Često je pitanja možemo li Boga
legitimno opisati, kao što je to tradicionalno, u muškim terminima.
Ipak je spol – bilo muški bilo ženski – dio naše
tjelesne prirode, a Bog je bestjelesan i time doslovno nije ni muško
ni žensko. Dio odgovora ima veze sa prirodnom teologijom –
odnosno, onime što možemo znati o Bogu kroz filozofske argumente –
a dio sa onime što znamo iz božanske objave.
O Bogu znamo kroz prirodnu
teologiju, barem prema Aristotelijansko-tomističkoj perspektivi, da su među njegovim atributima uključeni i intelekt i volja; a kako
je posjedovanje intelekta i volje karakteristika osobe, iz toga
slijedi da se ne možemo ispravno referencirati na Boga kroz neki
neosobni pojam. (Istina, prema A-T, pojmovi poput "intelekt"
i "volja"se primjenjuju na Boga u analognom, ne univokalnom
smislu ali to nije bitno jer reći da kod Boga postoji nešto
analogno volji i intelektu kod nas, ne znači da je Bog nešto manje
osoban; sasvim suprotno.)
Znači, potrebno je koristiti osobne
pojmove. Ali zašto "On", a ne "Ona"? Pa, iz
perspektive klasične teorije prirodnog prava, fundamentalna prirodna
društvena institucija – obitelj - ima oca na čelu. Očito
se radi o široj i kontroverznoj temi, i nemam namjere sada ulaziti u
detalje. Dovoljno je reći da to ne znači da su muškarci moralno
superiorniji ženi, ili da imaju diktatorska prava nad ženom ili
djecom, ili da su svi muškarci rođeni vođe, a sve žene vođeni
sljedbenici. Uobičajeno društveno uređenje znači da mora
postojati nadležnost, priroda je uredila da ta nadležnost, barem u
normalnim slučajevima, bude otac jer kada ljudska bića žive u
skladu sa prirodnim pravom obitelji su veće. Očito, to stavlja
veliki teret na majke ukoliko ne postoji netko tko štiti i skrbi za
njih i njihovu djecu, a upravo bi očevi trebali imati tu ulogu. Zbog
toga su muškarci nametljiviji i orijentiraniji prema javnom nego
domaćem, a time i orijentiraniji prema vodstvu. Očito postoje
iznimke, ali teorija prirodnog prava je normalni slučaj koji
određuje sadržaj moralnosti.
Još jednom, to je šira tema, a s
obzirom da je ovaj post o teologiji, a ne etici ili feminizmu, neću
u to ulaziti. Poanta je da će iz perspektive moralne teorije
povezane sa A-T, očinska i muževna slika biti smatrana prikladna
prilikom opisivanja Božjeg odnosa prema Njegovim stvorenjima jer su
ovisni o Njemu na način usporediv sa obiteljskom ovisnošću o ocu;
On ima nadležnost nad njima usporedivu sa nadležnošću oca nad
obitelji.
To je jedno razmišljanje, drugo ima
veze sa načinom na koji Bog stvara. Iz perspektive klasičnog
teizma, Bog stvara svijet ex nihilo, a ne iz svoj supstance.
Stoga stvaranje ne možemo usporediti sa slikom trudnoće i rađanja,
slikom koja, kada je primijenimo na teologiju sugerira ili panteizam
ili pogansku kozmogoniju. Božanski kreativni čin je sličniji
relativno "udaljenoj" ulozi koju otac ima u prokreaciji.
Prema tome, očinska, a time i muška slika bolje prenosi Božju
transcendenciju.
Još jednom, ovi razlozi proizlaze
potpuno iz onoga što možemo znati o Bogu kroz čisto filozofske
argumente; ali također postoje i razlozi koji proizlaze iz božanske
objave. Kada je Bog preuzeo ljudsko tijelo, On je to učinio kao
muškarac, a ne žena – upravo ono što bi očekivali s obzirom na
ono što znamo iz prirodne teologije. Osim toga, Utjelovljenje je
podrazumijevalo Božje čudesno uzrokovanje da žena postane trudna,
a to je po svojoj prirodi muški čin. Sveto Trojstvo, od kojeg je
Krist druga Osoba, je Trojstvo Oca, Sina i Duha Svetog – muški
opisi, upravo ono što bi očekivali s obzirom na ono što znamo o
Bogu na temelju čisto filozofskih argumenata.
Također, čitavo kršćansko shvaćanje
spasenje pretpostavlja muški koncept Boga. Pojedine ljudske duše
(bilo muškaraca ili žena) su, s obzirom na njihovu ovisnost o Bogu,
uvijek bile koncipirane u kršćanskoj tradiciji u ženskim
pojmovima, npr. kao djevice koje čekaju svog Zaručnika. Vjernici su
također karakterizirani kao djeca Svete Majke Crkve, koja je
Kristova Zaručnica. Poanta ovakvih slika je prikazati da je uloga
Crkve prema vjernicima usporediva sa ulogom majke koja njeguje svoju
djecu u utrobi kao pripremu za rođenje – "rođenje" u
ovom slučaju je ulazak vjernika u vječni život; a Bog štiti i
skrbi za Crkvu i vjernike kao što to muž i otac radi za svoju ženu
i djecu.
Reći da Boga možemo opisati kao majku
ili ženu, značilo bi da ništa od navedenoga ne vrijedi, a (s
obzirom na pretjeranu seksualnu sliku koju bi to sugeriralo) dodalo
bi i blasfemiju. Takvo što nema nikakvog opravdanja niti u objavi
niti u razumu. Feministice koje tvrde drugačije štuju boga svog
vlastitog izuma. Postoji i naziv za to.
(Inače, svi ovi razlozi imaju veze sa
pitanjem zašto, prema katolicima, žene ne mogu biti zarađene za
svećenika. Svećenik je alter Christus, "drugi Krist",
koji nas odriješuje grijeha, transformira kruh i vino u božansko
tijelo i krv. On je otac svog stada. Njegova uloga je nalik Bogu, a s
obzirom na sve što smo rekli, to znači i u suštini muška. Čak i
najveće ljudsko biće koje je ikad živjelo osim samog Krista –
Njegova Blažena Majka – nije zaređena od njega kao
"svećenica". Ipak, čast koju joj Crkva i vjernici odaju –
čast koju neprijatelji Crkve obično smatraju prekomjernom –
znači da optužba kako Crkva mrzi žene nije točna. Ali to je već
druga tema.)
Napisano prema God, man, and masculinity, autor je filozof Feser. (Postoji i video gdje Feser nakon predavanja odgovara na slično pitanje, Faith and Reason -1h 5min).