Stranice

▼

četvrtak, 4. veljače 2016.

Violić o naprednjačkoj kulturi

S obzirom na nedavno formiranje Vlade odlučio sam malo popratiti što se događa; a način na koji to danas radite je kroz neizbježne medije koji su postali obvezni evaluativni alat stvarnosti. No, nema potrebe da Vas zamaram sa svime što sam vidio i pročitao, dovoljno je reći da je suptilnost poruke koju mediji promiču i ovoga puta minimalna. Na gledatelju nije da išta promisli i odluči, na njemu je da u svoj um umetne nešto što su mu mediji već zapakirali i ponavlja po potrebi - kao što ste nekoć stavljali kazetu u kazetofon i pritisnuli "sviraj".

Gledajući središnju informativnu emisiju javne televizije pojavilo se preda mnom ime glumice Nine Violić – i ubrzo njena poprilično radikalna izjava. Ne znam koliko ste upoznati s Ninom, ali na temelju medijske slike koju je sama stvorila kroz ono članaka gdje sam vidio da je se spominje, radi se o osobi koja predstavlja arhetip naprednjačkog razmišljanja o umjetnosti i životu općenito. (Točnije, više je poput karikature istog.)

Radi se o jednoj od onih osoba koje su zauvijek zatočene u adolescentnom stanju. Unatoč svojih četrdesetipet godina, ponaša se, izražava i razmišlja poput četrnaestogdišnjakinje. (I često oblači poput četverogodišnjakinje - i to one čija je umorna majka odustala od natezanja i objašnjavanja da postoje drugi ljudi u društvu kojima dugujemo minimum pristojnosti.) Za prosječnu osobu, razdoblje adolescencije i svega što dolazi s time je nešto što se ubrzo odbacuje, ali Nina je poželjela vječno ostati u njemu, ispunjavati svoj živ vulgarnim i površnim djelima transgresije i šokiranja buržoazije.

Možda ste se zapitali zašto je bitno znati što takva osoba ima za reći, koga to zanima? Pa, očito urednike gotovo svih medija – i naravno, Ninu samu. Sjećam se da je pred referendum o braku također predstavljena kao osoba čije bi mišljenja trebalo imati poseban značaj za javnost; Bila je jedna od onih javnih osoba samaca koje su se usprotivile tradicionalnom shvaćanju braka kao višerazinskog sveobuhvatnog zajedništva muškarca i žene jer su samci isključeni iz te institucije. Prema njima, očito je da zagovaratelji tradicionalnog braka zapravo žele nauditi samcima pa oni zbog toga podržavaju redefiniranja braka kao vrstu intenzivnog prijateljstva dvoje ljudi. Izgleda da im je promakla činjenica da takvo redefiniranje braka još uvijek isključuje samce. Dakle, i revizionisti su također vođeni lošim namjerama prema samcima. Doduše, kada bi pogađali koja osoba će u Hrvatskoj organizirati vjenčanje sa samim sobom – točnije svojim egom; vjerojatno bi se Nina našla na vrhu liste kandidata. (Još jedna prilika da skrene pozornost na sebe i na to koliko je zadovoljna svojim životom, nikada ne možete dovoljno – i na dovoljno načina - svima drugima isticati koliko su zapravo nebitni za vas.)

Siguran sam da neki od vas smatraju da je nedostojno komentirati Ninu na ovaj način, i u pravu ste, barem donekle. Ostavit ću nekome drugome da se poigra jeftine psihologije (sigurno poznajete nekoga sličnog u svojoj okolini); Ali kada netko uloži toliko truda da stvori takvu sliku o sebi u javnosti onda nešto time želi i poručiti tako da možemo malo osluhnuti što nam se poručuje (ili možda pokušava sakriti). Ukoliko to ne učinimo, sav taj njen trud propada i umjesto da ispadne hrabri borac koji buržoaziji pljuje u lice ispadne običan klaun kakvog buržoazija može vidjeti samo u cirkusu kada povede svoju djecu da vide takve pojave.

***

No, uozbiljimo se malo, ipak živimo u jako ozbiljnim vremenima. Nina sjajno sažima kako naprednjaci razmišljaju o svijetu.

