Danas
je skoro hereza sugerirati da znanstveno znanje nije suma svega
znanja. Ali, malo razmišljanja će pokazati da svakako postoji skup
vrlo važnog ali neorganiziranog znanja koje se ne može nazivati
znanstvenim u smislu znanja općenitih pravila. To je znanje posebnih
okolnosti vremena i mjesta. S tim znanjem praktički svaki pojedinac
ima neku prednost pred svima ostalima jer posjeduje jedinstvene
informacije koje se mogu korisno upotrijebiti... Ali od njih može
biti koristi samo ako su odluke koje o njima ovise prepuštene njemu,
ili se donose uz njegovu aktivnu suradnju. Treba se samo sjetit
koliko smo morali naučiti u bilo kojem zanimanju nakon što smo
završili teoretsko obrazovanje, kako veliki dio svoga radnog života
provodimo učeći posebne poslove, te kako su važan dio svakog
životnog poziva poznavanje ljudi, lokalnih uvjeta i osobitih
okolnosti. Znati da neki stroj nije potpuno iskorišten i potpuno ga
zaposliti, znati kako bolje primijeniti nečiju vještinu, ili imati
na pameti neki robni višak na koji se može osloniti za vrijeme
prekida isporuke dobavljača, društveno je jednako korisno kao
poznavanje boljih alternativnih tehnika, brodski prijevoznik koji
zarađuje za život koristeći inače prazne ili polupopunjene ture
trampera, ili zemljišni posrednik čije je svo znanje skoro
isključivo poznavanje trenutačnih prigoda, ili arbitrageur koji
zarađuje na lokalnim razlikama robnih cijena – svi oni obavljaju
eminentno korisne poslove zasnovane specijalnim poznavanjem
trenutačnih tekućih prilika koje drugima nisu poznate.
Čudno
je da se na tu vrstu znanja danas općenito gleda s nekim prezirom i
da se o bilo kome tko takvim znanjem zadobije prednost pred nekim
bolje opremljenim teorijskim ili tehničkim znanjem misli da se ponio
skoro nečuveno. Okoristiti se boljim poznavanjem mogućnosti
komunikacije ili transporta katkad se smatra skoro nečasnim, iako je
isto toliko važno da društvo najbolje iskoristi takve svoje
mogućnosti koliko i mogućnosti najnovijih znanstvenih otkrića. Ta
predrasuda je u znatnoj mjeri utjecala na stav spram trgovine
općenito, u usporedbi sa stavom spram proizvodnje. Čak i
ekonomisti, koji se smatraju imunima na grube materijalističke
pogreške prošlosti, stalno čine istu pogrešku kada se radi o
djelatnostima usmjerenim na stjecanje takvih praktičnih znanja –
očito zato što je u njihovoj shemi stanja stvari svo takvo znanje
pretpostavljenoj kao "dano". Čini se je danas uobičajena
predodžba kako se samo po sebi razumije da bi sve takvo znanje
trebalo biti svakome lako dohvatljivo i na raspolaganju, pa prigovor
o iracionalostima uperen protiv postojećeg ekonomskog poretka često
se temelji na činjenici da ono nije baš tako dostupno. To gledanje
zanemaruje činjenicu da je metoda kojom bi takvo znanja moglo biti
učinjeno široko raspoloživim – upravo onaj glavni problem na
koji moramo naći odgovor.
Kasnije Hayek nastavlja;
To vjerovanje u opadajuću
važnost promjene, stoga obično zastupaju isti ljudi koji obrazlažu
da je važnost ekonomskih konsideracija potisnuta u pozadinu zbog
rastuće važnosti tehničkog znanja.
Je li istina da su, s
razrađenim aparatima moderne proizvodnje, ekonomske odluke potrebne
samo na duga razdoblja, kada treba podići novu tvornicu ili uvesti
novi proces? [...]
Neprekinuti tijek
dobara i usluga održava se stalnim svjesnim prilagodbama, novim
odredbama koje se svaki dan određuju u svjetlu okolnosti koje jučer
nisu bile poznate jer je B uskočio istoga časa kada A nešto
nije uspio isporučiti. Čak i veliki i visoko mehanizirani pogon
uspijeva se održati dobrim dijelom zahvaljujući okolini na koju se
može osloniti u slučaju svih vrsta neočekivanih potreba; npr. Kada
mu treba crijep za njegov krov, papir za ured ili tome slično, i
tisuću i jedna vrsta potrebne opreme u čijem pribavljanju on ne
može bit organizacijski samodovoljan a planovi djelovanja pogona sve
to traže kao lako dostupno na tržištu.
Možda bih na ovom
mjestu trebao također spomenuti činjenicu da je vrsta znanja na
koju sam mislio, znanje kakvo po svojoj prirodi ne može ući u
statistike i prema tome ne može biti preneseno nikakvoj centralnoj
vlasti u statističkom obliku. Do statističkih podatka koje bi
centralna vlast morala koristiti moralo bi se dolaziti baš
grupirujući ugrubo, apstrahirajući od manjih razlika među
stvarima, poput resursa jedne vrste, jedinica koje se razlikuju u
pogledu lokacije, kvalitete i drugih posebnosti, na način koji bi
morao biti vrlo značajan za specifičnu odluku. Iz toga slijedi da
centralno planiranje temeljeno na statističkim informacijama po
svojoj prirodi ne može izravno voditi računa o onim okolnostima
vremena i mjesta, te da će centralni planer morati naći ovaj ili
onaj način da odluke koje o njima ovise prepusti "čovjeku na
licu mjesta".