY Times je objavio 18. listopada 2011. članak Roberta P. Georgea i Melisse Mochelle o pitanju spolnog odgoja. Robert P. George, jedan od najutjecajnijih američkih katolika, je profesor politike na Princetonu i pokretač projekta Američkih principa. Melissa Mischella je doktorski kandidat iz političke teorije na Princetonu.  

Potkopava li seksualni odgoj roditeljska prava?

Zamislite da imate desetgodišnje ili jedanaestgodišnje dijete koje upravo upisuje više(peti) razrede osnovne škole. Kako bi se osjećali kada bi u okviru nastave o rizicima spolno prenosivih bolesti, njemu i njegovim prijateljima pokazivali "karte sa rizicima" koje grafički prikazuju niz samostalnih i uzajamnih spolnih radnji. Ili ako bi ga, na nekom drugom satu, ohrabrivali da zanemari ono što ste mu vi rekli o seksu, te da se umjesto toga osloni na ono što mu je rekao profesor ili netko iz klinike.

Takvo što će zaprepastiti većinu roditelja, ali takva predavanja dio su osnovnoškolskog plana programa kojeg je u okviru obaveznog spolnog odgoja predložio Dennis M. Walcott, savjetnik grada New Yorka. Postoje načini kako roditelj to može izbjeći(eng. "opt out"), ali su ograničeni na nastavu o kontracepciji i kontroli rađanja.

Promatrači se mogu svađati o mjeri u kojoj je takva propisana nastava učinkovita, ili pridonosi li cilju seksualizacije djece u sve mlađim godinama, ali nitko ne može uvjerljivo tvrditi da je učenje djece o uzajamnoj masturbaciji "neutralno" s obzirom na suprotna moralna učenja; ideja o spolnom odgoju "bez pridodanih moralnih vrijednosti" je mit koji je još davno raskrinkan. Učinak takvog odgoja, osim zaštite njihovog zdravlja, je također i promicanje određene seksualne ideologije među mladima.

No, osim sukoba moralnih pogleda, nova politika postavlja značajnije pitanje; Treba li vlada tjerati roditelje - barem one koji nisu dovoljno bogati da si priušte privatno školstvo – da šalju svoju djecu na nastavu koja se protivi njihovim moralnim i vjerskim vrijednostima u pitanjima intimnosti i osobnog ponašanja?

Liberali i konzervativci bi trebali reći ne. Takva politika krši roditeljska prava, bilo da su oni Muslimani, Židovi, Kršćani, Hindusi, Budisti ili ne pripadaju nijednoj religiji. Da bi vidjeli zašto je to tako, potrebno je pažljivo razmisliti o odnosu roditelja i djeteta, odnos kojeg roditeljska prava služe i štite.

Roditelji su odgovorni za donošenje novih ljudi na svijet, vezani su uz njih krvlju i, većinom, dubokim osjećajima. Ti ljudi su nesposobni sami razviti svoje jedinstvene ljudske kapacitete što obvezuje roditelje prema djeci i društvu da im pomognu u dostizanju zrelosti – takva obaveza ne uključuje samo dječje tjelesne i emocionalne potrebe, nego i intelektulni i moralni razvoj.

Roditeljstvo, posebice u moralnim i vjerskim pitanjima, je vrlo važno i iznimno osobno: iako roditelji angažiraju i druge ljude u tome, zadatak je njihov. U konačnici su oni odgovorni za intelektualnu i moralnu zrelost svoje djece, tako da bi trebali imati veliku slobodu pri odgoju svoje djece, posebice u najtežim pitanjima, onako kako oni misle da je najbolje. Zato su roditeljska prava tako važna; pružaju suvernost, moralni prostor u kojem roditelji mogu izvršiti svoje obaveze prema vlastitoj savjesti.

Pravo roditelja je poput prava na prakticiranje svoje vjere. Poput roditeljskih dužnosti, vjerske dužnosti su ozbiljne i vrlo osobne. Ukoliko bi država sprečavala ljude da poštuju ono što smatraju svojim vjerskim obvezama to bi bila teška povreda osobnih prava(osim ako ne postoji ozbiljan razlog). Podvrgnuti djecu indoktrinaciji u osobnim pitanjima suprotno savjesti njihovih roditelja je kršenje prava, baš kao da tjerate roditelje muslimane da šalje svoju djecu na katoličku misu.

Istina, država treba zaštiti djecu od zlostavljanja i zanemarivanja. Također je istina da država ima legitimnih interesa u smanjivanju maloljetničkih trudnoća i širenja spolno prenosivih bolesti. No, ne možemo nazvati zlostavljanjem ili zapostavljanjem ako roditelj želi zaštiti nevinosti svoje predtinejđerske djece ili ako ih želi poučiti konzervativnijim, a ne liberalnijim, moralnim vrijednostima. Niti je pogrešno i nerazumno ograničiti kontrolu države nad onime što djeca uče i misle o osjetljivim pitanjima morala. Upravo suprotno, to nam je potrebno ako roditelji žele ispuniti svoje dužnosti i ostvariti svoja legitimna prava.

Ukoliko se ne uvedu načini kako roditelj može izbjeći takav odgoj, nova politika grada New Yorka nastavit će uzurpirati roditeljski(i ustavno prepoznati) autoritet. Pretvaranje učionice u obvezne lekcije katekizma spornih ideologija je ozbiljno kršenje roditeljskih prava, građani svih ideologija bi se trebali usprotiviti tome.

original članak

Jedan video u kojem Robert George komentira neke ranije programe;

Dio projekta Američkih Principa(u Akciji) je i "Očuvanje nevinosti", osnovu poruku tog projekta možete pročitati u nastavku(ili na linku).

Očuvanje nevinosti

Misija projekta "Očuvanja nevinosti" je promicanje politike i akcija koje štite djecu. Kao građanima i kao narodu, naš najvažniji zadatak je pružiti našoj djeci okruženje u kojemu se mogu ponašati i rasti kao djeca - dopustiti im da uživaju u zadovoljstvima, plodovima i otkrićima djetinjstva. Ukoliko ne uspijemo u tome cilju, svi će o nama govoriti kao o propalome gradu.

Nažalost, naša djeca žive u neprijateljskom okruženju. Odrastaju u društvu koje je zasićeno promiskuitetnošću, pornografijom i nasiljem. Čuju i gledaju takve poruke kroz televiziju, radio, filmove, video igre, igračke, odjeću i internetske sadržaje. Svakodnevno se susreću sa time.

Nažalost, vlada ima središnju ulogu u promicanju tih poruka. Utječe na našu djecu kroz škole, uđbenike, knjižnice, razne programe, zdravstvene inicijative, i druge javne politike. Takve akcije često zabijaju klin između roditelja i njihove djece, samim time negativno utječu na jedan od temelja američkog društva.

Vlada mora posebno paziti kada njezino djelovanje utječe na suverenitet obitelji. Roditelji imaju zakonitu ulogu biti primarni i glavni pastir djece i njihove duhovne, obrazovne, građanske i društvene formacije. Imaju odgovornost zadržati zlo pred vratima, regulirati utjecaje unutar svog doma i promicati dostojanstvo zajednica u kojima njihova djeca žive. Isto tako, djeca imaju pravo primati upute i vezati se uz svoje roditelje. Vlada mora zaštiti roditelje kada se upliće u ta područja.

Projekt "Očuvanja nevinosti" bavi se takvim pitanjima, uključujući vladine mjere koje;

• Umanjuju zakonitu ulogu roditelja, uključujući i uplitanje u dječje duhovno, obrazovno, građansko i društveno oblikovanje
• Ometaju dječje pravo da se veže(produbljuje odnos) uz svoje roditelje
• Degradiraju individualna prava
• Obezvrjeđuju obitelj
• Promiču promiskuitet
• Povređuju vjerske slobode

Jedan donekle povezani video, također Robert George, o sekularizmu;

Vatikanska diplomacija - i Del Ponte

Danas sam se prisjetio članka(sada starog već pola godine, 30.4.2011.), možda se ne uklapa u ostatak bloga, ali rijetko kada pročitam u hrvatskim medijima nešto što me nasmije(iako sva ta politika oko suda nije nimalo smiješna) pa ga prenosim ovdje. Autori članka su Davor Ivanković i Silvije Tomašević, objavljen je u Večernjem listu, link na članak.

_____________

Wikileaks otkriva: Na prigovor Carle državnom tajniku Layoli zbog odbijanja da je prime, odgovorili su: Neodgojena je.

Ni nakon prvostupanjske presude priča o Anti Gotovini ne prestaje biti u fokusu medija. Talijanski tjednik “Espresso”, u broju koji će danas biti na kioscima, piše o epizodi kada je glavna tužiteljica Carla del Ponte “zaratila” i s Vatikanom.

Ulaz u priču je depeša s WikiLeaksa koju je tada Vatikan uputio američkom veleposlanstvu pri Svetoj Stolici. Očito su Amerikanci tražili neku vrstu objašnjenja zašto tada već novi papa nije želio u audijenciji Carlu del Ponte. “Iritantna i neodgojena” bila je Carla del Ponte kada je tražila primanje kod pape Benedikta XVI., prenosi iz depeše WikiLeaks. Naime, Carla del Ponte zatražila je u rujnu 2005. primanje kod pape Benedikta XVI. Od njega je namjeravala tražiti da pritisne Hrvatsku i hrvatsku Crkvu koji su, po njezinu mišljenju, skrivali generala Antu Gotovinu, ali je odbijena. To da je bila odbijena u Vatikanu i sama je izjavila britanskom listu Daily Telegraph, a zatim je i napisala u svojoj knjizi “Lov” (2008.). “Espresso” objašnjava depešu.Gotovina je još bio u bijegu, a Del Ponte je držala kako ga skrivaju franjevci, pa je zatražila da je primi Benedikt XVI. U Vatikanu su to odbili, no susrela se s tadašnjim vatikanskim tajnikom za odnose s državama Giovannijem Lajolom.

Američka depeša

“Gotovinu je primio Ivan Pavao II., a vi mi negirate audijenciju kod pape”, arogantno je primijetila Del Ponteova. To je za vatikanskog državnog tajnika očito bilo previše, pa informiraju SAD da je glavna haaška tužiteljica bila iritantna i neodgojena. Amerikanci su potom pitali Vatikan je li istina da je Ivan Pavao II. primio Gotovinu. “Ne znamo”, bio je odgovor iz Vatikana, uz objašnjenje: ako je Gotovina bio kod pape Wojtyle, “onda je bio u sastavu skupine koju je primio papa”. I bilo je otprilike tako jer fotografija koju objavljuje Večernji pokazuje kako Gotovina ljubi ruku pokojnom papi Ivanu Pavlu II., u vrijeme jednog od njegovih dolazaka u Hrvatsku. Vjerojatno je riječ o papinu posjetu Splitu 4. listopada 1998. Vatikan je odlučno osudio ponašanje Carle del Ponte koja je Daily Telegraphu izjavila kako “posjeduje informacije na temelju kojih znam da se Gotovina skriva u franjevačkom samostanu, što znači da ga Katolička crkva štiti”, te priznaje kako je o tom pitanju htjela razgovarati u Vatikanu, “ali Vatikan ne želi surađivati”. Sada je na vidjelo izašlo kako se ponašala u Vatikanu. Inače, kardinala Giovannija Lajolu odlikovala je RH 12. prosinca 2008. Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom.