Nina piše, a mediji prenose;
"[...] Tjeskoba me valja već nekoliko dana. Nije zaj********. Čak ni registar izdajnika nije mi zabavan. Sve je realno i sve je gore nego u najcrnjoj mori.
Očajna sam što ću sve do smrti živjet u šup** svijeta i što se nikad ništa neće promijeniti. Naša djeca isto. Njihova djeca isto. Gonite se u tri p**** materine cijela fašistička Evropa i naša primitivna prčija! Nisam odavde! "

Te nešto kasnije, između ostalog kaže;
"[...] Više od 20 godina prostor moje borbe je gluma i u tom prostoru uvijek sam bila spremna na sve. Pokušavala sam mijenjati stvari i uspijevala ponekad. Osobna sloboda je ono čime sam se bavila i bavit ću se zauvijek. Sloboda u glavi, sloboda od onoga sto su me naučili, sloboda od onoga čime me straše. [...] 
Borim se i borit ću se protiv tradicionalističke i baštinske umjetnosti, zato sto je mrtva i nema odnosa s vremenom u kojem živimo. Ne podnosim nacionalizam, fašizam i povraća mi se od svih vrsta patriotizama. Gnušam se diktature i jednoumlja. [...] "

Nisam upoznat s time što ju je točno potaklo na te istupe, što komentira - ili što misli da komentira, ali unatoč tome možemo prepoznati njenu naprednjačku filozofiju. (Ova tjeskoba i paranoje su sigurno nešto čime se poznavatelji popularne jeftine psihologije mogu pozabaviti.)

Izostavio sam dijelove u kojem se žali na tretman koji je dobila od pojedinih korisnika fba – i koje može prijaviti onima koji su odgovorni za razrješavanje istog. Vjerujem da je Nina svjesna da na fbu postoje svakojaki ljudi koji pišu svakakve stvari; neki čak otvaraju profile pokojnih ljudi i šalju s njih poruke - stvarno se nađe luđaka.

(Zašto onda komentirati nečije fb statuse? Kada bi se radilo samo o tome ja ne bih niti čuo za njih, ne bih ni imao prilike komentirati ih. Radi se o poruci koju su svi mediji prenijeli. Poruci svima nama u koju je uspjela ugraditi impresivnu količinu mržnje i prezira.)

Izostavio sam i dijelove u kojima objašnjava da nju nikakve polemike niti politika ne zanimaju jer se ne čine usklađenim s onime što piše samo trenutak ranije.

Dakle, kako razmišlja i što osjeća naprednjak – o čemu govori Nina? Kao prvo, puno mržnje. No, probajmo nabrojati neka obilježja naprednjačke kulture;
  1. Vulgarnost
  2. Odbacivanje vlastitog odgoja i svih naslijeđenih vrijednosti
  3.  Mržnja prema vlastitoj domovini
  4. Mržnja prema kulturi i tradiciji kojoj pripadamo
  5. Mržnja prema svakom obliku patriotizma i lokalnih lojalnosti
  6. Stalne reforme i "Napredak"
  7. Mržnja prema tradiciji zanata kojem pripadate (negiranje relevantnosti)
Neka od obilježja su usko povezana. Već sam pisao o Oikofobiji, pojmu kojim psihijatri opisuju averziju prema domaćem okruženju, nešto što je tipično za adolescentu fazu razvoja čovjeka, ali kod liberalne i političke elite predstavlja stalno stanje odbacivanja baštine i doma; potrebu ocrnjivanja običaja, kulture i institucija koje su "naše". Oni koji njeguju takve impulse smatraju da su lokalne tradicije, umjetnost i nacionalne ceremonije gluposti, često i nešto puno gore. To je opet povezano i s potrebom oskvrnjivanja svetinja itd.

Kada govorimo o umjetnosti to ukratko znači da loša filozofija naprednjaka uništava dobru umjetnost. No, recimo još nešto o tome;

1. Vulgarnost

Samu vulgarnost izjava nije potrebno posebno isticati, baš kao niti vulgarnost moderne kulture.

2. Odbacivanje vlastitog odgoja i svih naslijeđenih vrijednosti

Nina, kao i naprednjaci općenito, odbacuje svo moralno znanje (tradiciju) prenesenu kroz generacije. Adolescentni duh zarobljen u ostarjelom tijelu još uvijek se bori protiv roditeljskog autoriteta, hrabro pravi grimase i pokazuje srednji prst svima onima koji ga sputavaju.

