Američka država Massachusetts
donijela je zakon protiv sushia – možete ga konzumirati samo ako
je prvo ili skuhan ili smrznut, što zapravo znači da se više ne
radi o sushiu. Zašto? Zbog malog rizika da ćete se od sushia, u
njegovom normalnom stanju, razboljeti. Radi se o riziku kojeg građani
više ne smiju preuzeti.
Proizvođači dječjih igrališta danas
predviđaju kako će ljuljačke na igralištima postati stvar
prošlosti jer nove sigurnosne regulacije zahtijevaju da se ispod
njih postavi skupa zaštitna podloga. Regulacije o dječjim
igračkama, odjeći i aktivnostima su danas postale toliko stroge da
je teško imati avanturističko djetinjstvo. U Engleskoj je
protuzakonito pustiti svoje dijete da hoda seoskom cestom do škole
jer postoji neznatna šansa da će ga netko oteti.
U prošlosti, zakon je razlikovao one
rizike za zdravlje i sigurnost koje su građani mogli dobrovoljno
preuzeti i one od kojih bi ih država trebala zaštiti. S obzirom da
svaki akt zaštite od strane države uključuje gubitak slobode,
zakonodavci su pretpostavili da bi država samo u vrlo posebnim
slučajevima trebala spriječiti naše preuzimanje tog rizika. U
području javne higijene, kada bi rizik jedne osobe bio i rizik za
druge, činilo se legitimno da država intervenira: primjerice,
država bi natjerala ljude da održavaju standarde čistoće na
javnom mjestu ili da se cijepe protiv zaraznih bolesti, ali ne bi
trebala zabraniti osobi da konzumira određene proizvode samo zato
što postoji mali rizik za njegovo vlastito fizičko blagostanje;
razlog leži u činjenici da državno proširenje nadležnosti u toj
mjeri predstavlja ozbiljnu invaziju privatnosti. U stvarima koje
utječu samo na građanina i nemaju negativne posljedice na druge,
građanin bi trebao biti slobodan birati. Država ga može
obavijestiti o riziku, ali ne smije mu zabraniti izbor.
Takav je bio ortodoksni stav, kakvo su
branili John Stuart Mill i "klasični" liberali, ali to
nije pozicija koje se drže naši suvremeni zakonodavci, koji čine
sve što mogu kako bi uklonili i rizik i slobodu. Moji susjedi su
farmeri koji proizvode mliječne proizvode, stoku i perad. Samo
nekoliko metara od mojih vrata nalazi se obilje mlijeka, jaja,
piletine, slanine, govedine i sira; unatoč tome, moram putovati
desetak kilometara ukoliko želim kupiti neku od navedenih stvari, a
ono što kupim će putovati nekoliko tisuća kilometara prije nego
što dođe do mene. Država mi je zabranila da preuzmem rizik jedenja
proizvoda svojih susjeda, prvo ih moraju procesirati, zapakirati i
pročistiti, uključiti u beskrajni niz globalnih proizvoda, i
potpuno ih lišiti lokalnog identiteta i okusa. Iako je rizik jedenja
hrane koja raste u mom susjedstvu potpuno moj, nije mi dopušteno
njegovo preuzimanje.
Društveni, ekološki i politički
troškovi takve regulacije daleko nadmašuju malu korist po pitanju
zdravlje. To je posebno očito svakome tko živi među farmerima i
tko promatra propadanje njihove industrije, propast krajobraza, i
zanemarivanje imanja – rezultat kriminalizacije njihove
tradicionalne ekonomije. Unatoč tome, svi prosvjedi protiv
pretjerane regulacije nemaju nikakvog učinka. Vlade danas smatraju
upravljanje rizikom svojim područjem, spremne su radije uništiti
sposobnost države da se prehrani u slučaju nužde, nego tolerirati
"nepotrebne" slučajeve salmonele.
Međutim, čim pobliže proučite
problem, otkrijete da su moderne vlade izrazito selektivne u rizicima
koje zabranjuju, i da se zakoni koji zabranjuju jedan rizik često
podudaraju sa zakonom koji dopušta drugi. Nekoliko europskih vlada
trenutno predlaže zabranu pušenja na javnim mjestima, istodobno
predlažući legalizaciju marihuane. Naša vlada je uništila lokalne
klaonice o kojima ovisi meso naših farmera na temelju izmišljenih i
nedokazanih rizika, istodobno snižavajući dob pristanka za
homoseksualne odnose i cenzurirajući kao "homofobe" one
koji upozoravaju na poznate medicinske posljedice.
