Hayek o sustavu cijena i korištenju znanja kojeg nemamo

Još uvijek smo na The use of Knowledge in Society. Hayek objašnjava da centralno planiranje ne može dobro funkcionirati jer onemogućuje pojedincima da reagiraju na promjene u sustavu. Kako pojedinac može znati za te promjene (i kako reagirati) bez da poznaje čitav sustav? Kako prenijeti pojedincu informaciju o promjeni? Svakodnevno donosimo odluke o stvarima koje nam nisu u potpunosti poznate, primjerice zašto je neki stroj ili stručnjak s nekom vještinom tako teško dostupan, zašto dolazi do nedostatka neke robe i slično; radi se o pojavama koje imaju uzroke čije nam poznavanje nije potrebno da bi donosili odluke. Taj problem koordinacije djelovanja ljudi rješava sustav cijena.

Hayek daje primjer kositra, zamislimo da zbog nekog razloga dođe do smanjenja proizvodnje, ili nove uporabe – dakle dolazi do pomanjkanja kositra. (To znači da će cijene kositra porasti, i tu je zanimljivo primijetiti da ne moramo niti znati koji je od ta dva uzroka doveo do porasta.) Postoji čitav lanac ljudi koji će na temelju cijena donositi različite odluke koje će u obzir uzimati tu novu informaciju – primjerice, koristiti će manje kositra, koristiti će neki drugi materijal, početi će se proizvoditi taj novi materijal itd. Nitko od pojedinaca nema potpuni pregled zbivanja, ali putem različitih posrednika, informacija dolazi do svakog pojedinca – sustav cijena to omogućuje. Hayek dalje nastavlja;

Na cjenovni sustav moramo gledati kao na takav mehanizam za prenošenje informacija, ako želimo razumjeti njegovu stvarnu funkciju – funkciju koju on dakako obavlja utoliko nesavršenije ukoliko su cijene rigidnije. (Čak i kada navedene cijene postanu sasma rigidne, ipak će snage koje bi djelovale kroz promjenu cijena i nadalje u znatnoj mjeri djelovati kroz promjene u drugim elementima razmjene.) Najznačajnija činjenica u svezi s tim sustavom jest ekonomija znanja s kojim on djeluje, ili: koliko malo pojedinačni sudionik treba znati kako bi mogao djelovati na pravi način. U skraćenom obliku, nekom vrstom simbola, prenose se samo bitne informacije i prenose se samo onima kojih se tiču. Više je od metafore ako cjenovni sustav opišemo kao vrstu mašinerije za registriranje promjena, ili kao sustav telekomunikacija koji osposobljuje pojedinačne proizvođaće da motre na samo malo pokazatelja, kao što inženjer može motriti kazaljke samo nekih brojila kako bi svoja djelovanja uskladili s promjenama o kojima mogu nikada i ne saznati više od onoga što se održava u kretanjima cijena.

Dakako, ova usklađivanja vjerojatno nikada nisu "savršena" u smislu u kojem ih ekonomist zamišlja u svojoj ravnotežnoj analizi. Ali bojim se da su nas naše teorijske navike pristupanja problemu s pretpostavkom skoro svačijeg više ili manje savršenog znanja učinile donekle slijepim za pravu funkciju cjenovnog mehanizma, te da nas navode na primjenu krivo usmjerenih standarda u prosuđivanju njegove efikanosti. Pravo je čudo da su – u slučaju poput ovog s rijetkosti jedne sirovine, bez ijedne izdane naredbe, s manje od desetak ljudi kojima je bio poznat uzrok – deseci tisuća ljudi, čiji identitet ne bi mogao biti utvrđen niti istraživanjem koji bi trajao mjesecima, bili navedeni da više štede na sirovini ili njezinu proizvodu; to jest da bi njihove profitne stope bile uvijek zadržane na jednoj te istoj ili "normalnoj" razini.

