Friedrich Nietzsche objavio je 1882. knjigu koju je opisao kao "najosobniju od svih svojih knjiga", Die fröhliche Wissenschaft. Knjiga sadrži prvo spominjanje njegove najpoznatije izjave:"Bog je mrtav; ali kako je ljudska rasa konstituirana, možda će još milenijima postojati špilje u kojima će ljudi ukazivati njegovu sjenu. I mi - mi moramo prevladati njegovu sjenu!
Nietzsche je promatrao vjeru društva oko sebe i prepoznao je da će odbacivanje kozmičkog zakona dovesti do kolapsa ljudskog vjerovanja u objektivni i univerzalni moralni zakon, i na kraju nihilizam. Tražeći način kako to izbjeći, Nietzsche traži temelje koji nadilaze kršćanske vrijednosti i definira "želju za vladanjem"kao "esenciju stvarnosti". Kršćanske vrijednosti Zapadne kulture su, prema Nietzschu, jednostavno način na koji prisiljavati ljude da se prilagodi nečemu što nije poželjno i dovodi do propadanja karaktera. Kršćanstvo je, prema Nietzscheu, najopasniji sustav porobljavanja moralnih vrijednosti koje je svijet ikada poznavao.
"Dovodi do smrtonosnog rata protiv najvišeg tipa čovjeka. Postavlja zabranu svim njegovim fundamentalnim instinktima. Destiliralo je zlo iz tih instikata. Pretvara snažnog i učinkovitog čovjeka u otpadnika. Kršćanstvo je stalo na stranu slabih, niskih, neuspješnih, od oprečnosti s instinktima za održanje jakoga života stvorilo je ideal; ... Naučilo je ljude da svoje najviše impulse smatra grešnima – kao iskušenja."
Kršćanstvo je, prema Nietzscheu, oduzelo čovječanstvu sve one kvalitete koje su potrebne bilo kojem organizmu da preživi u "borbi za opstankom". Potrebno je da Zapad odbaci vrijednosti temeljene na praznovjerju koje su ga porobile i spriječile u postizanju punog potencijala. Kršćanstvo je naredilo jakima da dio svoje snage daju slabima što je rezultiralo slabljenjem cijele rase.
"Još jedan kršćanski koncept, podjednako lud: koncept jednakosti duši pred Bogom. Taj koncept prototip je svih teorija o jednakim pravima."
Samožrtvovanje, prema njemu, je otvoreni prkos prema prirodi, baš kao što su i ostale kršćanske kreposti poput samilosti.
"Kršćanstvo se naziva religijom milosti. Samilost je suprotna emocijama koje potiču našu vitalnost: ima depresivan učinak. Lišeni smo svoje snage kada osjećamo sažaljenje. Taj gubitak snage koje izaziva patnja u našem životu još se pojačava samilošču. Samilost širi patnju."
Čovječanstvo bi trebalo odbaciti kršćanstvo kao "najveću od svih mogućih korupcija", slobodno i u potpunosti priznati da je zakon prirodne selekcije univerzalan i jedini način stvaranja pravog napretka.
"Bog je mrtav", postao je bojni poklič kojima se želi potaknuti društvo da se riješi svojih okova.
Preuzeto sa Quodlibeta.
PS
Peter Kreeft pozabavio se ukratko Nietzscheom(The Pillars of Unbelief).
Nietzsche nije jedini koji je pisao o promjenama u društvu nakon odbacivanja vjere;
"Pod tim uvjetima nije čudno da pokret ateista, koji tvrde da je religija samo iluzija, izmišljena od svećenika u potrazi za moći, i koji za pobožnu vjeru u višu silu imaju samo riječi ismijavanja, koristeći se progresivnih znanstvenim spoznajama i pretpostavljajući da su u jedinstvu sa njima, u sve bržem tempu šire dezintegraciju kroz sve nacije i sve socijalne staleže. Ne trebam detaljnije objašnjavati da bi nakon te pobjede nestala ne samo najdragocjenija blaga naše kulture, nego i -što je puno gore – svaki izgledi za bolju budućnost."
Max Planck
"Negiranje slobodne volje, negiranje moralne odgovornosti; svođenje pojedinca samo na fizikalno-kemijsku jedinicu, česticu žive materije, koja se jedva razlikuje od drugih životinja, neizbježno dovodi do nestanka moralnog čovjeka, suzbijanja svake duhovnosti, svake nade, štrašnog i obeshrabrujućeg osjećaja potpune beskorisnosti..."