3. Mržnja prema vlastitoj domovini

Povezano s prethodnim je odbacivanje vlastite države. Za one koji se žele osloboditi pod svaku cijenu, sama činjenica da su rođeni u društvu koje nisu mogli izabrati i kojem duguju lojalnost predstavlja veliku prepreku. Zbog toga treba isticati koliko mrzite svoju državu, a te vaše osjećaje onda predstavite kao rezultat velike ljubavi koju osjećate prema svim društvima i prema svim ljudima. (Zaokupljeni svom tom ljubavlju jednostavno nemate vremena voljeti jednog čovjeka ili jedno društvo, ne možete si to priuštiti.)

4. Mržnja prema kulturi i tradiciji kojoj pripadamo

No, ne radi se samo o tome da mrzite svoje vlastito društvo i vlastitu državu. Vi mrzite sam civilizacijski krug kojem pripadate. Ne mrzite Vi samo svoje podrijetlo, društvo ili državu, Vi mrzite samu Zapadnu civilizaciju. Istina, neki naprednjaci će pozitivno govoriti o pojedinim državama jer prepoznaju da su kroz dva stoljeća "napredovale" i postale potpuno suprotstavljene onome što je Zapadna civilizacije inače predstavljala, ali za svaki slučaj, Zapad je loš. Dolje Evropa; Selimo se u... hm...

5. Mržnja prema svakom obliku patriotizma i lokalnih lojalnosti

Ovo posebno ističem jer je, prema Nini, svaki oblik patriotizma, koliko god minimalan, nedopustiv. Takvo radikalno razmišljanje odbacili bi i mnogi naprednjaci; čak će i oni ponekad govoriti o ljubavi prema državi – makar tek kako bi istaknuli koliko se razlikuju od "onih" domoljuba.

6. Stalne reforme i "Napredak"

Naizgled se može činiti, i ona ističe, da traži slobodu – pritom misli na licencu; odnosno da svima treba omogućiti djelovanje po impulsima – i pritom odobravati, pa čak i slaviti što čine; I da ukoliko nakon svega toga preostane nešto tradicije ona je podnošljiva. No, ne radi se o zalaganju za slobodom nego za stalnim reformama; zadovoljavanju vlastitih poriva i iskazivanju nevjerojatne netolerancije prema poretku protiv kojeg se bori i koji nije u skladu s njenom ingenioznom shemom života i umjetnosti.

Dokle god postoji ikakva opozicija konzumaciji ega, nema mira u društvu. Pohota tijela i požuda očiju, životna oholost ne trpe nikakve prepreke. Potreban je stalni otpor starom poretku – iako je takvo razmišljanje već postalo poredak.

7. Mržnja prema tradiciji zanata kojem pripadate (negiranje relevantnosti)

Nina spominje da se desetljećima bori. Umjetnost je prostor borbe – uključujući i svojevrsnu borbu protiv same umjetnosti (tradicionalno shvaćene). Nešto slično se događa na Zapadnim sveučilištima gdje ljudi puni mržnje i srdžbe, poput feministkinja, pretražuju Zapadnu civilizaciju da bi pronašli stvari koje mogu mrziti. Prisjetite se primjerice profesora književnosti koji se ne bavi književnošću zato jer voli književnost i zbog onoga što ona nudi svakom čovjeku nego kako bi razotkrio sav taj rasizam, seksizam, elitizam, homofobiju i slične zločine mišljenja u velikim djelima Zapadne civilizacije.

Zašto bi se naprednjak zamarao primjerice nekim Danteom. Njega čita onaj naš talijanist kolumnist i vjerojatno je zbog toga takav kakav je; ne bi začudilo kada bi saznali da je i Dante trabunjao o nekakvim izdajnicima kao najgorem sloju ljudi.

Stara tradicionalna i baštinska umjetnost možda je bila dobra za naše prabake, ali to nije nešto što se odnosi na nas. Posebno ako bi govorila pozitivno o narodnoj povijesti, primjerice neka opera o junačkom boju.

Tradicionalna umjetnost sa svojim naglaskom na ljepotu je nešto protiv čega se potrebno boriti. Ali zašto? Možda jer nas naglasak na ljepotu upozorava na svijet van nas samih, otvara nam oči na svijet drugih. Poručuje nam da prestanemo razmišljati o sebi.