Zapravo, brzo ćete
otkriti da Dadilja nije toliko zabrinuta za zdravlje koliko za
životni stil. Želi zaštiti mlade ljude od pušenja i spominje
zdravstvene rizike kao svoje argumente, ali ih ne želi zaštiti od
homoseksualnih avantura i zbog toga zabranjuje svaku raspravu o
rizicima, iako su veći od onih povezanih sa cigaretama. Zdravstveno
zakonodavstvo se ne koristi kako bi unaprijedili zdravstveno stanje
nacije nego kako bi potkopali njene drevne, obiteljske vrijednosti i
zamijenili ih moralom urbane elite.
Zbog toga je naša vlada ravnodušna na
učinke svog zakonodavnog žara na živote malih farmera. Obiteljske
farme su srž starog engleskog društva, utjelovljuju sve one vrline
kontinuiteta, tradicije, patriotizma i lokalnih privrženosti koje su
naši preci prihvaćali i branili u svjetskim ratovima. Farmer je
vjerojatno politički najnekorektniji od svih engleza, najrazličitiji
od medijske kulture koja okružuje našu vladu. Stoga njegov način
života treba žrtvovati bez grižnje savjesti, a njegovi prosvjedi
se ne slušaju.
Korištenje zdravstvenih i sigurnosnih
pravila za penaliziranje politički nekorektnih životnih stilova je
odlično ilustrirano prošle godine na engleskom selu. Ništa ne
razljučuje Dadiju više od lova na lisice – radi se o prekršaju
protiv manira, odijevanja i morala urbane elite koje je dodatno
okaljano činjenicom višestoljetne starosti. Dadilja se strašno
trudi kako bi zabranila lov na lisice. U međuvremenu, policajci
patroliraju s kamerama, tražeći dokaze nekog kriminala. Prošle
godine fotografirali su jednog uzgajivača (pasa) kako ostavlja
ostatke pilića za mladunčad lisica. Ovaj nemoralan čin izazvao je
nacionalni skandal: hranjenje lisica! Hranjenje životinja kako bi ih
lovili! Činjenica da je mladunčad bila ostavljena jer je majku
pregazio auto nije spomenuta. Dadilja je otkrila da ljudi koji idu u
lov ohrabruju svoj plijen da živi, sadistički ga čuvajući za
jezivu smrt. No došlo je do problema jer ne postoji nikakvo zakonsko
pravilo koje bi to zabranjivalo.
Na kraju, nakon nekoliko mjeseci
potrage, birokrati su otkrili komad europskog zakona koji određuje
da ne smijete ostavljati ostatke životinje bez da ste prethodno
slijedili službene smjernice i prošli službenu inspekciju.
Ostavivši neispitano meso na neispitanom mjesu, uzgajivač je
počinio zločin: isti zločin kojeg svi činimo kada ostavljamo loj
za ptice. Naravno, nas ljubitelje ptica neće kazneno goniti – ne
još. Koliko sam uspio otkriti, slučaj sa spomenutim uzgajivačem je
prvi i jedini slučaj da je ovaj zakon stvarno proveden.
Naglasak na životni stil također
objašnjava vanredni rat protiv duhana. Pušenje spada u one stare i
ustaljene navike – poput
oslovljavanja žena sa "dame", opijanja petkom sa
prijateljima, ostajanja u braku, i rađanja djece u braku –
koje održavaju vrijednosti društva oblikovanog jasnim podjelama
spolnih uloga. Radi se o simbolu starog poretka, i njegova sama
nevinost, u usporedbi s kokainom ili heroinom, daje mu aspekt
odbačene i roditeljske stvari.
Osim toga, oglasi
za duhan su se specijalizirali za podsjećanje na stare ideje muškog
junaštva i ženske zavodljivosti: čak i danas, oglasi za cigarete
prikazuju izrazito nemoderne fantazije koje se protive elitnoj
kulturi – jer ciljani potrošač je obična osoba, koja i ima takve
fantazije. Ne smijemo ni zaboraviti kako je duhan veliki bizinis, od
kojeg velike korporacije svaki sat zarađuju veliki profit. Na gotovo
svaki način, duhan krši političku korektnost. [...]
