Chesterton definira i brani patriotizam

Iz uvoda Chestertonovog eseja "The Patriotic Idea" (1904.)

Skepticizam posljednja dva stoljeća napada patriotizam, kao što napada i ostale strasti čovječanstva. Ovaj napad je zanimljiv i respektabilan jer dolazi od skupa suvremenih autora [1904.] koji nisu obični skeptici, nego imaju stvarnu vjeru u filozofiju i politiku. Tolstoj, možda najveći od europljanja, osnovao je školu misli koja, bez obzira na sve mane (a nema ih malo niti su male), ima sve karakteristike velike religije. Kao sve velike religije, pozitivna je, javna, i iznad sve, paradoksalna. Sljedbenik Tolstoja uživa braneći najteže dijelove svog vjerovanja sa mračnom i veličanstvenom radošću kakve nije bilo na ovome svijetu četristo godina. On uživa govoreći "Nijedan čovjek se ne bi trebao boriti, čak niti da obrani svoju zemlju", baš kao što je Tertulijan uživao govoreći, “Credo quia impossible.”

Ova važna i rastuća sekta, zajedno sa mnogim suvremenim intelektualcima različitih škola, izravno napada ideju patriotizma jer se navodno sukobljava sa širim sentimentom ljubavi prema čovječanstvu. Za njih, određeno je uvijek neprijatelj općenitoga. Za njih, svaka nacija je neprijatelj čovječanstva. Za njih, u nemalom broju slučajeva, svaki čovjek je suparnik čovječanstva. Imaju slabu, ali ne i ugodnu sličnost sa određenom vrstom ljudi koja govori kako nitko ne bi trebao ići u crkvu, jer Bog je svugdje, ne možete ga naći u crkvama. Pretpostavimo da dvoje ljudi, izgubljenih u sivilu kiše i tame, naiđe na osvijetljeni trijem te pronađu utočite u toj čudnoj kući, u kojoj će ih ugostiti i zabaviti. Možda su se baš ukućani pripravljali za neku gozbu ili zabavu; podijeljeni su u različite grupe pa netko igra pantomime, netko karta, netko pleše... Jedan od putnika bi se srčano priključio, zabavljao društvo i nasmijavao djecu; to bi učinio kako bi se osjećao ugodno u društvu. Ali drugi putnik bi rekao: "Toliko mi se sviđa cijelo društvo da se ne želim za nikoga odlučiti; toliko volim sva ljudska stanja da ne želim nikoga nasmijavati, ne želim plesati jer bi to značilo odabrati samo jednu ženu, a sve vas podjednako volim". Nesumnjivo je kako bi prvi putnik više zabavio cijelo društvo, i ne bi li on ujedno pokazao više ljubavi za društvo u cjelini?

Tako je svatko od nas izgubljen u pustoši vječnosti, zalutao kroz vrata ove zemlje, nad kojom je sunce lampa. Unutra nailazimo na društvo čovječanstva uključenog u određene drevne festivale, određena nadmetanja i razlike. Kao i u spomenutom slučaju, postoje dvije vrste ljubavi koje možete ponuditi tom društvu. Formalista će reći kako se pridružuje njihovom jedinstvu; dobar prijatelj će se pridružiti njima. Ako gosti lutalice vide nešto sasvim nemoralno u razlikovanju, nešto posve izopačeno u ritualu, bez sumnje moraju prosvjedovati; ali ne bi trebali nikada prosvjedovati jer distinkcije su distinkcije, samim time u određenom smislu isključive, a ritual je ritual, i stoga u određenom smislu iracionalan.  

Ako stranac u kući ima moralni prigovor na neku ponudu, treba odbiti, iako ne bi trebao uživati u odbijanju. Ne smije pitati, "Zašto ste me uparili sa tim-i-tim?" Ne smije reći, "Koja je racionalna razlika između pika i herca?" Ako stvarno voli svoju vrstu, on će, barem koliko može, igrati uloge koje su mu namijenjene. Očuvati će ovaj veseli konzervatizam; prepusti će se kompetitivnom sportu nacionalnosti; s užitkom će se prepustiti teatralnosti religije. Suvremeni intelektualci koji ne odobravaju patriotizam ne čine takve stvari, i zato čudna hladnoća okružuju njihovu ljubav prema ljudima. Ako ih pitate vole li čovječanstvo, reći će, bez sumnje iskreno, da vole. Ali ako ih pitate, spomenuvši bilo koju klasu koja čini čovječanstvo, shvatit ćete da ih sve mrze. Oni mrze kraljeve, mrze svećenike, mrze vojnike, mrze mornare. Ne vjeruju znanstvenicima, preziru srednju klasu, radnička klasa ih baca u očaj, ali oni obožavaju čovječanstvo. Samo oni uvijek govore o čovječanstvu kao da se radi o nekoj čudnoj stranoj naciji. Sve više se odvajaju od čovjeka kako bi uzvisili čudnu vrstu čovječanstva. Prestaju biti ljudi u svojem pokušaju da budu humani.

Istina je da stvarnu univerzalnost postižemo tako što smo u najboljem mogućem odnosu sa našom neposrednom okolinom. Čovjek koji voli vlastitu djecu je značajno univerzalniji, nego čovjek koji miluje malog nilskog konja. Jer u svojoj ljubavi prema vlastitoj djeci on čini nešto što je (da iskoristim frazu) puno nilskikonjije od milovanja nilskog konja; on čini ono što oni čine. Ista je stvar sa patriotizmom. Čovjek koji voli čovječanstvo, a ignorira patriotizam zapravo ignorira čovječanstvo. Čovjek koji voli svoju zemlju možda ne daje ekstravagantne verbalne komplimente čovječanstvu, ali mu daje najveći kompliment – imitaciju.

Fundamentalna duhovna prednost patriotizma i sličnih osjećaja je ova: preko patriotizma su sve stvari adekvatno voljene, jer sve su stvari voljene individualno. Kozmopolitanizam nam daje jednu zemlju, koja je dobra; nacionalizam nam daje stotinu zemlji, i svaka od njih je najbolja. Kozmopolitanizam pruža pozitivno, patriotizam pruža superlativno. Patriotizam počinje sa pohvalom svijeta preko najbliže stvari, umjesto najudaljenije; tako osiguravamo ono što je možda najbitnije, da ništa na ovoj zemlji ne prođe bez dužne zahvalnosti. Gdje god da postoji planina čudnog oblika na nekom osamljenom otoku, gdje god postoji čudan plod koji raste u opskurnoj šumi, patriotizam osigurava da ne padne u zaborav bez da je zapamćeno u pjesmi.

