Dio roditelja, povodom uvođenja
spolnog odgoja, izrazio je svoju zabrinutost jer nije uvjeren da će
takva "edukacija" rezultirati manjim brojem trudnoća (i
spolnih bolesti). Kao što sam već pisao, postoji niz drugih, i
ozbiljnijih, prigovora na uvođenje i sadržaj spolnog odgoja, ali
ovdje se fokusiram samo na spomenuti prigovor.
Dakle, na zabrinutost onih koji tvrde
da će "program redukcije rizika" rezultirati većim
brojem trudnoća (i spolnih bolesti), većinom se samo posprdno
odmahivalo. Iako rezultati uvođenja spolnog odgoja u nekim državama
podržavaju tezu kako uvođenje može imati suprotan utjecaj, oni
koji ga podržavaju najčešće odbacuju svaki prigovor roditelja kao
pokušaj sakrivanja informacija od mladih, kršenje njihovih prava na
seksualni užitak i slično.
Na što se roditelji zapravo žale?
Kako bi uvođenje odgoja moglo rezultirati većom stopom trudnoća,
odnosno kojim mehanizmom bi se ostvarila njima neželjena situacija?
Postoje dva načina; povećanje ukupnog broja djece
koja stupa u odnose te redistribucija (rizika) onih
koji stupaju u odnose.
U prvom slučaju, čak i ako prihvatimo
da će se smanjiti vjerojatnost trudnoće pojedine učenice, odgoj
može djelovati tako da se poveća ukupni broj (zbog smanjenja rizika) učenica koja imaju odnose što na kraju može značiti da će biti veći i ukupni broj
trudnoća. (Spominjem učenice jer govorim samo o trudnoći.)
U drugom slučaju, koji je povezan s
prvim, odgoj može djelovati tako da kod određenih učenika smanji
vjerojatnost trudnoće, ali kod drugih učenika poveća. Dakle,
instrumentalno je racionalno za roditelje onih učenika kod kojih će
se povećati vjerojatnost da se bune i odbijaju svoju djecu izložiti
takvom odgoju. (Možda postoje drugi mehanizmi, ali čini mi se da će
biti povezani s gore navedenima.)
***
Spomenuti (potencijalni) fenomeni mi se
čine očitima pa ih nisam do sada eksplicitno navodio, ali ovom
prilikom sam odlučio prenijeti razmišljanja filozofa i matematičara
Alexandra Prussa koji se pozabavio sličnom tematikom na svom blogu;
Programi Reduciranja Rizika
U postu Risk reduction policies Pruss
se bavi programima redukcije rizika koji se uvode zbog postojećih
rizika vezanih uz određenu aktivnost; navodi primjer Tinejđerskog
seksa, (rizik trudnoće i spolnih bolesti) i primjer vožnje
(rizik smrti i ozbiljnih ozljeda). Kada govori o "redukciji
rizika" neke aktivnosti onda ne misli na reduciranje frekvencije
upuštanja u tu aktivnost nego smanjivanje rizika koji je povezan uz
tu aktivnost. Na primjeru tinejđerskih odnosa to znači da se ne
promovira apstinencija nego se reducira rizik putem kontracepcije,
odnosno kod vožnje se promovira pojas i slično. (Njegova
pretpostavka u daljnjem tekstu je da se radi o nekontroverznim
činjenicama da navedeno smanjuje rizik vezan uz aktivnost.)
Možete odmah pomisliti – i neki
stvarno misle – da je očito, ne treba ni razmišljati o tome,
kako smanjivanje rizika vezanog uz aktivnost donosi dobre stvari.
Postoje programi reduciranja rizika kojima se nitko ne protivi,
primjerice razvoj sigurnijih kočnica za auto. Ali neki drugi
programi, poput promoviranja prezervativa kod tinejđera, nisu tako
prihvaćene; možemo čuti argument kako će navedeni program zapravo
promovirati ponašanje o kojem govorimo, dakle nije jasno kako će se
ukupni društveni rizik smanjiti. Naravno, zagovarači će često na
to odgovoriti kako protivnici programa "jednostavno ne mare za
djecu", glupi su, ili motivirani nekim drugim motivima. Drugim
riječima, kada konzervativci izražavaju zabrinutost da dostupnost
kontracepcije može povećati stopu tinejđerskih trudnoća, onda se
smatra da su ludi ili da lažu.
Ipak, može se pokazati da je
smisleno protiviti se programu redukcije rizika jer postoje slučajevi
kada se smanjivanjem rizika vezanog uz ponašanje povećavaju
slučajevi upuštanja u takvo ponašanje što na kraju rezultira
povećanjem ukupnog društvenog rizika. (Postoje i slučajevi
gdje se smanjuje.)