Namjerno sam rabio "čudo" kao riječ kojom ću šokirati čitatelja i trgnuti ga iz samozadovoljstva s kojim često rad ovoga mehanizma uzimamo kao samorazumljiv. Uvjeren sam da bi – kada bi on bio rezultat svjesnog ljudskog projekta, i kada bi ljudi rukovođeni promjenama cijena razumjeli da njihove odluke imaju značaj koji daleko prelazi njihov neposredni cilj – taj mehanizam bio proglašen jednim od najvećih trijumfa ljudskog uma. Njegova je dvostruka nesreća da nije proizvod ljudskog projekta i da ljudi čije postupke vodi obično ne znaju kako su bili navedeni postupiti onako kako su postupili. Ali oni koji bučno zagovaraju "svjesno upravljanje" i koji ne mogu vjerovati da bi išta što se razvilo bez prethodnog projekta (i čak bez razumijevanja) moglo riješiti probleme koje nismo sposobni riješiti svjesno – trebaju se sjetiti da problem i jest upravo u tome: kako protegnuti domet našeg korištenje resursa preko dohvata kontrole bilo čije svijesti; i , prema tome: kako se riješiti potrebe svjesne kontrole i kako osigurati poticaje koji će navesti pojedince da čine ono što je potrebno a da im nitko ne mora govoriti što da čine.

Problem s kojim se ovdje susrećemo ni na koji način nije svojstven jedino ekonomiji već se javlja u svezi s gotovo svim socijalnim fenomenima, jezikom i većinom kulturnog naslijeđa, te čini stvarno središnji teorijski problem sve društvene znanosti. Kako je Alfred Whitehead kazao u jednoj drugoj svezi, "Duboko je pogrešan truizam, što je zapisan u svim bilježnicama i koji ponavljaju ugledni ljudi u svojim govorima, da bismo trebali kultivirati naviku razmišljanja o onome što činimo. Stvar stoji sasvim obratno. Civilizacija napreduje šireći broj važnih operacija koje možemo izvoditi ne razmišljajući o njima." Na socijalnom je polju to od dubokog značaja. Stalno rabimo formule, simbole i pravila čije značenje ne razumijemo i kroz čiju si uporabu pribavljamo ispomoć znanja koje osobno nemamo. Te prakse i institucije razvili smo gradeći na navikama i institucijama koje su se pokazale uspješnima na svojim vlastitim područjima i koje su tako postale temeljem civilizacije što smo je izgradili.

Cjenovni je sustav upravo jedan od takvih formacija kojima se čovjek naučio služiti (iako je još uvijek jako daleko od toga da je naučio koristiti na najbolji način) nakon što se o nj spotaknuo a da ga nije razumio. Kroz nj su postali mogućima ne samo podjela rada već također i koordinirano korištenje resursa temeljeno na jednako podijeljenju znanju.  

Hayek o svakodnevnom znanju i odlukama

Danas je skoro hereza sugerirati da znanstveno znanje nije suma svega znanja. Ali, malo razmišljanja će pokazati da svakako postoji skup vrlo važnog ali neorganiziranog znanja koje se ne može nazivati znanstvenim u smislu znanja općenitih pravila. To je znanje posebnih okolnosti vremena i mjesta. S tim znanjem praktički svaki pojedinac ima neku prednost pred svima ostalima jer posjeduje jedinstvene informacije koje se mogu korisno upotrijebiti... Ali od njih može biti koristi samo ako su odluke koje o njima ovise prepuštene njemu, ili se donose uz njegovu aktivnu suradnju. Treba se samo sjetit koliko smo morali naučiti u bilo kojem zanimanju nakon što smo završili teoretsko obrazovanje, kako veliki dio svoga radnog života provodimo učeći posebne poslove, te kako su važan dio svakog životnog poziva poznavanje ljudi, lokalnih uvjeta i osobitih okolnosti. Znati da neki stroj nije potpuno iskorišten i potpuno ga zaposliti, znati kako bolje primijeniti nečiju vještinu, ili imati na pameti neki robni višak na koji se može osloniti za vrijeme prekida isporuke dobavljača, društveno je jednako korisno kao poznavanje boljih alternativnih tehnika, brodski prijevoznik koji zarađuje za život koristeći inače prazne ili polupopunjene ture trampera, ili zemljišni posrednik čije je svo znanje skoro isključivo poznavanje trenutačnih prigoda, ili arbitrageur koji zarađuje na lokalnim razlikama robnih cijena – svi oni obavljaju eminentno korisne poslove zasnovane specijalnim poznavanjem trenutačnih tekućih prilika koje drugima nisu poznate.

