Mit o Zemlji kao ravnoj ploči

Svi znamo da je Kristofor Kolumbo naišao na jak otpor kada je izrekao svoju ideju da će otploviti prema zapadu preko Atlantskog oceana kako bi pokušao doći do istočne Indije. Mnogi od nas su stekli dojam da su ljudi bili zabrinuti kako će pasti sa ruba Zemlje za koju su tada vjerovali da je ravna ploča(eng. Flat Earth). Mislimo da je povijesna činjenica da se Kolumbo suprostavio ljudima koji su bili ispunjeni kršćanskim praznovjerjem o ravnoj Zemlji odnosno onima koji su se držali starinskih vjerovanja. Nekolicina ljudi je čak pod dojmom da je suđenje Galileu bilo vezano uz ovu temu, a ne uz Zemlju i njeno kretanje oko Sunca.

Zato nas iznenađuje kada saznamo da je Kolumbo bio u krivu, a njegovi kritičari u pravu. Ljudi koji su se protivili njegovom putovanju nisu nikada tvrdili da je svijet ravan nego da je bio puno veći no što je Kolumbo mislio. Ideja da su neobrazovani ljudi Srednjeg Vijeka mislili da je Zemlja ravna je mit kojeg propagiraju od devetnaestog stoljeća, s ciljem da nam pružaju pogrešnu sliku tog uzbudljivog razdoblja. 

Kristofor Kolumbo

Dakle koja je Kolumbova pogreška? Neslaganje između njega i kritičara bilo je oko veličine svijeta – što nije laka stvar za izmjeriti. Tu kontroverzu možemo pratiti sve do antičkih Grka i raznih puteva kojima su njihovi zapisi preneseni na Zapad.

Grci su uložili puno truda da bi saznali veličinu Zemlje te su dobili mnogo različitih brojeva ovisno o metodi i preciznosti njihovih mjerenja. Danas je najpoznatiji izračun Erastostena, knjižničara u Aleksandriji, koji je napisao traktat O mjerenju Zemlje (danas izgubljen) u kojima je izračunao da je opseg zemlje 250,000 stadija. Ovisi o tome koliko je jedan stadij iznosio, ali ta brojka bi danas iznosila 23,000 milja, odnosno blizu stvarnoj vrijednosti od 24,900 milja. Ipak, uzevši u obzir da je njegova metoda zahtijevala mjerenje duljina dvaju točaka udaljenih 500 milja moramo pretpostaviti da je imao i nešto sreće.

U svoje vrijeme, Eratostenov rezultat nije imao opće prihvaćanje i mnogi su ga smatrali prevelikim. Popularniju brojku pronalazimo u radovima Straba i Ptolomeja, dvojice uvaženih grčkih geografa iz prvog stoljeća. Oboje su predložili da je 180,000 stadija ispravna brojka. Nismo sigurno kako su došli do tih brojeva, ali spominje ih latinski pisac Seneka koji ih je donio na srednjovjekovni Zapad. Eratostenova brojka je kopirana od strane još jednog latinskog pisca, Plinija Starijeg. U Kolumbovo vrijeme, Plinije je bio u modu tako da je njegova nešto veća procjena veličine zemlje bila općeprihvaćena. Stručnjaci su upozoravali Kolumba da ne kreće na put. Posebno povjerenstvo, osnovano u Salamanci, pregledalo je planove i odbilo ih jer je Kolumbo podcijenio udaljenost koju treba proputovati da bi se stiglo do Istočne Indije. Njihovu zabrinutost je lako razumjeti. Zamislite u kakvim bi se problemima našao Kolumbo da nije naišao na Amerike. Bilo bi mu nemoguće preživjeti putovanje sve do Istoka Azije i imao je puno sreće kada je naišao na neko kopno prije ni što su on i njegova posuda platili za svoju pogrešku. Na kraju je uspio uvjeriti kraljicu Španjolske Izabelu koja mu je donirala potrebna sredstva.

Nije teško shvatiti kako je priča o Kolumbu prilagođena kako bi ga prikazali naprednim čovjekom, a ne sretnikom koji je profitirao na svojim greškama. Prema Jeffrey Burton Russellu, izmišljanje mita o ravnoj Zemlji pripisuje se devetnaestom stoljeću i piscu Washington Irvingu koji je u svoj povijesni roman o Kolumbu uključio i taj mit. Od tada je ideja da su svi u srednjem vijeku bili obmanuti tim vjerovanjem oćeprihvaćena.