Taj pokušaj pritiska na Vatikan bio je i znatno neugodniji za Carlu del Ponte. Državni tajnik Lajola odgovorio joj je da “njegova svetost prima samo predsjednike i ministre, a ako želite vidjeti papu, dođite u subotu na Trg sv. Petra”. Del Ponteova je nakon fijaska u Vatikanu bila izrazito bijesna. Iskalila se i na tadašnjem premijeru RH Ivi Sanaderu.

Bezobrazno ga je pozvala na red i upitala ga jesu li hrvatske vlasti na raspolaganju za istraživanje po franjevačkim samostanima. Sanader je, naravno, odgovorio da jesu. I pokrenuo pretrage u RH, ali su one po franjevačkim institucijama obavljene i u BiH.

Udarila još žešće po Crkvi

U intervjuu britanskom dnevniku, Del Ponteova je nastavila sipati po Crkvi.

– Rimokatolička crkva i vatikanska hijerarhija mogli bi “u nekoliko dana” utvrditi točnu lokaciju na kojoj se skriva Gotovina, budući da se on nalazi u franjevačkom samostanu u Hrvatskoj, ali ne žele to učiniti.

Nije se zaustavljala nego je još dodala kako u Vatikanu “kažu da nemaju obavještajne službe, a ja u to ne vjerujem. Mislim da Katolička crkva ima najrazvijeniju obavještajnu službu”. Iz tog doba histerije javnost u Dalmaciji još pamti kako je na novinarski upit ne krije li se general u njegovom samostanu, odgovorio fra Petar Odak iz samostana svetog Jere na Visu: “Gotovina se trenutno ne može javiti na telefon jer spava, pa nazovite kasnije...”

Del Ponte se potom bila požalila i Amerikancima. U razgovoru s tadašnjim direktorom CIA-e Georgeoa Tenetom, on joj odgovara nepristojno, no jasno: “Gledaj, Madame, za to što ti misliš boli me k...”.

Na bezobraznost haaške tužiteljice reagirao je proročanski i kardinal Vinko Puljić.

– Posljednjih godina često se moglo čuti kako je Haaški sud politički sud. Nakon tužiteljičine izjave, plašim se da će oni koji takve ocjene daju na kraju biti u pravu... Mislim da je geslo pod kojim se vodi međunarodna politika od početka rata, a ono je “svi smo jednako krivi”, na poseban način prisutno u riječima gospođe Carle del Ponte – izjavio je u rujnu 2005. kardinal.

Tražila od generala da - laže?! 

Ubrzo nakon uhićenja Gotovine, Carla del Ponte uporno je od upravitelja zatvora u Scheveningenu tražila da joj Gotovina dopusti posjet. Gotovina nije dopuštao. Potom je u ožujku 2006. Carla del Ponte zatražila od branitelja Grega Kehoea da u pritvoru nagovori Gotovinu da javno poruči kako ga je skrivao Vatikan. Carla je i dalje imala velikih problema s Vatikanom jer se pokazalo da je lagala kada je Vatikan optuživala da Crkva skriva Gotovinu. Sada je htjela da Gotovina prikrije tu laž. Tko zna što bi dala zauzvrat, no Gotovina ju je "s gnušanjem odbio", tvrde branitelji.

Moderna sakralna arhitektura

Što reći o modernoj 'umjetnosti' koja je zavladala u izgradnji novijih katoličkih crkvi? Što reći o ponoru između prave duhovnosti i umjetničkog izražavanja? Što reći o svim tim znamenima ispraznosti današnje(barbarske) civilizacije? Umjetnost je već više od stoljeća neprepoznatljiva, ne nudi nikakvu blagodat duši, jedino pokušava šokirati, ali sve je manje onih koji se šokiraju. 

Umjetnost je već duže vrijeme zabrinjavajuće izgubljena. Možemo se samo zapitati, kao i mnogi prije, što je u duši onoga koji stvara takvu umjetnost i gradi takve crkve, kakav je taj njihov izopačeni Bog kojeg slave takvim građevinama?

Možemo se samo nadati da će akcije poput apela skupine umjetnika dovesti "do povratka na autentičnu katoličku svetu umjetnost". Mogli bi pisati o liturgijskoj glazbi, o nakaradnim kipovima i slikama, o svom tom lošem ukusu koji je degenerirao liturgiju u jeftini show, ali zapostavit ćemo trenutno svu tu ostalu duhovnu patologiju i promotriti modernu sakralnu arhitekturu.

U nastavku se nalaze fotografije crkvi i nekih sekularnih, utilitarističkih građevina. Možete li prepoznati što je tu crkva, a koje su namjene drugih građevina?

Možda niste znali što gledate, na fotografijma su crkve, zatvori, klaonica, (duševna)bolnica, tvornica(čokolade), koncertna dvorana. Točno identificirane zgrade možete pronaći u ovome postu koji me inspirirao za ovaj post, bilo mi je lakše samo preuzeti slike, iako pretražujući neke ključne riječi u par sekundi možete pronaći još mnoštvo sličnih(i gorih) građevina.

Srećom te crkve nisu u Hrvatskoj. Nesrećom, ne bi nam trebalo puno da slične primjerke pronađemo i kod nas. Kao što je rekao šef Vatikanskih muzeja, suvremena religijska umjetnost pokazuje sav loš ukus, "ljudi žive u ružnim kućama u otužnim predgrađima. Idu u crkvu, a ona je još ružnija". Nećemo ni ulaziti u ono što ih očekuje kada stvarno i uđu u te crkve. Nadbiskup Ravasi bio je još oštriji kada je rekao "današnje crkve ne nude ljepotu, nego upravo suprotno - ružnoću".

Jedan video koji objašnjava važnosti forme, o komuniciranju putem arhitekture;

Poznata je priča o žabi i vrućoj vodi(pridružuju je poznatom biskupu Sheenu);

Uzmite žabu i postavite je u vodu. Polako zagrijavajte vodu, svaki dan pomalo povećavajte temperaturu sve dok voda ne proključa. Niti jednog trenutka tijekom zagrijavanje žaba neće pružati otpor. Neće ni shvatiti da je voda prevruća sve dok ne ugine. To je slučaj i sa našom duhovnošću. Navikli smo se na temperaturu svijeta i ne shvaćamo da nas polako opsjeda, sve dok nas čvrsto ne zagrabi. Dakle vodimo bitku sa jednolikošću, površnošću i dosadom, moramo se oduprijeti i krenuti drugim smjerom.

Možda pretjerujem u ovom postu, a možda bi stvarno trebalo porušiti sve te moderne spomenike bogohulja. Nije problem samo u građevinama, nije ni problem samo u poremećenom umu koji ih je projektirao, problem je u onima koji su ih odobrili. Rekao bi Chesterton; "Nije da ne vide rješenje, nego oni ne vide ni problem". Ni psihijatar im ne bi bio dovoljan, možda egzorscist bi.

Zar su današne crkve najbolje što možemo izgraditi za kuće molitve i liturgije, prebivalište Duha Svetoga?  

Blagdan Svih Svetih - Kralju vjekova kome sve živi

Uoči blagdana Svih Svetih donosim Poglajenov radio govor koji je održan 1938. godine na blagdan Sviju Svetih na Mirogoju(prijenos zagrebačke radio stanice), objavljen je i u časopisu Život (19) 9-10(1938) 584-586.  Time ujedno i završavam seriju postova sa Poglajenovim tekstovima(koje možete pronaći u knjizi "Kršćanski personalizam: Govori, članci, studije", nakladnik Glas Koncila).

Kralju vjekova kome sve živi

U gustim nepreglednim nizovima ispeste se na te najniže obronke Zagrebačke gore, koja je u svoje pitomo domaže krilo primila klonule ostatke onih, koje vaše suze oplakuje, a vaša srca ljube. Uzađoste na taj naš veličanstveni Mirogoj ozbiljni kao hodočasnici, štono dođoše u hram – Vječnosti.

Dođoste vi – u crno zaodjenute majke; da se s nabreklim zjenicam i teškim uzdasima prikučite grobovima onih, koje iz topline majčinskoga krila položiste pod cvjetni plaš svježiš krizantema.

Dođoste zategnutih crta i zamišljena čela vi – oci obitelji, da se u muževnoj boli i roditeljskoj nježnosti, nadvijete nad složene humke onih, koje smatraste svojom utjehom, svojom nadom, a možda i svojom jedinom zamjenom.

Dođoste vi supruzi i supruge, da se s ljubavlju sjetite onih, s kojima ste u ljubavi život dijelili, s kojim ste u ljubavi život davali, s kojima ste u međusobnoj ljubavi naslonjeni – teret života snosili.

Dođoste vi brojni i šareni redovi sinova i kćeri, da se s osjećajem djetinjeg pieteta pomolite i isplačete pod križem uvijek ljubljene majke i nikad nezaboravljenog oca. I vi ste tu, vi, koji iza smrti onih, koji vam život tijela dadođe, ostadoste sami, posve sami kao ogoljeno stabalce u proljetnoj oluji, i tu samoću tim više osjećate, što vaša nježna mladost toplijeg razumijevanja više traži.

Dođoste vi nosioci svježe mladosti, da se na jedva zatvorenom grobu kojeg prijatelja ili rođaka, drugarice ili rođakinje, na čas saberete i zamislite. Možda je taj nenadano otvoreni grob bio prvim ozbiljnim upitnikom u bujnome previranju vaše mladosti, prvim upozorenjem, da je život ljudski ozbiljna stvar, i da ga valja ozbiljno uzimati

Dođosmo mi stanovnici hrvatske Metropole, mi sinovi i kćeri hrvatskog naroda, da se na tom stjecištu vječnog pomirenja gdje se sva pokoljenja u jedno slaže, poklonimo uspomeni i veličini onih pregalaca i boraca poznatih i tihih, koji sav svoj život posvetiše etičkoj, kulturnoj i narodnoj izgradnji hrvatskog bitka. Dođosmo, da ih se sa zahvalnošću sjetimo, ali' i da s bolju u duši prosuzimo nad neetičkim gubitkom onih, koje vlastiti herojizam, tuđa nepravda prerano u grob staviše.

*

Gradsko groblje Mirogoj

Dođosmo ovamo – na to mjesto zbilje, i ono bi za nas uistinu bilo samo vrelo slomljene i neplodne tuge, samo simbol nepovratne prošlosti, kad na dostojanstvenom ulazu tog naljepšeg hrvatskog groblja ne bi stajao natpis, koji je ujedno izraz najdublje i jedine stvarnosti: "Kralju vjekova kome sve živi."