Čudno je da se na tu vrstu znanja danas općenito gleda s nekim prezirom i da se o bilo kome tko takvim znanjem zadobije prednost pred nekim bolje opremljenim teorijskim ili tehničkim znanjem misli da se ponio skoro nečuveno. Okoristiti se boljim poznavanjem mogućnosti komunikacije ili transporta katkad se smatra skoro nečasnim, iako je isto toliko važno da društvo najbolje iskoristi takve svoje mogućnosti koliko i mogućnosti najnovijih znanstvenih otkrića. Ta predrasuda je u znatnoj mjeri utjecala na stav spram trgovine općenito, u usporedbi sa stavom spram proizvodnje. Čak i ekonomisti, koji se smatraju imunima na grube materijalističke pogreške prošlosti, stalno čine istu pogrešku kada se radi o djelatnostima usmjerenim na stjecanje takvih praktičnih znanja – očito zato što je u njihovoj shemi stanja stvari svo takvo znanje pretpostavljenoj kao "dano". Čini se je danas uobičajena predodžba kako se samo po sebi razumije da bi sve takvo znanje trebalo biti svakome lako dohvatljivo i na raspolaganju, pa prigovor o iracionalostima uperen protiv postojećeg ekonomskog poretka često se temelji na činjenici da ono nije baš tako dostupno. To gledanje zanemaruje činjenicu da je metoda kojom bi takvo znanja moglo biti učinjeno široko raspoloživim – upravo onaj glavni problem na koji moramo naći odgovor.

Kasnije Hayek nastavlja;

To vjerovanje u opadajuću važnost promjene, stoga obično zastupaju isti ljudi koji obrazlažu da je važnost ekonomskih konsideracija potisnuta u pozadinu zbog rastuće važnosti tehničkog znanja.

Je li istina da su, s razrađenim aparatima moderne proizvodnje, ekonomske odluke potrebne samo na duga razdoblja, kada treba podići novu tvornicu ili uvesti novi proces? [...]

Neprekinuti tijek dobara i usluga održava se stalnim svjesnim prilagodbama, novim odredbama koje se svaki dan određuju u svjetlu okolnosti koje jučer nisu bile poznate jer je B uskočio istoga časa kada A nešto nije uspio isporučiti. Čak i veliki i visoko mehanizirani pogon uspijeva se održati dobrim dijelom zahvaljujući okolini na koju se može osloniti u slučaju svih vrsta neočekivanih potreba; npr. Kada mu treba crijep za njegov krov, papir za ured ili tome slično, i tisuću i jedna vrsta potrebne opreme u čijem pribavljanju on ne može bit organizacijski samodovoljan a planovi djelovanja pogona sve to traže kao lako dostupno na tržištu.

Možda bih na ovom mjestu trebao također spomenuti činjenicu da je vrsta znanja na koju sam mislio, znanje kakvo po svojoj prirodi ne može ući u statistike i prema tome ne može biti preneseno nikakvoj centralnoj vlasti u statističkom obliku. Do statističkih podatka koje bi centralna vlast morala koristiti moralo bi se dolaziti baš grupirujući ugrubo, apstrahirajući od manjih razlika među stvarima, poput resursa jedne vrste, jedinica koje se razlikuju u pogledu lokacije, kvalitete i drugih posebnosti, na način koji bi morao biti vrlo značajan za specifičnu odluku. Iz toga slijedi da centralno planiranje temeljeno na statističkim informacijama po svojoj prirodi ne može izravno voditi računa o onim okolnostima vremena i mjesta, te da će centralni planer morati naći ovaj ili onaj način da odluke koje o njima ovise prepusti "čovjeku na licu mjesta".