To sve ne znači kako duhan nije rizik
za vaše zdravlje: naravno da je. Štoviše, to je jedini proizvod na
tržištu koji neumorno to i poručuje; ali zdravstveni rizik ne
objašnjava žestinu napada na njega, ili vanredne pokušaje
organizacije Environmental Protection Agency i drugih
birokracija da prikažu duhanski dim kao najveću opasnost za dječju
dobrobit. Rizik koji duhan predstavlja, u usporedbi sa rizicima koje
vežemo uz marihuanu, automobile, masnu hranu, alkohol, ili
sjedilački način života, nije toliko ozbiljan. Istraživanja
pokazuju da pušenje smanjuje očekivanu životu dob
dvadestogodišnjaka za 4.3 godine. U vrijeme kada ljudi žive sve
duže, zašto bi Dadilja bila tako zabrinuta? I zašto svoju pažnju
ne usmjeri na one proizvode koji donose rizik ne za fizičko nego
mentalno i moralno zdravlje korisnika: televiziju, ili primjerice,
pornografiju?
Teško je izbjeći zaključak da ono
što je pogrešno u duhanu nije medicinska krivnja, nego moralna
nevinost. Upravo zato što je toliko bezopasno, sa svih strana
gledišta osim medicinskog, ide tako Dadilji na živce. Ljudi ne čine
zločine pod utjecajem pušenja, kao što to rade pod utjecajem
pijenja ili droga. Ljudi koji puše u tome pronalaze način da se
smire, da se udalje od svijeta briga. Njihovi karakteri nisu
izobličeni ili pokvareni tom navikom, niti njihov moralni osjećaj
nije izgubljen. Pušač je normalan, odgovoran član zajednice.
Njegova navika ga ne vodi ka transgresiji ustanovljenog poretka ili
starog moralnog koda.
Usporedite napade na duhan sa pristup
oko AIDS-a. Činjenica da su promiskuitetne navike mnogih
homoseksualaca uvelike doprinijele širenje ove bolesti nije navela
Dadilju da upozorava protiv homoseksualnost ili protiv izlaganja
mladih ljudi, čak i djece, njenom pozivu. Medicinske činjenice o
homoseksualnosti se danas ne smiju niti spominjati u službenim
krugovima. Sigurno ih ne spominje Britanska vlada – baš kao u
druge stvari koje se tiču političke korektnosti – koja se
upustila ne samo u kampanju za snižavanje doba pristanka za
homoseksualne odnose nego je odlučila uvesti propagandu u osnovne
škole kako bi dali legitimitet "gay" alternativama.
Savjetima o kondomima i lubrikantima, medicinske posljedice se
postavlja po strani. Doktore koji protestiraju se ismijava, a
pisanjem ovog odlomka svjestan sam da ne pomažem svoju karijeru
komentatora, i vjerojatno isključujem bilo kakvu mogućnost da se
vratim na britanska sveučilišta.
Uza svu tu buku oko zdravstvenih i
sigurnosnih učinaka različitih supstanci, zanimljivo je primijetiti
koliko malo pažnje vlasti daju zdravlju i sigurnosti različitih
životnih stilova. Statistike pokazuju kako ljudi žive duže,
sretnije i zdravije živote ako su u stabilnom braku, ako imaju
potporu religije, i ako se drže tradicionalnog seksualnog kodeksa.
(Možda ne morate biti darwinovac da bi vjerovali kako se ne radi o
slučajnosti.) Ali gdje su zdravstveni aktivisti i birokrati koji
propisuju zakonske posljedice? Tko agitira za zakone koji bi
privilegirali takve staromodne, da ne kažem reakcionarne, načine
života ili propagandne kampanje u školama i sveučilištima koje bi
pričale o takvim prednostima?
Ako bi se pojavio članak koji opisuje
lijek koji produžuje život za samo jednu godinu, svi bi ga prozvali
čudesnim. Pravi čudesni lijek – religiozno vjerovanje – čini
se ima sedam godina prednosti nad ateizmom, ali unatoč tome Dadilja
to nije prepoznala. Zdravstvene posljedice libertinskog života, kada
ih uspoređujemo sa posljedicama pušenja, su doista katastrofalne.
