Iz uvoda
Chestertonovog eseja "The Patriotic Idea" (1904.)
Skepticizam posljednja dva stoljeća
napada patriotizam, kao što napada i ostale strasti čovječanstva.
Ovaj napad je zanimljiv i respektabilan jer dolazi od skupa
suvremenih autora [1904.] koji nisu obični skeptici, nego imaju stvarnu
vjeru u filozofiju i politiku. Tolstoj, možda najveći od
europljanja, osnovao je školu misli koja, bez obzira na sve mane (a
nema ih malo niti su male), ima sve karakteristike velike religije.
Kao sve velike religije, pozitivna je, javna, i iznad sve,
paradoksalna. Sljedbenik Tolstoja uživa braneći najteže
dijelove svog vjerovanja sa mračnom i veličanstvenom radošću
kakve nije bilo na ovome svijetu četristo godina. On uživa govoreći
"Nijedan čovjek se ne bi trebao boriti, čak niti da obrani
svoju zemlju", baš kao što je Tertulijan uživao govoreći,
“Credo quia impossible.”
Ova važna i rastuća sekta, zajedno sa
mnogim suvremenim intelektualcima različitih škola, izravno napada
ideju patriotizma jer se navodno sukobljava sa širim sentimentom
ljubavi prema čovječanstvu. Za njih, određeno je uvijek
neprijatelj općenitoga. Za njih, svaka nacija je neprijatelj
čovječanstva. Za njih, u nemalom broju slučajeva, svaki čovjek je
suparnik čovječanstva. Imaju slabu, ali ne i ugodnu sličnost sa
određenom vrstom ljudi koja govori kako nitko ne bi trebao ići u
crkvu, jer Bog je svugdje, ne možete ga naći u crkvama.
Pretpostavimo da dvoje ljudi, izgubljenih u sivilu kiše i tame,
naiđe na osvijetljeni trijem te pronađu utočite u toj čudnoj
kući, u kojoj će ih ugostiti i zabaviti. Možda su se baš ukućani
pripravljali za neku gozbu ili zabavu; podijeljeni su u različite
grupe pa netko igra pantomime, netko karta, netko pleše... Jedan od
putnika bi se srčano priključio, zabavljao društvo i nasmijavao
djecu; to bi učinio kako bi se osjećao ugodno u društvu. Ali drugi
putnik bi rekao: "Toliko mi se sviđa cijelo društvo da se ne
želim za nikoga odlučiti; toliko volim sva ljudska stanja da ne
želim nikoga nasmijavati, ne želim plesati jer bi to značilo
odabrati samo jednu ženu, a sve vas podjednako volim".
Nesumnjivo je kako bi prvi putnik više zabavio cijelo društvo, i ne
bi li on ujedno pokazao više ljubavi za društvo u cjelini?
Tako je svatko od nas izgubljen u
pustoši vječnosti, zalutao kroz vrata ove zemlje, nad kojom je
sunce lampa. Unutra nailazimo na društvo čovječanstva uključenog
u određene drevne festivale, određena nadmetanja i razlike. Kao i u
spomenutom slučaju, postoje dvije vrste ljubavi koje možete
ponuditi tom društvu. Formalista će reći kako se pridružuje
njihovom jedinstvu; dobar prijatelj će se pridružiti njima. Ako gosti lutalice
vide nešto sasvim nemoralno u razlikovanju, nešto posve izopačeno
u ritualu, bez sumnje moraju prosvjedovati; ali ne bi trebali nikada
prosvjedovati jer distinkcije su distinkcije, samim time u određenom
smislu isključive, a ritual je ritual, i stoga u određenom smislu
iracionalan.
Ako stranac u kući ima moralni
prigovor na neku ponudu, treba odbiti, iako ne bi trebao uživati u
odbijanju. Ne smije pitati, "Zašto ste me uparili sa
tim-i-tim?" Ne smije reći, "Koja je racionalna razlika
između pika i herca?" Ako stvarno voli svoju vrstu, on će,
barem koliko može, igrati uloge koje su mu namijenjene. Očuvati će
ovaj veseli konzervatizam; prepusti će se kompetitivnom sportu
nacionalnosti; s užitkom će se prepustiti teatralnosti religije.
Suvremeni intelektualci koji ne odobravaju patriotizam ne čine takve
stvari, i zato čudna hladnoća okružuju njihovu ljubav prema
ljudima. Ako ih pitate vole li čovječanstvo, reći će, bez sumnje
iskreno, da vole. Ali ako ih pitate, spomenuvši bilo koju klasu koja
čini čovječanstvo, shvatit ćete da ih sve mrze. Oni mrze
kraljeve, mrze svećenike, mrze vojnike, mrze mornare. Ne vjeruju
znanstvenicima, preziru srednju klasu, radnička klasa ih baca u
očaj, ali oni obožavaju čovječanstvo. Samo oni uvijek govore o
čovječanstvu kao da se radi o nekoj čudnoj stranoj naciji. Sve
više se odvajaju od čovjeka kako bi uzvisili čudnu vrstu
čovječanstva. Prestaju biti ljudi u svojem pokušaju da budu
humani.
Istina je da stvarnu univerzalnost
postižemo tako što smo u najboljem mogućem odnosu sa našom
neposrednom okolinom. Čovjek koji voli vlastitu djecu je značajno
univerzalniji, nego čovjek koji miluje malog nilskog konja. Jer u
svojoj ljubavi prema vlastitoj djeci on čini nešto što je (da
iskoristim frazu) puno nilskikonjije od milovanja nilskog
konja; on čini ono što oni čine. Ista je stvar sa patriotizmom.
