Božji filozofi: Kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje moderne znanosti

Popularno je vjerovanje da se Srednji Vijek naziva Mračnim Dobom jer je bilo upravo to - mračno, ispunjeno raznim iracionalnostima koje su dovele do uništenja svih sfera društva. Istina je ipak nešto drugačija, mračno doba se tako naziva jer imamo jako malo izvora o tome što se događalo. To je motiviralo neke da popune sve te nedostatke sa svojim teorijama pa tako već par stoljeća imamo niz mitova koji nemaju nikakve veze sa stvarnim činjenicama. U nastavku je recenzija sjajne knjige Jamesa Hannama(povjesničara znanosti) pod nazivom "Božji filozofi: Kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje moderne znanosti". Recenzija je izuzetno zanimljiva i iznosi niz detalja koji su vjerujem nepoznati mnogima, razmišljao sam istaknuti zanimljive dijelove, ali onda bih jednostavno morao istaknuti čitav tekst što onda gubi svoj smisao. Autor recenzije je Tim O'Neill, povjesničar amater(inače ateist) koji već godinama u svome stilu raspravlja o povijesti srednjeg vijeka na raznim forumima tako da više nema prevelikog strpljenja za razne mitove i laži koji se stalno promoviraju. Original recenziju možete pronaći na njegovom blogu. Knjiga je popularnog karaktera, a izvorni naziv je God's Philosophers: How the Medieval World Laid the Foundations of Modern Science. 

Uvod

Moj interes za srednjovjekovnu znanost pokrenula je jedna knjiga. Još davne 1991. godine kada sam bio siromašan i gladan poslijediplomski student na Sveučilištu Tasmanije, pronašao sam knjigu Roberta T. Gunthera, "Astrolabi svijeta" – 598 stranica pažljivo katalogiziranih Islamskih, Srednjovjekovnih i Renesansnih astrolaba sa fotografijama, dijagramima, listama zvijezda i bogatstvom drugih informacija. Našao sam je i to ne slučajno u jednoj knjižari, na katu jednog od prekrasnih starih skladišta na rivi u Hobartu. Nažalost knjiga je koštala 200$, a toliko su mi tada bili mjesečni troškovi življenja. No, vlasnik je navikao prodavati knjige osiromašenim studentima tako da sam preskočio ručak, ostavio polog od 10$ i vraćao se svaki tjedan nekoliko mjeseci kako bih platio koliko mogu i kako bih konačno mogao uzeti knjigu kući, omotanu u smeđi papir na način kakvog su još samo knjižare u Hobartu njegovale. Tek je par užitaka većih od primanja u ruke knjige koju želiš imati i čitati već dugo vremena.

Imao sam još jedno iskustvo takve sreće prije par tjedana kada sam primio svoj primjerak knjige Jamesa Hannama - Božji filozofi: Kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje moderne znanosti. Već godinama razmišljam da pokrenem web stranicu o znanosti i tehnologiji u srednjem vijeku kako bih predstavio najnovija istraživanja tog područja široj publici i kako bih odgovorio pristranim mitovima o tom razdoblju kao Mračnom dobu iracionalnih predrasuda. Srećom sada mogu prestati brinuti o tome jer Hannamova super knjiga učinila je taj posao za mene, i to u finom stilu.

Kršćansko Mračno Doba i drugi histerični mitovi

Jedna od profesionalnih opasnosti kada ste ateist i sekularni humanist koji nema dovoljno zdravog razuma pa čitate ateističke rasprave je što ćete naići na veliku količinu povijesne nepismenosti. Pokušavam se utješiti pretpostavkom da je većina ljudi na takvim forumima postala ateist kroz proučavanje znanosti i iako su poprilično učeni iz područja geologije i biologije, obično im je znanje povijesti zakržljalo na razini srednje škole. Tako razmišljam jer je alternativa priznanje da je učenje povijesti i razumijevanje povijesti od strane prosječne osobe posve slabo pa stvari postaju potpuno deprimirajuće.