Nadalje, postoji još jedna velika razlika, zbog koje ćemo stati na stranu onih koji podržavaju apstraktnu ideju patriotizma, nego na stranu onih koji su protiv. Postoje dvije metode kojima inteligentni čovjek može pristupi problemu umjerenosti, predmetom moralnosti u svim stvarima – vinu, seksu, patriotizmu; umjerenost koja želi, ako je moguće, piti vino bez pijanstva, ratovati bez masakra, ljubiti bez raskalašenosti. Jedna metoda, zagovarana od mnogih ozbiljnih ljudi od početka povijesti, je ono što bi mogli nazvali treveznjačka metoda; odnosno, da je bolje, zbog očitih opasnosti, živjeti bez ovih velikih i povijesnih strasti. Zagovornici druge metoda (među kojima sam i ja) smatraju upravo suprotno, da je jedina konačna i pobjednička metoda odgovaranja na opasnosti, razumijevanje i doživljavanje strasti. Smatramo da uz svaku od velikih životnih emocija dolazi i određeni strah koji je, u pravoj mjeri, najsnažniji mogući protivnik prekoračenja; odnosno smatramo, da bi se trebali bojati rata tako što ćemo znati nešto o ratu; da ćemo se bojati ljubavi tako što ćemo znati nešto o njoj; da izbjegavamo višak vina tako što ćemo ga doživljavati opasnom korišću; isto tako je i sa patriotizmom. Oni smatraju da je najbolji jamac čistoće zavjetovati se na celibat, mi smatramo da je najbolji jamac zaljubiti se. Oni smatraju da je najbolji jamac izbjegavanja ratobornosti odreći se borbe; mi smatramo da je najbolji jamac da je iskusite. Oni smatraju da bi za zemlju trebali toliko malo brinuti i zamjerati joj nevažne probleme, mi smatramo da bi trebali toliko brinuti o njoj da to zanemarimo. To je poput islamskog i kršćanskog sentimenta umjerenosti. Islam pretvara vino u otrov; kršćanstvo ga pretvara u sakrament.

Mnogi suvremeni ljudi smatraju nacionalnost majkom ratova. U određenom smislu ona to i je, baš kao i ljubav i religija. Ljudi će se uvijek sukobljavati oko stvari koje cijene, u mnogim slučajevima sasvim opravdano.

[...]

Dakle, kozmopolitu koji ispovijeda ljubav prema čovječanstvu i mrze lokalne preferencije, odgovorit ćemo: "Kako možeš voljeti čovječanstvo i mrziti nešto tako ljudsko?" Ako odgovori kako ja za njega lokalna preferencija pozitivni grijeh, da je ljudska samo u smislu u kojem su i negativne stvari ljudske, odgovorit ćemo kako u tom slučaju ima moralni kod koji se toliko razlikuje od našeg da samo korištenje riječi "grijeh" nema smisla u našem razgovoru. Ako kaže kako se ne radi o pozitivnom grijehu, nego blesavoj uskogrudnoj stvari, odgovorit ćemo da se radi o dojmu, i da je za nas njegovo razmišljanje toliko uskogrudno da dovodi do gušenja. I molit ćemo se za njega, nadajući se da jednog dana izaći iz zagušljive ćelije kozmopolitskog svijeta i naći se na širokim poljima i pod beskrajnim nebom svoje zemlje. Na kraju, ako on kaže, a sigurno hoće, da je nerazumno povući granicu na jednom mjestu umjesto drugom, da ne zna što je nacija, a što nije, odgovorit ćemo: "Ovime si se prokazao; tvoja slabost leži upravo u činjenici da ne znaš što je nacija kada je vidiš. Postoji mnogo vrsta ljubavnih veza, mnogo vrsta pjesama, ali svi obični ljudi prepoznaju ljubavnu vezu ili pjesmu kada se susretnu sa njome. Znaju da konkubinat nije nužno i ljubavna veza, da nešto u rimi nije nužno pjesma. Ako ne razumiješ nejasne riječi, idi i sjedni među cjepidlake, i prepusti da ljudi koji ih razumiju obavljaju poslove ovoga svijeta." Bolje je ponekad nazvati neke planine brdima, a neka brda planinama, nego biti u mentalnom stanju u kojem misliš, zato što ne postoji fiksna granica, da ne postoje planina.

Nacionalne države ili transnacionalne tvorevine

U The Need for Nations, Roger Scrutom tvrdi kako su nacionalne države najbolje jamstvo za mir, prosperitet i poštivanje ljudskih prava. Nedavni pokušaji nadilaženja nacionalnih država stvaranjem neke vrste transnacionalnog političkog poretka su završili ili totalitarnom diktaturom poput bivšeg Sovjetskog Saveza, ili neodgovornom birokracijom, poput Europske Unije. Unatoč tome, ideja nacije je napadana – prezrena kao atavistički oblik društvenog jedinstava, ili čak osuđena kao uzrok rata i sukoba, potrebno ju je razbiti i zamijeniti prosvjećenijim i univerzalnijim oblikom uređenja.

Scruton tvrdi kako bi bez nacionalnih država;

• osjećaj pripadanja na kojem počiva demokracija bio ugrožen
• individualna sloboda bi bila značajno smanjena
• temeljna zaštita bi bila ugrožena

Dovodi u pitanje ideju da bi trebala postojati međunarodna vladavina prava. Sve zakone mora provoditi neka vrsta agencije, ali daleko od toga da pruža bolju zaštitu od zlouporabe državne vlade, svjetska vlada bi mogla ugroziti slobodu pojedinca. Što je vlast udaljenija, to ju je teže podvrgnuti ustavnim provjerama i ukloniti korumpirane ljude.

