Društvo uistinu i jest ugovor.
Podređeni ugovori o stvarima povremenih interesa mogu se raspustiti
po našoj želji – ali državu ne trebamo smatrati kao ništa više
od partnerskog ugovora o trgovini papra i kave, začina ili duhana,
ili nekog drugog takvog problema; prihvatiti je zbog sitnog
privremenog interesa, da bi je raspustili po želji stranaka. Treba
je promatrati s drugačijim poštovanjem; jer ona nije partnerstvo u
stvarima podređenim samo običnoj životinjskoj egzistenciji
privremene i kvarljive prirode. Radi se o partnerstvu u svim
znanostima; partnerstvu u svim umjetnostima; partnerstvu u svakoj
vrlini, i u svakom dobrom svojstvu. S obzirom da se ciljevi takve
suradnje ne mogu postići u mnogim generacijama, ona postaje
partnerstvo ne samo među živima, nego partnerstvo među onima koji
su živi, onima koji su mrtvi, i onima koji se trebaju roditi.
Svaki ugovor svake određene države je
tek klauzula u velikom iskonskom ugovoru vječnog društva,
povezujući niže sa višim prirodama, spajajući vidljivi i
nevidljivi svijet, prema fiksnom ugovoru potvrđenom neprikosnovenom
zakletvom koja drži sve fizičke i sve moralne prirode, svaku u
svojem dodijeljenom mjestu. Ovaj zakon nije podložan volji onih,
koji su prema obvezi višoj od njih, i beskrajno superiornijoj, dužni
pokoriti svoju volju tom zakonu. Općinska udruženja tog
univerzalnog kraljevstva nemaju moralnu slobodu da prema svojoj
želji, i prema svojoj pretpostavci potencijalnog poboljšanja,
potpuno rasparaju tkivo svoje podređene zajednice, da je pretvore u
antisocijalan, grub i nepovezan kaos elementarnih principa.
Edmund Burke, Reflections on the
Revolution in France