Dakle, uz redovito ponavljanje starog mita kako je Biblija npisana na Nicejskom koncilu, zamorne gluposti na internetu o "Isusu koji nikada nije postojao!" i drugo pseudopovijesno smeće, od strane inače inteligentnih osoba, koje bi i Dan Browna natjeralo u smijeh; mit da je Katolička Crkva izazvala Mračno doba i da je srednjovjekovni period bio razdoblje znanstvene pustoši redovito iznose na svjetlo dana u javnu arenu kako bi počela još jedna runda.

Mit kaže da su Grci i Rimljani bili mudri i racionalni ljudi koji su voljeli znanosti i koji su bili na rubu da učine niz čudesnih stvari(pred izumom parnih strojeva, jedan je od primjera kojeg maštovito zazivaju) sve dok se nije pojavilo kršćanstvo koje je zabranilo svaku učenu i racionalnu misao i tako nas gurnuli u Mračno Doba. Tada je teokracija željeznom rukom, vođena gestapovskom Inkvizicijom zabranjivala svaku pojavu znanosti i istraživanje sve dok Leonardo da Vinci nije izumio inteligenciju i čudesna Renesansa nas je sve spasila od srednjovjekovne tame. Na internetu stalno pronalazimo manifestacije te čudne, ali naizgled neumorne ideje u rasponu od dirljivo nespretnih do krajnje histeričnih, ali to preostaje jedna od onih "općepoznatih" stvari koji "svi znaju" i koji prožimaju modernu kulturu. U nedavnoj epizodi "Family Guy-a", Stewie i Brian ulaze u futurističku alternativu svijeta u kojoj su stvari toliko napredne jer, kako je objašnjeno, kršćanstvo nije uništilo svo učenje, uvelo nas u Mračno Doba i zabranilo znanost. Pisci nisu ni osjetili potrebu da objasne što je Stewie mislio time – pretpostavili su da svi razumiju o čemu se radi.

Jednom u svakih 3-4 mjeseca na forumima poput RichardDawkins.net imamo rasprave u kojima netko pokrene staru "Tezu o konfliktu" i počinje uobičajeno ritualno udaranje po srednjem vijeku, kao zaostaloj intelektualnoj pustoši u kojoj je čovječanstvo okovano praznovjerjem i potlačeno od strane slugu Zle Stare Katoličke Crkve. Izvlače se neke stare norme. Giordano Bruno je predstavljen kao mudar i plemenit mučenik za znanost umjesto kao iritantni mistični newager kakav je stvarno bio. Hipatija je predstavljena kao još jedan takav mučenik i spominje se mitsko kršćansko uništenje Aleksandrijske knjižnice, iako su obje te ideje smeće. Afera Galileo uvodi se kao dokaz o hrabrom znanstveniku koji se odupire neznanstvenom opskurantizmu Crkve, unatoč činjenici da je slučaj bio podjednako o znanosti kao što je bio i o Svetom Pismu.

I gotovo bez iznimke, netko iskopa grafički prikaz(slika dolje) kojeg sam nazvao "NAJGLUPLJA STVAR NA INTERNETU IKAD", i trijumfalno slavi kao da je to dokaz ičega osim činjenice da je većina ljudi neupućena u povijest i nisu u mogućnosti shvatiti da nešto poput "Znanstvenog napretka" ne možemo mjeriti, a kamoli iscrtati na grafu.

Najgluplja stvar na internetu, Ikad

Slavite njegov idiotizam!

(Ljubaznošću slinavog kretena Jim Walkera. Nakloni se Jim!)