The Use of Knowledge in Society, F.A. Hayek

Hayek o raspršenosti znanja i planiranju

F.A.Hayek u svom poznatom radu Use of Knowledge in Society objašnjava:

Osebujni karakter problema racionalnog ekonomskog poretka točno je određen činjenicom da poznavanje okolnosti, koje moramo koristiti, nikada ne postoji u koncentriranom ili integriranom obliku već samo u obliku raspršenih dijelića nepotpunog i često protuslovnog znanja što ga posjeduju svi razdvojeni pojedinci. Ekonomski problem društva tako nije tek problem kako alocirati "dane" resurse – ako se pod "danim" misli ono što je dano pojedinoj svijesti koja svjesno rješava problem postavljen tim "podacima". On je, zapravo, problem kako osigurati najbolju upotrebu resursa poznatih bilo kojem od članova društva, za ciljeve čije relativnu važnost poznaju samo ti pojedinci. Ili kratko rečeno, to je problem korištenja znanja koje nikome nije dano u svome tonalitetu.

Bojim se da je taj karakter fundamentlnog problema bio više zamračen nego rasvijetljen mnogim od skorašnjih usavršavanja ekonomske teorije, osobito mnogim upotrebama matematike. Iako je problem kojim se prije svega želim baviti u ovome tekstu problem racionalne ekonomske organizacije, kako budem napredovao morat ću uvijek iznova ukazivati na njegovu usku povezanost sa stanovitim metodologijskim pitanjima. Mnoge od poanti koje želim izvesti odista su zaključci prema kojima su konvergirali različiti putevi rezoniranja. Ali, kako sada vidim te probleme, to nije nimalo slučajno. Izgleda mi da mnogi od tekućih sporova koji se tiču ekonomske teorije i ekonomske politike imaju zajednički korijen u krivom shvaćanju prirode ekonomskog preoblema društva. To krivo shvaćanjem možemo zahvaliti pogrešnom prenošenju na društvene pojave navika razmišljanja razvijenih u bavljenju fenomenima prirode.

Nešto kasnije nastavlja;

Odgovor na to pitanje usko je povezan s onim drugim koje se ovdje postavlja, s pitanjem na kome je da planira. Oko tog pitanja se fokusira sav prijepor o "ekonomskom planiranju." Nije prijeporno treba li planirati ili ne. Spor je u tome treba li planirati centralno, preko jedne vlasti za cijeli ekonomski sustav, ili planiranje treba podijeliti među mnoge pojedince. Planiranje u specifičnom smislu u kome se termin koristi u suvremenoj kontroverzi nužno znači centralno planiranje – upravljanje cijelim ekonomskim sustavom prema jedinstvenom planu. Konkurencija, na drugoj strani, znači decentralizirano planiranje mnogih razdvojenih osoba. Na pola puta između toga dvoga jest delegiranje planiranja organiziranim industrijama, ili drugim riječima, monopolima – što malo njih voli vidjeti.

Koji će od ovih sistema biti efikasniji, ovisi uglavnom o tome pod kojim od njih možemo očekivati da će se potpunije koristiti postojeće znanje. Što dalje ovisi o tome imamo li više izgleda da uspijemo u stavljanju na raspologanje nekoj pojedinoj središnjoj vlasti svega znanja koje bi trebalo korisititi, ali koje je prvotno raspršeno među mnogim različitim pojedincima, ili je uspjeh izgledniji u prenošenju pojedincima takvih dodatnih znanja kakva trebaju da bi ih osposobila da svoje planove povežu s planovima drugih.

