U nastavku prenosim Prussov post Sacramental theology. Mali problem je što Pruss uvodi dva izraza, s pripadnim glagolima, tako da nisam siguran koja je distinkcija od uobičajene uporabe istih. (Rekao bih da je neke baš sam osmislio/prilagodio.) Dakle, prijevod nije najbolji, ali iz konteksta je, nadam se, jasno o čemu govori;
Postoje dva pristupa
Kršćanstvu (i možda drugim religijama). Jedan je "metafizikalni
impuls" (MI), a drugi je pragmatizirajući impuls (PI),
Oni sa PI će vjerojatnije smatrati da su središnje značajke,
primjerice krštenja, ženidbe i Večeri Gospodnje, općenito
pragmatične značajke: liturgijski čini su performativne u
Austinovu smislu, koje imaju normativne i psihološke učinke.
Oni sa MI će vjerojatnije smatrati da su središnje značajke ovih
vrsta liturgijskih akcija metafizički učinci koji pružaju barem
djelomice apsolutnu istinu [truth-grounds] za normativne
učinke i da ti nadnaravni uzroci imaju učinak na duše onih koji
istinski sudjeluju.
Često se čini kako
razlika između kršćana koji imaju MI i onih koji imaju PI ima
ponajviše podlogu u temperamentu. Nekim ljudima, metafiziciranje
dolazi prirodno, a drugima, pragmatiziranje dolazi prirodno.
Metafiziceri mogu optužiti pragmatizere zbog
površnosti, i možda ponekad subjektivizma. Pragmatizeri mogu
optužiti metafizicere zbog sklonosti nevezanosti
[irrelevancy], i možda ponekad korištenje metafizičkih
spekulacija kao načina odlaganja teškog zadatak življenja
kršćanskim životom.
Oboje treba biti dio
kršćanske teologije. Da P mora biti dio kršćanske teologije je
jasno iz činjenice da kršćanstvo nije gnosticizam. Kršćanski
život nije način života usmjeren učenju ezoteričnih metafizičkih
tvrdnji, nego je usmjeren življenju ljubavi prema Bogu u zajedništvu
s drugima.
Međutim, zanemariti
metafiziciranje znači zanemariti značajan dio razlike između
zapovijedi Starog Zavjeta i Novog Zavjeta. Neke od zapovjedi Starog
Zavjeta su bile normativno osnovane samo na Božjim zapovijedima. Ne
postoji intrinzičan razlog izbjegavanja miješanja različitih vrsta
tkanina u nečijoj odjeći osim činjenice da je Bog to zabranio.
Neke od zapovijedi su možda imale simboličko značenje, koje je
tajanstveno ispunjeno u Novom Zavjetu, a neke možda nisu
imale niti to. Ali Novi Zavjet uvelike rješava tek proizvoljne i tek
simbolične božanske zapovijedi (ili ,možda točnije, transferira
puno autoriteta nad tek simboličnim kršćanskoj zajednici, koja
onda, kao dijakronijska i hijerarhijska zajednica, odlučuje kako
točno slaviti ono što je Bog postavio, s puno više slobode –
primijetite primjerice da nitko ne misli u vremenima Novog Zavjeta da
Bog ima jako specifične propise za kleričku opravu, to je
ostavljeno Crkvenim vlastima), fokus je na onome što ima intrinzično
značenje. Ako božanski propisani središnji liturgijski čini,
poput krštenja, vjenčanja i Večere Gospodnje ostaju, onda oni ne
mogu biti samo proizvoljne i/ili simboličke zapovijedi one vrste
koju pronalazimo u Starom Zavjetu. Potreba za poslušnošću u tim
slučajevima mora biti na neki način utemeljena na stvarnosti.
Metafizicer ima objašnjenje. Krštenje mijenja
dušu istinskog sudionika, uključujući je u Tijelo Kristovo na
otajstven način koji nije samo simbolična, i nije samo
performativan (nije samo ljudsko djelo – da je
performativan, onda bi bio samo ljudsko djelovanje, a to je suprotno
fokusu na milost). Brak istinski spaja dvoje, on ih ne
povezuje samo simbolički zajedno, ne samo performativno, ne samo
mijenjajući Božji stav prema njima ("vjenčani u
Božjim očima", nego stvarno mijenja ljude na
nadnaravni način koji prilično otajstven, i koji im pruža milost
za življenje pragmatičnih aspekata. Večera Gospodnja je
zapovijedana zato što nam se u njoj, sam Gospodin doslovno daje kako
bi uzeli njegovo tijelo, a time primili milost za življenje u punini
kao članovi Kristova tijela.
Bez metafiziciranje,
distinkcija između Starog Zavjeta i Novog je zamagljena. Metafizika
pruža temelje za normativne učinke; ali bez prakticiziranja,
imamo gnosticizam.
PS
Iako Pruss govori o
razlikama temperamenta, oba impulsa bi trebala biti prisutna. (Očito,
postoje ljudi koji gravitiraju jednome.)
S obzirom da spominje i
zapovijedi iz Starog i Novog Zavjeta, možda je potrebno napomenuti
još par stvari. Ipak živimo u doba ispunjeno protestantskim
tumačenjima – a to uključuje i nove ateiste.
Zakoni Starog Zavjeta
sadrže različite vrste propisa: Moralne (npr. zabrana ubojstva),
Ceremonijalne (npr. zabrana miješanja vlakna u ruhu), i Pravne (npr.
broj potrebnih svjedoka za osudu). Moralni propisi spoznatljivi su
razumom i nepromjenjivi su, Ceremonijalni propisi nemaju takav
univerzalni učinak. Određenu zapovijed
možemo analizirati na više razina. Primjerice poštovanje Dana
Gospodnjeg ima moralni element – potrebno je izdvojiti vrijeme i
mjesto za napuštanje rada i štovanje Boga, nešto što možemo
dokučiti nepotpomognutim (raz)umom; ali postoji i ceremonijalni
elementi koji se razlikuju od prvih.