Dodajte ateizam, relativizam, promiskuitet, homoseksualnost, lagane
razvode, i nestabilne odnose, i vjerojatno maknete deset godina sa
svog očekivanog životnog vijeka. Ali Dadilja vam to nikada neće
reći, iako će vam prebaciti zbog loše navike pušenja, iako je to
jedini način, u tako zahtjevnom životnom stilu, dolaženja do
trenutka olakšanja.
Kada shvatimo da je zdravstveno
zakonodavstvo manje zabrinuto fizičkim zdravljem nego životnim
stilovima i temeljnim vrijednostima koje ti životni stilovi
prezentiraju, možemo shvatiti moderni pristup drogama. S medicinskog
stajališta, marihuana je barem opasna kao i duhan, karcinogeni i
kardiološki učinci su usporedivi sa učinkom obične cigarete, ali
uz dodatak opasnosti za mozak. Osim toga, čini se kako marihuana
ozbiljno utječe na karakter i moralnu reaktivnost onih koji postanu
ovisni, i postoje dokazi o povezanost s teškim drogama poput kokaina
i heroina. Povezanost navedenih droga sa kriminalom je dobro
dokumentirana među stručnjacima i poznata među običnim ljudima.
Pitajte roditelje koje ih opasnosti za njihovu djecu najviše brinu,
sigurno ćete pronaći pušenje pri dnu liste; a vjerojatno pri vrhu
će biti droge i kultura zbog koje se čine privlačnima. Teške
droge poput heroina ubiju korisnika, obično u ranoj dobi; ali prije
nego što ga ubiju, liše ga njegovih sposobnosti, mirnog uma,
savjesti i obzira prema drugima, njegove sposobnosti da voli i da
bude voljen. Zatim uništi i tijelo, već lišeno duše. Pritom
predstavljaju opasnost životima i sreći drugih ljudi – bilo
roditelja, ljubavnika, ili prijatelja. Predstavljaju jasan primjer
kakvog bi "klasični" liberal mogao poželjeti za supstancu
čije bi korištenje trebalo biti kazneno djelo.
Ali to nije poruka koju Dadilja šalje.
Droge se vezuju uz životne stilove kakve Dadilja odobrava:
transgresivne, usmjerene zadovoljstvu, prijezirne prema stabilnim
vezama i objektivnom moralnom kodeksu. Dadilja odobrava ovakav
životni stil zato što je subverzivan nekim institucijama –
braku, obitelji, lokalnim društvima i drugim "malim vodovima"
– koji se natječu sa državom za našu lojalnost. Tamo gdje vlada
transgresija, vlada i država. Stoga je u očima države, ovisnik u
najgorem slučaju predmet samilosti, u najboljem herojski branitelj
valjanog načina života. Njegove navike su bijeg od nepodnošljivih
konvencija građanskog društva, a ako on živi u svom svijetu snova,
nije li to njegovo pravo, u društvu koje ne pruža bolju, ili
stvarniju, alternativu? [...]
Sve to ne bi bilo toliko bitno da
navika zakonodavstva nema kao posljedicu poticanje lažnog osjećaja
sigurnosti. Konstantnim uplitanjem kako bi spasili građanina od
samonametnutog rizika, zakonodavac stvara dojam da je sve
ostalo bezopasno. Građanin više ne mora paziti što radi, dokle god
sluša savjete liječnika i kupuje u službenim dućanima. Država je
tu da jamči život bez rizika, a ako rizik nije prepoznat od države,
onda niti ne postoji. Ako Dadilja ne vidi problem u pornografiji ili
dvanaesterosatnim dozama televizije svakog dana ili promiskuitetnog
ali zaštićenog seksa, onda niti ne postoji nikakva šteta. Postupno
nastaje dojam kako je jedini rizik pred običnih građanima povezan
sa staromodnim životom kakvog prikazuju reklame za Marlboro.