Jest, braćo i sestre, na pročelju, u središtu našega Mirogoja staroga i novoga, na svakom se našem pojedinom grobu – mramornom i neznatnom, poznatom i nepoznatom, ne kao ukras, nego kao smiona nada, kao jamac vječnosti i nosilac besmrtnosti uzdiže Križ Krista, lik Krista, - Kralj vjekova - kome sve živi.

Kristu Kralju vjekova sve živi, jer je On punina nestvorenoga života, Božjega života, pravi Bog od pravoga Boga i kao takav, kako sam za sebe reče: "Bog živih, a ne mrtvih"(Mt 22,32).

Kristu Kralju vjekova sve živi, jer je On nikad nepresahli studenac svega stvorenoga života, što kroz bujicu stoljeća i tisućljeća ključa kroz nepregledne karavane čovječanstva.

Kristu Kralju vjekova sve živi, jer je On završni Ocean mira, besmrtnosti i vječne ljubavi, u koji se kao u svoje konačno utočište nakon ivjugavih prodora kroz složene kosine naše osobine i narodne povijesti - naši životi zauvijek slijevaju.

Kristu Kralju vjekova sve živi, Jer je On donosilac vječnoga, božanskoga života na zemlju. Svojom pristunošću dotakao naše zemlje, da s nje ukloni moru one smrti, koja ostaje zauvijek; - sljubio se s našom ljudskom naravi, da iz nje izagne žalac konanog umiranja, usadi klicu života koji ne prestaje: "Dođoh da imaju život, i da ga imaju u izobilju."

Kristu Kralja vjekova sve živi, jer je On svojom časovitom prolaznom kapitulacijom smrću na križu, zauvijek onemogućio potpunu dominaciju smrti nad nama; jer je svojim umiranjem na golgoti naše umiranje učinio samo prividnim; jer je svojom smrću na raspeću-našoj smrti oduzeo ukočenu masku hladne aveti, dao joj lik ozbiljnog, ali iskrenog provodiča, koji u drugi život prevodi, a nipošto iz života – ne – odvodi.

Kristu Kralju vjekova sve živi, jer je uskrsnućem svojega tijela omogućio i osigurao besmrtnost i našim raspadljivim udovima; jer je svojim otvorenim grobom unaprijed skinuo pečat s ploča, što naše grobove zatvaraju i tište; jer je slavom svoga uskrnuloga tijela nagovijestio i zajamčio slavu i uskrnuće naših kostiju i našega praha.

Kristu Kralju vjekova sve živi, jer kruhom svojega tijela neprestano hrani čovječanstvo, jer neprestanim kvascem euharistije priječi da se snijet smrti naših duša ne uhvati:"Tko jede od ovoga tijela, živjet će uvijek."

Kristu Kralju vjekova sve živi, jer nam je On, prvijenac našega čovječanstva, naš najveći brat i naša sigurnost pred Bogom rekao i zajamčio: "Ja sam uskrnuće i život, tko vjeruje u mene, ako izumre živjet će, i nijedan koji živi i vjeruje u mene, ne će umrijeti do vijeka" (Iv 11, 25-26)

*

Da, braćo i sestre, istom u toj svijetloj sjeni križa Kristova, u sjeni lika Kristova dobivaju svi ti dragi grobovi i smrt, koja ih napućuje i latice koje ih rese, i uljanice, što nad njima tinjaju – svoj pravi smisao.

U sjeni križa Kristova, vi grobovi dragi, niste spomenici prelomljene tuge i satrte žalosti: vi ste samo vjesnici svete ljudske ozbiljnosti. Vi niste dokaz sigurne prolaznosti svega: vi nas samo upozoravate, da se sasvim ne podajemo onome, što sigurno proalzi, jer mi smo pozvani da ostanemo za vazda.

U sjeni Križa Kristova, vi grobovi cvjetni, niste zakutci tame, već sigurni svjetioci naši, koji nas upućujete na divne i božanske horizonte vječnosti i besmrtnosti. Vaš je putokaz svijetao i jasan, kao što ste svijetlili i jasni dans vi, ozareni zrakama ovog krasnog jesenjeg sunca, zapaljeni tisućama svijećica i uljanica.

U sjeni Križa Kristova, vi grobovi mili, niste rasadište smrti, premda u svojim njedrima zadržavate one, koji su dio naše duše, a možda i našega tijela. Vi skidoste s njih samo vanjsku okosnicu, izvanju koru života, a sam život predadoste Izvoru života, onome kojemu sve živi, Bogu živome, koji sve oživotvoruje; i samu okosnicu, samu koru čuvate ne za vječni prah, nego za slavu vječnoga uskrsnuća.

U sjeni Križa Kristova, vi grobovi tihi, niste otimači naših dragih pokojnika: vi ste samo čuvari njihovih tjelesa i najiskreniji prijatelji naših duša.

A vi pokojnici dragi, u sjeni Križa Kristova, niste daleka odsutna bića iz legendarnih carstva, nego bliska prisutna braća, to bliža i prisutnija, što vas skinuta školjka tijela manje od našega duga rastavlja.

Vi pokojnici mili, niste u nepovrat bespuća odlutala stvorenja, već ste vjerni prethodnici, koji pred naam i ispred nas odoste u krilo Očevo, ne da na nas zaboravite, nego da poput Krista i s Kristom nama pripravite mjesto, nama utrete put.

Vi pokojnici naši, svojim odlaskom od nas, ne unesoste pustoš i prazninu oko nas: vi nam vratiste puninu, jer je po vama među nama neprestano pristuna misao na vječnost, misao na besmrtnost, na onu vječnu zajednicu sviju stvorenja – sa Stvoriteljem.

Vi pokojnici mirni, ne unijeste studen i hladnoću oko nas, jer nas svojim odlaskom upozoriste, da se u ljubavi predamo Onome, kome vi pođoste, da se iz ljubavi dajemo – bližnjemu – kojeg god oblika i staleža bio – jer će nas zagrljaj groblja i zagrljaj vječnosti sve u Bogu izjednačiti.

*

Da, u sjeni križa Kristova, u prisutnosti Kralja vjekova kojem sve živi, vi grobovi naši i vi pokojnici naši, što u njima počivate, posatjete nama bliski, mili i topli. Vi nam ulijevate svijetlo, udahnjujete nadu, ispunjate nas sangom u životnoj brobi oko pobjede Istine, Ljubavi i Pravde, jer nam neprestano govorite o pobjedi Onoga, koji je u principu pobjedio nepravdu u svijetu – kristu Kralju Vjekova.

Zato pojedinci i narodi, koji s ljubavlju i razumijevanjem zalaze u vašu školu, mogu da se smirenom sigurnošću prolaze kroz život. Zato i hrvatski narod, koji je od vašeg svetoga mjesta napravio narodno hodočašće, gdje upija prošlost, može da sa sigurnošću gleda na vrenje sadašnjice i lomljavu budućnosti: jer onim pojedincima i narodima, koji se poučeni nijemim, ali snažnim govorom grobova, vjerno priljubljuju uz Kralja Vjekova, kome sve živi – I NJIMA sve živi, i zauvijek živi.

O klerikalizmu i o pokretima unutar Crkve

Klerikalizam je pojam kojeg mnogi upotrijebljavaju, ali bez nekog dubljeg poznavanja značenja. Učinilo mi se zanimljivo podijeliti Poglajenove misli o tome. U članku pod imenom "U znaku Katoličke Akcije" kojeg je objavio u časopisu Život (16)1(1935) 1-30, Poglajen piše o "Katoličkoj Akciji", objašnjavajući ciljeve i samu strukturu donosi i dvije zanimljive fusnote, o klerikalizmu(fusnota 10) i o Crkvi odnosno pokretima unutar njega(fusnota 25).

Klerikalizam

Izraz "klerikalizam" uzrokom je mnogih ekvivokacija. Zato ga baš i spomenusmo, da upozorimo na pometnju, kojoj je on često povodom. Puštamo po strani etimološki smisao, jer je glavno, što se u riječ stavlja. Jasno je, da on ima u sebi uvijek porugljiv prizvuk.

Pod "klerikalizmom" razumijevaju mnogi protivnici Crkve katolicizam uopće, na taj bi način svi katolici bili "klerikalcima": u tom slučaju nam je klerikalizam samo na diku. Drugi opet-osobito djeca bezvodnog i rastvorenog liberalizma-"klerikalcima" nazivlju sve organizirane katolike, kojoj god oni skupini pripadali: na taj bi način sva KA bila ožigosana "klerikalizmom" - tu nam je "klerikalizam" samo na ponos i prizvuk ograničene ironije, koje se tu uvijek miješa, ne smije nimalo da nas smete. No, izraz "klerikalizam" naročito se razmahao u doba politiziranog katolicizma prošlog i sadašnjeg stoljeća u raznim zemljama. Kao sinovi Istine - istini za volju moramo priznati, da su neki katolici dali stvarnoga povoda, da ih se okrsti "klerikalcima". Ne zato jer su bili prijatelji klera i poslušni sinovi hijerarhije - što je za svakoga katolika ne samo dužnost, nego i ponos - nego radi onoga nezdravog nastojanja, da se s jedne strane i sam kler uvuče u arenu stranačkih borbi i tako istrgne iz one svete vanstranačnosti, koja mu je po naravi njegove božanske misije i po toliko ponavljanim pozitivnim direktivama Crkve bezuvjetno potrebna za plodan rad oko duša, sviju duša; i da se s druge strane razni politički i ekonomski pothvati katolika poistovjećuju s katolicizmom, s Crkvom. 

Taj "klerikalizam" zapravo jedini zaslužuje porugljivi epiteton "klerikalizma": dobro je i nužno, da se prave te distinkcije, da ne bude nepotrebnih ekvivokacija, i da se zna, da postoji "klerikalizam", s kojim katolicizam nema ništa zajedničko.

* * *

Crkva

Crkva je božansko-čovječanska Majka sve svoje djece, ona poštuje svoju djecu, poštuje sve njihove i najraznije inicijative, sve njihove i najraznije mentalitete, sve obilno bogatstvo šarolikosti, koje se u njima nalazi. Ona je vez božanskog i čovječanskog - stoga ona zna, da je sve to bogatstvo samo odraz i dioništvo   Božjeg bogatstva, koje svoju puninu očituje u toj bujnoj šarolikosti. Ona zna da u njenoj djeci djeluje - Duh; da konačno on sam pokreće sve te divne i brojne inicijative.

Stoga ona odobrava seobu svoje rimske, antiohijske i aleksandrijske djece u pustinju, da se ondje predaju pokori, molitvi, Bogu. Ona odobrava pothvat sina Benedikta, da svojim samostanima bude miroljubivim kolonizatorom istom nadošlih naroda. Ona blagoslivlja Asiškoga Mistika da svojim životom i okupljanjem Male braće propovijeda betlehemsko siromaštvo. Ona odobrava bijele halje Dominikovih sinova, koji će da spoje u jedno samostan i znanost. Onda daje svoj Majčinski blagoslov i Ignaciju, premda on napušta zajednički kor i stalnu kutu, samo da sinovi budu što slobodniji i što pokretljiviji u najraznijim vrstama apostolata.