Oni koji žele razbiti nacionalne države su dužni objasniti kako mir, prosperitet i ljudska prava mogu biti osigurana pod drugačijim sustavima. Kant se pozivao na Ligu Naroda koja bi rješavala sukobe legalnim sredstvima, a ne silom; ipak, Kant je prepoznao da bi takva liga mogla funkcionirati učinkovito samo ako bi bila sastavljena od nezavisnih nacija koje djeluju pod teritorijalnim zakonom, i upozorio je kako bi zakoni izgubili svoju snagu kako bi postajali sve udaljeniji i otuđeniji od ljudi koje obvezuju. Despotizam bi naslijedila anarhija. Scruton tvrdi da se približavamo upravo takvoj kantianskoj noćnoj mori pod okriljem međunarodnih deklaracija o "pravima" i Europskom Ustavu:

Došli smo do faze u kojoj su naši nacionalni zakoni bombardirani vanjskih propisima... iako mnogi od njih potječu iz despotskih ili korumpiranih vlada, i iako se jedva koji od njih bave održavanjem mira. Unatoč tome što smo mi, građani, nemoćni odbaciti te zakone, a oni, zakonodavci, ne odgovaraju nama, moramo im se pokoriti... Despotizam dolazi polako: nakon toga će doći do anarhije, kada se zakoni konačno odvoje od iskustva članstva, postaju "njihovi", a ne "naši" i tako izgube sav autoritet u srcima onih koje pokušavaju disciplinirati (p.30)

U nastavku prenosim uvod;

***

Demokracije duguju svoje postojanje nacionalnim lojalnosti – lojalnostima koje bi trebala dijeliti vlast i oporba, sve političke stranke, i izborno tijelo u cjelini. Tamo gdje je iskustvo nacionalnog slabo ili nepostojeće, demokracija nije uspjela pustiti korijen jer bez nacionalne odanosti, opozicija je prijetnja vlasti, a političke nesuglasice nemaju ništa zajedničko. Unatoč tome, ideja nacije je pod napadima – prezrena kao atavistički oblik društvenog jedinstava, ili čak osuđena kao uzrok rata i sukoba, potrebno ju je razbiti i zamijeniti prosvjećenijim i univerzalnijim oblikom vlasti. No, što bi točno trebalo zamijeniti nacije i nacionalne države? I kako će novi oblik političkog poretka uvećati ili očuvati našu demokratsku baštinu? Čini se kako je malo ljudi spremno dati odgovor na ta pitanja, a ponuđeni odgovori su ispunjeni šupljim frazama, tipično putem (e)unijinog usvajanja doktrine "supsidijarnosti", kako bi oduzeli moć državama članicama pod izlikom da čine upravo suprotno.

Nedavni pokušaji nadilaženja nacionalnih država stvaranjem neke vrste transnacionalnog političkog poretka su završili ili totalitarnom diktaturom poput bivšeg Sovjetskog Saveza, ili neodgovornom birokracijom, poput Europske Unije. Iako su mnoge nacionalne države suvremenog svijeta preživjeli dijelovi carstva, malo je ljudi koji predlažu da obnovimo carstva. Zašto bi se onda i sa kojom svrhom odrekli oblika suverenosti sa kojim smo upoznati, i o kojem ovisi naše političko naslijeđe?

Stojimo na povijesnoj prekretnici. Naši parlamenti i pravni sustavi još uvijek imaju teritorijalni suverenitet. Još uvijek odgovaraju povijesnom uzorku koji je omogućavao Španjolcima, Nijemcima, Francuzima, Britancima i Talijanima da kažu "mi", a da pritom znaju na koga misle. Još uvijek imamo priliku obnoviti pravnu moć i izvršne postupke koji su formirali nacionalne države Europe. U isto vrijeme, pokrenut je postupak koji bi izvlastio preostali suverenitet naših parlamenata i sudova, koji bi pretvorio nacionalnosti europe u povijesno besmisleni kolektiv, koji nije ujedinjen niti jezikom, niti religijom, niti običajima, niti naslijeđenom suverenošću i zakonom. Moramo odlučiti hoćemo li ići prema novom stanju ili ćemo se vratiti isprobanoj i poznatoj suverenosti teritorijalnih nacionalnih država. Naše političke elite govore i ponašaju se kao da ne postoji takav izbor – baš kao što su to radili komunisti u vrijeme Ruske Revolucije. Pozivaju se na neizbježne procese, nepovratne promjene; i iako su ponekad spremni razlikovati "brži" od "sporijeg" puta u budućnost, u njihovom glavama jasno je da oba puta vode do istog cilja – transnacionalne vlade, pod zajedničkim pravnim sustavom, u kojem nacionalna odanost neće biti ništa značajnija od podržavanja lokalnog nogometnog tima.

U ovoj brošuri cilj mi je izložiti argumente za nacionalnu državu, priznajući da ono što imam reći nije niti konačno niti presudno, i da postoje različite druge vrste suverenosti koje bi mogle odgovarati potrebama modernih društava. Ne tvrdim da su nacionalne države jedini odgovor na probleme moderne vlasti, nego da je to jedini odgovor koji se dokazao. Možemo osjećati iskušenje da eksperimentiramo sa drugačijim oblicima političkog poretka, ali eksperimenti takvog opsega su opasni, s obzirom da nitko ne zna kako predvidjeti ili poništiti rezultate. Francuska, Ruska ili Nacistička revolucija je bila hrabar eksperiment; ali svaka od njih je dovele do kolapsa pravnog poretka, masovnih ubojstva unutar svojih granica, odnosno ratova u inozemstvu. Mudar potez je prihvatiti uređenje, koliko god nesavršeno, koje se razvilo kroz običaje i naslijeđe, poboljšati ga kroz male napretke, bez da ga pritom ugrozimo velikim promjenama sa posljedicama koje zapravo nitko ne može predvidjeti. O tome je pisao Burke u svojim Razmišljanjima o Francuskoj Revoluciji, a povijest je potvrdila njegova razmišljanja. Dakle pouka koju bi trebali izvuči je; s obzirom da su se nacionalne države pokazale stabilnim temeljem demokratske vlade i svjetovnog zakonodavstva, potrebno je da ih unaprijedimo, prilagodimo, čak i razvodnimo, ali ne i da ih potpuno odbacimo.

