Bruce G Charlton, raspravljajući o
evolucijskim objašnjenjima neprilagođenosti modernog čovjeka,
prisjetio se nekih stvari koje su ga usmjerile prema vjeri. Same po
sebi nisu ga dovele do kršćanstva, ali su mu ukazale na potrebu za
religijom ukoliko želimo barem donekle održivo društvo. U postu
The maladaptiveness of modern Man - what led-up-to my becoming a Christian, nabraja;
- Nepoštenost u znanosti (i javnom diskursu). Sve osim potpune iskrenosti o svemu činilo se očito pogrešnim, a nepoštenost se očito povećavala – jedine prihvatljive sekularne kritike su se činile udaljenim, apstraktnim i neučinkovitim.
- Subfertilitet. Činjenica da su sva moderna društva na svijetu nedovoljno fertilna i na putu (samo)izabranog izumiranja imala je veliki utjecaj na mene. Činjenica da je religija jedini učinkoviti lijek protiv samoubojstva sterilnošću činila mi se jako impresivnom. Još uvijek je tako.
- Djeca. Povezano s nedovoljnim fertilitetom; ponekad bih shvatio da se razgovor o imanju djece vodi na šokantan, odbojan i potpuno pogrešan način; Ponekad bih raspravljao o tim stvarima kao da su djeca samo dio "životnog stila" – nešto na što se gleda kao na obično sredstvo za ostvarenje cilja, bilo da se radi o povećanju ili umanjenju vlastitog osjećaja sreće i ispunjenja; bilo da se radi o potencijalnim rizicima i pogodnostima.
- Ljudska postignuća. Charles Murray u svojoj knjizi predlaže da se bez snažnog vjerovanja u transcendentalne vrijednosti (Istinu, Ljepotu, Vrlinu) koje održava religija – većina najvećih postignuća u ljudskoj povijesti ne bi ostvarila.
- Teške odluke. Primijetio sam da ljudi rijetko kad mogu donijeti teške odluke – odluke u kojima dobar dugoročni ishod zahtijeva kratkotrajnu patnju ili rizik; ili kad konačna pogodnost podrazumijeva značajne probleme i nedostatke koji bi doveli do kritika – iako znaju da su te odluke ispravne i nužne.
- Reći ne. Ovo je možda povezano s "teškim odlukama" – ali sjećam se brojnih situacija u kojima nisam mogao pronaći razlog da se nešto ne učini, ili da se osudi nešto, unatoč tome što sam znao da je pogrešno. Shvatio sam da bez religije, ne postoji temelj za principijelno djelovanje – rijetko kad sam vidio takvo djelovanju među svojim sekularnim poznanicima.
- Transhumanizam. Jedno vrijeme sam imao pozitivno mišljenje o transhumanizmu – bio sam uzbuđen mogučnošću uklanjanja ljudske patnje, starenja, produženja životnog vijeka itd. Onda sam shvatio da je logični zaključak mijenjanje čovjeka u nešto što se razlikuje od čovjeka; radi se o mišljenju da je bolje biti mrtav (ili nikada ne živjeti) nego patiti – a ipak patnja je sveprisutna i neizbježna – tako da je transhumanizam bio nalik kultu smrti. Što se djece pak tiče, transhumanizam me poticao da o obitelji razmišljam kao o čisto tehnološkom mehanizmu razmnožavanja koji se može (i vjerojatno treba) zamijeniti reproduktivnom tehnikom koja je učinkovitija i manje rizična, koju možemo bolje kontrolirati – znanstvenom i racionalnom.
Takvo promišljanje me
dovelo do praga religije...
