Povijest znanosti kao disciplina nastaje krajem 19. stoljeća sa radovima poput "History of the Conflict between Religion and Science"(John Wiliam Draper) i "History of the Warfare of Science with Theology in Christendom"(Andrew Dickinson White). Te knjige predstavljaju trijumfalistički pogled na znanost kao progresivnu sile zapadne civilizacije, znanost je predstavljena kao anatema biblijskom razumijevanju prirode. White i Draper predstavljaju povijest razvoja znanosti kao niz trijumfa razuma nad dogmom i praznovjerjem. Takvo razmišljanje je odbačeno u modernoj historiografiji, ali još uvijek je rasprostranjeno u javnoj svijesti i postalo je neiskorjenjiv dio popularne mitologije.Moderni povjesničari sada favoriziraju tezu kompleksnih odnosa(eng. complexity thesis) koja predstavlja odnos vjere i znanosti u puno pozitivnijem svjetlu no što se to popularno misli. Istraživanja su pokazala da je kršćanstvo često njegovalo i ohrabrivalo znanstveni rad, a ponekad su jednostavno neovisno djelovali bez ikakvih tenzija ili uz pokušaje usklađivanja. Neke od najnovijih i najutjecajnijih radova iz tog područja napisao je Peter Harrison, profesor Znanosti i Religije na sveučilištu Oxford, koji je objavio puno radova o filozofskoj, znanstveno i vjerskoj misli ranog modernog razdoblja. Kako bi shvatili europski intelektualni život u 16. i 17. stoljeću - razdoblju znanstvene revolucije – potrebno je shvatiti zašto se na zapadu uopće cijeni znanstveno istraživanje? Možda je to danas neobično pitanje, ali treba imati na umu da od znanstvenih istraživanja u prvih par stoljeća nije bilo baš praktičkih pogodnosti. Ukoliko želimo shvatiti razvoj znanosti potrebno je shvatiti moralne i intelektualne vrijednosti koje su podupirale taj razvoj.
U svojoj knjizi "Pad Čovjeka i temelji znanosti"(The Fall of Man and the Foundations of Science), Peter Harrison pokazuje kako su rane moderne rasprave o stjecanju znanja bile obilježene augustinskim vjerovanjem kako Adamov Pad u Edenskom vrtu nije samo oduzeo Adamovu umu i osjetilima originalno savršenstvo, nego je doveo do gubitka intelektualnog kapaciteta u cijelom čovječanstvu. Promicanje i bavljenje eksperimentalnom znanošću ima za cilj nadvladati te epistemološke učinke Istočnog grijeha tako da su upravo na temelju teoloških doktrina razvijene znanstvene tehnike. Dokaze za to možemo pronaći u predgovorima mnogih knjiga o prirodnoj filozofiji i općenito u intelektualnom diskursu toga vremena. Robert South, Oxfordski orator, opisuje lik Adama;
"Došao je na svijet kao filozof(znanstvenik), sve se odvijalo prema njegovim zapisima prirode koju je opisao; mogao je vidjeti esenciju, proučavati oblike bez da zna njihova svojstva; mogao je vidjeli posljedice prije njihovog uzroka, učinke još nerođene u utrobi uzroka, njegovo razumijevanje je moglo vidjeti u buduću potencijalnost, njegove pretpostavke su bile kao proročanstva, sigurna predviđanja; sve do njegova Pada, izgubio je sva znanja osim grijeha, jedinog pojma koji je poznavao bez znanja iz eksperimenata ... Priznajem tu poteškoću koja potječe još od prvog rođenja, još uvijek odrastamo sa istim slabostima sa kojima samo o rođeni, pokušavamo uzdići naše misli i maštu prema onim intelektualnim sklonostima koje su nas određivale u doba nevinosti. "
Ovdje je Adam opisan kao savršeni filozof koji ima sveobuhvatno znanje prirodnog svijeta i mogućnost da na temelju trenutnog stanja predviđa budućnost. Neki(poput Luthera) su čak smatrali da je Adam imao teleskopski vid. U ranom modernom razdoblju postojao je kontrast blijedog ljudskog znanja sa onime kojeg je posjedovao Adam u raju. Savršenstvo Adamovog znanja bilo je cilj tadašnjoj generaciji, ali su dosezanje tog cilja smatrali nemogućim zbog posljedica pada.
Jedna od najpoznatijih takvih izjava je ona Francisa Bacona;
"Čovjeke je svojim Padom izgubio i svoje stanje nevinosti i svoju dominaciju nad stvorenim. Oba ta gubitka se mogu donekle popraviti u ovome životu; prvo putem religije i vjere, drugo putem umjetnosti i znanosti, jer stvoreno nije prokletstvom ostalo zauvijek buntovno."
Ustvrdio je da ljudi mogu "vratiti to pravo nad prirodom koje im pripada po božanskoj ostavštini" i trebaju nastojati "utvrditi i proširiti moć i vlast ljudske vrste po cijelom svemiru."