Ona konačno uzdiže svoju ljupku ruku nad stotinama sinovima i kćeri, koje je u prošlom i našem stoljeću zamoliše, da osnuju novu redovničku obitelj, da novom inicijativom, novim organom umnože divno Tijelo božanskog zaručnika.Ona je jedna , kao što je Krist jedan, ona je široka i otvorena za svaku inicijativu, kao što je otvorena i široka ljubav Onoga, koji ju je osnovao.

Fortis in unitate, pulchra in varietate, sancta mater Ecclesia.

O odnosu Crkve i politike – Bauer, Merz

U nastavku par dijelova iz članaka koje je Tomislav Stjepan Poglajen posvetio nadbiskupu Baueru(Život (19)1(1938) 1-5.), odnosno napisao povodom desete obljetnice smrti Ivana Merza(Život (19) 5 (1938) 241-244. ). Članke nisam prepisao u cijelosti, odabrao sam samo neka Poglajenova razmišljanja. Iako primarni cilj odabranih Poglajenovih napisa nije pisati o odnosu politike i Crkve meni se upravo to učinilo zanimljivim.  

Hrvatskom Metropoliti In Memoriam

Tužno je prodefilirao Zagreb - a po njemu i cijela Hrvatska – ispred odra Metropolita Bauera. Tužno, ali pobožno i dostojanstveno. Jednakim ga veličanstvenim mirom ispratiše Zagreb i Hrvatska pod vitko stupovlje Stjepanove katedrale.

Sve je to bilo tako različito, bitno različno od srpanjskog opijela i srpanjskih događaja. A i razumljivo je to. Gdje je nutarnja svijest o posjedovanju Istine i Pravde tamo je mir, staloženost, dostojanstvo i u borbi, i u progonima, i u gubicima. Gdje su privilegije samo izvana osvojeni, a povlašteni položaji samo umjetno - pa i nepravedno – podržavani, tamo je uzrujavanje, nemir i potpokavanje. Poluistine se uvijek boje Istine, jer se one u svijetlu Istine tope, iščezavaju. A Crkva je katolička sama Istina, produžetak utjelovljenja Istine. Zato je zagrebački pogreb bio tako miran, a onaj na ušću Save u Dunav tako grozničav.

*

Nadbiskup Bauer je umro, ali njegov duhovni lik ušao je u dragocjenu ostavštinu hrvatskoga naroda. Ostavio je za sobom uzorni primjer duhovnoga pastira i duboko prekaljenog crkvenog čovjeka. A danas je to baština, koja se nikad ne može preskupo ocijeniti. Danas, kad postoji zaraza, da se svi problemi rješavaju izvana, silom i dosljedno tome se ne rješavaju. Danas, kad je napast tako velika – neki joj i podlegoše- da se Crkvu i njene svećenike odvodi s njenog specifičnog terena, njoj vlastitih sredstava i upućuje na tribinu- ili stolice- političke tehnike i površnog politikanstva.  

I dr. Bauer se i kao svećenik bavio političkom tehnikom, ali je politiku napustio, a kao zagrebački nadbiskup - prednjačeći ostalim biskupima Hrvatske - potpisao je onaj historijski dekret, kojim svojem svećenstvu - svojim suradnicima u apostolatu- zabranjuje aktivnu specifično političku djelatnost. On je duboku razumio, da politika kao tehnika nije sama po sebi kadra da stvori ljude, nego da je ona sama takova, kakovi su ljudi koji ju nose kakova su načela - ne, o kojima oni govore - nego koja oni inkarniraju. Da je prema tome glavna i najpotrebnija stvar uzgojiti ljude, izgraditi cjelovite, konkretne kršćane: kakva je naime jezgra takva će biti i djelatnost: agere sequitar esse. Naslov je konačno sporedan. Ljudi-kršćani- nužno će stvoriti i politiku i cijeli društveni uređaj, u kojem, će vladati načelo kršćanske Pravde i kršćanske ljubavi.  

Politička pak tehnika bez kršćanskih ljudi - pa i s "katoličkim" ili "kršćanskim" nadkrovljem ostat će prazna, u suštini i metodama nekršćanska, i stoga nužno - kratkovidna, nerealna unatoč prividne realnosti. Zato Crkva iskazuje najveće rodoljublje domovini, kada se - čuvajući ljubomorno svoju nutarnju slobodu, koncentrirajući sve svećeničke i svjetovnjačke sile KA sva daje na izgradnju ljudi, na stvaranje kršćana. Jer konačnom sudbinom domovine ne odlučuju ni časkari, ni govordžije, ni pisari, ni sitni igrači političkih kombinacija, ni istrenirani "kompromiseri" - nego Ljudi.

*

Svaki strateg ide za tim, da pogodi najvitalniju točku protivnikovu. Kad kolektiv nastoji da uništi ili apsorbira drugi kolektiv, on sve sile usredotočuje na to, da raskopa i rastvori njegovu dušu. A u prosuđivanju toga, što čini dušu, što čini najvitalniju srčiku jednoga kolektiva, protivnik je prečesto daleko oštrovidniji od samog nosioca te duše. Nema sumnje da katolicizam sačinjava najintimniju jezgru hrvatske duše i da je on taka usko i nejdljeivo isprepleten s poviješću hrvatskog zbivanja, te je postao jedan od bitnih nenadomjestivih elemenata hrvatske narodne individualnosti. Stoga nije čudo, što se protivnik odmah na nj okomio. I to smišljeno i stalno, unatoč kratkovidnosti - ili baš pomagan kratkovidnošću i naivnošću- nekih epigona.

Okomio se najviše na ono, po čem se ta duša dalje prenosi od pokoljenja do pokoljenja: na odgoj. Okomio se tim što je roditelje - te prve, naravne uzgojitelje - izvlastio iz mnogih osnovnih prava lišivši ih gotovo svakog utjecaja na služeni – vjerski, rodoljubni, moralni-uzgoj omladine, njihove roditeljske omladine. Okomio se naročito tim, što je jedine kule roditeljskih prava i stvarnoga katoličkog uzgoja - konfesijonalne škole, htio lišiti svake pravne i građanske vrijednosti. Nikakve smicalice nisu bile zaboravljene, nikakove šikanacije propuštene, i novčani pritisak i otvorene prijetnje, i zakonski nacrti i neodgovorni telefonski nalozi, sve je to bilo upotrebljavano, da se katoličkom konfesionalnom školstvu u Hrvatskoj stavi nadgrobni spomenik.

Ali se uvijek mjesto nadgrobnog spomenika nad njim našao lik lava, bijela glava starca Natpastira, hrvatskog Metropolite Bauera. Koliko je puta on morao da svoj starački glas digne u znak prosvjeda, da svoje iscprljeno tijelo stavi u pokret, da tako spasi ovo ili ono osnovno pravo hrvatskog katoličkog školstva. I on je taj svoj glas neumorno i nefaljeno dizao. Bez ljudskog obzira, i na najvišim mjestima. Sa slobodom pravih Kristovih pastira, kad se bore za osnovna vjerska i ljudska prava svojega stada. I mnogi od onih, koji su inače vični prostracije i milošte, ostadoše zapanjeni nad tom neustrašivošću nemoćnoga starca. I Stari je Natpastir spasavo pravo Crkve, prava istinske prosvjete, prava roditelja i prava savjesti, koliko se spasiti dalo u onim vremenima, kad su osnovna načela etike bila smatrana samovoljom, a pusta samovolja osnovnim zakonom.

*

Dr. Bauer je napustio politiku, Nadbiskup Bauer je svom kleru zabranio politiku, ali Nadbiskup Bauer nije napustio niti zabranio hrvatskog rodoljublja. On je i kao čovjek, a još više kao katolički pastir dušu znao, da je ljubav prema domovini jedna od osnovnih građanskih dužnosti kršćanske etike, jedan od velikih socijalnih kreposti kršćanskog morala. Znao je da suosjećati s domovinom, suosjećati s narodom, s cijelim narodom, ustajati na obranu najosnovnijih prava svojega naroda, demaskirati nasilje i sistematsku laž nije pitanje politike, nego elementarne etike, i da Crkva - kao "tvrđa istine" i hraniteljica Pravde, takova zbivanje ne može promatrati ravnodušno, kao što ga nije ravnodušno promatrala ni nekoć, na drugom kraju Europe, u osobi svog kardinala – velikog Merciera. Historijski list hrvatskog Metropolite dostojan je pendant držanju belgijskog Primasa. Bauer je kao duhovni pastir prestao biti politik, ali je ostao žarki hrvatski rodoljub.

...

Providencijalni čovjek Hrvatske

Pojavio se[Merz] među nama onda , kada se gotovo već sasvim bio iskvario pojam i odnošaj prema onoj, kojoj Hrvatska duguje i svoju zasebnu fizionomiju, i svoju narodnu individualnost i svoju historijsku opstojnost - Crkvi.

U jednim se krugovima zapelo o neke zahvaljujući stoljetnom bakcilu jozefinizma nažalost stvarne i nerijetke- nedostatke klera: i mjesto da se kompetentnom forumu i zdravome dijelu pomogne da se ti nedostaci odstrane, njih se uzelo kao ispriku za sustavno miniranje Crkve u Hrvatskoj. Kratkovidno se pri tome zaboravilo, da se time minira i najsnažniju kohezivnu silu Hrvatske.

U drugim se krugovima u svećeniku nije gledalo ono, što je on prvotno: predstavnika Crkve, Krista, nego njegov drugotni empirijski poziv čovjeka, da se onda i njegov božanski specifično svećenički poziv podvrgne kritici i kontroli lajika "druga" ili "nadglednika". U crkvi se nije gledalo Krista, koji nastavljen po Crkvi u vremenu i prostoru nas vodi i spašava, nego ustanovu, koja bi morala biti zahvalna, što se mi nje sjećamo, koja bi trebala biti sretna, što se mi udostojavamo, da je svojim uslugama - zarobljujemo.

Nekoć je to bilo aktualno, a nije sasvim neaktualno ni danas.

Danas, nakon onog veličanstvenog i elementarnog jedinstva, kad su sve pozitivne snage Hrvatske u borbi s neetičkom diktaturom, koja je išla za zatorom Hrvatske, nerazdvojivo bile povezale u jedno klupko, i u svojem korijenu- nešto nesvijesno, a najvećim dijelom svijesno - oslonile na najosnovniju snagu Hrvatske - Crkvu, danas, premda bi ta snažna i širokogrudna kohezivnost Hrvatskoj trebala kao izgubljenom kompas, danas se neki koji ne mogoše da uhvate neposrednog jačeg kontakta s najdubljom tradicijom Hrvatske - katolicizmom, i opet dadoše na miniranje Crkve u Hrvatskoj. I oni to čine danas, kad se srpstvo listom - od krajnje ljevice do krajnje desnice - skrutilo oko svog pravoslavlja, danas kad su zdrave i vitalne snage katolicizma Hrvatskoj potrebne kao rijetko na kojoj dosadašnjoj raskrsnici njene, sad ponosne sad tragične, povijesti.