Pretpostavimo da je ciljana populacija
upoznata s rizikom. U slučajevima gdje se većina ciljane populacije
upušta u takvo ponašanje, reduciranje rizika ponašanja reducira i
ukupni društveni rizik; ali kada se samo manjina ciljane populacije
trenutno upušta u ponašanje, onda će umjerena redukcija rizika kod
pojedinca u konačnici rezultirati povećanjem ukupnog društvenog
rizika. (Naravno, to ovisi o stopi smanjenja rizika pojedinca.)
Dakle, kako to izgleda;
Neka je r rizik pojedinca
vezan uz ponašanje. Za njega vrijedi r=p*h gdje je p
vjerojatnost štete, a h je protu-korisnost štete (ili
zbroj više šteta). Onda je ukupni društveni rizik, kada računamo
samo štetu prema samim agentima; Tr(r) =N*r gdje je N
broj agenata koji se upuštaju u štetno ponašanje. Program koji
reducira rizik zapravo smanjuje r, bilo smanjenjem
vjerojatnosti p ili smanjenjem štete ili oboje. Sada
možete pomisliti kako će smanjenje r očito smanjiti
i T(r), s obzirom da je T(r)
proporcionalno r. Ali problem je što je N
također ovisno o r, dakle vrijedi N= N(r).
To znači, ako pretpostavimo da je
ciljana populacija racionalna, i da žele izbjeći štetnost, N(r)
se smanjuje kako se r povećava jer manje ljudi će se
odlučiti upustiti u ponašanje koje ima veći rizik. Dakle ukupni
rizik T(r) je umnožak dva faktora, N(r) i r,
prvi faktor se smanjuje povećanjem r, a drugi faktor
se povećava povećanjem r.
Što to znači za granične slučajeve;
Ako je r=0, onda je T(r)=0, drugim
riječima, ako potpuno uklonimo rizik vezan uz pojedinca onda će se
ukloniti i ukupni rizik. (Onaj konkretni o kojemu ovdje govorimo,
ne drugi moralni rizici.) S obzirom da je pretpostavljena
korisnost rizičnog ponašanja konačna, onda u slučaju da je r
beskonačno, ponašanje će postati toliko rizično da se nitko neće
upuštati u njega, dakle N(r) će postati nula za
veliko r, a stoga će i T(r) biti nula za
veliko r. Dakle ukupni društveni rizik je funkcija
koja je uvijek ne-negativna, i poprima vrijednost 0 na oba kraja. S
obzirom da za neke vrijednosti r vrijedi T(r)>0,
slijedi da mora postojati raspon vrijednosti r u kojem
se T(r) smanjuje kako se r smanjuje i
program redukcije rizika funkcionira, a drugi rasponi vrijednosti r
gdje se T(r) smanjuje kako se r povećava
i program redukcije rizika je kontraproduktivan.
Da bi bili precizniji treba nam
model ciljane populacije, samo ukratko (više u izvornom postu);
Članovi ciljane populacije slažu se
oko rizika, ali pridodaju različite očekivane benefite ponašanja,
a ti očekivani benefiti ne ovise o riziku. Dakle b je
očekivani benefit pojedinog člana ciljane populacije, pretpostavimo
da b ima normalnu distribuciju sa standardnom
devijacijom s oko srednje vrijednosti B.
Prema tome, određeni agent se upušta u ponašanje ako i samo
ako njegova vrijednost b nadilazi r.
Dakle N(r) je broj agenata u populaciji čija
vrijednost b je veća od r. Možemo
izračunati N(r), znamo da b ima normalnu
distribuciju, iznosi (N/2)erfc((r-B)/s), gdje je erfc
funkcija pogreške, a N je veličina populacije. Prema
tome; N(r)=(rN/2)erfc((r-B)/s).
Unesimo konkretne brojeve; pretpostavimo
da očekivani benefit pojedinca ima srednju vrijednost 1 i standardnu
devijaciju 1. Graf o kojemu govorimo izgleda ovako;
 |
| Graf ovisnosti ukupnog društvenog rizika i faktora r - rizika pojedinca |
Graf ima najvišu vrijednost za r=0.95,
prema formuli to znači da za tu točku N(r) 53%
ciljane populacije se upušta u rizičnu aktivnosti. Prema tome,
smanjivanje rizika r u rasponu 0 do 0.95 smanjuje
ukupni društveni rizik T(r). Drugim riječima, ukoliko
se većina (više od 53% prema pretpostavljenim brojevima) članova
populacije upušta u rizično ponašanje, ne trebamo brinuti oko
povećanja ukupnog društvenog rizika kao rezultata programa. (Kada
govorimo o odrasloj populaciji SAD-a, u kojoj većina vozi auto,
program redukcije rizika putem sigunosnih pojaseva i kočnica, je
dobar.)