Nije teško rastaviti tu glupost na dijelove, posebice jer ljudi koji je predstavljaju ne znaju ništa o povijesti i jednostavno su pronašli to sranje na nekoj drugoj stranici i popularnim knjigama no stvar propada čim im ponudite neki uvjerljivi dokaz. Volim ih zapanjiti sa zahtjevom da mi nabroje jedno ime, samo jedno, znanstvenika koji je spaljen, progonjen ili potlačen zbog znanosti u Srednjem vijeku. Nikada mi nisu uspjeli nabrojati niti jedno ime. Obično pokušaju ugurati Galilea u Srednji vijek, što je zabavno ako uzmemo u obzir činjenicu da je bio suvremenik Descartesa. Kada ih pitam zašto nisu uspjeli pronaći bilo kojeg znanstvenika s obzirom da je Crkva očito bila toliko zauzeta sa njihovim ugnjetavanjem, često pribjegavaju tvrdnji da je Zla Stara Crkva bila toliko učinkovita u ugnjetavanju da su se svi bojali baviti znanošću. Dok im dam listu nekih Srednjovjekovnih znanstvenika, među njima(neprevedeno); Albertus Magnus, Robert Grosseteste, Roger Bacon, John Peckham, Duns Scotus, Thomas Bradwardine, Walter Burley, William Heytesbury, Richard Swineshead, John Dumbleton, Richard of Wallingford, Nicholas Oresme, Jean Buridan i Nicholas of Cusa – i pitam ih zašto su se ti ljudi mogli zadovoljno baviti znanošću u Srednjem Vijeku bez ugnjetavanja od strane Crkve, moji protivnici su u pravilu već pobjegli kako bi se sakrili i počešali po glavi pitajući se što je pošlo po krivu.

Podrijetlo mitova

Kako su nastali mitovi koji su doveli do stvaranja "NAJGLUPLJE STVARI NA INTERNETU IKAD" i povezanih besmislica, je dobro dokumentirano u posljednjih nekoliko knjiga iz povijesti znanosti, ali Hannam se mudro obračunava sa time u uvodnim stranicama svoje knjige, s obzirom da bi inače vjerojatno većina čitatelja bila sumnjiva prema ideji da je Srednji vijek temelj moderne znanosti. Prava mješavina Prosvjetiteljskog fanatizma, protestantskog antipapizma, francuskog antiklerikalizma i klasicističkog snobizma, sve pomiješano kako bi Srednji Vijek postao druga riječ za nazadnost, praznovjerje i primitivizam, obrnuto od svega što prosječna osoba povezuje sa znanošću i razumom. Hannam objašnjava kako su polemičari poput Thomasa Huxleya, Johna William Drapera i Andrew Dickson Whitea, svi sa svojim antikršćanskim ciljevima, uspjeli oblikovat još uvijek postojeću ideju da je u Srednjem Vijeku nedostajalo znanosti i razuma. Opisao je kako su tek nedavno pravi povjesničari počeli ispitivati tvrdnje polemičara, kroz radove pionira područja poput Pierre Duhema, Lynn Thorndikea i autora moje knjige o astrolabovima, Robert T. Gunthera, tek tada su se počele ispravljati laži polemičara od strane pravog, nepristranog istraživanja. Taj je posao završen sa trenutnom generacijom modernih povjesničara znanosti poput David C. Lindberga, Ronalda Numbersa i Edwarda Granta.

U akademskim krugovima je "Teza Konflikta", o povijesnom sukobu između znanosti i teologije već dugo vremena odbačena. Jako je čudno da se toliko mojih kolega ateista i dalje očajnički drže te već dugo mrtve pozicije koju su jedino držali amaterski polemičari devetnaestog stoljeća, a ne pažljivog istraživanja objektivnih i provjerenih((peer reviewed) povjesničara. To je čudno ponašanje za ljude koji se vole nazivati "racionalistima". Ostavit ću drugima da procjene koliko je to "racionalno".