Tko je stvarno vjerovao u ravnu Zemlju

Mit da su kršćani u Srednjem vijeku mislili da je svijet ravan dobio je veliki poticaj kada je Andrew Dickson White 1896. godine objavio svoje djelo Rat znanosti sa teologijom. Ova je knjiga je postala predmet redovnog ismijavanja među povjesničarima znanosti i stalno se spominje kao vrhunski primjer dezinformacija u predgovorima većine radova o znanosti i religiji. U drugom poglavlju raspravlja o ravnoj Zemlji i gotovo se može osjetiti Whiteova zbunjenost jer povijesni izvori baš i ne podupiru njegovu hipotezu kako su kršćani vjerovali u to. Nerado priznaje da su Sv. Klement, Origen, Sv. Ambrozije, Sv. Augustin, Sv. Izidor, Sv. Albert Veliki i Sv. Toma Akvinski prihvaćali da je Zemlja okrugla – drugim riječima nitko od velikih naučitelja Crkve nije smatrao da postoji dvojba oko tog pitanja. Iako analiza onoga što je White napisao sugerira da je svjestan da ravna Zemlja predstavlja mit, on svakako stvara dojam o kršćanskim neznalicama koji suzbijaju racionalno znanje o pravom obliku.  

Srećom za Whitea, bilo je tada, kao što ih ima i sada, nekoliko marginalnih pisaca koji su bili spremi podržati bilo koju točku gledišta, bez obzira koliko ona bila luda. Cosmas Indicopleustes bio je jedan od tih ljudi. On je bio trgovački putnik koji se umirovio kako bi postao monah u Egipatskoj pustinji gdje je pisao traktate o Kršćanskoj Topologiji koja je uključivala i Zemlju kao ravnu ploču. Njegovi radovi su bili ignorirani, a kršćanski znanstvenici poput Johna Philoponusa prezreli su ih kao radove neobrazovane budale. Ubrzo je zaboravljen. S obzirom da je pisao na grčkom, ostao je nedostupan i nepoznat latinskom Zapadu u kojem, suprotno Whiteovim insinuacijama, nije imao nikakav utjecaj. Prvi put je preveden na latinski 1776. godine, od tada je djelo privuklo puno više pažnje nego u vremenu kada je napisano.

Neki rani kršćani su bili žrtve pogrešne interpretacije. Lactanitius je odbacio postojanje antipoda - zemlje na drugoj strani ekvatora - uz obrazloženje da bi svatko tko tamo živi bio naopako. Djetinjasta pogreška, ali to ne znači da je vjerovao da je Zemlja ravna. Sveti Ivan Zlatousti smatrao je da je nebo vjerojatnije kutija(eng. box) nego sfera, ali nikada nije rekao da zemlja nije kugla u centru. Neki drugi piscu su jednostavno koristili narodni govor kakav koristimo i danas. Kada kažemo "na kraj svijeta", "četiri ugla svijeta", ili "Sunce je potonulo u more" ne znači da doslovno vjerujemo da je Zemlja ravna, isti princip bi trebali primijeniti na drevne ljude. Kategorički možemo tvrditi da ravna Zemlja nije nikada bila dio kršćanske doktrine i nitko nikada nije bilo proganjan ili tjeran kako bi povjerovao u to. To je zanimljivo jer sama Biblija implicira da je je Zemlja ravna(npr. Daniel 4:8) i većina njenih pisaca(sigurno pisci Starog Zavjet) je vjerojatno vjerovala u to. Jasno je da vjeru u potpunu znanstvenu točnost Svetog Pisma(nasuprot poznatih činjenica) nisu imali niti u ranoj niti u srednjovjekovnoj crkvi, bili su zadovoljni prihvatiti figurativno tumačenje. 

Antikleriklani pisci povijesti znanosti uspjeli su održati mit tako da čak i danas, u svojoj knjizi "Pronalazači", Daniel Boorstin uspijeva totalno pogrešno opisati događaje(iako je na kraju uspio dobro opisati Kolumba). Njegova pristranost je sasvim očita kada krivi kršćane jer su smatrali da je svijet ravan(a nisu to smatrali) i onda hvali učenost kineskih geografa koji su zapravo vjerovali da je zemlja ravna. Mit je toliko rasprostranjen da na poleđini Britanskog izdanja Umberto Ecove knjige Serendipities, urednik ponavlja mit iako u samoj knjizi Eco posvećuje dosta pozornosit kako bi ga ispravio. Doajen povjesničara srednjovjekovne znanosti, Edward Grant, bavi se ovim pitanjem u svojoj knjizi, Bog i razum u Srednjem vijeku. Otkrio je da su svi obrazovani ljudi u srednjem vijeku bili svjesni da je Zemlja sfera. Možda barem danas možemo bez tog ismijavanja ljudi koji su živjeli u prošlosti.

Autor teksta je povjesničar znanosti James Hannam, originalni članak je dostupan ovdje.