Lecomte du Nouy, Human Destiny
Poznato je da je Nietzsche imao utjecaja na neke neslavne pokrete i ljude, jedan od njih je i socijalist Benito Mussolini(ime dobio po Benitu Juárezu) koji je, osim što je u mladim danima sa sobom nosio medaljon sa slikom Karla Marxa, pisao pozitivno o Nietzsche te njegovu filozofiju nazvao himnom života. Mussolini je jedno vrijeme bio pravi heroj ljevice, a kroz različite faze života hvalili su ga Lenjin, Gandhi, Edison, Freud, Churchill...
Mussolinijeva majka bila je pobožna katolkinja, a otac antiklerikalac. Pohađao je katoličku školu koju je smatrao kaznom i uspoređivao sa paklom. Kao desetogodišnjak je u svađi sa kolegom upotrijebio nož tako da je izbačen i školovanje je nastavio u državnoj školi. Mussolini je postao antiklerikalac kao i otac. Već kao mladić izjasnio se kao ateist i u predavanjima koje je držao zazivao je Boga da ga pogodi munjom ako postoji. Bio je predani socijalist i revolucionar; svoje stavove je zastupao vrlo agresivno i osuđivao je umjerene struje unutar pokreta, odbacivao je socijaliste koji su bili tolerantni prema religiji ili one koji su krstili svoju djecu i koji priznaju vjerski brak(sam je imao mnogo ljubavnica te živio u civilnom braku). Vjerovao je da je znanost dokazala kako Bog ne postoji te da je povijesni Isus bio neznalica i luđak. Smatrao je religiju bolešću psihe i optužio kršćanstvo za promoviranje kukavištva.
Mussolini se divio Nietzscheu jer je kod njega pronalazio opravdanje za svoj rat sa kršćanskim vrlinama poniznosti, ljubavi i dobrote. Cijenio je njegov koncept nadčovjeka koji prkosi Bogu i masama, koji prezire egalitarizam i demokraciju te odbacuje one najslabije. Stalno je zajedljivo napadao kršćanstvo i Katoličku Crkvu, davao provokativne i bogohulne primjedbe o posvećenoj hostiji te vezi između Krista i Marije Magdalene. Osuđivao je Katoličku Crkvu zbog autoritarnosti i gušenja slobodne misli. Iako ateist i antiklerikalac, po dolasku na vlast shvatio je da se mora nekako dodvoriti katoličkoj većini. Njegova djeca su primila sakramente, a on se i crkveno vjenčao sa svojom ženom. Donio je određene zakone koji su se poklapali sa katoličkim učenjima(kontracepcija, razvod...) kako bi dobio crkvino priznanje svoje države, ali odnos Crkve i Mussolinija nije bio uvijek tako skladan. Sukobili su se oko pitanja školstva, Mussolini je želio upravljati školama kako bi djecu obrazovao kao fašiste, dok je Crkva također željela imati svoje škole. Kako bi riješili to pitanje, nakon 3 godine pregovora, potpisan je Lateranski ugovor koji je uključivao i mnoga druga pitanja, vjerojatno najpoznatije - samostalnost Vatikana kao države. Katoličanstvo je postalo državnom religijom(uz toleranciju ostalih), religija se poučavala u školama, a Crkva je imala kontrolu nad pitanjima braka. Mussolinijeva popularnost bila je tada na vrhuncu, a Papa i mnogi uglednici su pozdravili donesene odluke(ne sumnjam da postoje pojedinci koju su imali i negativniju ulogu). Sva manja pitanja oko odnosa Mussolinija i Vatikana koja su se kasnije javila su nekako riješena, iako je 1938. Mussolini uveo rasističke zakone protiv židova(pod utjecajem Hitlera) koji nisu bili prihvaćeni u javnosti što je rezultiralo većim problemima(Papa je također poslao protestno pismo Mussoliniju).
I nakon ugovora Mussolini je smatrao da je Crkva podređena državi, a da je katoličanstvo po svom nastanku tek minorna sekta koja se proširila iz Palestine zahvaljujući uređenju Rimskog Carstva. Zaplijenio je više katoličkih novina u par mjeseci nakon ugovora nego u prethodnih 7 godina svoje vlasti što je rezultiralo time da bude blizu ekskomunikacije. U privatnosti je i dalje ostao antiklerikalac koji je smatrao da u Rimu nema mjesta i za njega i za Papu.
Sve te političke igre sa Mussolinijem i razni trendovi u Europi rezultirali su i sa utemeljenjem Svetkovine Krista Kralja kako bi podsjetili vjernike da je njihova odanost duhovnom vladaru na nebesima, a ne zemaljskim moćnicima.