Kada već govorimo o racionalizmu, kritični faktor tih opskurnih mitova je koliko je zapravo racionalnog intelektualnog istraživanja bilo u Srednjem Vijeku bilo. Dok dinosauri poput Charles Freemana i dalje nastavljaju sa tvrdnjom da je kršćanstvo ubilo razum, činjenica je da zahvaljući Klementu iz Aleksandrije i Augustinovom ohrabrivanju korištenja poganske filozofije i Boecijevom prijevodu radova o logici(Aristotela i drugih), razum i racionalno ispitivanje je jedan intelektualni dragulj koji je preživio katastrofalni kolaps Zapadnog Rimskog Carstva i očuvan je kroz Mračno Doba koje je bilo rezultat tog kolapsa. Edward Grantova vrhunska knjiga Bog i razum u Srednjem Vijeku opisuje to sa karakterističnom žestinom, a Hannam daje dobar sažetak tog ključnog elementa u prva četiri poglavlje.

Ono što čini njegovu verziju pristupačnijom od Grantove jest način na koji pripovjeda priču o životima ključnih ljudi tog vremena- Gerbert of Aurillac, Anselm, Abelard, William of Conches, Adelard of Bath itd. Neki recenzenti Hannamove knjige misle da takav pristup odvraća pažnju. No, s obzirom na širinu Hannamove teme, ovaj prilično neizbježan i polubiografski pristup svakako je prikladniji od grubog sažetka evolucije srednjovjekovne misli.

Hannam također pruža sjajan uvid u renesansu dvanaestog stoljeća koje je bilo, suprotno uvriježenoj percepciji i "Mitu", razdoblje u kojem su se antička učenja vratila u zapadnu europu. Daleko od toga da je postojao otpor od strane Crkve, upravo su crkvenjaci preuzeli to znanje od muslimana i židova Španjolske i Sicilije. Daleko od toga da je postojao otpor ili zabrana od strane Crkve, znanje je prihvaćeno i formirano na temelju drugog velikog srednjovjekovnog doprinosa svijetu; sveučilištima koji su se počeli osnivati diljem kršćanskog svijeta.

Bog i Razum

Očuvanje razuma u srcu istraživanja i analize Srednjovjekovnih učenjaka u kombinaciji sa priljevom "novih" grčkih i arapskih znanja potakli su pravu eksploziju intelektualnih aktivnosti u Europi od dvanaestog stoljeća nadalje. Iznenadni poticaj od strane novih perspektiva i pogleda na svijet pao je na plodno tlo Europe koja je bila, po prvi put u stoljećima, relativno mirno mjesto, prosperitetno, otvoreno i istinski znatiželjno. 

To ne znači da konzervativne i reakcionarne snage nisu imale sumnje o nekim novih područjima istraživanja, posebice o tome kako će filozofija i spekulacije o prirodnom svijetu i kozmosu utjecati na prihvaćenu teologiju. Hannam je dovoljno pažljiv pa ne tvrdi da nije bilo otpora procvatu novih razmišljanja i istraživanja, ali – za razliku od upornih zagovaratelja "Mita" – on daje otporu potrebnu pažnju umjesto da ispriča neku drugu priču. Zapravo, konzervativci i reakcionisti sa svojim napori su u pravilu bili sporedni igrači i gotovo uvijek su bili potpuno neuspješni u ograničavanju neizbježne poplave ideja koje su se širile sa sveučilišta. Nakon što je širenje počelo, bilo je praktički nezaustavljivo.

Ustvari, neki od teoloških pokušaja da se postave granice na ono što se može odnosno ne može prihvatiti od "novih znanja" zapravo je imalo učinak poticanja istraživanja umjesto ograničavanja. "Osuda 1277." pokušala je ustvrditi neke stvari koji nisu mogle biti "filozofski točne", posebice one koje postavljaju ograničenje na božansku svemoć. To je imalo zanimljiv efekt jer je pokazalo da je Aristotel zapravo neke stvari krivo uočio - nešto što je Toma Akvinski naglasio u svojoj slavnoj i utjecajnoj Summa Theologicae.