Danas se i opet – u po kojim krugovima-u Crkvi počelo gledati ne onu, kojoj se služi-jer se u njoj Krist služi- nego onu kojom se služi, i koju se sa začuđenjem, gotovo sa sablažnjenjem promatra, što se ne pokazuje ni toliko zahvalnom, da se njom uopće netko hoće da se posluži. Zato je tvoja misija, tvoja prisutnost Ivane, i danas prijeko potrebna, da opet dozoveš u pamet, snažno-stvarno, onu osnovnu kršćansku istinu: Crkva nije i ne može da bude sredstvom - ni kao plašt ni kao odskočna daska ona samo može da bude svrhom, jer je ona produženi Krist, Tajanstveno Tijelo Kristovo, inkarnacija Božjeg života na zemlji.

*

Tvoja je misija bila Ivane, da naglasiš apsolutnu depolitizaciju katoličkih organizacija. I taj nam je naglasak danas potreban.

Potreban, kadgod zapadnemo u napast, te mislimo da Crkvu in ultima linea spašava politička akcija, i da dok te političke akcije nema, da je dotle Crkva osuđena samo na neku vrst - životarenja.

Ti si nam Ivane dozvao u pamet, da Crkva ima svoj vlastiti dinamizam, i da se ona in ultima linea smije da oslanja samo na te svoje specifične snage, mora da razvije svoj vlastiti dinamizam, da ga učini - kako bi Maurin duhovito rekao - dinamitnim. Jedino je tako ona kadra da zadrži svoju punu vitalnost, i izvrši svoju preporodnu misiju. Ona se svim - što je dobro može i mora da pomogne, kao što sve što je dobro može i mora da pomogne, kao što sve dobro ona sa svoje strane pomaže - ali se ona ni na koga osim na sama sebe tj. na svoju božansko-čovječansku, realno-mističnu vitalnost- ne može definitno da osloni. Jer kadgod se ona definitivno ili bar primarno oslanjala na snage, vitalnosti i metode, koje su izvan nje. Ona je uvijek u svojoj specifičnoj misiji doživljavala - katastrofu.

Svatko ima dužnost da se brine za boljitak svoje domovine, da izvrši svoju obavezu građanina i rodoljuba, svatko ima pravo da se u tu svrhu upusti i u arenu političke djelatnosti- svatko, i katolici kao pojedinci- ali nitko nema prava, da u tu političku arenu bilo koje nijanse- uvlači i angažira Crkvu, bilo preko njenog svećenstva, bilo preko organizacija, koje su u neposrednoj ovisnosti o hijerarhiji.

Za Crkvu je danas u Hrvatskoj - a i za samu Hrvatsku- od presudne važnosti, da Crkva sama čuva svoju potpunu nutarnju i vanjsku slobodu, nutarnju i vanjsku neovisnost. Tim i samo tim će ona učiniti najveću uslugu i hrvatskome narodu. Ona će mu otkrivati žilu kucavicu njegove stoljetne tradicije:njegov katolicizam i tim mu pomagati da bude što svjesniji najhitnijeg dijela svoje duše, što svijesniji samoga sebe; ona će u njemu uzgajati duboki etički smisao socijalne, narodne i međunarodne pravde i time mu izgrađivati moralni i kulturni osjećaj vlastite individualnosti. Ona će se kao etička ustanova kat. eksohen u Hrvatskoj identificirati sa svim pravednim i opravdanim zahtjevima hrvatskog naroda ali se kao univerzalna institucija ne će dati zarobiti od ničega partikularnoga, sitno-stranačarskoga u Hrvatkoj, i time će ona biti najsnažnija kohezivna sila Hrvatske, jer će ju u tim velikim vremenima upozoravati na prednosti općeg dobra, nad zasebnim, narodnoga nad stranačarskim.

*

Ti si Ivane pokazao, da je hrvatska omladina-poput omladine ostalih katoličkih zemalja, za kojima u tom pogledu nimalo ne zaostaje - kadra da se oduševi svijesno i trajno za najveće stvarnosti: da se neposredno i odano preda Crkvi i Kristu, a po tome i najstvarnije dade u službi narodu.

Tvoja pojava, onaj polet, kojim je ono najzdravije u hrvatskoj mladosti snažno koraknulo za tobom, pokazaše, da je hrvatska omladina dovoljno svijesna, bistra, velikodušna i da zna biti autentično katolička, te ju ne treba pitati surogatima, palijativima, da ne treba sumnjivih posrednika, koji će njeno oduševljenje polarizirati oko sebe - a možda i monopolizirati za sebe-nego da ona traži, i zna da nađe neposredno Krista- i samo Krista. I da se prema tome nevjeru nad tom omladinom, nevjeru nad mističnim Tijelom Kristovim čini, kadgod se toj omladini, koja je pošla za Kristom, pokušavaju da postave na oltar drugi idoli, drugi mitosi.

*

Pokazao si , Ivane cijelom svojom pojavom , što diltantizam ne može, a što izgrađena kršćanska ličnost može. Taj nam je primjer danas prijeko potreban, kad živimo u atmosferi kolektivnih psihoza, kolektivne dresaže masa i masovnog niveliranja ličnosti, kad u svijetu - pa i za katolike - postoji tako velika napast, da se mjesto svjesnih staloženih ljudi - fordovskom stereotipnošću proizvode sugestivni vikači, mjesto samostalnih, izgrađenih ličnosti nižu i izmjenjuju-blijedi sateliti.

*

Pokazao si, Ivane, da dinamizam organizacije ovisi o dinamizmu pojedinca, koji tu organizaciju vode, da dinamizmom katoličkih organizacija - još više nego onih drugih - ovisi o količini i autentičnosti kršćanske dinamike onih, koji tim organizacijama trebaju da budu i dinamizam i dinamit. Ti si pokazao da su katoličke organizacije bez te duboke, nutarnje kršćanske dinamike osušene da životare, dok zadahnute tom dinamikom, one nužno prave prodore u život, stvaraju oblike, zadahnjuju okvire, a ako ustreba prave nove.

PS

Naknadno sam pronašao na internetu Poglajenov članak o Merzu koji je dostupan(u cijelosti) na stranici ivanmerz.hr. 

I nastala je noć - Staljin&Hitler, 1939.

Stjepan Tomislav Poglajen pisao je antitotalitarne napise, jedan od takvih je u nastavku, o paktu Staljina i Hitlera, objavljen je 1939. u časopisu Život(20) 7 (1939) 385-387. Danas nam takvi zapisi daju zanimljiv pogled na razmišljanje Poglajena i suvremenika u tom burnom vremenu. Poglajen je već tada shvaćao svu sličnost koja ta dva sustava nose u sebi, posebice opasnost koja postoji za Crkvu, kršćane i kršćansku kulturu općenito.

I nastala je noć

Noć se spustila brže, nego su očekivali narodi i državnici. U strahovitoj tami, koja se sve više nakuplja, jedva još razabiremo po kojega ministra, koji putuje amo i tamo, vidimo siluete lica i likova, istrgane komadiće paktova i propagande, ali tama sve to guta i sad je postala noć. Našle su se one dvije sile, koje su obje odmah od svog postanka pretpostavljale stravu za čovječanstvo. Znalo se za opasan karakter i jedne i druge. Mnogi su se nadali da će one učiniti svijetu tu uslugu, da se međusobno proždru. No oni nisu učinili svijetu te usluge, već su sklopili međusobno Pakt. Ne znamo, koje su sve tajne klauzule toga pakta, ali znamo da će budućnost, koja se primiče pod ovakvim znakovima, bit strahovita.

*

I sad hoćemo da trijezno sudimo, i ako se u tami lako vidi duhove. Može biti da je Adolfa Hitlera slabost njegove pozicije natjerala Staljinu. Bit će, da u Trećem Reichu znadu da gube i preostatak prestiža. Hitler nije više od Boga poslani spasitelj od boljševizma. A i kod Staljina mora da su slabe prilike, kad se odlučio da razočara sve one, koji su u njegovo ime vodili protufašističke akcije. No, sve to skupa nije važno. Na horizontu su iskrsla druga, važnija posmatranja stvari. Industriji osovine nedostaju sirovine, dok ih Rusija imade u izobilju. Staljin nije u stanju da sam sa svojim ljudima izvadi blago iz svoje zemlje. Tu će sad dobiti pomoć, a to predstavlja nadoknadu, koja mnogi minus može promijeniti u ogroman plus. Autarkija unutar starih njemačkih granica je dakako nesmisao, no ako se protegne na čitavu srednju Europu i Sovjetsku Rusiju- tada stvar dobiva drugi izgled. Pod sigurnim vodstvom može tu nastati snažan blok koji će vladati svijetom, a to neće biti samo čisto privredna i politička stvar.

*

Sjećamo se jedne rečenice, koju se već godine 1934. moglo čitati u "Der deutsche Weg", i to u članku "progonitelji crkve pružaju si ruke". Neka svi državnici upamte, da se po svjedočanstvu povijesti- u ozbiljnom času svi savezi i paktovi sklopljeni samo sa stanovišta političke probiti, raspadaju u ništa- i da se sklapaju savezi i aktovi između onih sila koje su vođene idejom. Možda za druge države i nije od tako velike važnosti jesu li vrhovni predstavnici religiozni ljudi ili nisu. U totalitarnim državama svakako je to od vrlo velike važnosti. Nažalost moramo priznati, da je Staljin upravo unio svoje ime u "Zlatnu knjigu" bezbožnika, a Adolf Hitler, ono što je za njega najviše biće, formulira kao "trajna substancija naroda" Shvati li se riječ Bog u tradicionalnom smislu, tada su obojica bezbožnici. Zemlja kojom upravljaju neće poznavati drugih bogova, osim Staljina i Hitlera Bit će zemlja bezbožna kao i ti njeni bogovi. U tim zemljama dosljedno će se ugušiti sve, što čini sadržaj Vesele Vijesti - Evanđelje. U obim zemljama ima se isto mišljenje o ljudima. Slobodna ličnost žrtvuje se za kolektiv. Taj kolektiv, discipliniran i upravljan po određenom lanu, jest prava inkarnacija čovječje naravi. On pojedincu daje eksistenciju i cilj života. Posvemašnje uvrštenje u kolektiv je imperativ izvana, a istodobno i iznutra. Slobodni su jedino oni, koji postaju robovi ovih imperativa, a izgube svaku ličnu volju. Postoje još samo željezni zakoni i željezni okovi, dok ljubavi i milosti nema više mjesta. Iščezle su blažene pjesme, koje su svojim čarom ispunjavale katedrale kršćanskih vremena, ne čuju se više uzdasi izmorenih ljudi, pa novi gospodari svijeta mogu biti sretni, dok an hiljade njihovih žrtava krvari. Neprijatelji, Boga, koji su do sada stanovali u dvije različite kuće, porušili su zid, koji ih je dijelio. Ili bolje, taj se zid sam srušio, jer je postao suvišnim.