Inicijatori europskog eksperimenta – samoproglašeni proroci i prikriveni urotnici – dijele uvjerenje kako su nacionalne države uzrokovale svjetske ratove. Sjedinjene Europske Države im se čine kao jedini recept za trajni mir. Takav stav je potpuno neuvjerljiv iz dva razloga. Prvo, samo je negativan: odbacuje nacionalne države zbog njihovog ratovanja, bez da pritom daje pozitivan razlog zbog kojeg bi vjerovali kako će transnacionalne države biti išta bolje. Drugo, poistovječuje uobičajeno stanje nacionalne države sa njenim patološkim verzijama. Kao što je Chesterton tvrdio za patriotizam općenito, osuđivati patriotizam jer ljudi idu ratovati iz domoljubnih razloga je poput osuđivanja ljubavi jer neke ljubavi dovode do ubojstva. Nacionalne države ne smijemo proučavati kroz francusku naciju za vrijeme Revolucije ili njemačke nacije u bjesnilu dvadesetog stoljeća; radi se o poludjelim nacijama, u kojima je izvor građanskog mira zatrovan, a socijalni organizam je koloniziran bijesom, zamjeranjem i strahom. Cijela Europa je bila ugrožena njemačkom nacijom, ali samo zato što je njemačka nacija bila ugrožena od same sebe, zaražena nacionalističkom groznicom. Nacionalizam je dio patologije nacionalne odanosti, a ne njeno normalno stanje – bitna stvar na koju ću se kasnije vratiti. Tko se osjećao podjednako ugrožen od strane norveškog, češkog ili poljskog oblika nacionalne lojalnosti, i tko bi lišio te ljude njihova prava na teritorij, nadležnost i suverenost nad svojim?

Poljaci, Česi i Mađari su izabrali ulazak u Europsku Uniju: ne kako bi odbacili nacionalni suverenitet, nego pod dojmom da se radi o najboljem načinu da ga povrate. Vjerujem da su u krivu, ali to će moći tek kasnije vidjeti, kada će biti prekasno za promjenu. Lijevo-liberalni autori, u svojoj nevoljkosti da prihvate naciju kao društvenu težnju ili politički cilj, ponekad razlikuju nacionalizam od "patriotizma" – drevnu vrlinu veličanu od strane rimljana i onih poput Machiavellia koji su prvi izložili argumente za modernu sekularnu jurisdikciju. Tvrde kako je patriotizam, lojalnost građana, temelj "republikanske" vlade; a nacionalizam je zajedničko neprijateljstvo prema strancu, uljezu, osobi koja pripada "vani". U određenoj mjeri se slažem sa tim pristupom. Međutim, pravilno shvaćen, republikanski patriotizam kakvog brane Machiavelli, Montesquieu i Mill je oblik nacionalne lojalnosti: nije patološki oblik kao nacionalizam, nego prirodna ljubav prema zemlji, zemljacima i kulturi koja ih ujedinjuje.

Patrioti su vezani uz narod i teritorij koji je njihov po pravu; a patriotizam uključuje pokušaj da preobrazite to pravo u nepristranu vlast i vladavinu prava. Ovo temeljno teritorijalno pravo se implicira samom riječju – patria odnosno "domovina", mjesto kojem ti i ja pripadamo. Teritorijalna odanost je korijen svih oblika vlasti gdje vladaju zakon i sloboda. Dakle pokušaji da osudite naciju u ime patriotizma ne sadrže nikakav stvarni argument protiv vrste nacionalnog suvereniteta kakvog zagovaram u ovoj brošuri. Branit ću ono što je Mill nazvao "princip kohezije među članovima iste zajednice ili države", što je on razlikovao od nacionalizma (ili 'nacionalnosti, u vulgarnom značenju pojma'), slijedećim riječima:

Ne moramo ni spomenuti da ne mislimo nacionalnost, u vulgarnom smislu pojma; besmislena antipatija prema strancu, ravnodušnost prema dobrobiti ljudske vrste, ili nepravedna preferencija za navodne interese vlastite zemlje; njegovanje loših stvari zato što su nacionalne, ili odbijanje usvajanja onoga što se pokazalo dobrim u drugim zemljama. Mislimo na princip simpatije, a ne neprijateljstva; zajedništva, a ne razdvajanja. Mislimo na osjećaj zajedničkog interesa među onima koji žive pod istom vlašću, i koji se nalaze unutar iste prirodne ili povijesne granice. Mislimo na, dio zajednice koji se ne smatra stranim s obzirom na drugi dio; osjećaju vrijednost svoje povezanosti – osjećaju da su jedan narod, da su njihove sudbine povezane, da je nesreća njihovih zemljaka i njihova nesreća, i ne osjećaju želju sebično se osloboditi svog djela zajedničkih poteškoća tako što bi raskinuli povezanosti.

Fraze koje bih naglasio u ovom odlomku su: "naša vlastita država", "zajednički interes", "prirodne ili povijesne granice" i [naša] sudbina je povezana". Te fraze su u skladu sa povijesnom odanošću koju ću braniti u ovoj brošuri.

Da ukratko pojasnim: nitko nije dao ispravnu argumentaciju protiv nacija, a argumentacije za transnacionalne alternative nisu uopće niti dane. Zbog toga vjerujem da smo na pragu odluke koja bi se mogla pokazati katastrofalnom za Europu i za svijet; imamo još samo nekoliko godina da zadržimo našu baštinu i da je obnovimo. Sada, više no ikada, odzvanjaju istinom stihovi iz Goetheova Fausta:

Was du ererbt von deinen Vätern hast,
Erwirb es, um es zu besitzen.

Ono što si naslijedio od svojih predaka, zasluži, kako bi to mogao posjedovati. Moramo ponovno zaraditi suverenitet koje su prijašnje generacije mukom oblikovale od naslijeđa kršćanstva, imperijalne vlasti i rimskog prava. Zasluživši to, posjedovati ćemo, a posjedovajući, imat ćemo mir unutar svojih granica.

Oikofobija

Oikofobija je pojam koji u psihijatriji označava averziju prema domaćem okružju. Scruton je iskoristio taj pojam kako bi objasnio ponašanje liberalne i političke elite, odnosno "odbijanje baštine i doma." Radi se o "fazi kroz koju adolescentski um normalno prolazi", ali je bitna trajna značajka nekih, tipično ljevičarskih, političkih impulsa i ideologija koje se zalažu za ksenofiliju (davanje prednosti stranim kulturama). Oikofobija, kako je definira Scruton, je strah od poznatoga: "dipozicija, u svakom sukobu, da stanete na stranu 'njih protiv nas', potreba da ocrnite običaje, kulturu i institucije koje su 'naše'". Oikofobija ima različite oblike u različitim društvima, ali ne treba puno traženja da bi prepoznali opisano ponašanje kod mnogih naših "medijskih ličnosti" (ili kako bi ih već trebao nazvati).

