Ono što se naziva modernim
mentalitetom je zapravo proces oslobađanja smrtnih grijeha.
Danas, ako čovjek nema dobro mišljenje
o sebi, misle da je licemjer.
Ne znam za grijeh koji nije, za
plemenitu dušu, sam svoja kazna.
Siromašan čovjek
ne zavidi bogatašu zbog prilika za plemenitim ponašanjem koje
bogatstvo olakšava, nego mu zavidi zbog degradacije koju bogatstvo
omogućava.
Vjerski život započinje kada
otkrijemo da Bog nije postulat etike, nego jedina avantura koja je
vrijedna našeg rizika.
Osuditi samog sebe nije ništa manje
pretenciozno od oslobađanja [samog sebe].
Uzrok modernih problema je uvjerenje da
čovjek može izliječiti sam sebe.
Korjeniti grijeh potiskuje grešnika u
tihi, sivi svemir; plutanje po površini vode, beživotni brodolom,
prema neumoljivoj beznačajnosti.
Teoretska susretljivost prema poroku
nije dokaz liberalnosti i elegancije, nego vulgarnosti.
Sumnjamo u važnost mnogih vrlina sve
dok se ne suočimo s protivnim porokom.
Ispada da je nemoguće uvjeriti
biznismena da profitabilna aktivnost može biti nemoralna.
Tamo gdje
kršćanstvo nestane, pohlepa, zavist i požuda izmisle tisuće
ideologija kako bi se opravdale.
Kao što krv privlači divlju zvijer,
miris grijeha oholosti privlači čovjeka.
Bog ne traži našu "suradnju"
nego našu poniznost.
Čak i ako nas poniznost ne spašava od
pakla, spašava nas od ismijavanja.
Odgojiti dušu sastoji se od toga da je
naučite transformirati zavist u divljenje.
Egalitarno društvo guši imaginaciju
bez da je uopće zadovoljilo zavist.
Koliko bi manje stvari bilo manje
iritantno da smo manje zavidni!
Zavist nije porok siromašnog čovjeka
nego bogatog; manje bogatog čovjeka prema bogatijem čovjeku.
Sigurnije od prokletog bogatstva
postoji prokleto siromaštvo: ono čovjeka koji pati ne zato što je
siromašan nego zato što nije bogat; ono čovjeka koji spokojno
podnosi svaku nedaću drugoga; ono čovjeka koji želi ukinuti ne
siromaštvo, nego želi ukinuti dobro za kojim čezne.
Zavist se razlikuje od drugih poroka
lakoćom kojom se maskira u vrlinu.
Svako društvu se u konačnici rasprsne
kada se zavist proširi predaleko.
Čovjeku se radije ispričava
okrivljujući nekoga drugoga nego svojom nevinošću.
Ljevica tvrdi da kriva strana u sukobu
nije ona koja čezne za dobrima drugoga nego ona koja brani svoje.
Moderni čovjek ne brani energično
ništa osim svog prava na razvrat.
Umjesto poticanje pohlepe, kao bi
postali bogati njezinim zadovoljavanjem, je neoprostivi grijeh
kapitalizma.
Tko god se stalno ne trudi kako bi
zadovoljio svoju pohlepu uvijek se osjeća malo krivim u modernom
društvu.
Grijeh bogatog čovjeka nije njegovo
bogatstvo, nego posebni značaj koji mu pridodaje.
Kada se pojedinačne zavisti okupe,
obično ih nazivamo "plemenitim narodnim težnjama".
Individualni egoizam vjeruje da je
odrješen kada je povezan zajedno u kolektivni egoizam.
Oni grijesi koji sablažnjuju javnost
su manje ozbiljni od onih koje tolerira.
Toleriranja čak i glupih ideja može
biti društvena vrlina; ali radi se o vrli koja prije ili kasnije
dobije svoju kaznu.
Imamo samo one vrline i poroke kojih
nismo ni svjesni.
Naš nas bližnji iritira jer nam se
čini kao parodija vlastitih nedostataka.
Vrag ne može postići ništa velikog
bez nemarne suradnje vrlina.
Ništa nije češće od
transformiranja dužnosti koja nam predstavlja neugodnost u "etičku
dilemu".
Starenje je katastrofa tijela koju naš
kukavičluk pretvara u katastrofu duše.
Budala se ne zadovoljava kršenjem
etičkog pravila: on tvrdi da je njegova transgresija novo pravilo.
Moderne duše čak niti ne postaju
iskvarene; postaju zapuštene.
Nacije ili pojedinci – s rijetkim
iznimkama – se ponašaju pristojno samo kada im okolnosti ne
dopuštaju ništa drugo.
Postoje poroci palog arkanđela i
postoje poroci jednostavne, paklene gomile.
"Ljudsko" je pridjev koji
služi da se opravda svako izopačenost.
Sve veća povezanost čovječanstva
samo olakšava dijeljenje istog poroka.
Porok desnice je cinizam, a porok
ljevice obmana.
Glupost nemoralnosti se sastoji od toga
da u zločinu ne vidite ništa drugo osim ubojičine neustrašivosti.
Sve što je fizički moguće uskoro
se modernom čovjeku čini i moralno prihvatljivo.
Moderni svijet zahtijeva da odobrimo
ono što nas se ne bi usudio niti pitati da toleriramo.
U egalitarnom društvo ne uklapa se
niti uzvišen niti ponizan, ima mjesta samo za pretenciozne vrline.
Zlo, poput očiju, ne vidi samo
sebe. Neka drhte oni koji se vide kao nevini.
Na modernom je dobu privilegija da
iskvari ponizne.
Stvarnost grijeha je najočitija zbog
smrada duša koje negiraju njegovo postojanje.
Nakon mladosti, čednosti nije toliko
dio etike koliko je stvar dobrog ukusa.
Duše postaju ugrožene kada je
tijelima previše ugodno.
Disciplina nije toliko socijalna
nužnost koliko je estetska obveza.
Kada gestama nedostaje stil, sama etika
postaje pokvarena.
Individualizam degenerira u
beatifikaciju hira.
Iskrenost, osim ako je unutar
sakramentalne ispovijedi je faktor koji dovodi do demoralizacije.
Budala, vidjevši da se običaji
mijenjaju, kaže da se moral mijenja.
Nicolás Gómez Dávila, Virtue & Vice