PS

Problem centralnog planiranja nije u tome što centralni planer nije dovoljno sposoban (u smislu da postoji neki drugi koji je sposobniji, stručniji), nije niti taj što planer može imati, ili razviti, loše namjere. Problem je taj što je nemoguće da centralni planer ima sva potrebna znanja o društvu i pojedincima u njemu.

Čak i kada bi imali najstručnije ljude najvrlijeg ponašanja takvo što nije moguće. Kada bi imali najbrža i najjača računala to ne bi promijenilo problem i ono što ističe Hayek. (Argumente u tom smjeru je razvio još prije Mises koji je točno predvidio koje će biti posljedice Sovjetskog planiranja i prije nego što su bili poznati rezultati.)

Opera – i Hayek

U članku The Friedrich Hayek I knew, and what he got right - and wrong; filozof John Gray zapisuje;

"U osamdesetima, kada je F.A. Hayek bio jedna od intelektualnih ikona Nove Desnice, neki od doktrinarnijih članova tog kompliciranog i podjeljenog pokreta znali su reći da je za njega minimalna Vlast ona koja pruža tri stvari: nacionalnu obranu, zakon i red, te državnu operu. Primjedba je tek djelomice dana u šali. Ekonomist i filozof rođen u Austriji možda je bio mislioc koji je više od ikojeg drugog artikulirao ideologiju slobodnog tržišta koja je zavladala s Margaret Thatcher; ali njegovo razmišljanje o politici nije formirano u Britaniji, nego u Habsburškom carstvu u kojem je Opera bila dio Vlasti kojeg nikome nije palo na pamet dovesti u pitanje."

Esej zapravo nema veze s operom, ali sam ga se prisjetio gledajući novogodišnji koncert. Još jedna misao koja mi je pala na pamet gledajući impresivne i sasvim uobičajene – iako nesumnjivo idealizirane, prizore života u Austriji je bila zašto neki ljudi to sve žele uništiti. (Ili barem zašto su spremni nepromišljeno sve to riskirati?)

Gray se u ostatku eseja prisjeća Hayeka i nekih njegovih utjecaja. Napominje da je Hayek svjedočio raspadu carskog režima koji je bio civiliziraniji i liberalniji od nacionalnih država koje su uslijedile poslije rata; Ostatak svog života pokušavao je razriješiti dileme oko obnove uništenog poretka. Problem na koji nije imao odgovor nego je osmislio mješavinu (evolucijske) pseudo-znanosti i racionalističkog dizajna za idealni liberalni režim. Smatrao je da će društvena evolucija usmjeriti čovječanstvo prema vrijednostima koje je cijenio. Ironično kada se prisjetimo da je upravo on dao snažnu kritiku scijentizmu, među ostalom i u svom govoru povodom nobelove nagrade. (Grayev opis).

Autor zaključuje; Poredak (spontani, neplanirani) se može pojaviti u društvo, ali ne postoji nijedan razlog zašto bi taj poredak poštivao liberalne vrijednosti. Politička realnost je složenija od toga.

Nisam siguran koliko bi se poznavaoci Hayeka složili sa svime izrečenim, ali to sada nije ni bitno, esej mi je ostao u sjećanju zbog komentara o Operi.

***

Filozof Roger Scruton u Perverting Opera komentira moderne "interpretacije" poznatih opera, kao i kulturu općenito. (Komentira opere kako ih se predstavlja u "zapadnijim" državama, ali komentari se mogu primijeniti i na naše umjetničke "projekte".) Prenosim samo nekoliko primjedbi;

Nestanak buržoazije doveo je do krize u umjetnosti. Kako pronaći poražene ostatke te klase kako bi ih uznemirili dokazima njihove nebitnosti? Kazališta i galerije nude besprijekorno postmoderna zbivanja, namijenjena ljudima koji ne-osuđuju. Televizija je zaglupljena ispod horizonta buržoazijske svijesti, a čak i crkve odbacuju obiteljske vrijednosti i bračne vrline. Ipak, bez buržoazije, svijet umjetnosti je lišen mete, osuđen je ponavljati istrošene geste pobune prema publici koja je davno izgubila sposobnost uvrede.