Bacon nije samo tvrdio da postoje prepreke znanju zbog pale prirode ljudskog uma nego da je i sam prirodni svijet proklet i odupire se našem istraživanju. Royal Society utemeljen je na bejkonovskom principu i prihvatilo je načelo "Nullius in verba"(ne vjerujte nikome samo na riječ). Izbor tih riječi je bitan je demonstrira nastojanje akademika da sami pronađu stvari umjesto da prihvate mišljenja autoriteta. Taj razvoj je imao paralelni razvoj u religijskoj sferi kada su protestanti naglašavali "eksperimentalnu religiju" u 17. i 18. stoljeću. Tijekom tog perioda, izraz "eksperimentalan" javlja se podjednako(ako ne i više) u religijskom kontekstu kao i u znanstvenom, značenje tog izraza je bilo "izravnim iskustvom".Akademski odgovor na ljudsko stanje koje je posljedica Pada bilo je zagovarati se za određeni pristup eksperimentalne prirodne filozofije. Robert Hook koji će poslije postati glavni eksperimentator Royal Societya, zapisuje 1665. u predgovoru svog poznatog djela Micrographia:
"Korištenjem takvih umjetnih instrumenata i metoda, može na neki način doći do sanacije onih nesavršenosti koje je čovječanstvo navuklo na sebe iz nehaja i zbog neumjerenosti,te tvrdoglavim i praznovjernim napuštanjem propisanih pravila prirode, pri čemu svaki čovjek, i zbog korupcije, urođene i rođene sa njime, i zbog svog odgoja i razgovora sa ljudima, je izuzetno podložan svim vrstama pogreške ... Izgleda da je jedini način kako da se oporavimo do određenog stupnja bivše savršenosti, usmjeriti funkcije osjetila, pamćenja i razuma na dokaze; snagu, integritet i pravu podudarnost svih njih, svo svjetlo koje vodi naše postupke treba obnoviti, a svu našu vlast nad stvarima potrebno je uspostaviti."
Takvo razmišljanje nije bilo rezervirano samo za Englesku. U katoličkoj Francuskoj, filozof i matematičar Blaise Pascal je tvrdio da težimo savršenom znanja, ali smo itekako svjesni da u tome nećemo uspjeti.
"Stvar je u tome da čovjek nikada nije bio iskvaren, on bi u svojoj nevinosti pouzdano uživao i u istini i u sreći, a da čovjek nikada nije bio ništa osim iskvaren, ne bi ni imao ideju o istini i o sreći. No, nesretni kakvi jesmo(i bili bi još gori kada ne bi postojao element veličine u našem stanju) imamo ideju sreće, ali je ne možemo postići. Znamo o slici istine, ali posjedujemo samo neistinu"
Još jedan primjer, kartezijanski filozof Nicholas Malebranche nazvao je svoju knjigu "Vezano uz potragu za Istinom – U kojoj se opisuje priroda ljudskog uma i njegova uporaba kako bi izbjegli pogreške u znanosti"(Concerning the Search after Truth - In which is treated the nature of the human mind and the use that must be made of it to avoid error in the sciences"). Naglasio je potrebu za identificiranjem pogreške, uz pretpostavku da smo pala bića koja su prirodno sklona tome. Kada razumijemo početne uvjete bit ćemo u stanju uspostaviti strukture kojima ćemo umanjiti posljedice pada.
Iz toga slijedi da eksperimentalna metoda i racionalniji pristup prema prirodnom svijetu pružaju dobar okvir za povrat tih znanja. To je važan pomak. Aristotelizam je nesumnjivo bio empirijski utemeljen, ali je generalizirao na temelju zdravorazumskih opažanja – "teži objekti padaju brže od lakših". Prirodu su nekritički promatrali i smatrali da manje više predstavlja sve o sebi. Takvo razmišljanje je u velikom kontrastu prema 17. stoljeću i engleskoj "eksperimentalnoj filozofiji" koja istražuje prirodu i stalno je ispituje u "neprirodnim" ili umjetnim uvjetima.
Što je izazvalo sve te rasprave oko Adamova Pada? Prvi faktor je obnavljanje interesa za biblijske priče u doslovnom tumačenju, U srednjem vijeku, Adamovo gospodarenje prirodom zamišljali su kao borbu da se uspostavi razum nad bestijalnim strastima. Sa Reformacijom dolazi do doslovnog tumačenja biblijskih priča te u radovima Bacona i njegovih suvremenika, filozofski život ne bavi se samo raspoređivanjem mentalne vlasti nego koristi taj red i za opis materijalnog svijeta.
Drugi faktor je oživljavanje antičkog skepticizma koji se iznimno dobro slaže sa sa pričom o Padu i idejom da zbog njega zapravo ne možemo ništa znati. Rano moderno doba doživjelo je ono što možemo nazvati skeptičkom krizom, djelomice uzrokovane oživljavanjem antičke filozofije, ali i oživljavanjem Augustinske misli. Zbog toga dolazi do velikog pritiska i na protestantsko i katoličko razmišljane te dolazi do pitanja o izvornome grijehu te stavljanje njegovih posljedica u prvi plan. Konkurentski pogledi o prirodi Istočnog grijeha imali su veliki utjecaj na prirodnu filozofiju i različite epistemološke programe. Oni koji su zauzeli negativnije mišljenje o šteti uzorkovanoj Padom bili su skloni eksperimentalnoj prirodnoj filozofiji, a oni sa optimističnijih mišljenjem su postali racionalisti. Intelektualni žar kojeg je stvorila reformacija utjecao je i na prirodne znanosti te je pomogao u osiguravanju konceptualnog okvira za razvoj moderne znanosti. PS
Izvorni tekst možete pročitati ovdje. Ukoliko niste uvjereni u istinost teze možete pogledati neko od predavanja Petera Harrisona, srećom ima ih dosta na stranicama multimedije Faraday Instituta. Audio snimke predavanja koja se bave upravom tom tezom;