Te je godine, [Disraeli] govoreći u Guildhallu, izjavio da se konzervativni osjećaji ne odnose samo na posjedovanje bogatstva. "Rečeno nam je da radni čovjek ne može biti konzervativan jer on nema ništa za očuvanje – on nema ni zemlju ni kapital; kao da ne postoje druge stvari u svijetu dragocjene poput zemlje i kapitala!" reko je tada. "Radni čovjek ima slobodu, pravdu, sigurnost osobe i doma, jednaku primjenu zakona, nesputanu industriju", nastavio je Distraeli. "Zasigurno su to povlastice vrijedne očuvanja" A u tome slučaju, je li divno ako su radne klase konzervativne?" Taj argument iznesen je 1874. godine i potrebno je ponoviti ga danas.
(Russell Kirk opisuje pobjedu Benjamina Disraelija nad liberalima u viktorijanskoj Britaniji.)
Naravno da vam ne treba (ekonomski)
kapital da bi bili konzervativni, postoji puno stvari vrijednih
očuvanja (i obnove) koje je potrebno zaštiti od naprednjaka koji
pretražuju svijet kako bi pronašli nešto što će mrziti i
uništiti. Citat je iz vremena kada su se mnoge stvari
podrazumjevale, danas možemo lakše prepoznati da oni koji
"oslobađaju" društvo i pojedinca zapravo ne čine ništa
takvo. Umjesto oslobađanja imamo lišavanje mnogih dobrih stvari.
Svakodnevno slušamo o tome da je
potrebno preispitati (a to znači odbaciti) običaje, konvencije,
institucije, tradicije; ali što tada preostaje? Čime ih mijenjamo?
Odbacujemo stoljetna iskustva zbog ideja radikalnih ideologa. Veliki
dio dvadesetog stoljeća u našem društvo je određeno baš takvim
naprednjačkim eksperimentima koji su ostavili velike posljedice.
Danas smo opet izloženi nekim novim eksperimentima koji bi mogli
imati još negativnije posljedice, nije teško prepoznati da bi lako
mogli izgubiti svoju sigurnost i mir.
***
Kirk u predavanju TenConservative Books zapisuje;
Političko i moralno stajalište zvano
konzervatizam ne potječe iz knjige; dapače, neki od
najkonzervativnijih ljudi koje poznajem nipošto nisu ljubitelji
knjiga. Jer izvori konzervativnog poretka nisu teorijski zapisi, nego
su to običaj, konvencija i kontinuitet. Edmund Burke nije mogao
zamisliti ništa gore od srca teorijskog metafizičara u politici –
to jest učene budale ili nitkova koji umišlja da može ukloniti
složene institucije civiliziranog društva, koje su se bolno
razvijale tijekom stoljeća povijesnog isksutva, kako bi zemaljski
raj zamijenio nekom vlastitom knjiškom idejom. Ne postoji, dakle
konzervativni ekvivalent Das Kapitaal, i ako Bog da, nikada neće ni
postojati.
Da se izrazim drugim riječima,
konzervatizam nije gomila teorija koje je smislio neki povučeni
filozof. Naprotiv, konzervativna uvjerenje izrastaju iz iskustva:
iskustva vrste, nacije, osobe. Kao što sam već istaknuo u ovim
raspravama, pravi je konzervatizam negacija ideologije. Informirani
konzervativac razumije da su se naše društvene institucije
dvadesetog stoljeća polako razvijale na temelju kompromisa,
koncenzusa i ispitivanja praktičnosti – dobar je primjer ovoga
običajno pravo. One nisu nicale potpuno odrasle iz nečije knjige;
praktični državnik, a ne povučeni vizionar onaj je koji održava
zdravu napetost između zahtijeva vlasti i zahtjeva slobode; koji
oblikuje podnošljiv politički ustav.
[...]Dakle, dame i gospodo, ako ste
u potrazi za nekim Nepogrešivim Priručnikom Čistog Konzervatizma –
gubite vrijeme jer konzervatizam nije ideologija, ne posjeduje
neko pretenciozno ishodište, dragu tvorevinu nekoga Užanskog
Simplifikatora, kojem se naivan poklonik političkog spasenja može
obratiti kad god je u nedoumici. Nemojte zapasti u političku
bibliolatriju, a pogotovo nemojte smatrati Kirkova dijela djelima
koja je napisao netko obdaren proročkim nadahnućem.
