Začuđujući svijet sekularista

S naslovnice dnevnih novina poručuje jedan autor kako njegov ateizam i skepticizam ne znači da je superioran vjernicima. Veliko olakšanje za sve vjernike siguran sam. Nije bilo teško naslutiti koji razvoj događaja je doveo do takvih tema. Niste morali pročitati nijednu vijest, niti jedan komentar, dovoljne su bile neke nedavne epizode -uz prethodnu upoznatost s takvim načinom razmišljanja - da prepoznate uobičajeni uzorak.

Naši sekularni sugrađani, neupoznati s bogatstvom duhovnih naslada koje pruža višetisućljetna tradicija, zasigurno s čuđenjem promatraju nedavne događaje. Nesumnjivo, njihovo čuđenje je popraćeno i komentarima koji nisu uvijek najugodniji, ali stvari koje se govore o Crkvi, van Crkve, ne moraju posebno uznemiravati vjerne.

Ipak, u svijetlu takvih komentara, treba napomenuti da čuđenje s kojim ovih dana sekularisti promatraju vjernike, nije ništa u usporedbi s čuđenjem koje sekularisti svakodnevno izazivaju kod vjernika.

Sekularist će ozbiljno shvatiti svoju svetu dužnost da pronađe svaku svetinju i na neki način je oskrvne pa će tako možda govoriti o mesu kojeg štuju katolici, ali takva provokacija bila bi uspješnije kada katolik ne bi znao da je taj isti sekularist u punoj većoj mjeri kriv zbog stvari za koju optužuje. Katolika neće iznenaditi da sekularist govori o mesu, jer zna da sekularist u svemu vidi meso.

Sekularist svoje djevojke i žene – ovo drugo je danas sve rjeđe – promatra kao komad mesa, masturbacijski uređaj kojim postiže vlastiti užitak; sekularist svoju nerođenu djecu smatra običnim komadom mesa, nakupinom stanica bez ikakvog značaja s kojom može raditi što želi; sekularist sve češće i svoje starije promatra kao nepoželjni komad mesa kojeg je potrebno ukloniti.

Ali koliko god da takvo razmišljanje čudilo vjernike, radi se samo o početku. Za modernog sekularista, svaka misao je običan komad mesa; Svaka misao je samo proces u mozgu, u potpunosti određen nakupinom neurona, ali hrpa mesa ne može biti o nečemu; niti jedna misao, osjećaj, namjera itd. nije ništa drugo osim iluzije. Sekularista takvo razmišljanje ne čudi jer sekularist zapravo niti ne postoji. Postoji samo iluzija – iako nije jasno tko je taj koji ima iluziju – toga da postojite. Ne postoji Ja, potpuno smo određeni atomima i molekulama, poput svakog drugog neživog predmeta, površno su čestice drugačije složene u stroj od mesa, ali suštinska razlika ne postoji.

Ali to što sekularist promatra svoje bližnje, i samog sebe, kao komad mesa ne znači da dobro ne brine o tom komadu mesa. Ukoliko čuje da netko posti imati će samo riječi podsmijeha, sama ideja da bi se žrtvovali za neku višu stvarnost je apsurdna – zašto odmah ne žrtvovati i janjca, upitati će se slavodobitno; ali kada se govori o žrtvovanju za zemaljske vrijednosti poput taštine stvar će biti pozdravljena. Ne postoji hrana koju neće izbjegavati, mučni proces u kojem neće sudjelovati, opasna operacija kojoj se neće podvrći kako bi postigao cilj. Danas postoje žene takvih proporcija koje putuju po svijetu i dobro zarađuju ničim drugim nego naplaćivanjem lokalcima da gledaju u njih.

Sekularist će se, baš poput katolika, čuditi poganoj ženi drevne civilizacije koja je žrtvovala svoje prvorođeno dijete bogovima vremena radi bolje žetve na kraju poljoprivredne sezone; ali katolik će se podjednako čuditi i modernoj ženi suvremene civilizacije koja žrtvuje svoje prvorođeno dijete – ili preciznije nerođeno – bogovima karijere radi većeg prinosa na kraju fiskalne sezone.

Idolopoklonici, reći će začuđeni sekularisti. Ali idolopoklonstvo znači štovati ono što štovanja nije vrijedno. (A prema katolicima, ako je išta štovanja vrijedno to je Bog kojeg štujemo i kroz one koji su sada u jedinstvu s njime.) Sekularist koji štuje ugled, poziciju, slavu, moć, bogatstvo, užitak, ugodu i sve druge stvari koje štovanja nisu vrijedne izaziva čuđenje kod vjernika. Zašto bi netko toliko volio nesigurno i propadljivo, a ignorirao ono što je sigurno i vječno?

Ne smijemo niti na trenutak pomisliti da su vjernici oslobođeni napasti koju predstavljaju nabrojene stvari, i da smo svi mi vjernici često vrlo loš primjer vjernika, da su naša volja i misli tako rijetko usmjerene višim stvarnostima, ali upravo ta činjenica ukazuje na to da nam je potrebna svaka pomoć koja bi nas odvratila od ovozemaljskih stvari.

Možda ta pomoć u obliku živopisnog svijeta različitih relikvija i hodočašća izaziva čuđenje kod sekularista - i pokoju optužbu o različitim opačinama koje se događaju na okupljanjima vjernika, ali za vjernike je sterilni svijet lišen svega svetog kojeg nastanjuju njihovi sekularni sugrađani koji promatraju sebe i svoje bližnje kao komade mese optužba koja odlučuje spor.

PS

Vjerujem da ćete prepoznati da ne optužujem sve ateiste da promatraju svijet na opisani način, nesumnjivo će se i različiti ateisti usprotiviti navedenome, ali postoji glasna skupina za koju izrečeno vrijedi - iako mnogi od pripadnike iste nisu u stanju izvesti sve implikacije pretpostavki koje podržavaju. Koristio sam izraz sekularist što inače ne radim, učinilo mi se prikladnim iz više razloga.

Izprotestantizirani vjernici će također imati svoje mišljenje o relikvijama, ali dokle god usmjeravaju štovanje na ono što je vrijedno štovanja... Uostalom, ovo očito nije post o relikvijama.

Za one koji nisu pročitali, Džeba daje svoj chestertonianski uvid u kontroverzu Svetac pomiritelj uznemirio duhove. Na ovome blogu vidi ranije postove; Katekizam za Nove Ateiste, Idolatrija i Ateizam, Mislite li da materija misli?,  Arthur Eddington - objašnjava li znanost naše misli?, Je li religija za slabe?, Što je čovjek?, Scientia ad Absurdum, Scijentizam i moral, Usmjerenost na drugi svijet – C.S. Lewis; kategorije katolički život, novi ateizam, scijentizam, sekularizam itd.

o krštenju... neinspiriran za ilustraciju