U nastavku dio Scrutonovog predavanja, održanog na poziv belgijske stranke Vlaams Belang (2006.), izvještaj u cjelosti možete pročitati ovdje; Roger Scruton on Immigration, Multiculturalism andthe Need to Defend the Nation State. Izlaganje se djelomice temelji na tekstu Oikophobia.

Svako društvo ovisi o iskustvu članstva: osjećaju tko smo "mi", zašto pripadamo zajedno i što dijelimo. Ovo iskustvo je pred-političko: prethodi svim političkim institucijama, daje nam razlog da ih prihvatimo. Ujedinjuje ljevicu i desnicu, različite slojeve, muškarce i žene, roditelje i djecu. Prijetnja ovoj "množini prvog lica" je put ka atomizaciji, ljudi prestaju prepoznavati bilo kakvu dužnost prema svojim susjedima, i kreću u pljačku nagomilanih resursa dok mogu. Bez članstva riskiramo novu "tragediju zajedničkog dobra".

[...]

Članovi liberalne élite su možda imuni na ksenofobiju, ali su podjednako krivi zbog odbijanja, i averzije, prema domu. Svaka država iskazuje ovaj porok u svojoj verziji. Nitko rođen u postratnoj Engleskoj ne može ne primijetiti izrugivanje nacionalnom u našem obrazovanju od strane onih koji ne bi mogli kritizirati da ljudi nisu bili spremni umrijeti za svoju državu. Lojalnost koja je potrebna ljudima u svakodnevnom životu, i koju potvrđuju svojim spontanim društvenim akcijama, danas se redovito ismijava ili čak demonizira od strane dominantnih medija i obrazovnog sustava. Nacionalna povijest se podučava kao priča o sramu i degradaciji. Umjetnost, literatura i religija naše nacije su većinom izbačene iz kurikuluma, a folklor, lokalne tradicija i nacionalne ceremonije se rutinski smatra glupošću.

Ovo odbijanje nacionalne ideje je rezultat osebujnog načina razmišljanja koje se razvilo kroz Zapadni svijet nakon drugog svjetskog rada, i posebno je rasprostranjeno među intelektualcima i političkom elitom. Ne postoji adekvatna riječ za ovo stanje, iako je lako prepoznati simptome: odnosno dispoziciju, u svakom sukobu, da se stane na stranu "njih" protiv "nas", i potrebu da se ocrne običaji, kultura i institucije koje su "naše". Takvo ponašanje nazivam oikofobija – averzija prema domu – ističući duboku vezu sa ksenofobijom, koja je njena zrcalna slika. Oikofobija je faza kroz koju adolescentski um uobičajeno prolazi, ali to je stanje u kojem intelektualci znaju ostati zarobljenim. Kao što je Orwell istaknuo, intelektualci ljevice su posebno skloni tome, zbog toga su često bili dobrovoljni agenti stranih sila. Špijuni sa Cambridgea – obrazovani ljudi koji su prodrli u naše vanjske poslove tijekom rata i izdali naše istočne saveznike Staljinu – nude dobru ilustraciju što je oikofobija učinila za englesku i Zapadne saveznike.

Oikofobija nije specifična stvar za Engleze, ili Britance. Kada Sartre i Foucault opisuju "buržoaski" mentalitet, mentalitet drugog u njegovoj drugosti, oni opisuju običnog pristojnog Francuza, iskazuju prezir prema vlastitoj nacionalnoj kulturi. Kronični oblik oikofobije se raširio američkim sveučilištima, pod krinkom političke korektnosti, posebno glasan nakon terorističkih napada, prezire kulturu koja je navodno izazvala napade, staje na stranu terorista.

Prevlast oikofoba u našim nacionalnim parlamentima i EU mašineriji je djelomične odgovorna za prihvaćanje subvencionirane imigracije, i za napade na običaje i institucije koje povezujemo sa tradicionalnim i materinjim oblicima života. Oikofob odbacuje nacionalnu lojalnost i definira svoje ciljeve i ideale protiv nacije, promovirajući transnacionalne institucije nad nacionalnim vladama, prihvaćajući i odobravajući zakone koje odozgo nameću EU ili UN, a svoju političku viziju definira u terminima kozmopolitskih vrijednosti koje su očišćene od svih pozivanja na pojedine dijelove stvarne povijesne zajednice. Oikofob je, u svojim vlastitim očima, branitelj prosvijećenog univerzalizma protiv lokalnog šovinizma. Upravo je porast oikofobije doveo do porasta krize legitimnosti u nacionalnim državama Europe, svjedoci smo masovne ekspanzije zakonodavnog tereta na narode Europe...

[...]

U svijetlu dvostrukih standarda treba procjenjivati optužbe za "rasizam i ksenofobiju". Radi se o optužbi koja je uvijek usmjerena prema članovima autohtone zajednice, posebno prema onima na dnu društvene skale. Usmjerena je i prema onim političkim strankama koje pokušavaju zastupati te ljude, strankama koje obećavaju odgovoriti na problem kojim se nijedna druga stranka ne želi baviti. Oni koji optužuju su gotovo neizbježno obuzeti oikofobijom, njihov osjećaj pripadanja je ili krhak ili nepostojeći. Stare oblike europskog društva, posebno stare nacionalne identitete koji su oblikovali naš kontinent, promatraju s jedva prikrivenim gađenjem. Fokusirajući se na svoju kozmopolitsku viziju politike, u stanju su zažmiriti na činjenicu da europske države imaju sve veći broj ljudi koji nemaju niti nacionalnu lojalnost niti ideale prosvjetiteljstva. Na taj način moramo promatrati optužbe za "rasizam i ksenofobiju": one se javljaju zbog savjesti liberalne élite koja živi u poricanju.