Promatra li se kakvim su izjavama oba diktatora izrekli sud jedan o drugome, čini se, kao da je svaki od njih zatajio svoju cijelu prošlost u času, kad je neprijateljstvo pretvorio u prijateljstvo. U istinu stoje stvari drugačije. U Adolfu Hitleru krio se jedan Staljin, a u Staljinu jedan Adolf Hitler. Nije li Molotov napomenuo, da je Rusija danas nešto posve drugo od Rusije prije deset godina. Nismo li mi, a i drugi, godinama sjećali na to da boljševizam u dubini nije internacionalan, nego da si je u Sovjetskoj Uniji stvorio domovinu o kojoj je još Lenjin rekao, daju je opet dozvoljeno ljubiti, otkada je ostvarila marksizam? Gdje nema jedne ideje, koja doista veže ljude sviju rasa i klasa, nužno će sve ono, što se naziva internacionalnim pasti žrtvom proždrljivog nacijonalizma a najnoviji primjer za to nam daje Sovjetska Unija. Sa stanovišta radničkih masa nikada još internacijonalni proleterijat nije bio tako prevaren, kao u našim danima od njihovog obožavanog Staljina. Adolf Hitler pak u nijednom savezu ne traži drugo doli mogućnosti da vlada svojim novim drugom. U njemu ćemo lako razabrati spoj jednog rasističkog mesijanizma, o kojem uvijek sanja, sa onim "pruskim" cinizmom, za kojeg nam je Rausching htio dokazati da je nihilistička srž nacijonal socijalizma. Nacijonal-socijalizam niti je isključivo onaj nihilizam, a niti je onaj mesijanizam, a već je to ono u Adolfu Hitleru utjelovljeno sjedinjenje obojega. Prema tome mogu se vječno mijenjati lozinke, čas sa stanovišta samoodređenja naroda, čas opet s kojeg drugog stanovišta. Tako se može katoličke zemlje zaviti u maglu, da im se ulije strah pred boljševizmom, koji pali crkve i samostane, a boljševičke zemlje može se osvojiti time da se nastupi protiv kršćanstva i kapitalizma. Sve pak to stupa u službu kukastog križa produženog u srp i čekić.

*

Zaista, zidovi , koji su dijelili ova dva sistema, mogli su nečujno pasti. Funkcioner Gestapoa ni malo se ne razlikuje od uhode G.P.U-a. Koncentracioni logori Dachau i Solovecki otoci pružaju nam istu sliku, a majske slave u Moskvi su isto tako stranački dani kao i oni u Nurnbergu. Kult vođe je tu i tamo jednak, a prije svega je na obim stranama dinamika, koja u velikim potezima stoji na istoj liniji. Ako dva čovjeka počnu s dviju dosta udaljenih polaznih točaka, rušiti sveukupnu kršćansku kulturu, nužno mora jedanput doći čas, kad će se sastati na ruševinama razorenog svetišta. Jedan je došao s "ljeva", drugi s "desna". U velikoj udaljenosti smatrali su se neprijateljima; taj jedan je nosio smeđu značku, a drugi crvenu! No kad su opazili, da su sa svojim razaralačkim bakljama uništili isto Božje svetište kad su si u tom jezovitom osvjetljenju pogledali u lice, sinulo im je da u stvari izvode isti posao, da imadu istog neprijatelja i da su međusobno složni u mržnji, koja u dubini njihovih, duša vrije protiv Boga i protiv ljudi. I tako je jednoga dana moralo doći do pakta i saveza i prijateljstva, a taj je dan izabran po mogućnosti tako da ulove čas, kad se kulturno čovječanstvo spremalo da uloži zadnje sile u borbi za slobodu, za dostojanstvo ličnosti, za pravo i moral.

*

I sada se spustila noć... A svaki osjeća da imade nešto strahovito u borbi protiv same noći, protiv one stare noć, u kojoj se skrivaju strahote poganstva. Kada bi se bar iz ovog neodređenog osjećaja prema demonskom protivniku iskristalizirala spoznaja, da se u borbi protiv takove tame može upustiti-samo jedno sunce, koje nosi moć u sebi da nadvlada noć. Ipak ovaj novi pakt, koji leži na narodima kao mora, imade jednu dobru stranu: dokončao je jednu ogromnu laž. Ideju slobode nije se mogla izvojštiti pomoću Staljinovih robova. Sa Kremlja uvukla se nepodnosiva disonanca i jasna podlost u idelogiji naroda, koji su više ili manje još bili kršćanski, uvukao se bunitelj mira i izdajica. Dobro je da ovaj pakt nužno sili, da se razluče duhovi. I kad bi sad došlo do proširenja rata, na jednoj bi strani ipak stajali samo oni ljudi, koji zaista žele slobodu, pravednost i konačno mir na moralnim osnovama. No bilo kako bilo onome, koji upravlja pogleda na posljednja velika pitanja svjetske povijesti, u prvi čas će oči biti zaslijepljene od tame, koja je ovila ogromnu prikazu noći, a koja se sad obara na Boga i Krista, na Crkvu i kršćansku kulturu, na svaku uređenu ljudsku civilizaciju i sve što je ljudski plemenito, veliko i lijepo. Zato se karakteristika ovog doživljaja može dati sa ovo malo riječi:

I nastala je noć...

Opasne ekvivokacije - Hrvatska i Velika Njemačka, 1938.

Autor teksta u nastavku je Stjepan Tomislav Poglajen, tekst je objavljen 1938. godine u časopisu Život (19) 4 (1938) 177-179.   

Opasne ekvivokacije

U presudnim su vremenima ekvivokacije od kobnog značenja. Prekrivaju pravu stvarnost, zatvaraju vidike, razvodnjavaju snažan i organski povezan nastup, uspavljuju naivnost, hrabre - cinizam. Stoga ih cinici i vole i svijesno podržavaju. I Hrvatska je u svojim stoljetnim memoirima zapisala o tom gorkom iskustvu.

*

Otkad su kod Radgone zazveketale pruske ostruge i kod nas neke ekvivokacije nanovo probuktaše. I ekvivokacija s obzirom na Hrvatsku i ekvovokacije s obzirom na katolicizam u Hrvatskoj.

S obzirom na Hrvatsku. Nekima se još uvijek silno sviđa uloga Trenkovih pandura: oni još ni danas ne mogu da za Hrvatsku zamisle drugoga poziva. Ona je za njih vječni - satelit, jer oni u svom životu osim satelitstva nisu nikad ništa drugo proživljavali, niti su dopuštali da ostali mogu nešto drugo da dožive. Oni se danas s kapralskim udivljenjem okreću prema "Velikoj Njemačkoj", a ne znaju, da nacizam Hrvatsku savršeno – prezire. Prezire iz nutarnjeg uvjerenja i momentalne taktike. Prezire, jer sebe smatra superiornom, božanskom rasom, koja je pozvana da dominira, a ne da surađuje u međunarodnoj obitelji; prezire jer instiktivno osjeća da njegovoj brutalnosti, njegovoj sentimentalnoj maglovitosti, njegovu sustavnom cinizmu-duboko etička hrvatska duša sasvim tuđa; prezire, jer sluti da će Hrvate za svoje bliže, a pogotovo daljnje - planove logički i gotovo nužno imati protiv sebe. Prezire, jer se konačno i – boji.

*

S obzirom na katolicizam u Hrvatskoj. Ne mislimo tu na one, koji s katolicizmom nemaju ništa zajedničkog osim kojeg sporadičkog, proračunatog i naravski vrlo površnog komplimenta, a u stvari su po svom svjetovnom nazoru - rasisti, a po kulturno - socijalnoj i državničkoj orjentaciji - sateliti.

Mislimo tu na onu psihozu, koja se zavukla i u neke katoličke duše, koja u nacizmu neku vrst mesijanizma gleda. Neshvatljivo je to, tragično je to, ali je tako. Razlozi? Mnogi i razni, no najosnovniji kao uvijek u sličnim dubokim simpatijama-nutarnja intimna srodnost, connaturalnost.

Oni vjeruju nacizmu, kad se grlato predstavlja kao "brana" protiv komunizma. Oni su uz nacisitičku "antikominternu", jer su protiv komunističke kominterne, a zaboravljaju, da se i antikominterna i kominterna konačno svode na isti nazivnik: boljševizam tj. transponiranje transcendentalnoga, apsolutnoga u skučeni, uski infraljudski okvir ekonomskoga, biološkoga, klase, rase. Taj novi absolutum je i norma moralnosti i norma istine: i nacizmu i komunizmu. Obojici je sve dopušteno, pravno, moralno, dobro, istinito, što odgovara rasnoj odnosno nacističkoj, klasnoj odnosno komunističkoj diktaturi.

Zaboravljaju da se Scili ne izbjegava zagrljajem Karibde, da se veliki socijalni i kulturni problemi ne odstranjuju njihovom vanjskom negacijom, nego nutarnjim rješenjem, da se đavlom ne izgoni Belzebuba, da se "vojujuće bezboštvo" ne uklanja "vojujućom" mitologijom, da se prazninu u čovjeku i društvu ne ispunja polubogovima i poluboščićima diviniziranih "vožda" i "voiždića" nego jednim jedinim pravim Bogom i Njegovim Kristom.

Njih baš odviše ne odbija ni congenitalno nacističko poganstvo , jer ih možda baš odviše ne ispunja Kristovo kršćanstvo. Oni sude nacizam po izjavama i obećanjima, a Krist nam je rekao da ljude prosuđujemo po njihovim djelima, da ih prepoznajemo po njihovim plodovima(1).

Njima se sviđa nacistički "antiklerikalizam"(2) jer u duši nose klice nekatoličkog cezaropapizma. Njima se sviđa, kad nazi - ne bez cinizma – vele, da oni zapravo hoće da Crkvi pomognu, tim što hoće da je "depolitiziraju". Zaboravljaju da je jedini Krist rekao "Dajte cezaru što je cezarevo, a Bogu što je Božje",a da su svi diktatori tu izreku konkretno ovako parafrazirali: "Dajte cezaru što je cezarevo, i još k tome ono, što je – Božje." Zaboravljaju, da tu granicu: što je Cezarovo, a što je Božje povlači ne cezar - nego Bog, ne proizvoljnost stranke, nego nepogrešivost Crkve. Zaboravljaju, da su iza Kalvarije svi progoni započimali ne gonjenjem nevidljivog Krista nego vidljive Crkve; zaboravljaju da su sve hereze ustajala ne protiv odsutnoga Isusa nego protiv Njegova prisutnoga namjesnika; da se Crkvu uvijek razbijalo ne toliko rastjerivanjem stada- koliko rasturivanjem pastira; da se duše udaljivalo od Boga, ne neposrednim odvraćanjem od Sv. Duha, kolika posrednim i izravnim odvraćanjem od - svećenika.

