Pretpostavite da promatrate sliku na
kojoj je gomila ljudi, i date komentar o slikarevim namjerama
prilikom produciranja tog rada. Netko tko stoji pored vas i gleda u
istu sliku – nazovimo ga Skeptik – počne se rugati.
"Slikar? Molim vas, ne postoje dokazi ikakvog slikara. Godina sam proučavao ovo platno. Prošao sam svaki centimetar. Proučavao sam svaki lik detaljno – izraze lica, držanje, odjeću, itd. Pronašao sam vodoinstalatere, doktore, plesače, prodavače hot dogova, pse, mačke, ptice, ulične svjetiljke, i sve druge vrste stvari. Ali nikada nisam pronašao na njoj tog vašeg slikara. Nesumnjivo ćete mi reći da moram opet tražiti sve dok ga ne nađem. Ali stvarno, koliko dugo moramo neuspješno tražiti prije nego što ljudi poput vas konačno ne priznaju da jednostavno ne postoji slikar?"
Unatoč svome drskom samopouzdanju,
Skeptik je potpuno pogrešno shvatio prirodu sporu između vas i
njega. Počinio je najgrublju od kategorijskih pogrešaka. Iz temelja
je pogrešno shvatio i ono što znači reći da postoji slikar, i
razloge zbog kojih kažemo da postoji slikar.
Sada razmislite o još jednom
promatraču, koji vam pritekne u obranu. Nazovimo ga Vjernik.
"Skeptiče, mislim da ste propustili ključne dokaze", kaže on. "Slažem se da nećete pronaći dokaze površnim pregledom, ili na većini slike, ali uzmite u obzir gornji lijevi ugao, među likovima, pod kutem od devedeset stupnjeva visi policajac, ali njegovi izrazi lica ne daju nikakve naznake da osjeća kako će pasti. Moguće je da se oslanja na nešto – primjerice sandučić – ali to je malo vjerojatno s obzirom da ne vidimo sandučić, a morao bi biti prevelik pa bi ga vidjeli iza nekog od drugih likova. Ne, mislim da je najbolje objašnjenje da postoji nevidljivi lik koji stoji uz policajaca, ili barem nevidljiva sila neke vrste koja djeluje na tom području i drži ga da ne opadne; a nevidljivi uzrok poput toga je dio onoga što mislimo da bi slikar trebao biti, zar ne? Također, rekli ste da ste prošli sliku centimetar po centimetar, ali danas imamo tehnike proučavanja po milimetru, tko zna što ćemo pronaći tamo? Čini se kako postoje neki stvarno komplicirani uzorci na toj razini, i ne čini se vjerojatnim da ih je bilo koji od likova koje vidimo na slici mogao proizvesti. Ali nevidljivi slikar je mogao to učiniti. Zapravo, uzorci koje pronalazimo na toj razini pokazuju prilično visoku razinu inteligencije i artističke vještine. Dakle kada izvažemo sve dokaze, mislim da možemo čvrsto ustvrditi da postoji slikar neke vrste, zapravo vrlo vješt slikar!"
Unatoč svojoj gorljivosti, Vjernik je
zapravo poput Skeptika. Ukoliko pokušavate objasniti Skeptiku koje
su njegove pogreške, Vjernik neće puno pomoći. Zapravo, samo smeta
u tome i ojačava Skeptikovu pogrešku. Poput Skeptika, on smatra da
je slikar samo još jedan dio slike, iako dio kojeg je teško vidjeti
direktno. I poput Skeptika, on pretpostavlja da odgovaranje na
pitanje o postojanju slikara znači fokusirati se na neobični ili
kompleksni ili teško vidljiv element slike – a naravno, to pitanje
nema nikakve veze s time. Zapravo, najtrivijalnija, najobičnija i
najjednostavnija slika bi zahtijevala slikara baš kao što to
zahtijeva i komplicirana slika gomile ljudi. Osim toga, sam slikar
nije dio slike, što znači da opsesivno traženje unutar slike neće
pomoći.
Jasno vam je na što mislim. Skeptikovo
i Vjernikovo dijeljeno poimanje slikara je poput poimanje Boga kojeg
pronalazimo i kod Novo Ateističkih autora poput Richarda Dawkinsa s
jedne strane, i kod "teističkih personalista" ili
"neo-teista" s druge; dok je ispravno poimanje slikara
poput poimanje Boga kojeg pronalazimo kod klasičnog teizma. (Vidi
ovdje za raspravu o razlikama.)
Poimanje skeptika i vjernika o tome
kako odrediti postoji li slikar je poput rasprave o tome pruža li
Paleyeva ili ID teorija dovoljno "znanstvenog dokaza" za
"dizajnera"; dok je ispravno poimanje kako slika upućuje
na slikara poput poimanje Božjeg odnosa prema svijetu kakvog
pronalazimo kod kozomološkog argumenta, ispravno shvaćenog. Ne radi
se o pitanju prirodnih znanosti – koje vam, s obzirom na metode
koje ih definiraju u modernom razdoblju, mogu reći nešto o jednom
ili drugom dijelu svijeta, ali nikada o nečemu van svijeta -
nego se radi o pitanju za metafiziku koja nije ograničena na
ovo-svjetovno. (Vidi ovdje postove o tome što je pogrešno s
uobičajenim shvaćanjem "dizajna", a ovdje postove o
kozmološkom argumentu.)
Da malo promijenim analogiju, to je kao
da Novi Ateisti i njihovi oponenti igraju neku pseudo-teološku
varijantu igre "Gdje je Jura?" Novi Ateisti misli da
je problem što previše ljudi odbija priznati kako Jure nema na
slici, a teistički personalisti i ID teoretičari misle da je
problem što Novi Ateisti odbijaju vidjeti kako su snažni dokazi da
je Jura na određenom mjestu na slici (možda se skriva iza
bakterijskog flagelliuma.) Klasični teist zna da je stvarni problem
što svi oni troše veliku količinu vremena i energije igrajući se
"Gdje je Jura" umjesto da pričaju o Bogu.
Čujemo u tim raspravama o "otvorenom
teizmu", "teizmu procesa", "onto-teologiji",
"neo-teizmu", itd. Možda nam je potreban novi naziv za
antropomorfno poimanje božanstva koje se beskrajno koristi u pop
apologetici i pop ateizmu dok se istinski Bog – Bog Atanazija i
Augustina, Maimonidesa i Avicenne, Anselma i Akvinskog –
ignorira. Nazovimo to "Jura-teizam" ili "Juro-teologija".
Izvorni post Where’s God?, autor je filozof Ed Feser. (Post je doveo do još jednog; Signature in the cell?)
PS
Postoje razne korisne analogije (s
autorom, piscem, skladateljem, inženjerom itd.) kojima je cilj
približiti i opisati određene koncepte, a ova mi se sviđa jer
dobro opisuje koja je poteškoća s onima koji zahtijevaju da im na
"slici" pokažete gdje je "slikar". Sve što
postoji je slika, reći će oni, i ukoliko ne možete na "slici"
pronaći "slikara" onda on niti ne postoji.
