Uoči blagdana Svih Svetih donosim Poglajenov radio govor koji je održan 1938. godine na blagdan Sviju Svetih na Mirogoju(prijenos zagrebačke radio stanice), objavljen je i u časopisu Život (19) 9-10(1938) 584-586. Time ujedno i završavam seriju postova sa Poglajenovim tekstovima(koje možete pronaći u knjizi "Kršćanski personalizam: Govori, članci, studije", nakladnik Glas Koncila).Kralju vjekova kome sve živi
U gustim nepreglednim nizovima ispeste se na te najniže obronke Zagrebačke gore, koja je u svoje pitomo domaže krilo primila klonule ostatke onih, koje vaše suze oplakuje, a vaša srca ljube. Uzađoste na taj naš veličanstveni Mirogoj ozbiljni kao hodočasnici, štono dođoše u hram – Vječnosti.
Dođoste vi – u crno zaodjenute majke; da se s nabreklim zjenicam i teškim uzdasima prikučite grobovima onih, koje iz topline majčinskoga krila položiste pod cvjetni plaš svježiš krizantema.
Dođoste zategnutih crta i zamišljena čela vi – oci obitelji, da se u muževnoj boli i roditeljskoj nježnosti, nadvijete nad složene humke onih, koje smatraste svojom utjehom, svojom nadom, a možda i svojom jedinom zamjenom.
Dođoste vi supruzi i supruge, da se s ljubavlju sjetite onih, s kojima ste u ljubavi život dijelili, s kojim ste u ljubavi život davali, s kojima ste u međusobnoj ljubavi naslonjeni – teret života snosili.
Dođoste vi brojni i šareni redovi sinova i kćeri, da se s osjećajem djetinjeg pieteta pomolite i isplačete pod križem uvijek ljubljene majke i nikad nezaboravljenog oca. I vi ste tu, vi, koji iza smrti onih, koji vam život tijela dadođe, ostadoste sami, posve sami kao ogoljeno stabalce u proljetnoj oluji, i tu samoću tim više osjećate, što vaša nježna mladost toplijeg razumijevanja više traži.
Dođoste vi nosioci svježe mladosti, da se na jedva zatvorenom grobu kojeg prijatelja ili rođaka, drugarice ili rođakinje, na čas saberete i zamislite. Možda je taj nenadano otvoreni grob bio prvim ozbiljnim upitnikom u bujnome previranju vaše mladosti, prvim upozorenjem, da je život ljudski ozbiljna stvar, i da ga valja ozbiljno uzimati
Dođosmo mi stanovnici hrvatske Metropole, mi sinovi i kćeri hrvatskog naroda, da se na tom stjecištu vječnog pomirenja gdje se sva pokoljenja u jedno slaže, poklonimo uspomeni i veličini onih pregalaca i boraca poznatih i tihih, koji sav svoj život posvetiše etičkoj, kulturnoj i narodnoj izgradnji hrvatskog bitka. Dođosmo, da ih se sa zahvalnošću sjetimo, ali' i da s bolju u duši prosuzimo nad neetičkim gubitkom onih, koje vlastiti herojizam, tuđa nepravda prerano u grob staviše.
*
 |
| Gradsko groblje Mirogoj |
Dođosmo ovamo – na to mjesto zbilje, i ono bi za nas uistinu bilo samo vrelo slomljene i neplodne tuge, samo simbol nepovratne prošlosti, kad na dostojanstvenom ulazu tog naljepšeg hrvatskog groblja ne bi stajao natpis, koji je ujedno izraz najdublje i jedine stvarnosti: "Kralju vjekova kome sve živi."
Jest, braćo i sestre, na pročelju, u središtu našega Mirogoja staroga i novoga, na svakom se našem pojedinom grobu – mramornom i neznatnom, poznatom i nepoznatom, ne kao ukras, nego kao smiona nada, kao jamac vječnosti i nosilac besmrtnosti uzdiže Križ Krista, lik Krista, - Kralj vjekova - kome sve živi.
Kristu Kralju vjekova sve živi, jer je On punina nestvorenoga života, Božjega života, pravi Bog od pravoga Boga i kao takav, kako sam za sebe reče: "Bog živih, a ne mrtvih"(Mt 22,32).
Kristu Kralju vjekova sve živi, jer je On nikad nepresahli studenac svega stvorenoga života, što kroz bujicu stoljeća i tisućljeća ključa kroz nepregledne karavane čovječanstva.
Kristu Kralju vjekova sve živi, jer je On završni Ocean mira, besmrtnosti i vječne ljubavi, u koji se kao u svoje konačno utočište nakon ivjugavih prodora kroz složene kosine naše osobine i narodne povijesti - naši životi zauvijek slijevaju.
Kristu Kralju vjekova sve živi, Jer je On donosilac vječnoga, božanskoga života na zemlju. Svojom pristunošću dotakao naše zemlje, da s nje ukloni moru one smrti, koja ostaje zauvijek; - sljubio se s našom ljudskom naravi, da iz nje izagne žalac konanog umiranja, usadi klicu života koji ne prestaje: "Dođoh da imaju život, i da ga imaju u izobilju."