S druge strane, kada je pojedinačni
rizik između 0,95 i beskonačno, odnosno kada se manje od 53% ciljane
populacije upušta u rizično ponašanje, malo smanjenje rizika
pojedinca će povećati T(r), bit će
kontraproduktivno. (Ipak, dovoljno veliko smanjenje rizika
pojedinca će nas pomaknuti na lijevu stranu grafa što znači da će
biti produktivno; ali smanjenje rizika mora biti poprilično veliko.)
Da skratim analizu grafa i nekih
podataka; za rizično ponašanje u koje se upušta manje od 16%
ciljane populacije, samo metoda reduciranja rizika koja smanjuje
rizik pojedinca za red veličine će se isplatiti. Konkretno,
prezervativi ne nude potrebno 11 puta smanjenje stopa trudnoća,
tipična stopa trudnoće u prvoj godini korištenje prezervativa je
oko 15%; a tipična stopa trudnoće bez korištenje kontracepcije je
oko 85%. Prema tome, prezervativi smanjuju rizik trudnoće pojedinca
samo za faktor oko 6.
Koje su praktične
posljedice u slučaju tinejđerskih odnosa. U skupini nevjenčanih
petnaestogodišnjakinja, samo ih se 13% upušta u odnose. To znači
da će program reduciranja rizika koji cilja na
petnaestogodišnjakinje gotovo sigurno biti kontraproduktivan, osim
ako na neki način ne možemo smanjiti rizik za više od deset puta.
U toj populaciji je učinkovitije usredotočiti se na smanjivanje
slučajeva upuštanja u rizično ponašanje, nego smanjivati rizik
vezan uz ponašanje.
Očito, za druge dobne skupine, gdje je drugačiji postotak onih koji
se upuštaju u odnose, rezultat će biti drugačiji. (Postoje i
razlike između različitih podpopulacija.) Učinkovitost
redukcije društvenih rizika ovisi o detaljima ciljane populacije,
prema tome, implementacija mjera za redukcija rizika se najbolje
određuje od strane onih koji najbolje poznaju pojedince - poput
roditelja.
Prema svemu
navedenome zaključujemo; kada
se mala manjina – manje
od 16% populacije -
upušta u rizično ponašanje, samo onaj program koji reducira rizik
pojedinca desetak puta može biti učinkovit, umjereno uspješni
programi reduciranja rizika su kontraproduktivni. Kada se manjina
ciljane populacije upušta u rizično ponašanje, programi
inkrementalne redukcije rizika su kontraproduktivni, ali programi
koji dovoljno učinkovito reduciraju rizik mogu biti učinkoviti.
Kada se većina ciljane populacije upušta u rizično ponašanje, i
inkrementalna i značajna redukcija rizika smanjuje ukupni društveni
rizik.
Ukratko prepričano; čak i ako niste
potpuno shvatili matematički model ponašanja, mislim da je osnovna
intuicija dovoljno jasna. Iako program poput spolnog odgoja može
smanjiti rizik pojedinog slučaja trudnoće, ukupno može doći do
većeg broja učenika koji se upuštaju u odnose što u konačnici daje veću stopu trudnoće. (Sve ovisi o detaljima populacije, ukoliko se već većina upušta
u odnose onda se ukupna stopa trudnoće može smanjiti.)
No, čak ako program i smanji ukupnu stopu
trudnoća, to ne znači da nije došlo do redistribucije rizika među
skupinama unutar populacije, odnosno da ne postoje roditelji koji se
ne bi trebali buniti. (Još jednom, zanemarujem sve ostale
prigovore.) To me dovodi do sljedećeg pitanja;
***
Može li biti instrumentalno
racionalno za roditelja da prigovara kontracepciji za svoje dijete?
U postu Can it be instrumentallyrational for a parent to object to a child's receiving contraception?
Pruss iznosi još jedan jednostavan matematički model;
Zanemarimo sva moralna pitanja, i
jednostavno pretpostavimo da postoje roditelji koji smatraju da
seksualna aktivnost njihove maloljetne djece nema pozitivnu
korisnosti (ili je toliko mala da je zanemariva), ali smatraju da je
trudnoća (djeteta) značajno negativna stvar. Retorika
zagovornika veće dostupnosti kontracepcije za djecu sugerira kako je
za roditelje instrumentalno iracionalno protiviti se dostupnosti
kontracepcije za njihovo dijete.