Osuda i Tomina Summa Theologicae stvorila je okvir za razvoj(eng. framework) unutar kojeg su prirodni filozofi mogli sigurno nastaviti svoje studije. Okvir je propisao načelo da je Bog odredio prirodne zakone, ali nije ograničen njima. Konačno, ustvrdili su da je Aristotel ponekad u krivu. Svijet nije "vječan, prema zakonu". Nije vječan, točka. Ukoliko je Aristotel mogao pogriješiti u nečemu što je smatrao posve sigurnim, onda je i ostatak njegove filozofije u pitanju. Oslobođen je put za prirodne filozofe Srednjeg Vijeka kako bi mogli nadići grčka otkrića. (Hannam, p. 104-105)

To je upravo ono što su nastavili raditi. Daleko od toga da je to bilo mračno doba mirovanja, kao što je prva polovica srednjovjekovnog perioda(500-1000AD) sigurno bila, period od 1000 do 1500 AD zapravo je vrijeme najimpresivnijeg procvata znanstvenih istraživanja i otkrića još od vremena antičkih grka, zasjenivši rimsko i helensko razdoblje u svakom pogledu. Zahvaljujući Occamu i Duns Scotusu koji su zauzeli kritički stav prema Aristotelu, kritičniji od Tominog opreznijeg pristupa, put je bio otvoren za srednjovjekovne znanstvenike četrnaestoga i petnaestoga stoljeća, da propitaju, pregledaju i testiraju poglede koje su im ostavili prevoditelji iz dvanaestog stoljeća, sa izvanrednim učincima;

U četrnaestom stoljeću srednjovjekovni mislioci počeli su primjećivati da je nešto ozbiljno krivo sa Aristotelovom prirodnom filozofijom, a ne samo dijelovima koji su se direktno protivili kršćanskoj vjeri. Došlo je vrijeme kada su srednjovjekovni učenjaci mogli početi svoju vlastitu potragu za novim znanjima... krenuvši novim smjerovima koje niti grci niti arapi nisu nikada istražili. Njihov prvi proboj bilo je kombiniranje dvaju područja matematike i fizike na način kakav nitko prije nije učinio. (Hannam, p. 174)

Priča o napretku i izvandrednim učenjacima iz Oxforda koji su ga postigli i tako položili temelje prave znanosti – eng."Merton Calculators" – vjerojatno zaslužuju knjigu samo za sebe, ali Hannamov opis sigurno možemo smatrati opravdanim, opis čini fascinantan dio njegovog rada. Imena pionira znanstvene metode su - Thomas Bradwardine, Thomas Bradwardine, William Heytesbury, John Dumbleto i predivno imenovani Richard Swineshead – zaslužuju da budu poznatiji. Nažalost, zbog sjena "Mita" oni su i dalje ignorirani i odbacivani čak i u nekim novijim knjigama popularne povijesti znanosti. Bradwardinov sažetak ključnih uvida ovih ljudi otkriva jedan od najsnažnijih citata rane znanosti i zaslužuje da ga kao takvog prepoznajemo(Citiran prema Hannam, p. 176)  ;

(Matematika) je tumač svake prave istine ... onaj tko ima drskosti baviti se fizikom, a zanemarivati matematiku trebao bi odmah znati da nikada neće proći kroz vrata mudrosti.

Ti ljudi ne samo da su bili prvi koji su primijenili matematiku na fiziku, nego su razvili i logaritamske funkcije 300 godina prije John Napiera i teorem srednje brzine 200 godina prije Galilea. Činjenica da su Napieru i Galileu pripisana otkrića koja su srednjovjekovni učenjaci već otkrili još je jedan pokazatelj kako je "Mit" deformirao našu percepciju povijesti znanosti.