***
Prijevode gore spomenutih eseja možete pronaći u knjizi Politika razboritosti. U uvodu hrvatskog izdanja, ekonomist Pongračić zapisuje;
Očito Kirk misli na Sjedinjene
Države i njihov ustav, ali se mnogi od ovih principa mogu odnositi
na svako ljudsko društvo u kojem ljudi žele živjeti slobodno i bez
straha od nečije tiranije. Interesantno je da ga ljubav prema
domovini nije spriječila da se ograniči od takozvanih
neokonzervativaca koji hoće da čitav svijet bude kopija
Amerike i koji su , da bi to ostvarili, spremni otići u bilo koji
rast s bilo kojom državom.
Za hrvatske čitatelj moramo naglasiti
da Politika razboritosti može biti dobar početak, ali samo to –
početak. Slijepo imitiranje angloameričke političke i ekonomske
filozofije nije preporučljivo. Hrvatski čitatelji moraju pronaći u
svojoj povijesti što je ono što čini hrvatsku političku misao
izuzetnom i to moramo prenositi novim naraštajima i na takvim
primjerima ih učiti. Primjerice,
može li se nešto naučiti iz bogate prošlosti Dubrovačke
Republike? Koliko su bili "konzervativni" hrvatski
političari 19. i 29. stoljeća? Je li August Šenoa bio oličenje
Kirkova konzervatizma? Najvažnije pitanje za mlade i ne tako mlade
čitatelj jest: Mogu li mladi konzervativni Hrvati pronaći korijene
pravog hrvatskog konzervatizma?
Možda bi bilo bolje naći neku drugu
hrvatsku riječ koja bi naglasila namjeru očuvanja (conserve)
najboljih ideja onih hrvatskih mislioca koji su uvijek težili tome
da sačuvaju ljudsku slobodu i individualnu nezavisnost.
Važno je isto tako naglasiti da se na
drugoj strani od politike razboritosti nalazi politika gluposti,
politika zadrtosti. To je politika gdje politički neznalice iskreno
vjeruju da je raj na zemlji upravo iza ugla i, budu li izabrani, oni
će taj raj servirati ljudima na srebrnom pladnju. To je politika
onih koji vjeruju da beskrajni ljudski problemi i potrebe mogu biti
riješeni birokratskim ediktima i planiranjem odozgo. "Svjedočanstvo
o tom ideološkom rasulu", upozorava Kirk" nalazi se svuda
oko nas". Nebrojene ljudske žrtve takve ideološke
zasljepljenosti dovoljan su dokaz da čitatelji knjige postanu
sumnjičavi prema političarima generalno, a posebno ideolozima.
Nesavršeno ljudsko biće ne može stvoriti savršen
političko-ekonomski sustav. Međutim, zadrti ideolozi nastavljaju
izložavati pučanstvo svojim utopijskim planovima. Sve što oni
trebaju, poručuju naivnom svijetu, jest neograničena vlast. I
George Orwell i Lord Acton posvetili su svoje živote prosvjećivanju
ljudi i objašnjavajući im da svaka vlast ima tendenciju da čovjeka
pokvari, a apsolutna vlast pokvariti će nas apsolutno! Čak i
političari s najboljim namjerama brzo postanu žrtve svoje vlastite
arogancije. Politički fanatizam stvara fanatike za koje nijedna
ljudska žrtva nije prevelika da se ostvari njihov san o tome kako
organizirati državu prema njihovim (suludim) idejama.
PS
Pongračić je u pravu, konzervativni
principi primjenjivi su na različita društva, ali društva će se
međusobno razlikovati, možemo (i moramo) gledati na druga društva,
ali to ne znači da ih možemo (ili moramo) imitirati.
Pongračić traži bolju riječ od
očuvanja (konzerviranja). Jedan noviji američki konzervativni autor
naziva ono što radi "reformirajućim konzervatizmom".
Iako on koristi tu riječ da bi ukazao na to da da želi reforme
koje će ih vratiti onim principima koje konzervativci promoviraju,
izgledno je da će netko taj izraz shvatiti upravo suprotno.
Sjećam se kada sam prvi put čuo za
Centar za obnovu kulture, sam naziv mi se učinio čudnim, i nije
puno toga otkrivao. Kroz proteklih nekoliko godina COK je organizirao
različita "konzervativna" događanja i počeo promovirati
konzervativne principe u našem društvu, svakako čine sjajnu stvar.
