Gdje je Bog?

Pretpostavite da promatrate sliku na kojoj je gomila ljudi, i date komentar o slikarevim namjerama prilikom produciranja tog rada. Netko tko stoji pored vas i gleda u istu sliku – nazovimo ga Skeptik – počne se rugati.

"Slikar? Molim vas, ne postoje dokazi ikakvog slikara. Godina sam proučavao ovo platno. Prošao sam svaki centimetar. Proučavao sam svaki lik detaljno – izraze lica, držanje, odjeću, itd. Pronašao sam vodoinstalatere, doktore, plesače, prodavače hot dogova, pse, mačke, ptice, ulične svjetiljke, i sve druge vrste stvari. Ali nikada nisam pronašao na njoj tog vašeg slikara. Nesumnjivo ćete mi reći da moram opet tražiti sve dok ga ne nađem. Ali stvarno, koliko dugo moramo neuspješno tražiti prije nego što ljudi poput vas konačno ne priznaju da jednostavno ne postoji slikar?"

Unatoč svome drskom samopouzdanju, Skeptik je potpuno pogrešno shvatio prirodu sporu između vas i njega. Počinio je najgrublju od kategorijskih pogrešaka. Iz temelja je pogrešno shvatio i ono što znači reći da postoji slikar, i razloge zbog kojih kažemo da postoji slikar.

Sada razmislite o još jednom promatraču, koji vam pritekne u obranu. Nazovimo ga Vjernik.

"Skeptiče, mislim da ste propustili ključne dokaze", kaže on. "Slažem se da nećete pronaći dokaze površnim pregledom, ili na većini slike, ali uzmite u obzir gornji lijevi ugao, među likovima, pod kutem od devedeset stupnjeva visi policajac, ali njegovi izrazi lica ne daju nikakve naznake da osjeća kako će pasti. Moguće je da se oslanja na nešto – primjerice sandučić – ali to je malo vjerojatno s obzirom da ne vidimo sandučić, a morao bi biti prevelik pa bi ga vidjeli iza nekog od drugih likova. Ne, mislim da je najbolje objašnjenje da postoji nevidljivi lik koji stoji uz policajaca, ili barem nevidljiva sila neke vrste koja djeluje na tom području i drži ga da ne opadne; a nevidljivi uzrok poput toga je dio onoga što mislimo da bi slikar trebao biti, zar ne? Također, rekli ste da ste prošli sliku centimetar po centimetar, ali danas imamo tehnike proučavanja po milimetru, tko zna što ćemo pronaći tamo? Čini se kako postoje neki stvarno komplicirani uzorci na toj razini, i ne čini se vjerojatnim da ih je bilo koji od likova koje vidimo na slici mogao proizvesti. Ali nevidljivi slikar je mogao to učiniti. Zapravo, uzorci koje pronalazimo na toj razini pokazuju prilično visoku razinu inteligencije i artističke vještine. Dakle kada izvažemo sve dokaze, mislim da možemo čvrsto ustvrditi da postoji slikar neke vrste, zapravo vrlo vješt slikar!"

Unatoč svojoj gorljivosti, Vjernik je zapravo poput Skeptika. Ukoliko pokušavate objasniti Skeptiku koje su njegove pogreške, Vjernik neće puno pomoći. Zapravo, samo smeta u tome i ojačava Skeptikovu pogrešku. Poput Skeptika, on smatra da je slikar samo još jedan dio slike, iako dio kojeg je teško vidjeti direktno. I poput Skeptika, on pretpostavlja da odgovaranje na pitanje o postojanju slikara znači fokusirati se na neobični ili kompleksni ili teško vidljiv element slike – a naravno, to pitanje nema nikakve veze s time. Zapravo, najtrivijalnija, najobičnija i najjednostavnija slika bi zahtijevala slikara baš kao što to zahtijeva i komplicirana slika gomile ljudi. Osim toga, sam slikar nije dio slike, što znači da opsesivno traženje unutar slike neće pomoći.