Dakle država nas, preuzimajući brigu oko
rizika, masivno izlaže riziku. Stvarni rizici nisu oni koje nam
država zabranjuje nego oni koje potiče kroz svoj etos političke
korektnosti. Ovi dopušteni rizici su dopušteni zato što je
zabranjeno zabraniti ih. Osuditi bi značilo "marginalizirati"
neke vrijedne "alternative" i stoga se miješati u neko
novoizmišljeno ili otkriveno "pravo". Zbog toga se rizici
promiskuitetnosti, drogiranja, i drugih navika koje zaobilaze ulazak
u odrasli život, nikada otvoreno ne raspravlja. Navedene prakse
pripadaju kulturi koja je narasla pod zaštitom države i u ratu su
sa tradicionalnim vrijednostima.
Na taj način, tako što je previše
zaštitnička prema pojedincu, država podriva društvo. Gotova sva
energija zdravstvenih boraca je posvećena zabranjivanju navika koje
ne predstavljaju nikakvu društvenu prijetnju, dok dopuštaju druge
koje dovode do društvene fragmentacije. Škole danas ne zabranjuju
gotovo ništa što mladi žele čini, osim pušenja. Njihova poruka o
seksu, upravo zato što je oblikovana isključivo u jeziku higijene,
se doživljava kao dozvola, a njihove poruke o drogama su osjetno
tiša od onih koje se bave duhanom.
Naravno, odgovorni roditelj će
pokušati spriječiti svoju djecu od pušenja. Ali kada roditelj
preuzme odgovornost, on vidi zdravlje kao dio većeg cilja:
dugotrajnog ispunjenje svog djeteta. Zato je bolje, ne samo za
društvo nego i za pojedinca, ako se obrazovanje oko preuzimanja
rizika ostavi roditeljima, a ne da ga prisvaja država. Mudri
roditelji znaju kako njihova djeca moraju narasti i pronaći svoje
mjesto u zajednici. Dijete će
najviše trebati ljubav i poštovanje drugih, a te beneficije se ne
mogu dobiti bez dugog procesa izgrađivanja karaktera i moralne
edukacije. Nijedan razuman roditelj ne vjeruju kako buduća dobrobit
njihova djeteta ovisi samo o kemikalijama koje konzumira, ili da mu
mogu garantirati sreću samo tako što će osigurati da se tjelesne
funkcije koriste u skladu sa zahtjevima (glavnog) doktora.
Posvećujući se
moralnom i duhovnom zdravlju svojih potomaka, majka i otac pružaju
daleko bolje jamstvo od onoga koje Dadilja može ponuditi. Kao
roditelju, čini mi se daleko važnije da zaštitim svoje dijete od
televizije nego od "okolišnog duhanskog dima", i daleko
važnije da ih odvedem u crkvu nego da im pokažem kako se koristi
kondom. Zbog toga sam, iz perspektive naše službene kulture,
nepodoban. Ali zbog toga se uklapam u stvarnu kulturu koja me
okružuje, kulturu koju Dadilja pokušava ubiti.
Osim toga, rizici o
kojim nas Dadilja upozorava su također, u pravoj mjeri, dobri za
nas. Dobro je
da su djeca
okružena aktivnostima koje su dopuštene, ali nemaju odobrenje jer
potrebno je da nauče kako donositi izbore, i da znaju kako nešto
može biti dopušteno zakonom, pa čak i poticano od strane države,
unatoč tome što je moralno pogrešno. Pušenje predstavlja
jednostavan primjer za vježbu; dobar način da pokažete djeci kako
nešto što nije zločin svejedno treba izbjegavati. Pripada, zajedno
sa lošom hranom, pop glazbom, i televizijom, u svijet dnevnih
napasti, koje predstavljaju trening za samokontrolu.
Nadalje, postoje
drugi rizici na koje dijete treba poticati, unatoč činjenici da ih
Dadilja ne voli. Djeca ne bi trebala biti službeno zaštićena od
svake vrte opasnosti. Baš kao što imunološki sustav ima koristi od
kontakta sa neprijateljskom bakterijom, tako i njihovi karakteri
imaju koristi od fizičkog rizika. U Engleskoj je danas gotovo
nemoguće za učitelja da povede svoj razred na izlet, na
logorovanje, ili brodom na more. Takve stvari se događaja u sivoj
zoni između izleta i kriminala, učitelj mora biti ludo odvažan. U
svijetu kojeg Dadilja sada stvara, djeca se susreću sa opasnošću
samo na TV ekranu, gdje se radi o objektu nezdravih i sadističkih
fantazija, a ne prigodama za hladnokrvno razmišljanje i snalažljivu
hrabrost.