Slično, razvijena fizika i astronomija Jeana Buridana i Nicholasa Oresmea bile su korjenite i dalekovidne, ali su nepoznati prosječnom čitatelju. Buridan je bio jedan od prvih koji su usporedili kretanje kozmosa sa još jednom srednjovjekovnom napravom – satom. Slika o svemiru koji radi kao sat poslužila je znanstvenicima sve do našeg razdoblja, a stvorena je u Srednjem vijeku. Oresmeove spekulacije o rotirajućoj Zemlji pokazuju da su ti učenjaci bili sretni razmišljajući o idejama(koje su njima bile čudne) da vide bi li to moglo vrijediti – Oresme je ustvrdio da ta ideja zapravo odgovara prilično dobro uočenom stanju. Teško da su ti ljudi produkt "mračnog doba", a njihove karijere su očito oslobođene bilo kakve Inkvizicije i prijetnji spaljivanja koje su tako drage grozničavim zagovornicima "Mita" koji izmišljaju takve jezive scene.

Galileo, Neizbježno

Kao što je već spomenuto, niti jedna manifestacija "Mita" nije potpuna bez uplitanja afere Galileo. Zagovornici ideje da je Crkva gušila znanost i razum u Srednjem Vijeku jednostavno ga moraju uključiti jer bez njega nemaju apsolutno niti jedan primjer u kojem Crkva proganja ikog vezano uz istraživanje prirodnog svijeta. Uobičajeno shvaćanje da su Galilea proganjali jer je bio u pravu o heliocentrizmu je totalno pojednostavljenje inače kompleksne situacije, takvo shvaćanje ignorira činjenicu da Galileov glavni problem nije bio što se ideja nije slagala sa Svetim Pismom nego što se ideja nije slagala sa poznatom znanošću onog vremena. Suprotno onome kako obično opisuju aferu, prava točka sukoba bila je činjenica da su znanstveni prigovori heliocentrizmu u to vrijeme bili dovoljno uvjerljivi da se teorija ne prihvati. Kardinal Bellarmini pojasnio je Galileu 1616. godine; ako bi te znanstvene prigovore mogli prevladati onda bi mogli reinterpretirati i Sveto Pismo. Sve dok su prigovori bili opravdani, Crkva je, razumljivo, odlučila da neće mijenjati egzegezu staru nekoliko stoljeća zbog pogrešne teorije. Galileo je pristao predavati heliocentrizam kao teoriju za izračun, ali odmah se predomislio i u tipičnom stilu, predavao ju je kao činjenicu. Zato i njegov progon od Inkvizije 1633. godine.

Hannam daje objašnjenje konteksta svega toga sa prikladnim detaljima u dijelu knjige koji također objašnjava kako je humanizam "Renesanse" doveo novi val znanstvenika koji ne samo da su u potpunosti obožavali i oponašali antiku, nego su i napustili sve uspjehe znanstvenika poput Duns Scotusa, Bardwardinae, Buridana i Orsemea. Stoga su mnogi napreci ili ignorirani i zaboravljeni(samo kako bi ih poslije opet neovisno otkrili) ili omalovažavani, ali ipak potiho prisvojeni. Činjenica da je Galileo koristio radove srednjovjekovnih znanstvenika bez ikakvog davanja zasluga(referenciranja) je poprilično inkriminirajuća. U svom nastojanju da odbace srednjovjekovnu dijalektiku i imitiraju grke i rimljane – što znači da je "Renesansa" na mnogo načina začudno konzervativan i dosta retrogradan pokret – originalan razvoj i napredak srednjovjekovnih znanstvenika je odbačen. Ironična je činjenica da je znanstvenik kalibra Dunsa Scotusa ostao poznat uglavnom kao etimologija riječi "budala"(dunce).

Koliko god da je završni dio knjige dobar, i koliko god da je vrijedna prilično detaljna analiza činjenica oko afere Galileo, moram reći da se posljednjih četiri ili pet poglavlja Hannamove knjige čine kao preopsežna tema za toliko stranica. Mogao sam lako pratiti njegovu argumentaciju, ali ja sam već upoznat sa materijom i sa tvrdnjom koju dokazuje. Pretpostavljam da bi oni koji se drže poznatog prikaza "Renesanse" i ideje Galilea kao progonjenog mučenika genija, mogli smatrati da je tempo prebrz i ne bi mogli pratiti argumentaciju. Mitovi su ipak dosta inertni.