Ipak, nije sve izgubljeno. Još uvijek postoji mjesto gdje možete napasti buržoaziju i pljuniti na nju, radi se o operi.

---

Iskušenje [suočen s okupljenom mirnom buržoazijom, nevinom, spremnom da ju se šokira] je neodoljivo. Malo koji će producent, suočen s remek djelom koje bi inače donijelo užitak i utjehu takvoj publici, kontrolirati svoju želju da oskvrne. Što je glazba uzvišenija, to će više poniženja biti u produkciji.

---

Postoji pomahnitalo natjecanje među avangardnim producentima koji će proizvesti najviše emocija – pozitivni ili negativnih, jedva da je bitno – kod kritičara. Kada se radi o subvencijama od grada i umjetničke birokracije čini se da nije bitno što kažu kritičari nego koliko su glasni. Opera, kako bi dobila državne subvencije, mora biti "kontroverzna", mora "otvarati nove putove" i "izazivati". Birokrate je potrebno uvjeriti da, bez subvencije, nešto vrlo važno vezano uz budućnost grada ili nacije dolazi u opasnost.

---

Buržoazijska publika je nužna za inspiraciju modernih producenata jer inače nema koga uvrijediti. A uvreda je nužno je će inače birokrat misliti da subvencionira, Bože sačuvaj, buržoaziju.

PS

Kultura je bitna. (Pritom mislim naravno i na šire značanje tog pojma; sve kulturne činjenice koje određuju društvo i koje je nemoguće ignorirati bez velike opasnosti - nešto što ovih dana postaje sve vidljivije.)

Raniji povezani postovi; Scruton o važnosti Ljepote i A sada ... moral i glazba. Za kraj par misli iz posta Scruton protiv konzervativnog zanemarivanja kulture;

Zanemarivanje kulture je pogrešno, i to iz tri razloga:

1. Konzervativci su zaokružena ljudska ića, privržena oblicima života i praksama koje možemo opravdano opisati kao kulturna: vjeruju u obiteljske vrijednosti i nagradu obiteljskog života, i ljubav prema književnosti, umjetnosti, glazbi i prirodnim ljepotama. Njihovi ukusi se razlikuju, ali teže prema ozbiljnome i trajnome, i upravo je njihov osjećaj o ozbiljnosti ljudskog života taj koji ih usmjerava u konzervativnom smjeru. Obeshrabruje ih pomisao da u konzervatizmu ne postoji ništa osim onoga što možete opisati ekonomskom politikom; pronašli bi utjehu u stranci koja podržava kulturne vrijednosti koje oni dijele. 

2. Politički planovi prema kulturi možda jesu uzaludni, ali politički planovi na koje utječe kultura osmišljavaju se svakodnevno; a kada je kultura trivijalna ili ideološka, politički planovi mogu biti izrazito destruktivni – kao što smo vidjeli u obrazovanju, multikulturalizmu, i nastanku ljevičarske policije mišljenja. Biti siguran u svoj kulturni temelj je stoga preduvjet donošenja čvrstih i trajnih političkih odluka. 

3. Dobro je za konzervatizam da ga se ne karikira kao stvar biznisa ili neoliberalnu zavjeru. Potrebno je da se uvidi kako on oprezno istražuje dublja pitanja, i daje razumne, ali miroljubljive doprinose raspravama koje zanimaju inteligentne ljude današnjice: primjerice, religija i ateizam, društveni mediji, pop kultura, sudbina prava glazbe, arhitekture i grada.

Poštediti ću nas prizora iz
"moderno" postavljenih opera.