*

Oni to zaboravljaju(3), ali na to ne može da zaboravi Crkva, ne smijemo da zaboravimo mi sinovi Crkve, ako ne ćemo da Crkva bude sapeta u Hrvatskoj, ako ne ćemo da Crkva nestane iz Hrvatske, a s tim i – Hrvatske.

_______________________________

1. Djela su to i plodovi sustavnog bezboštva, sustavnog protukršćanstva: po katoličkim dijelovima Reicha - znamo to od očevidaca - izbacuju iz škola sve vjerske slike, križeve, kipove - sve što Krista dozivlje u pamet njemačkoj mladosti. Sam je "Fuhrer" iz Haus der deutchen Kunst dao izbaciti veliki umjetnički brončani križ, jer da to u njemačku umjetnost ne spada. Katehetama se rad u školama čini nemoguć: djecu se upućuje, da im se rugaju, da ih dočekuju zbornim pozdravom: "Gospodine kapelane, mi ne vjerujemo u Boga, ne vjerujemo u Krista, hoćemo napolje iz Crkve". Izvan škole je rad s omladinom sasvim onemogućen. Katoličke se akademičare na ispitima sustavno ruši, ukoliko im u nekim mjestima već ne zabraniše polazak sveučilišta. Biskupski i kardinalski se listovi stalno otvaraju: Kard. Faulhaber je na primjer prisiljen da lično obilazi sve svoje svećenike, pisati im ne može ništa. Privatne katoličke škole su praktički već sasvim dokinute. G. Goring se nedavno hvalio u Beču mi nismo nijedne Crkve spalili kao oni u Španiji kardinal Faulhaber mu je već prije toga dao dostojan odgovor: niste spalili crkve, ali ste uništili katoličke škole, a to je gore, nego da ste spalili crkve, jer ste ovako uništili žive hramove sv. Duha u dušama njemačke omladine, ili ste barem sve učinili da ih uništite. Papu optužuju da šuruje s komunizmom, a njegovu encikliku protiv komunizma plijene; kao što se zabranjuje tisak Faulhaberovih propovijedi, a u isto vrijeme ga optužuju, što inozemstvo donosi krivi tekst njegovih propovijedi. Nacizam nam ne će zamjeriti što mi njegova obećanja - pa i ona najnovija o poštivanju crkve u Austriji- ne možemo, da uzmemo za ozbiljno. Pokret i ljudi, koji su nedržanje zadane riječi pretvorili u svjesni sistem- sami vele da se ne mogu vezati statikom potpisanih ugovora i zadanih obećanja- imaju suvereno pravo, da im se – ne vjeruje. Istina Crkva je i u Austriji kao i u Njemačkoj lojalno priznala nacistički režim, da sa svoje strane ukloni i svaku sjenu povoda za progone. Unatoč tome, i unatoč najsvečanijim obećanjima -progoni su u Njemačkoj došli, a odmah u ostalom i u Austriji. Jer što su drugo nego progoni, ono hapšenje starog salzburškog Biskupa, optuživanje, da je bio u vezi sa francuskim komunistima, ono zatvaranje centrale KA u Beču, ono nasilno otimanje cjelokupne katoličke štampe u Austriji i njeno nasilno pretvranje u glasila nacističkog svjetovnog nazora; onaj teror brojnog hapšenja, ona parodija od istine o "zarazi samoubojstv"a, za koja samo naivčine i neupućeni mogu da vjeruju, da su sva bila samo "samoubojstva", kao ono na primjer Feyovo. Što nacizam počinje zadnje tjedne ožujka da govori o "obnovi" konkordata, o novom konkordatu, to ne znači mnogo: prije svakog se plebiscita nastavilo s istim progonima. Prije svakog vanjsko-političkog gesta nacizam je htio da utiša kršćanske savjesti, da ih poslije tog gesta još savjesnije guši. U Saaru se Crkvi prije plebiscita sve obećavalo, poslije plebiscita se sve pogazilo. A saarski je plebiscit udešavala ista grupa kao i Bečki: pripravio ga je von Papen, rukovodio Burckel. Iza iste frazeologije doći će isto gaženje zadane riječi. Za nas nacizam nema više zadane riječi: mi očekujemo od njega- samo djela.

2. Značajno je da o tom "antiklerikalizmu" – svuda po svijetu- najčešće govore baš oni krugovi, koji su najviše zaraženi nezdravim "klerikalizmom": bilo da kao nekršćani ili antikršćani svoje totalitarne mitologije silom nameću svima, bilo da se kao "katolici" svojim "katolicizmom" služe kao sredstvom za svoju afirmaciju u javnom životu, koji je za njih u stvari, ako ne u terminologiji - identičan s političkim životom.

3. Kao što su zaboravili razni sitni i veliki von Papeni, koji su si utvarali, da Crkvi iskazuju silnu uslugu tim, što je kloroformiraju pred stratištem i pri stezanju užeta odaju izlizane komplimente.

Pio XI. Veliki

Prva odluka pape Pija XI., odmah nakon prihvaćanja papinske službe, zaprepastila je prvo kardinale u konklavi, a onda i cijeli Rim. Papa je odlučio s balkona Bazilike sv. Petra blagosloviti mnoštvo vjernika na Trgu sv. Petra, što su činili svi pape prije 1870. Pape Lav XIII., Pio X. i Benedikt XV. prekinuli su tu tradiciju u znak solidarnosti s papom Pijom IX., koji je bio žrtva talijanskog udara. Uvjeren da su se vremena promijenila, da se ne treba zatvarati u izolaciju, Pio XI. se odlučio na taj čin. Pred mnoštvom vjernika koji su se okupili na Trgu, unatoč hladnoj kiši, Papa je udijelio svoj prvi Urbi et orbi. Masa je uzvikivala povicima: Živio Papa! Živjela Italija! Bio je to nagovještaj sređivanja odnosa s talijanskom državom. Program svog pontifikata papa Pio XI. je iznio u enciklici Ubi arcano (1922.), s motivom: Kristov mir u Kristovom kraljevstvu. Papu Pija XI. s pravom su nazvali «Papom misija».

U tijeku svoga pontifikata osnovao je u misijskim zemljama više od dvjesto novih crkvenih okruga. Smatrao je normalnim da se kler prilagođava domorocima i da priprema domaći kler za biskupstvo u uvjetima koji bi mu omogućili da izbjegne optužbe koje su u srednjoj Aziji često upućivali Katoličkoj Crkvi za ekspanzionizam. Doktrinalno djelo pape Pija XI. vrlo je veliko i nije moguće prikazati ga u cijelosti. Papa je objavio niz važnih enciklika. U enciklici Divini illius magistri (1929.) Papa govori o kršćanskom odgoju, a u enciklici Casti connubii (1930.) definira kršćanski brak i osuđuje kontracepciju. Četrdeseta obljetnica enciklike pape Lava XIII. Rerum novarum navela je papu Pija XI. da 15. svibnja 1931. godine objavi encikliku Quadragesimo anno o društvenim pitanjima.

Potvrdivši opće crte nauka svoga prethodnika, papa je osudio istodobno individualizam i kolektivizam. Duh toga važnog dokumenta nalazi se u rečenici: Kao što ni jedinstvo ljudskog društva ne može biti temeljeno na suprotstavljanju klasa, tako ni pravedno ekonomsko uređenje ne može biti prepušteno slobodnoj utakmici sila. U vrijeme velike svjetske ekonomske krize Papa izdaje encikliku Charitate Chisti (1932.) u kojoj obrađuje tu temu. Godine 1937. Papa objavljuje slavnu encikliku Divini Redemptoris u kojoj osuđuje ateistički komunizam, kojeg je nazvao «potpuno izopačenim». Stanje u Meksiku, zahvaćenom revolucionarnim gibanjima, i građanski rat u Španjolskoj navest će papu da osudi progone koje je Crkva doživjela u tim zemljama.

Pontifikat pape Pija XI. bio je u vrijeme između dva svjetska rata, kada su fašizam i nacizam s jedne, i komunizam s druge strane uzimali sve više maha. Godine 1931. Papa objavljuje encikliku Non abbiamo bisogno (Nije nam potrebno) kojom se odredio protiv fašističkog totalitarizma. Šest godina kasnije Papa će u enciklici Mit Brennender Sorge (S gorućom brigom) jednako energično osuditi i nacistički totolitarizam. Ova enciklika je kod Hitlera izazvala veliki gnjev, te on potpuno ukida konkordat kojeg su par godina ranije skolpile Njemačka i Sveta Stolica.

 Najvažnije djelo pontifikata pape Pija XI., ono koje povjesničari najviše ističu, bilo je uređenje Rimskog pitanja. Nakon dugih pregovora 11. veljače 1929. godine Mussolini u ime Italije i kardinal Gasparri (1852.-1934.), Državni tajnik, u ime Svete Stolice potpisali u Lateranske sporazume, politički ugovor kojim se priznaje suverenitet pape u Leonovom gradu, financijsku nagodbu (Italija je platila Svetoj Stolici odštetu za izgubljene teritorije bivše Papinske države) i konkordat. Obje su strane likovale. U Vatikanu su otvorili drugo krilo Brončanih vrata, koje je bilo zatvoreno od 20. rujna 1870. g. kada su talijanske snage ušle u Rim. Odmah su s veseljem poduzeti hitni i manje hitni radovi. Počeli su kovati svoj novac i izdavati poštanske marke. Vozila su dobila registracijske pločice s oznakom S.C.V. (Stato della Citta del Vaticano).

Ali problemi s Italijom nisu samo tako nestali. Sveta Stolica odnijela je jednu pobjedu, ali je Mussolini od toga napravio osobni uspjeh, ne odrekavši se svojih političkih načela. U svom govoru za Božić 1938. godine Papa će obavijestiti kardinale o kršenju Lateranskih sporazuma od fašističkog režima i ustati protiv kršenja ljudskih prava od strane nacističkog režima. Papa je htio otići i dalje te je sazvao talijanske biskupe kako bi im izložio svoje mišljenje, no smrt će ga u tome spriječiti. Rijetko koji papa je bio tako energičan, autoritativan i tako odlučan kao Pio XI. Smrt pape Pija XI. zbila se u posebno važnom trenutku za povijest svijeta. Europa se u jesen 1938. skoro zapalila. Münchenski sporazum spasio je mir, ako se može tako reći, ali ne za dugo. Papa Pio XI. umro je 10. veljače 1939. dan uoči desetogodišnjice Lateranskih ugovora. Smrt ga je spriječila održati, za tu prigodu pripremljeni, govor preko radio Vatikana, kojeg je on osnovao 1931. godine. Sahranjen je u Bazilici sv. Petra u Vatikanu.