Možete se pitati, pa zašto ne bi živjeli u poricanju ukoliko im je tako ugodnije? Kao zaključak, moram reći što mislim da je pogrešno sa ovom vrstom egzistencijalnog nepoštenja. Obični ljudi Europe su danas tjeskobni zbog svoje budućnosti: traže nekoga tko će ih predstavljati, poduzeti mjere kao odgovor na te tjeskobe. Nedavna islamska zvjerstava, i poduzete mjere uzbune protiv terorizma nisu ništa pomogle. Kada su ljudi tjeskobni predstavljaju prijetnju, i sebi i onima kojih se boje. Bitno je da europske države postignu integraciju svojih imigranata; ali ako liberalne élite ne žele raspravljati o tome, i nastave za nastalu tjeskobu kriviti ksenofobiju autohtonog društva, istodobno ignorirajući oikofobiju koja ima podjednaki doprinos, onda će na kraju doći do stanja od kojeg nitko neće imati koristi, najmanje imigrantske zajednice.

To me vraća na moju početne primjedbe. Došao sam ovdje govoriti o onome što je bitno za vas, i za mene, ali čini se kako postoji puno ljudi u ovoj državi koji vjeruju da ne bih uopće trebao pričati sa vama; a s obzirom da sam došao ovdje, postao sam zaražen optužbom protiv vas: optužbom za rasizam i ksenofobiju. Razgovarajući o ovoj optužbi nadam se da ću je odbiti. Nisam niti rasist niti ksenofob; isto to pretpostavljam za druge, barem dok ne pokažu suprotne dokaze; i drago mi je da postoji stranka koja je spremna suočiti se sa takvom optužbom, kako bi raspravljala o problemu koji muče sve obične europljane. Onima koji su mi pisali da vas moram bojkotirati, odgovorio sam: zašto me vi ne pozovete? Zašto vi ne pokrenete diskusiju koja nam je svima potrebna, ako je već ne možemo prepustiti njima? Naravno, nitko od njih nije mi odgovorio.

O dosljednosti konzervativaca i libertarijanaca – BV

Podrška Obami među mladima od 18 do 29 godina veća je od podrške u bilo kojoj drugoj dobnoj skupini. Nick Gillespie (Reason Magazine) tvrdi kako će ih Obama uskoro sve prevariti. Gillespie je u pravu, ali ono što mi je zapelo za oko u članku je njegovo objašnjenje zašto konzervativci nisu u stanju steći naklonost mladih;

Mislim da "konzervativna poruka" nema utjecaja među mladima zato što, pa, zbog konzervatizma po pitanju rata, alternativnih životnih stilova, [sic] legalizacije droge i imigracije. Mlade ljude ne zanimaju stvari o kojima konzervativci brinu. Iz toga zaključe da su i ostale stvar koje konzervativci zastupaju – slobodno tržište i trgovina – podjednako pogrešne. Činjenica da su konzervativci nedosljedni u svojoj osnovnoj poruci – Želimo manju vladu ... ali ne i kada pričamo o imigrantima, gayevima, i ubijanju ljudi u drugim zemljama! - također ne pomaže. Većina ljudi ne cijeni dosljednost kao libertarijanci, ali očite kontradikcije u srcu konzervativne filozofije su potpuno odbojne svakome tko imalo cijeni dosljednost.

S obzirom da sam filozof, logička dosljednost mi je uvijek bitna, a kada netko spomene "očitu kontradikciju u srcu konzervativne filozofije" ima svu moju pažnju. Ako su očite, onda je potrebno samo da skrenuti moju pažnju na njih.

Nažalost, javni intelektualci, s obzirom da nemaju naobrazbu iz logike, imaju dosta čudnu ideju što je kontradikcija. To vrijedi i za dobre intelektualce poput Nata Hentoffa i Nicka Gillespiea. (Hentoff tako misli da je čovjek nedosljedan ako je i protiv pobačaja, i za smrtnu kaznu, što je demonstrabilno pogrešno).

Zanemarimo Gillespieove pogrde i hiperbole, čini se kako želi reći da su sljedeće pretpostavke logički nedosljedne:

1. Legitimne funkcije vlasti su ograničene.
2. Među legitimnim funkcijama vlasti je nacionalna obrana, osiguravanje granica, očuvanje povlaštenog položaja tradicionalnog braka.

Trebalo bi biti očito kako su navedene pretpostavke logički dosljedne: obje mogu biti točne. Ne postoji logička kontradikcija.

Dakle smiješno je optuživati konzervativce zbog nedosljednosti, a optuživati ih zbog očite nedosljednosti je još smješnije. Ono što Gillespie treba pokazati je da vladine funkcije koje konzervativac smatra nužnim i legitimnim nisu niti jedno od toga. Za to će se morati dosta potruditi, a ne samo dati jeftinu optužbu za nedosljednost.

Isto tako, Gillespievo argumentiranje se može iskoristiti protiv njega. Pretpostavimo da se susretne sa anarhistom, koristeći njegovu argumentiranje anarhist može tvrditi kako je Gillespie libertarijanac nedosljedan. On želi manju vladu ... osim kada se radi o obrani života, slobode i vlasništva. Tada želi da prisilna vlada učini svoje i kazni prijestupnike. On je nedosljedan! Kada bi bio dosljedan u svojoj želji za ograničenom vladom, onda ne bi želio nikakvu vlast. Njegov libertarijanizam bi se urušio u anarhizam.

Dakle prema njegovom vlastitom shvaćanju dosljednosti, Gillespie nije dosljedan. Isto obrazloženje koje daje protiv konzervativaca se može iskoristiti protiv njega. Naravno, takva optužba je pogrešna u oba slučaja, pogrešna je i protiv konzervativaca i protiv libertarijanaca.

Autor ovog kratkog razmišljanje je filozof Bill Vallicella, izvorni post Nick Gillespie on Why Youth Favor Obama and Conservatism's Contradictions.

Privatno vlasništvo i prirodni zakon

U nastavku prijevod dijela Feserovog eseja pod nazivom; Natural Law, Natural Rights, and Private Property. (Preveo sam samo dio o privatnom vlasništu, dio o prirodnom zakonu i pravima možete pročitati na gornjoj poveznici.)