Kristu Kralja vjekova sve živi, jer je On svojom časovitom prolaznom kapitulacijom smrću na križu, zauvijek onemogućio potpunu dominaciju smrti nad nama; jer je svojim umiranjem na golgoti naše umiranje učinio samo prividnim; jer je svojom smrću na raspeću-našoj smrti oduzeo ukočenu masku hladne aveti, dao joj lik ozbiljnog, ali iskrenog provodiča, koji u drugi život prevodi, a nipošto iz života – ne – odvodi.
Kristu Kralju vjekova sve živi, jer je uskrsnućem svojega tijela omogućio i osigurao besmrtnost i našim raspadljivim udovima; jer je svojim otvorenim grobom unaprijed skinuo pečat s ploča, što naše grobove zatvaraju i tište; jer je slavom svoga uskrnuloga tijela nagovijestio i zajamčio slavu i uskrnuće naših kostiju i našega praha.
Kristu Kralju vjekova sve živi, jer kruhom svojega tijela neprestano hrani čovječanstvo, jer neprestanim kvascem euharistije priječi da se snijet smrti naših duša ne uhvati:"Tko jede od ovoga tijela, živjet će uvijek."
Kristu Kralju vjekova sve živi, jer nam je On, prvijenac našega čovječanstva, naš najveći brat i naša sigurnost pred Bogom rekao i zajamčio: "Ja sam uskrnuće i život, tko vjeruje u mene, ako izumre živjet će, i nijedan koji živi i vjeruje u mene, ne će umrijeti do vijeka" (Iv 11, 25-26)
*
Da, braćo i sestre, istom u toj svijetloj sjeni križa Kristova, u sjeni lika Kristova dobivaju svi ti dragi grobovi i smrt, koja ih napućuje i latice koje ih rese, i uljanice, što nad njima tinjaju – svoj pravi smisao.
U sjeni križa Kristova, vi grobovi dragi, niste spomenici prelomljene tuge i satrte žalosti: vi ste samo vjesnici svete ljudske ozbiljnosti. Vi niste dokaz sigurne prolaznosti svega: vi nas samo upozoravate, da se sasvim ne podajemo onome, što sigurno proalzi, jer mi smo pozvani da ostanemo za vazda.
U sjeni Križa Kristova, vi grobovi cvjetni, niste zakutci tame, već sigurni svjetioci naši, koji nas upućujete na divne i božanske horizonte vječnosti i besmrtnosti. Vaš je putokaz svijetao i jasan, kao što ste svijetlili i jasni dans vi, ozareni zrakama ovog krasnog jesenjeg sunca, zapaljeni tisućama svijećica i uljanica.
U sjeni Križa Kristova, vi grobovi mili, niste rasadište smrti, premda u svojim njedrima zadržavate one, koji su dio naše duše, a možda i našega tijela. Vi skidoste s njih samo vanjsku okosnicu, izvanju koru života, a sam život predadoste Izvoru života, onome kojemu sve živi, Bogu živome, koji sve oživotvoruje; i samu okosnicu, samu koru čuvate ne za vječni prah, nego za slavu vječnoga uskrsnuća.
U sjeni Križa Kristova, vi grobovi tihi, niste otimači naših dragih pokojnika: vi ste samo čuvari njihovih tjelesa i najiskreniji prijatelji naših duša.A vi pokojnici dragi, u sjeni Križa Kristova, niste daleka odsutna bića iz legendarnih carstva, nego bliska prisutna braća, to bliža i prisutnija, što vas skinuta školjka tijela manje od našega duga rastavlja.
Vi pokojnici mili, niste u nepovrat bespuća odlutala stvorenja, već ste vjerni prethodnici, koji pred naam i ispred nas odoste u krilo Očevo, ne da na nas zaboravite, nego da poput Krista i s Kristom nama pripravite mjesto, nama utrete put.
Vi pokojnici naši, svojim odlaskom od nas, ne unesoste pustoš i prazninu oko nas: vi nam vratiste puninu, jer je po vama među nama neprestano pristuna misao na vječnost, misao na besmrtnost, na onu vječnu zajednicu sviju stvorenja – sa Stvoriteljem.
Vi pokojnici mirni, ne unijeste studen i hladnoću oko nas, jer nas svojim odlaskom upozoriste, da se u ljubavi predamo Onome, kome vi pođoste, da se iz ljubavi dajemo – bližnjemu – kojeg god oblika i staleža bio – jer će nas zagrljaj groblja i zagrljaj vječnosti sve u Bogu izjednačiti.
*
Da, u sjeni križa Kristova, u prisutnosti Kralja vjekova kojem sve živi, vi grobovi naši i vi pokojnici naši, što u njima počivate, posatjete nama bliski, mili i topli. Vi nam ulijevate svijetlo, udahnjujete nadu, ispunjate nas sangom u životnoj brobi oko pobjede Istine, Ljubavi i Pravde, jer nam neprestano govorite o pobjedi Onoga, koji je u principu pobjedio nepravdu u svijetu – kristu Kralju Vjekova.
Zato pojedinci i narodi, koji s ljubavlju i razumijevanjem zalaze u vašu školu, mogu da se smirenom sigurnošću prolaze kroz život. Zato i hrvatski narod, koji je od vašeg svetoga mjesta napravio narodno hodočašće, gdje upija prošlost, može da sa sigurnošću gleda na vrenje sadašnjice i lomljavu budućnosti: jer onim pojedincima i narodima, koji se poučeni nijemim, ali snažnim govorom grobova, vjerno priljubljuju uz Kralja Vjekova, kome sve živi – I NJIMA sve živi, i zauvijek živi.