Gornji tekst je u potpunosti preuzet sa hr. wikipedije(koja nudi kratak pregled pontifikata, vjerujem da su izrečene informacije točne). Pročitao sam zanimljivi tekst o Piju XI. u knjizi Stjepana Tomislava Poglajena; "Kršćanski personalizam-govori, članci, studije" pa sam odlučio nešto napisati i na ovome blogu. Već same godine pontifikata(1922.-1939.) naslućuju nam da se radilo o stvarno burnom vremenu za Crkvu; meksiko, španjolska, komunizam, nacizam, fašizam, ekonomske krize, razni sukobi diljem svijeta. Bilo je potrebno stvarno puno razmišljanja i diplomacije prilikom svakog koraka. U nastavku je tekst kojeg je Poglajen objavio u časopisu Život 1939. godine(Život(20) 2 (1939) 385-387).

Pio XI. Veliki

Kad se u rano jutro, na desetu virgiliju lateranskog sporazuma, uoči bijele Gospe iz čudesnoga Lourdesa, s vrhova naše hrvatske Prvostolnice razlio mukli zvuk velikoga zvona, naša se srca napuniše mirnom tugom, naše duše-silnim ponosom.

Tugom, jer kao živi udovi mističnog, nevidljivog Krista izgubismo njegova vidljivog Namjesnika, jer nas kao ljude ostavi čovjek neobičnoga duhovnog obujma, rijetke pronicavosti i silne volje, koji je u vrzinom kolu suvremenih krivulja išao uvijek ravno, samo ravno – s Istinom, u Istini, prema uvijek potpunijoj inkarnaciji Istine u svijetu.

Ponosom, jer bijasmo suvremenici- da, sinovi, kćeri, suradnici-velikog Pape, koji će ući u mauzolej Grgura i Leona, u redove onih veličajnih obnovitelja čovječanstva, što ih Providnost ljupko i snažno izdiže na rastvaranju preživjelih epoha i rađanju novih.

Pojavio se on na obzorju naših života zagrnut bijelom haljom Kristova Prvosvećenika u času, kad se Europa polako izvlačila iz onog besprimjerenog klanja, koje je bilo najnaravniji zaključak njene nutarnje i višestoljetne apostazije od Krista. Puno je toga tad ležalo razrovana. I živčelje mnogih, jer ga je hranila iscrpljenost glada i zasićenosti straha, i duše bezbrojnih, jer su lutale po bespuću duhovne površnosti i načelne dezorijentacije, po labirintu moralnog oportunizma ili još bjednije amoralnosti; i obitelji cijele, jer ih je rasklimala duga ratna otsutnost i podgrizao crv svakojakih teorija; i čitavi narodi, jer ih je protresla revolucija i decimirao građanski rat, cijedile reparacije i ubijala iznemoglost, opijala pobjeda i trovala raspuštenost.

I uzdigao se tada on poput orla nad našim kasom. Pronicava, duboka, dalekovidna pogleda. Njegovu je oku naročito jakost i sigurnost dalo dugogodišnje bavljenje knjigom, svestrano poznavanje ljudi i događaja, a iznad svega – trajna ukopčanost u Svijetlo od Svijetla po dugim satima molitve. I on je tim svojim pogledom odmah u prvoj svojoj enciklici Ubi arcano zadro u najintimniju uzročnost našeg raspadanja.

Kao snažan sintetik uočio je on, da je naša civilizacija rastvaranju, jer je u najkobnijoj kontradikciji sa samom sobom. Izrasla na bujnim izvorima kršćanstva, ona je od kršćanstva zadržala samo još neke oblike, neke konvencijalnosti potpuno lišene, njihove nutarnje sadržajnosti, a s dušom kršćanstva, ona je gotovo u svim svojim socijalnim manifestacijama- obračunala. Stoga je i sama ostala skup -gdjekad silno razvijenih izraslina, ali ipak izraslina, bez nutarnje organske povezanosti, bez duše.

I tu dušu je htio Papa čovječanstvu da vrati. Poznavalac suvremenih prilika, znao je on, da je lajikat, taj glavni nosilac javnoga života, velikim dijelom izgubio osjećaj svoje nutarnje pripadnosti živom tajanstvenom Tijelu Kristova u svijetu – Crkvi, da je lajikat mnogih područja – "intelektualnog", građanskog i radničkog gotovo sasvim dekristijaniziran, i da su stoga dosljedno dekristijanizirana i područja društvenog života, koja taj lajikat nose. Rješenje je prema tome jedino u tome, da se tom lajikatu vrati osnovna kršćanska svijest njegove lične i kolektivne pripadnosti Crkvi, tom produženom Kristu u čovječanstvu nastavljenoj inkarnaciji Logosa u svijetu, da se njemu vrati kršćanska duša, onda će on nužno i stvarno tom dušom zadahnuti i sve sfere javnog života, s kojima dolazi u dodir. I taj intenzivni organizirani rad rekristijaniziranog lajikata pod vodstvom onih, "koje je Duh Sveti postavio da upravljaju Crkvom Božjom", tvori bit Pijeve Katoličke Akcije. Stoga je Katolička Akcija stožerna misao Pijeva Pontifikata, kojom ga on u prvoj enciklici veličanstveno otvara, kojom ga u posljednjem svom okružnom pismu filipinskom episkopatu ganuto zaključuje.

Stoga Katolička Akcija po svojoj biti – unatoč više manje sjenkastim varijacijama, koje prate ovu ili onu njenu konkretnu realizaciju i time samo odaju, da je ona istom tapkanju prvih početaka, u mukama velikoga rađanja – stoga Katolička Akcija po svojoj intimnoj biti nije nešto efemerna, nešto prolazno zasebna Pijevu Pontifikatu. Pijev je Pontifikat samo u providencijalno vrijeme i na genijalan način rimskom preciznošću izrazio ono, što je Crkva od prvih svojih začetaka u cjelokupnoj svojoj svijesti nosila: da i lajikat naime spada na njenu bit i daje njoj rekristijanizirani lajikat bitno potreban, da ona uzmogne potpuno izvršiti svoju integralnu misiju – pokrštenje, pobožanstvenjenje društva, svijeta. Zato Pijevo djelo Katoličke Akcije, i iza Pijeve smrti – ne znači konac, nego početak: otvaranje novog razdoblja, vraćanje duše čovječanstvu, polaganje temelja novoj kršćanskoj civilizaciji.

Nad pročelje toga novog razdoblja stavio je Pijo lik Onoga, koji jedini sve drži na okupu, koji je "ugaoni kamen" svega, najbolji ustuk protiv centrifugalnim silama civilizacije u agoniji, organski princip neorganski ispremetenog društva, koji svemu daje nutarnji smisao, jer je najnutarnjiji smisao svega, jer sve svojom istinom i ljubavlju obuhvaća i ispunja – Krist Kralj. Zato je enciklika Quas primas o Kristovu kraljevstvu logički nastavak okružnice Ubi arcano – o preporodu ljudskog društva, a Quadragesimo anno – o obnovi cjelokupnog društvenog poretka – nužni zaključak ideje o Kristu Kralju.

Taj svesadržajni lik Krista Kralja u Pijevim je očima najsnažnija brana protiv suvremenog defetizma, koji se unatoč vanjske bučnosti uhvatio duša mnogih; taj konkretni inkarnator svega istinito velikoga – Krist Kralj za Pija je najsilniji magnet, koji će oko sebe polarizirati sve zdrave i lojalne energije čovječanstva. Zato Pijo XI. Taj osnivač blagdana Krista Kralja, usprkos i baš radi vanredno razvijenog smisla za integralnu realnost – ne poznaje malodušne klonulosti. Zato se on pun povjerenja okreće omladini svijeta, vjeruje u djelovanje Duha, koji će po toj omladini stvoriti novi dinamizam i dati novi dah svijetu, zato svi omladinski pokreti autentičnog katolicizma nailaze na svestrano razumijevanje Pijevo, zato i najautentičnije i najsmjelije omladinsko gibanje katoličke današnjice – Žosizam Cardijana – nailazi od prvog svog časa na instinktivno i potpuno odobravanje Pija XI.

Jer je Pijo znao, da je Krist jedini stvarni spasitelj čovječanstva, Vođa kat. Eksohen, koji je jedini vrijedan, da se za Njim totalitarno i bez pridržanja uzbibaju velika svjetska gibanja, zato je on pronicavošću Pastira i odlučnošću Oca skinuo vješto namještenu masku s lažnih mistika sadašnjice, koje izbacuju samo pseudo-spasitelje i stoga donose samo pseudo-rješenja. Zato je on s jednako oštrovidnom energijom – gotovo istih dana u enciklici Mit Brennender Sorge(14.III. 1937.) upozorio na ne-kršćansku, pogansku bit rasisitičkog nacijonal-socijalizma, kao što je u okružnici Divini Redemptoris(19.III.1937.) upro prstom na nutarnju i nužnu destruktivnost bezbožnoga komunizma, dok je još prije u pismima Quadragesimo anno(15. V. 1931), Nova Impendet(2.X.1931) i Cariteate Christi compulsi(3.V. 1932) jednako odlučnoj i jednako objektivnoj analizi podvrgao raspadljivu beskrvnost liberalnog kapitalizma.

Krist će biti stvarno Kralj i u socijalnom poretku čovječanstva, kršćanstvo će biti preporodni kvasac svijeta, lajikat će biti apostolski obnovitelj novoga društva, duše će se prikučiti intimnoj blizini Kristovoj, ako oni kojima je Krist povjerio svoje Tijelo – euharistijsko, a po tome i mistično- svoju krv i svoje evanđelje, svećenici Kristovi, budu sol, koja ne bljutavi. Da to svećenstvo Kristovo bude ne samo usporedo nego i na čelu kulture, koju ima da zadahnjuje kršćanstvom, Pijo XI. Odredbom Deus scientiarm Dominus provodi dalekosežnu reformu crkvenih studija, svjestan, da samo solidno i svestrano izobražen kler može imati potrebnog ugleda i dubokog utjecaja u vanredno složenoj problematici današnjice. Da taj kler bude potpuno svjestan pastirske odgovornosti, da on bude žarište i umnažač lajičkog apostolata, Pijo mu je napisao onu veličanstvenu encikliku Ad catholici sacerdotii fastigium(20.XII.1935).

Pijo je sam u zadnje vrijeme lično preuzeo vodstvo Kongregacije za sjemeništa i zadržao ga do zadnjega svojega daha. Uzgoj budućih levita Gospodnjih, budućih pokretača lajičkog apostolata bila je prva od prvih Pijevih briga ovih posljednjih godina.

Prije no što nas je ostavio taj veliki Papa, taj dalekovidni otac, on nam je još jednom u dirljivoj i dubokoj sintezi u posljednjem svojem pismu filipinskim biskupima sažeo svu grandioznu baštinu svojega pontifikata, koji će u analima Crkve ostati zlatom usječen kao jedan od najvećih pontifikata povijesti. A Pijo XI. njegov nosilac stoji danas i stajat će kao jedna od najsnažnijih figura papinstva, jedna od najsvjetlijih ličnosti čovječanstva.