U ovom eseju Feser predstavlja skicu kako klasični prirodni zakon pristupa prirodnim pravima i privatnom vlasništvu. Pristup je "klasičan" utoliko što se temelji na metafizičkim pretpostavkama kakve su branili antički i srednjovjekovni filozofi poput Platona, Aristotela i Akvinskog – pretpostavke koje uvelike razlikujemo od paradigmatski modernih, post-kartezijanskih metafizičkih pretpostavki na kojima se temelje druge takozvane teorije prirodnog prava, poput onih ranih modernih mislioca poput Lockea ili suvremenih "novih teorija prirodnog prava" koje povezujemo sa Johnom Finnisom i Robertom P. Georgeom.

Kako se točno klasične metafizičke pretpostavke razlikuju od modernih? Otprilike bi mogli reći kako klasična filozofija teži esencijalizmu, a moderna filozofija nominalizmu i vezanim stavovima; drugim riječima, klasični filozofi su smatrali kako stvari imaju esenciju ili prirodu kao objektivnu činjenicu, dok moderni filozofi smatraju kako ili stvari nemaju nikakvu esenciju, ili da je njihova esencija konvencionalna, osmišlja ju čovjek, ne postoji kao takva u prirodi. Klasična filozofija također teži kao teleološkom pogledu na prirodu, a moderna filozofija teži ka mehanističkom; drugim riječima, klasični filozofi su općenito smatrali kako su stvari prirodno usmjerene prema realizaciji određenih ciljeva ili namjena ("konačnih uzroka", kako bi ih sljedbenici Aristotela nazvali), a moderni filozofi općenito to negiraju.

[...]

Privatno vlasništvo

Po svojoj prirodi ljudska bića očito trebaju prirodne resurse kako bi preživjeli. Ipak, ta činjenica je u skladu sa razmišljanjem kako bi im trebali dopustiti samo korištenje prirodnih resursa, ne i posjedovanje, ili sa razmišljanjem da bi te resurse trebali kolektivno posjedovati. Naravno, postoje ozbiljni i poznati praktični problemi sa sustavima u kojima je vlasništvo predano zajednici, i sa svakim sustavom kolektivnog vlasništva à la socijalizam i komunizam. To samo po sebi pokazuje kako privatno vlasništvo samo za sebe ima određene praktične prednosti, ali ne i da postoji prirodno pravo na njega. Dakle kako klasična teorija prirodnog prava pokazuje da takvo pravo stvarno i postoji?

Sve počinje od toga da primijetimo kako je institucija privatnog vlasništva nešto prema čemu smo prirodno uređeni i nešto što je čak potrebno za našu dobrobit. S obzirom na prethodnu primjedbu, možemo primijetiti kako intelekt omogućuje da čovjek (za razliku od nižiš životinja) trajno upravlja i kontrolira resurse, te da ih koristi na svoju vlastitu korist; takvo upravljanje, kontrola i uporaba je upravo ono što privatno vlasništvo označava. Nadalje, na taj način pojedinac neminovno ugrađuje nešto svoje osobnosti u resurs kojeg transformira, utoliko što se svojstvo resursa mijenja prema čovjekovim namjerama, znanju, talentu i trudu. Korištenjem vanjskih resursa, neizbježno im ugrađujmo nešto što je već naše (a to je ono što je Locke naglašavao u svojim raspravama oko "miješanja našeg rada" i vanjskih resursa).

Dakle naše urođene sposobnosti nas usmjeravaju prema privatnom vlasništvu, a takvo vlasništvo je također i nužno za nas. Potrebno je za nas kao pojedince. Kapaciteti i potencijali pojedinca se ne mogu iskoristiti i ostvariti bez barem nekih stabilnih resursa koje može iskoristiti; sloboda djelovanja da to čini ne može postojati ukoliko nema trajni pristup barem nekim od tih resursa; a kao što svjedoči iskustvo pojedinaca u najegalitarnijim društvima, ljudska bića imaju prirodnu želju da barem nešto nazivaju svojim, i ne mogu biti sretni ukoliko im je ta želja onemogućena.

Vlasništvo je također nužno za nas kao obitelji. Prirodno smo usmjereni prema imanju djece, i kao što smo već objasnili, za klasičnu teoriju prirodnog prava to znači i obavezu da skrbimo za djecu, ne samo materijalno nego i duhovno, odnosno i za njihov moralni odgoj, obrazovanje i slično. Kako djeca rastu i osnivaju svoje obitelji, obično im je potrebna pomoć od roditelja; postoje i drugi rođaci (tete i ujaci, bratići i slično) prema kojima u određenim okolnostima također možemo imati obaveze prema prirodnom zakonu, čak i ako naše obaveze nisu tako velike kao prema našoj djeci; a i uvijek postoje hitni slučajevi za koje se treba pripremiti ukoliko je to moguće. Što se tiče fundamentalnog društvenog uređenja, zbog kojeg druge institucije (poput države) postoje, također je bitno da obitelji zadrže značajnu razinu neovisnosti. Spomenute stvari podrazumijevaju da obiteljima mora biti omogućeno stjecanje sredstava na koja imaju trajna prava korištenja i prijenosa.

Zaključno, privatno vlasništvo je nužno za dobrobit šireg društva koje se prirodno sastoji od skupina obitelji. Ovdje su posebno relevantna razmišljanja koje zagovaraju Aristotel i Akvinski. Poticaji za rad se uvelike smanjuju ukoliko radnik ne može žeti plodove, a to uvelike ograničuje količinu bogatstva koju može koristi društvo; ekonomsko i socijalno planiranje je puno učinkovitije kada pojedinci mogu brinuti o svom vlastitom vlasništvu nego kada to radi zajednica (činjenica koju su Mises i Hayek opisali u puno detalja); a socijalni mir je puno izgledniji kada pojedinci imaju svoje vlasništvo nego kada moraju raspravljati o tome kako iskoristiti ono što je zajedničko.

Ako su naši prirodni kapaciteti usmjereni (uređeni) prema privatnom vlasništvu, i ukoliko ispunjenje tih kapaciteta i naših moralnih obaveza pod prirodnim zakonom zahtjeva takvo vlasništvo, onda slijedi,s obzirom na danu opravdanost prirodnih prava, da prirodni zakon podrazumijeva prirodno pravo na prirodno vlasništvo. Ipak, to uspostavlja samo općenito instituciju privatnog vlasništva. Potrebno je reći više kako bi odredili kako pravo na određeni resurs može imati određeni pojedinac. Drugim riječima, potrebna nam je teorija "izvornog prisvajanja" ili "inicijalne akvizicije."