Jasno vam je na što mislim. Skeptikovo i Vjernikovo dijeljeno poimanje slikara je poput poimanje Boga kojeg pronalazimo i kod Novo Ateističkih autora poput Richarda Dawkinsa s jedne strane, i kod "teističkih personalista" ili "neo-teista" s druge; dok je ispravno poimanje slikara poput poimanje Boga kojeg pronalazimo kod klasičnog teizma. (Vidi ovdje za raspravu o razlikama.)

Poimanje skeptika i vjernika o tome kako odrediti postoji li slikar je poput rasprave o tome pruža li Paleyeva ili ID teorija dovoljno "znanstvenog dokaza" za "dizajnera"; dok je ispravno poimanje kako slika upućuje na slikara poput poimanje Božjeg odnosa prema svijetu kakvog pronalazimo kod kozomološkog argumenta, ispravno shvaćenog. Ne radi se o pitanju prirodnih znanosti – koje vam, s obzirom na metode koje ih definiraju u modernom razdoblju, mogu reći nešto o jednom ili drugom dijelu svijeta, ali nikada o nečemu van svijeta - nego se radi o pitanju za metafiziku koja nije ograničena na ovo-svjetovno. (Vidi ovdje postove o tome što je pogrešno s uobičajenim shvaćanjem "dizajna", a ovdje postove o kozmološkom argumentu.)

Da malo promijenim analogiju, to je kao da Novi Ateisti i njihovi oponenti igraju neku pseudo-teološku varijantu igre "Gdje je Jura?" Novi Ateisti misli da je problem što previše ljudi odbija priznati kako Jure nema na slici, a teistički personalisti i ID teoretičari misle da je problem što Novi Ateisti odbijaju vidjeti kako su snažni dokazi da je Jura na određenom mjestu na slici (možda se skriva iza bakterijskog flagelliuma.) Klasični teist zna da je stvarni problem što svi oni troše veliku količinu vremena i energije igrajući se "Gdje je Jura" umjesto da pričaju o Bogu.

Čujemo u tim raspravama o "otvorenom teizmu", "teizmu procesa", "onto-teologiji", "neo-teizmu", itd. Možda nam je potreban novi naziv za antropomorfno poimanje božanstva koje se beskrajno koristi u pop apologetici i pop ateizmu dok se istinski Bog – Bog Atanazija i Augustina, Maimonidesa i Avicenne, Anselma i Akvinskog – ignorira. Nazovimo to "Jura-teizam" ili "Juro-teologija".

Izvorni post Where’s God?, autor je filozof Ed Feser. (Post je doveo do još jednog; Signature in the cell?)

PS

Postoje razne korisne analogije (s autorom, piscem, skladateljem, inženjerom itd.) kojima je cilj približiti i opisati određene koncepte, a ova mi se sviđa jer dobro opisuje koja je poteškoća s onima koji zahtijevaju da im na "slici" pokažete gdje je "slikar". Sve što postoji je slika, reći će oni, i ukoliko ne možete na "slici" pronaći "slikara" onda on niti ne postoji.

O pogrešnoj karikaturi argumenta Prvog Uzroka

Filozof Feser uporno kroz svoj rad upozorava, i žali se, na karikaturu "kozmološkog argumenta" koja se često spominje jer se pomoću nje može lagano odbaciti argument (točnije pogrešno predstavljen argument). Istu stvar primijetio je i W. Norris Clarke koji je opisao fenomen u članku "A Curious Blind Spot in the Anglo-American Traditionof Antitheistic Argument" iz 1970. godine. U nastavku prenosim samo nekoliko izvadaka iz rada zajedno s Feserovim komentarima. (Post, opširniji, u izvornoj verziji: Clarke on thestock caricature of First Cause arguments)

Česta karikatura o kojoj govorimo je, naravno, "Sve ima uzrok, dakle svemir ima uzrok" argument. Kao što sam [Feser] puno puta isticao (primjerice ovdje i ovdje) nijedan bitniji zagovornik ideja Prvog Uzroka zapravo nikada nije branio ovaj glupi argument. Svi bitniji zagovornici argumenata za Prvi Uzrok bi odbacili tvrdnju da "sve ima uzrok", i to na potpuno principijelnim, a ne ad hoc, temeljima. Stoga pobijanje ove karikature nema nikakvu snagu protiv njihovih stvarnih argumenata. Često pobijanje je naravno upitati "Ako sve ima uzrok, što je onda uzrokovalo Boga?", zatim reći ukoliko Bog ne mora imati uzrok, onda niti svemir ne mora imati uzrok. Možda oni koji napadaju ovu karikaturu sugeriraju da je sam svemir (ili događaj koji je doveo do njega) prvi ili neuzrokovani uzrok.