To nas dovodi do
poante. Iza Dadiljinih pokušaja upravljanja našim načinom života
je opsesija sa tijelom i njegovom sudbinom, i odbijanje prepoznavanja
kako se ljudski život živi, kada se pravilno živi, na drugoj
sferi. Ne smiješ pušiti, jer šteti tvome tijelu, tvrdi Dadilja
(iako pušenje ne utječe na dušu, i ne oštećuje moralni smisao);
dok štetno korištenje droga nije toliko bitno, jer uzimanje droga
oslobađa tijelo. Ekstaza drogiranja je vrsta istiskivanja duše –
podizanje tijela, pomoću supstanci, kako bi se uklonila dominacija
duše. Slično tome, šteta učinjena u ime seksa je učinjena na
zahtjev tijela, prevladavanjem moralnih skrupula; radi se o šteti
počinjenoj zbog tijela i u ime oslobođenja. Na sve te načine,
Dadilja promovira demoraliziranje ljudskog bića i njegovu
rekonstituciju kao čisto fizičke, čisto životinjske stvari. Stoga
Dadilja, po svojoj prirodi, nije u stanju primijetiti kako je
promoviranje zdravlja puno učinkovitije treveznim, pravednim i
pobožnim životom nego bezmasnim, bezduhanskim režimom.
Ali zašto bi se, u
sekularno doba, trebali protiviti Dadiljinoj demoraliziranoj viziji?
Ljudi nemaju odgovor na ovo pitanje pa lako kapituliraju pred
zakonima koji im zabranjuju da jedu sushi, puše u javnosti, ili da
odgajaju svoju djecu onako kako im njihova savjest nalaže. U doba
kada je je najviši autoritet doktor, i kada država posuđuje
doktorsku bijelu kutu, ljudi se pronalaze u viziji sebe kao stoke
okupljene za vlastito dobro.
Odgovor, prema
meni, nije negirati da smo životinje, nego prepoznati da smo
životinje posebne vrste – životinje koje svojim zajedničkim
naporima postaju slobodna i duhovna bića. Živimo tako što pišemo
svoju priču, a ta priča nas može ili oplemeniti ili degraditrati.
Oplemenjeni smo kada naučimo živjeti s tijelom, kada podredimo
tjelesne potrebe našim stvarnim ljubavima i odanostima, kada ga
izlažemo bilo kakvim rizicima koji su potrebni za život među
prijateljima i susjedima, i kada ga spriječimo u zacrnjivanju i
pomračenju naših emocija. Nijedan drugačiji život nije vrijedan
življenja, čak ni ako ga Dadilja preporuča.
PS
Izvorni esej What Is Acceptable Risk? Autor je
filozof Roger Scruton. Puno spomenutih detalja je "kontroverzno",
ali osnovna poruka, odnosno poruke
mi se čine ispravnim. Raspravljanje o svim spomenutim
detaljima (i njihovoj točnosti) bi moglo potrajati pa sam za kraj umjesto toga
prenio jedno razmišljanje filozofa Vallicelle;
Crkva liberalizma mora imati svog demona, a njegovo ime je duhan. Također moram napomenuti kako je pušenje, poput posjedovanja oružja, pitanje slobode. Je li sloboda vrijednost? Rekao bih da je.[...]
Zašto onda ja ne pušim i ne pijem? Glavi razlog je što su pijenja i pušenje nedosljedni sa vrstom aktivnosti koje pružaju zadovoljstvo puno višeg stupnja od pušenja i pijenja. Mislim na trčanje, planinarenje i slično. Kada se probudite s mamurlukom, jeste li ponosni na svoju prijašnju noć? Jeste li bolji čovjek u bilo kojem smislu? Osjećate li se stvarno bolje nakon noći fizičkog i duhovnog rasipanja?
Zdravlje i kondicija su kratkoročan razlog. Dugoročni razlog je taj što želim živjeti što je dulje moguće kako bih završio projekte koje sam zamislio. Teško je pisati filozofiju kada ste bolesni ili mrtvi; a ovdje dolje je potrebno pisati filozofiju. Tamo gdje se nadam završiti, neće biti potrebe za filozofijom.