Tendencija klasičnih teoretičara vlasništva prirodnog prava je pronaći porijeklo takvog prisvajanja prve okupacije. Zauzimanje prethodno neposjedovanog resursa je nužno za vlasništvo zato što ukoliko netko prvi ne zauzme resurs, ništa se sa njim ne može učiniti, uključujući i neki drugi postupak koji bi mogli smatrati nužnim za prisvajanje. Odnosno, ne možete "miješati svoj rad" sa resursom ukoliko ga prvo niste zauzeli ili prisvojili, zbog toga teoretičari klasičnog prirodnog prava odbacuju Lockeovu teoriju prisvajanja, barem kao opis načina na koje vlasništvo započinje. Zauzimanje je također dovoljno za vlasništvo zato što omogućuje nekome da ispuni svoje namjene zbog kojih pravo na vlasništvo uopće i postoji.

Iako nije fundamentalno kao prva okupacija, rad svejedno ima krucijalnu ulogu u priči kako nastaje imovina. Kao što je već spomenuto, za klasičnu teoriju prirodnog prava, rad nad resursom znači utaknuti vlastitu osobnost, dakle nešto na što osoba već ima pravo. Nadalje, većina vrijednosti koja postoji u transformiranom resursu nije rezultat samog resursa nego rada koji je uložen kako bi takav postao. Dakle što netko uloži više svog rada u prethodno neposjedovani resurs kojeg je prvi okupirao, vlasništva nad tim resursom postaje sve snažnije i potpunije.

To nas dovodi do pitanja ograničenja prava na privatno vlasništvo, nešto što je implicitno spomenuto sugestijom kako pravo može biti manje ili više snažno ili kompletno. Kao i prirodna prava općenito, pravo na privatno vlasništvo ima teleološki temelj, odnosno ulogu koju ima u ostvarivanju naših prirodnih kapaciteta i ispunjenju naših obaveza pod prirodnim zakonom; i baš kao i sa prirodnim pravima općenito, pravo je ograničeno samim teleološkim razmišljanjima zbog kojih i postoji. Kao što smo već rekli, pravo na privatno vlasništvo, kao i naša druga prava, ne mogu biti toliko snažna da bi opravdala ponašanje suprotno prirodnom zakonu. Dakle ne može postojati prirodno prava na korištenje vlasništva za intrinzično nemoralne svrhe. Naravno, to ne znači da bi vlada mogla ili morala regulirati privatno korištenje naših prava kako bi bila u skladu sa prirodnim zakonom, ali znači da ne može postojati argument utemeljen na prirodnom pravu koji bi tvrdio kako je zabrana striptiz klubova i mjesta za drogiranje (ili što već) nužno kršenje prirodnog prava na privatno vlasništvo.

No postoji još jedno ograničenje prava na privatno vlasništvo, izravno povezano sa njegovim teleološkim temeljima. Kao što smo vidjeli, za teoretičara klasičnog prirodnog prava, vlasništvo postoji kako bi omogućilo pojedincu da realizira svoje vlastite prirodne kapacitete i moralne obaveze, koristeći svoje ovlasti nad vanjskim resursima. Dakle ako bi vlasnička prava bila toliko snažna da bi opravdavala da neki ljudi koriste svoja prava na način koji bi potkopavao mogućnost drugih da ispunjavaju svoje prirodne namjene i moralne obveze, onda bi sam smisao institucije privatnog vlasništva bio potkopan. Uzmimo ekstreman, ali jasan primjer; ako bi osoba ili grupa osoba imala monopol nad nekim krucijalnim resursom (poput zemlje ili vode) i odbijala drugima dati pristup tom resursu, ili bi im dopustila pristup pod određenim okolnostima, onda je očito kako bi institucija privatnog vlasništva dopuštala nekim pojedincima da ispunjavaju svoje namjene na štetu drugih da ispunjavaju svoje. Jasno je onda kako privatno vlasništvo ne može biti tako snažno da opravdava opisane okolnosti.

Što ovo ograničenje znači u praksi? Najočitija implikacija je da pojedinci u okolnostima krajnje nužde imaju pravo koristiti resurse drugih, paradigmatski primjer toga bi bio izgladnjeli čovjek u šumi koji uzme hranu iz kolibe, ili netko tko bježi od lopova pa trči kroz tuđe dvorište. Netko u takvim okolnostima nije kriv zbog krađe ili smetanja posjeda; da bi ga smatrali krivim vlasnik kolibe ili dvorišta bi trebao imati apsolutno pravo na vlasništvo na temelju kojeg može opravdano odbiti drugima korištenje čak i u opisanim okolnostima, a prema teoriji prirodnog prava, nitko ne može imati takvo apsolutno pravo na privatno vlasništvo.

Zbog sličnih razloga, opravdane su mjere pomoći onima koji su se našli u ekonomskim problemima i nemaju vlastitih prirodnih resursa na koje bi se mogli osloniti. Ali prema klasičnoj teoriji prirodnog prava, primarna odgovornost za takvu pomoć leži u obiteljima onih kojima je potrebna, a oporezivanje sa tim ciljem bi bilo opravdano samo u mjeri u kojoj privatna sredstava ne bi bila dovoljna. Pomoć koju nudi vlast je također najbolje davati na najlokalnijoj razini. S obzirom na obiteljski-orijentirani pristup socijalnoj teoriji i privatnom vlasništvu, klasična teorija prirodnog prava je predana doktrini supsidijarnosti, koja kaže kako središnje vlasti u društvu ne mogu obavljati funkcije koje se mogu provoditi na nižim razinama (iako bi trebali provoditi one koje nije moguće provoditi na manje središnjim razinama).

Očito, sve to podiže pitanja na koja se ne može odgovoriti u ovako kratkom tekstu. Ipak, ovo bi trebalo biti dovoljno da se pokaže kako klasična teorija prirodnog prava podržava zapravo konzervativnu sredinu između libertarijanizma i egalitarnog liberalizma.

PS

Nije bilo postova neko vrijeme, ako je nekog zanimalo moje mišljenje zašto? Evo jedno objašnjenja, točnije je od većine medijskih natpisa;