"Neobična slijepa točka" na koju se Clarke referira je nevjerojatna nesposobnost ili nevoljkost suvremenih anglo-američkih filozofa da shvate kako redovnim posezanjem za tim prigovorom napadaju karikaturu argumenta [eng. straw man] koja nema nikakve veze s onime što su autori poput Aristotela, Akvinskog, Leibniza i ostalih zapravo rekli.

U prijašnjim postovima, dao sam puno primjera filozofa koji napadaju takvu pogrešnu karikaturu, primjerice; Bertrand Russell, Steven Hales, Nigel Warburton, i (kao što sam pokazao u postu u kojem komentiram više primjera odjednom) Daniel Dennett, Robin Le Poidevin, Graham Priest, Michael Martin, Simon Blackburn, Jenny Teichman i Katherine Evans. Clarke nam daje još primjera iz filozofskih udžbenika sredine dvadesetog stoljeća, uključujući rasprostrajeni An Introduction to Philosophical Analysis Johna Hospersa. Kao što Clarke pokazuje, Russellovov Why I Am Not a Christian je možda izvor iz kojeg su mnogi kasniji autori naučili ovu karikaturu i česti odgovor. Clarke također primjećuje kako je Russell izgleda tu ideju uzeo od Johna Stuarta Milla, koji ju je pak preuzeo od svog oca Jamesa Milla. Clarke misli da je David Hume, koji u Dijalogu o prirodnoj religiji napada nešto poput pogrešne karikature argumenta, prvi poznati autor koji to čini. Clarke zapisuje:

Složit ćemo se, prvo, da ukoliko netko prihvati princip "Sve što postoji ima uzrok", onda je opovrgavanje neibježno i razorno. Ali već sama lakoća takvog pobijanja, kada i zanemarimo sve druge stvari, trebala je izazvati sumnje kod onih koji ga koriste; trebali su se zapitati koriste li navodni protivnici stvarno taj princip. Vrlo je sumnjiva sama po sebi činjenica da nitko od mnogih u Hume-Russellovoj tradiciji koje sam čitao nikada ne citiraju nijednog konkretnog teističkog filozofa koji koristi taj princip. Uzorak je toliko konstantan da sam se spreman okladiti kako istu stvar možemo pronaći i kod onih na koje još nisam naišao.

Kao što sam napomenuo u ranije citiranim postovima, uzorak o kojem govorimo se nastavio i kroz četrdeset godina nakon što je Clarke to primijetio. Kritičari redovno napadaju karikaturu bez da citiraju ikoga tko ju je ikada branio. (Le Poidevin čak priznaje da ju nitko nikada nije niti branio.) Hospers, nakon što je pogrešno optužio zagovornike argumenta Prvog Uzroka da proturječe sami sebi kada negiraju da Bog ima uzrok, samodopadno piše:

Mnogi ljudi to odmah ne vide jer koriste argument kako bi došli do Boga, a zatim, kada dođu do onoga kamo su željeli doći, zaborave na argument..."

Ali tko su točno ti "mnogi ljudi"? Kritičari nam ne vele. Primamljivo je zaključiti (parafrazirajući Hospersa) da kritičari ne vide kako nitko nikada zapravo nije branio karikaturu koju napadaju jer kada dođu do onoga kamo su željeli doći – načina odbacivanja Aristotela, Akvinskog, Leibniza i dr., a time i izbjegavanja predanosti božanskom Prvom Uzroku - posve zaborave na ono što su ti autori stvarno rekli. Clarke zapisuje.

Dakle možemo samo zaključiti kako je Hume-Russellova tradicija anti-teističkog argumenta, barem u ovom pitanju, nekako pogrešno krenula potpuno pogrešno shvativši i predstavivši sam argument kojeg su pokušavali pobiti, a zatim se stvar nastavila ponavljati; razgovaraju sami sa sobom, bez da su provjerili je li druga strana rasprave uopće još tamo, ili je li uopće ikada i bila.