Takvo shvaćanje umjetnosti je prema Nini "mrtvo i nema odnosa s vremenom u kojem živimo". Točnije, nema relevantnosti za nju. Tradicionalna umjetnost suprotstavlja se egoizmu i ospjednutosti samim sobom. Kako bi se naprednjak uopće i mogao pronaći u tome? Tko bi onda gledao njega? Puno je lakše vikati sa balkona gledajte mene, mene, mene...

Umjetnička djela moraju biti transgresivna; Ako netko odluči posjetiti kazalište mora izaći zgađen i šokiran. Često ćete čuti naše umjetnike koji se pitaju koja je uopće uloga umjetnosti ako ne provokacija. Njima je nezamislivo da bi umjetnost mogla imati ikakvu drugu svrhu. Nema mjesta djelima koja bi nam ukazala na nešto više, koja bi nam ponudila duhovnu i emocionalnu utjehu.

Ne čudi da su mediji skloni promoviranju takvog razmišljanja; i oni sami smatraju da je smisao umjetnosti degradirati senzibilnost, omesti kritičko mišljenje, slaviti razne gadove, i nabijati nam na nos sve više seksa i nasilja. Karakteristika je medija, između ostalog, neprestano predstavljanje nedostatnih ljudskih bića kao da su nešto više od onoga što jesu, kao da ne postoji ništa pogrešno u njihovu načinu života. Devijantno ponašanje se predstavlja kao uobičajeno i prihvatljivo, ako ne i poželjno. Zatim se nude jadna objašnjenja takvog predstavljanja: "takav je današnji život; mi jednostavno prikazujemo stvari kakve jesu."Nikada im ne pada na pamet da umjetnost možda ima oplemenjujuću funkciju.

Liberali i ljevičari misle da je svako predstavljanje vrijednih ciljeva ili stilova života kojima se možemo diviti tek licemjerno propovijedanje; A za liberale i ljevičare, ništa nije gore od licemjerja. Zapravo, dobar indikator pripada li netko toj klasi neizlječivo neprosvjećenih je opsjednutost licemjerjem za kojeg smatra da je najgora stvar na svijetu.

Ipak, klasična djela Zapadne civilizacije mogu pronaći svoje mjesto u modernoj umjetnost i modernom kazalištu – samo ta djela neće nalikovati izvornim verzijama. Točnije, u njih će se ugraditi "politički aktualitet" – tako da i Nina može prepoznati nešto relevantno za svoj život. Baš sam pročitao intervju s jednim poznatim aktivistom, inače intendatom, koji govoreći o poznatoj baroknoj operi koju postavlja govori pohvalno o Peteru Sellarsu – koji također poput njega ima duboku psihološku potrebu skretati pozornost na samog sebe – i izjavljuje da se u toj operi "otvara prostor [za] zanimljivo pitanje inverzije rodnog indentiteta u konteksu maskuline reprezentacije političke moći."

Ima li išta relevantnije od toga?

***

Započeo sam s medijima, pa mogu i završiti s medijima. Kada bi čovjek barem mogao stvarno i završiti s njima – upućeniji ste i plemenitiji što ih manje čitate i što manje znate.

Unatoč medijskoj histeriji koju stvaraju naši "kulturni djelatnici", izgleda da se radi samo o tome – histeriji. Jedino bi možda pokoji naprednjak koji se bavi queer umjetnošću mogao potražiti dodatnog sponzora. (Znate li da se možete naći u nevoljama ako prevedete riječ queer, ili ako neudanu ženu nazovete gospođicom? Zato sam Ninu Violić u tekstu oslovljavao samo Nina, neka mi oprosti na tome, ne poznajem je, ali ne znam što zakon dopušta, kako oslovljavati ljude. Također, ne mislim da je ona sama toliko bitna za cijelu ovu priču, samo predstavlja dobar primjer naprednjačkog umjetnika pa je zbog toga spominjem.)

Dakle, ništa dramatično. Naravno, postoji bojazan da kada bi performeri queer umjetnosti izgubili službeni pečat državnog odobravanja onda bi možda bili izloženi istim zakonima o prekršajima javnog reda kao i svaki drugi građanin; pornografija, zadovoljavanje pohote, javni blud – ili kako se već definira seksualna delikvencija kada to radi lokalni pervertit, a ne umjetnik svjetskog glasa.


PS



Jesu li Vas protresli iz malograđanskog mikrokozmosa i osvjestili
 o nazadnom i katastrofalnom intelektualno-duhovnom stanju u kojem se nalazite?
u