Međutim, takvo razmišljanje je
pogrešno. Obično, djeca također smatraju da je trudnoća
značajno negativan ishod za njih. Prema tome, u velikoj populaciji,
postoje djeca koja će vrlo vjerojatno izbjegavati odnos ako postoji
veliki rizik trudnoće, ali ako se taj rizik umanji, onda bi se
upuštala u takav odnos. U slučaju takve djece, može biti da
dostupnost kontracepcije povećava rizik trudnoće. Primjerice,
pretpostavimo da bi bez kontracepcije, kroz godišnji period, dijete
imalo vjerojatnost 0.98 da se neće uopće upuštati u seksualni
odnos. Ali ako im se omogući pilula, dijete ima vjerojatnost od 0.5
da će je koristiti i imati prosječni broj odnosa za seksualno
aktivnu osobu.
Prema tome, ako kontracepcija nije
dostupna, vjerojatnost trudnoće je (0.02)(0.85)=0.017, gdje
pretpostavljam da je 0.85 vjerojatnost začeća bez kontracepcije s
obzirom na prosječni broj odnosa za seksualno aktivnu osobu. Zapravo
se radi o precjenjivanju vjerojatnosti trudnoće, jer ako se dijete
boji trudnoće vjerojatno će broj odnosa biti značajno manji. Ako
će mu biti dostupna pilula, vjerojatnost trudnoće je
(0.50)(0.05)=0.025, gdje je 0.05 stopa neuspjeha za tipično
korištenje oralne kontracepcije. Dakle, roditelj koji zna sa
dovoljnom vjerojatnošću da njegovo dijete zadovoljava gornje
pretpostavke i pokušava spriječiti trudnoću djeteta bit će
instrumentalno racionalan u odbijanju kontracepcije za to dijete.
Osim
toga, s obzirom da sigurno postoje takva djeca u populaciji (očito,
postoji široka distribucija opreznosti kod tinejđera, i neki
tinejđeri su posebno oprezni),
iz toga slijedi da čak i ako bi dostupnost kontracepcije za sve
tinejeđere smanjivala ukupnu stopu trudnoće (ne
znam za podatke koji to pokazuju),
i dalje bi bilo pojedinaca za koje bi se povećao rizik zbog
dostupnosti kontracepcije. Naravno, postojali bi pojedinci za koje bi
se rizik smanjio – oni koji se upuštaju u odnose bez
kontracepcije. Prema tome, dostupnost kontracepcije svim
tinejđerima rezultira u redistribuciji rizika – nekima bi bilo
bolje nekima lošije s obzirom na trudnoću. [...]
Konkretno, moguć je slijedeći
rezultat. Moguće je da dostupnost kontracepcije značajno povećava
vjerojatnost trudnoće među religiozno konzervativnim tinejđerima,
zato što bez dostupnosti kontracepcije imaju dva razloga za
izbjegavanje seksa : (a) religiju i (b) trudnoću (i bolesti, ali što
vrijedi za trudnoću vrijedi i za bolesti); ta dva razloga mogu
dovesti do velike vjerojatnosti apstinencije, a stoga i gotovo
nepostojeće stope trudnoća, dok s dostupnošću kontracepcije drugi
razlog uvelike propada, te može doći do velikog smanjivanja stope
apstinencije. U tom slučaju, postoji grupa čiji se rizik trudnoće
povećava dostupnošću kontracepcije. Ne znam je li to točno –
radi se o empirijskom pitanju. Ali nije iracinalno da se roditelj
religiozno konzervativnog djeteta brine što dostupnost kontracepcije
može povećati rizik trudnoće za tu djecu. Možda je iracionalno
biti uvjeren kako neće doći do povećanja tih rizika osim ako
nemate značajne empirijske podatke (za čije postojanje nisam čuo).
PS
Oba Prussova
razmišljanja čine mi se ispravnim, i vjerojatno objašnjavaju
povijesni razvoj u nekim društvima gdje uvođenje odgoja, i općenito
veća dostupnost kontracepcije, ima suprotan učinak i na stopu
spolnih bolesti i na trudnoću. Također, iz gornjih razmišljanja,
jasno je kako se roditelji imaju pravo buniti te izražavati svoju
zabrinutost i zbog rezultata na razini društva i zbog rezultata na
razini pojedinaca – svoje djece.
Siguran sam
da bi Pruss, kao i ja, u prvi plan stavio moralne razloge
protivljenja.