[...]

***

Nažalost, pogrešna Hume-Russellova karikatura je toliko izobličila razumijevanje kozmološkog argumenta da čak i neki teisti – čak i simpatizeri kozmološkog argumenta – smatraju da se njome trebaju pozabaviti kao da ima ikakve veze sa stvarnim argumentima. Primjerice, Alexander Pruss u članku "The Leibnizian Cosmological Argument" kaže kako se "tipični kozmološki argument suočava sa četiri različita problema", jednog od njih opisuje ovako:

Treći teški problem je Problem Taksija, koji dolazi iz Schopenhauereove primjedbe kako u kozmološkom argumentu, princip dovoljnog razloga (PSR) je poput taksija kojeg nakon korištenja otpuštate. Poteškoća je odgovoriti što se događa kada se objašnjavajući princip ... primjeni na Prvi Uzrok. Popularna formulacija je :"Ako je Bog uzrok svemira, što je uzrok Boga?" Tipično rješenje tvrdi da je slučaj Prvog Uzroka različit, na način koji nije tek ad hoc, od slučajeva kada se princip primjenjuje.

Alex nadalje tvrdi kako se ovaj "problem" može riješiti, ali mislim da ga uopće nije niti potrebno tretirati kao "problem" za argument. Pretpostavimo da kritičari Darwinizma redovno ustvrde kako darwinovci tvrde da je majmun rodio prvu ljudsku bebu, a zatim ismiju tu tvrdnju. Bi li bila dobra ideja da branitelj Darwinizma kaže kako se "tipični argument Darwinizma suočava sa četiri različita problema, jedan od njih je Problem Majmuna, " a zatim da nastavi nuditi rješenje "Problema majmuna"? Naravno da ne, jer "Problem Majmuna" je potpuna izmišljotina na koju nijedna verzija darwinizma ne treba rješenje. Prikladan odgovor je odbaciti takve tvrdnje, a ne tretirati prigovor kao da je išta drugo nego napad na pogrešnu karikaturu. Samo se pojačava nesporazum kojeg se pokušava razriješiti. Ista stvar vrijedi i za lažni "Taksi problem". [...]

***

Za kraj, još jedan citat Clarkea;

U prisutnosti smo filozofske tradicije koja je u samo-ponavljajućoj kolotečini, tradiciji koja je davno prestala gledati van sebe kako bi se suglasila sa stvarnošću i provjerila postoji li uopće protivnik kojeg tako slavodobnitno i beznaporno uništava. ... Čini se kako je krajnje vrijeme da oni koji još uvijek prate ovu određenu tradiciju antiteističkog argumenta imaju dovoljno obzira i poniznosti da priznaju kako je njihov argument mrtav, i da nas puste da se bavimo bitnijim problemima vezanim uz filozofske argumenta za i protiv Božje egzistencije.

PS

Naravno, možete reći, ali ja sam čuo da moja baba daje sličan argument. Dobro, pitajte svoju babu kako funkcionira struja, neka vam objasni kako djeluju lijekovi koje pije, ili na koji način je dobila svoje PET nalaze. Bitni su najjači argumenti koje nude najbitniji predstavnici tradicije, koja korist od pobijanja loše verzije, odnosno pogrešno predstavljenog, argumenta?

Postoje još razni prigovori kozmološkom argumentu (argumentima) koji nemaju veze s onime što i kako taj argument nešto tvrdi, ali kao što ističe Clarke; sama lakoća pobijanja takvih (navodnih) argumenata trebala bi potaknute na razmišljanje.

Inače, već sam objavio nešto o argumentu; Mislite da razumijete kozmološki argument?. (Post donosi listu najčešćih ateističkih pogrešaka pri razumijevanju kozmološkog argumenta, kao i moje nedorečenosti u prijevodu koje još nisam ispravio.) Vidi i povezani post Je li religija iracionalna? Također, kategorije spominjanih; Betrand Russell, David Hume, John Stuart Mill, Alexander Pruss.