Čovjek koji voli čovječanstvo, a ignorira patriotizam zapravo
ignorira čovječanstvo. Čovjek koji voli svoju zemlju možda ne
daje ekstravagantne verbalne komplimente čovječanstvu, ali mu daje
najveći kompliment – imitaciju.
Fundamentalna duhovna prednost
patriotizma i sličnih osjećaja je ova: preko patriotizma su sve
stvari adekvatno voljene, jer sve su stvari voljene individualno.
Kozmopolitanizam nam daje jednu zemlju, koja je dobra; nacionalizam
nam daje stotinu zemlji, i svaka od njih je najbolja.
Kozmopolitanizam pruža pozitivno, patriotizam pruža superlativno.
Patriotizam počinje sa pohvalom svijeta preko najbliže stvari,
umjesto najudaljenije; tako osiguravamo ono što je možda
najbitnije, da ništa na ovoj zemlji ne prođe bez dužne
zahvalnosti. Gdje god da postoji planina čudnog oblika na nekom
osamljenom otoku, gdje god postoji čudan plod koji raste u opskurnoj
šumi, patriotizam osigurava da ne padne u zaborav bez da je
zapamćeno u pjesmi.
Nadalje, postoji još jedna velika
razlika, zbog koje ćemo stati na stranu onih koji podržavaju
apstraktnu ideju patriotizma, nego na stranu onih koji su protiv.
Postoje dvije metode kojima inteligentni čovjek može pristupi
problemu umjerenosti, predmetom moralnosti u svim stvarima – vinu,
seksu, patriotizmu; umjerenost koja želi, ako je moguće, piti vino
bez pijanstva, ratovati bez masakra, ljubiti bez raskalašenosti.
Jedna metoda, zagovarana od mnogih ozbiljnih ljudi od početka
povijesti, je ono što bi mogli nazvali treveznjačka metoda;
odnosno, da je bolje, zbog očitih opasnosti, živjeti bez ovih
velikih i povijesnih strasti. Zagovornici druge metoda (među kojima
sam i ja) smatraju upravo suprotno, da je jedina konačna i
pobjednička metoda odgovaranja na opasnosti, razumijevanje i
doživljavanje strasti. Smatramo da uz svaku od velikih životnih
emocija dolazi i određeni strah koji je, u pravoj mjeri, najsnažniji
mogući protivnik prekoračenja; odnosno smatramo, da bi se trebali
bojati rata tako što ćemo znati nešto o ratu; da ćemo se bojati
ljubavi tako što ćemo znati nešto o njoj; da izbjegavamo višak
vina tako što ćemo ga doživljavati opasnom korišću; isto tako je
i sa patriotizmom. Oni smatraju da je najbolji jamac čistoće
zavjetovati se na celibat, mi smatramo da je najbolji jamac zaljubiti
se. Oni smatraju da je najbolji jamac izbjegavanja ratobornosti
odreći se borbe; mi smatramo da je najbolji jamac da je iskusite.
Oni smatraju da bi za zemlju trebali toliko malo brinuti i zamjerati
joj nevažne probleme, mi smatramo da bi trebali toliko brinuti o
njoj da to zanemarimo. To je poput islamskog i kršćanskog
sentimenta umjerenosti. Islam pretvara vino u otrov; kršćanstvo ga
pretvara u sakrament.
Mnogi suvremeni ljudi smatraju
nacionalnost majkom ratova. U određenom smislu ona to i je, baš kao
i ljubav i religija. Ljudi će se uvijek sukobljavati oko stvari koje
cijene, u mnogim slučajevima sasvim opravdano.
[...]
Dakle, kozmopolitu koji ispovijeda
ljubav prema čovječanstvu i mrze lokalne preferencije, odgovorit
ćemo: "Kako možeš voljeti čovječanstvo i mrziti nešto tako
ljudsko?" Ako odgovori kako ja za njega lokalna preferencija
pozitivni grijeh, da je ljudska samo u smislu u kojem su i negativne
stvari ljudske, odgovorit ćemo kako u tom slučaju ima moralni kod
koji se toliko razlikuje od našeg da samo korištenje riječi
"grijeh" nema smisla u našem razgovoru. Ako kaže kako se
ne radi o pozitivnom grijehu, nego blesavoj uskogrudnoj stvari,
odgovorit ćemo da se radi o dojmu, i da je za nas njegovo
razmišljanje toliko uskogrudno da dovodi do gušenja. I molit ćemo
se za njega, nadajući se da jednog dana izaći iz zagušljive ćelije
kozmopolitskog svijeta i naći se na širokim poljima i pod
beskrajnim nebom svoje zemlje. Na kraju, ako on kaže, a sigurno
hoće, da je nerazumno povući granicu na jednom mjestu umjesto
drugom, da ne zna što je nacija, a što nije, odgovorit ćemo:
"Ovime si se prokazao; tvoja slabost leži upravo u činjenici
da ne znaš što je nacija kada je vidiš. Postoji mnogo vrsta
ljubavnih veza, mnogo vrsta pjesama, ali svi obični ljudi prepoznaju
ljubavnu vezu ili pjesmu kada se susretnu sa njome. Znaju da
konkubinat nije nužno i ljubavna veza, da nešto u rimi nije nužno
pjesma. Ako ne razumiješ nejasne riječi, idi i sjedni među
cjepidlake, i prepusti da ljudi koji ih razumiju obavljaju poslove
ovoga svijeta." Bolje je ponekad nazvati neke planine brdima, a
neka brda planinama, nego biti u mentalnom stanju u kojem misliš,
zato što ne postoji fiksna granica, da ne postoje planina.