Najmanje jedan recenzent nije se uspio oduprijeti težini te inerciji, iako možda uz to ima i nekih drugih poteškoća. Nina Power u časopisu New Humanist očito ima problema sa napuštanjem ideje o Crkvi koja proganja srednjovjekovne znanstvenike; "Samo zato što progoni nisu bili tako loši kakvi su mogli biti, i samo zato jer neki mislioci nisu bili uvijek najugodniji ljudi ne znači da je uplitanje u njihov rad ili zabranjivanje njihovih ideja bilo opravdano tada niti je opravdano danas."

Pa, nitko nije ni rekao da je danas to opravdano, knjiga jednostavno objašnjava kakva je tada bila situacija, objašnjavanje zašto priroda i opseg kakvog mnogi ljudi pretpostavljaju nije točan ne znači da netko nešto "opravdava" - to se zove ispravljanje pseudopovijesnih zabuna. Ipak, Power ima pravo kada kaže; "Hannamova karakterizacija (renesansnih) mislioca kao "nepopravljivih reakcionara" koji su "skoro uspjeli uništiti 300 godina napretka u prirodnoj filozofiji" nije u skladu sa opreznim opisima koji se javljaju ranije u knjizi". No, to nije zato što je ta karakterizacija pogrešna nego zato što mu duljina i opseg knjige ne daju prostora da tu kompleksnu i mnogima radikalnu ideju objasni.

Moje jedine primjedbe knjizi su dosta trivijalne. Opis "agrarne revolucije" Mračnog Doba u prvom poglavlju koje opisuje tehnologije poput konjskog remenja i korištenje pluga, primjenu energije vode i vjetra kako bi se povećala proizvodnja prije neproduktivnih dijelova Europe je općenito utemeljena, ali previše naglašava dva elementa Lynn Whiteove teze o Srednjovjekovnoj tehnologiji i Društvenim promjenama. - važnost stremena i konjskog ovratnika. Koliko god da je važna i revolucionarna bila Whiteova teza 1962. godine, novije analize su pokazale da su neke od njegovih centralnih ideja dvojbene. Ideja da je stremen bio važan za nastanak teške konjice u onoj mjeri u kojoj White to tvrdi je danas većinom odbačena od strane vojnih povjesničara, a njegove tvrdnje o tome kako je ta konjica pokrenula feudalni sustav su bile od samog početka sumnjive. Ideja da su rimski sustavi za vuči bili neefikasni kako to tvrde Whiteovi izvori također ima mnogo prigovora. Izgleda da Hannam prihvaća Whiteovu tezu što nije baš opravdano s obzirom na procjene kroz posljednjih 40 godina.

Imam jednu osobnu primjedbu( kao humanist i ateist), na stranici 212. ima mali dodatak u kojem Hannam tvrdi da su "nevjernici zamutili vodu koristeći izraz 'humanist' kako bi dobili mekšu verziju 'ateista'." Žao mi je, ali kao što svi humanisti nisu ateisti(kao što i sam Hannam zna) nisu niti svi ateisti humanisti(kao što će ubrzo shvatiti svatko tko provodi vrijeme na nekoj od antiteističkoj stranici ili forumu.) Dakle, ne postoji "nevjernička"zavjera da "otmemo" izraz "humanist". Mi koji smo humanisti smo humanisti – kraj priče. "Ateizmu" ionako nije potrebno nikakvo omekšavanje.

Zanemarivši to, ovo je čudesna knjiga i briljantan, čitljiv i pristupačan protuotrov za "Mit". Trebala bi se naći na listi želja za Božić svakog zainteresiranog za srednji vijek, povijest znanosti ili svakog tko ima prijatelja u zabludi koji još uvijek misli da su noći u srednjem vijeku osvjetljavali zapaljeni znanstvenici.