S vremenom sam prihvatio pojam "obnova" kao precizan opis
onoga što naši konzervativci zapravo čine. (Inače, COK je
zaslužan za izlazak knjige Politika Razboritosti.)
Naime, iako izraz
konzervativac otkriva neke stvari, naše društvo je žrtva
radikalnih totalitarnih ideologa, konzervativac nije toliko
zainteresiran za "konzerviranje" nego za "obnavljanje"
onoga što je izgubljeno, uništeno, ili, nadajmo se, pritajeno. To
ne znači da konzervativac želi obnovu nekog određenog društva u
nekom određenom području, ali on se poziva na povijesne epizode
kako bi ukazao na principe koji su se pokazali uspješnima i koje je
potrebno primijeniti u našim okolnostima.
Možda je potrebno napomenuti da se ne
radi samo o ekonomiji, nego o kulturi. Angloamerički konzervatizam
je danas često definiran samo kroz ekonomska pitanja. Osamdesetih
godina je došlo do određenih preokreta u korist konzervatizma u
SAD-u i Britaniji, ali taj period predstavlja tek trenutno
usporavanja trenda. Nije došlo do nikakve bitne promjene, a navedene
države su danas u još goroj poziciji nego što su bile. Kultura je
bitna.
Što je hrvatski konzervatizam? Pa, ne
možete preslikati konzervatizam neke druge zemlje na našu.
Amerikanci imaju društvo drugačije povijesti i tradicije; stoljetnu
povijest poduzetništva, drugačiji pravni sustav, drugačije
uređenje. Ono što vrijedi za njih neće vrijediti za
postkomunističke države, ne možete očekivati da će isti program
imate iste rezultate u SAD-u i Rusiji.
Što se tiče konzervativnih mislioca u
našoj povijesti, spominje se ime don Mihovila Pavlinovića kao
svojevrsnog hrvatskog Tocquevillea , sramotno sam neupoznat s
njegovim djelom pa ne mogu o tome suditi.
No, čak i ako ne možemo pronaći
predstavnike u povijesti, to ne znači da konzervatizam nema šanse
za uspjeh u Hrvatskoj; nego samo da će predstavljanje i primjene
njegovih principa biti nešto opsežniji zadatak. Postoji ozbiljan
deficit razumijevanja što konzervatizam uopće jest, ali i općenito
koji su temelji slobodnog društva, koji su korijeni naše
civilizacije; izgubljeno je shvaćanje čovjeka i njegove naravi.
(Mislim da veliki broj ljudi u našem
društvu zapravo dijeli različite konzervativne vrijednosti, ali
izabire nekonzervativna sredstva da bi ih njegovao i postigao –
a to znači da konzervativne vrijednosti imaju probleme pri
ostvarivanju.)
Što se tiče budućnosti
konzervatizma; iako su ljudi su skloni različitim zabludama, na
kraju se moraju vratiti trajnim vrijednostima.
- - -
Citati s početka posta mogu se pronaći
u knjizi Politika Razboritosti, autor je Russell Kirk (Zagreb, Večernji list, 2015). O čemu je knjiga;
U ovom prvom poglavlju objašnjavam razliku između konzervativnih uvjerenja i ideologije. U sljedeća četiri poglavlja raspravljam o konzervativnim načelima, događajima konzervativne važnosti, konzervativnim knjigama i konzervativnim vođama – po deset od svega navedenog. Dalje, u poglavljima VI, VII, VIII, IX opisujem četiri konzervativna pisca dvadesetog stoljeća. U poglavljima X., XI, XII, XIII, proučavam četiri vrste ili frakcije američkih konzervativaca. Nakon toga u poglavljima XIV, XV, XVI, XVIII bavim se velikim zagonetkama konzervativaca – pitanjima vanjske politike, političke centralizacije, obrazovnih standarda i američkog proletarijata. U svojem završnom poglavlju žestoko osuđujem ideologiju demokratizma, vox populi vox Dei.
Ukoliko ste u poziciji, potrudite se
pribaviti knjigu. Brzinska pretraga otkriva da je dostupna u
pojedinim knjižnicama, ne mogu pronaći online narudžbu, ali
sigurno ih ima i u knjižarama za kupiti.
Inače, objavio sam još prije neke od spomenutih članaka, ili barem citate iz njih. Vidi; Desetkonzervativnih načela, Kirk o razlici konzervativaca i libertarijanaca, i kategoriju Politika Razboritosti.