Stranice

nedjelja, 2. veljače 2020.

Autoritet, Lojalnost i obitelj – R. S.

Roger Scruton u poglavlju Autoritet i Lojalnost ([Authority and Allegiance]) knige The meaning of conservatism zapisuje;

Konzervatizam je obilježen upravo svojim odnosom prema civilinom društvu. Za razliku od onih sa suprotne strane spektra koji govore o "slobodi" i "društvenoj pravdi" (i kojima je jednostavno ukazati na neku utopijsku budućnost), konzervativcima su bliska tri koncepta; autoritet, lojalnost i tradicija.

Danas smo navikli promatrati sve odnose u društvu kao ugovorne. Tvrdi se da je čitav društveni poredak rezultat ugovora, ali to je stav prema kojem su konzervativci izrazito sumnjičavi. Kao prvo, takvo razmišljanje samo po sebi već pretpostavlja da postoji određeni društveni poredak jer inače ne postoji niti ideja pojedinca koji je u stanju ponuditi takvu stvar.

Thomas Hobbes je zapisao da ne može postojati "obveza ikojeg čovjeka koja nije rezultat njegova vlastita čina". Ipak, primjer obitelji nam jednostavno pokazuje što je problematično s time; takvo razmišljanje bi značilo da je dijete u jednom trenutku potajno sklopilo ugovor s roditeljima prema kojime će ga oni hraniti i odgajati u zamjenu za kasniju skrb.

***
Scruton govoreći o "Autoritetu i Obitelji" kasnije zapisuje;

Okrenimo se privatnoj sferi. Uzmimo u obzir obitelj. Već sam rekao da bi bilo apsurdno razmišljati o obiteljskim vezama kao ugovornim, ili obiteljskim obvezama kao nečemu što je nastalo slobodnim napuštanjema autonomije, ili čak nekoj tihoj pogodbi koja je osvještena u nekoj kasnijoj fazi. Čak i kao metafora, jezik ugovora ne uspijeva se ovdje povezati s činjenicama. Upravo su zbog toga eskremni individualisti – oni koji ne vide nikakvu vrijednost u bilo kojem uređenju koje u konačnici nije rezultata svjesnog izbora – počeli napadati obitelj, krivovore ideju njene "nepotrebnosti", objavljuju rat protiv nje kao oblika "patrijarhalnog" ugnjetavanja, nešto od čega je potrebno osloboditi žene i djecu kako bi mogli uživati vlastitu slobodu i ispunjenje.

Takva "radikalna kritika" imala bi nekog opravdanja kada bi se radilo o slučajnosti da ljudska bića odrastaju voljeći, trebajući i oviseći o drugima; kada bi bila slučajnost što su djeca povezana sa svojim roditeljima i roditelji sa svojom djecom neumoljivom vezom koja utječe na mogućnost kasnijeg užitka i boli; kada bi bila slučajnost što je obiteljski život i danas (osim u slučaju manjine) sličan kao što je i bio. Konzervativci će biti skeptični prema takvim kritikama. Njihovi rijetki pokušaji da izraze istinu o svijetu će vjerojatno biti utemeljeni na opservacijama, i iskazivati će nevjericu u trenutnu promjenjivost ljudske prirode. Prepoznati će da navedene činjenicu nisu slučajne, i da su obiteljske veze "razrješive" samo u onoj mjeri u kojoj su i užitak, poduzetnost, ljubav, bol, strast i lojalnost "razrješivi "- drugim riječima, samo u slučaju one manjine koja se može uvjeriti (iz kojeg god razloga) da se odrekne tih stvari.

Obitelj je stoga mala društvena jedinica koja dijeli sa civilnim društvom svojstvo da nije-ugovorna, da nastaje (i za roditelje i za djecu) ne kao izbor nego kao prirodna nužnost; I (da se vratimo analogiji), očito je da veze koje povezuju građanina s društvom nisu dobrovoljne nego su vrsta prirodnog odnosa. [...] Osim toga, nije li naivno misliti da ja mogu sada, u srednjoj dobi, ukorijenjen u svom jeziku, kulturi i povijesti, odjednom sve preokrenuti i smatrati da sam englez samo slučajno, da sam u svakom trenutku slobodan promijeniti se? Ako otiđem negdje, moja engleskost će me pratiti, baš kao i moje povezanosti s obitelji, jezikom, životom i sobom.

Analogija s obitelji je korisna da shvatimo ulogu autoriteta u politici. Jasno je da u ime djeteta mora djelovati roditeljska moć: sama ljubav će im dati tu moć, roditelji ne mogu izbjeći djelovati po toj moći baš kao što niti zapovjednik ne prestaje zapovijedati svojim trupama ako im da odmor.

***

Scruton spominje obiteljsku vezu kao analogiju veza u društvu da bi pokazao pogrešnost promatranja svih odnosa u društvu kao "ugovornih". Roditelji imaju odgovornost skrbiti o djeci, i ona imaju odgovornost prema njima – radi se o poštovanju, časti, pijetetu a ne slobodnom djelovanju. Ta veza je transcendentna, izvan je sfere individualnih odluka.

Suprotno toga imati nepoštovanje [impiety]. Nepoštovanje je odbijanje prepoznavanja kao legitimnih obveza koje nisu nastale pristankom ili izborom.
Završava poglavlje;

"Konzervativci vjeruju u uređenja koja su poznata i isprobana, i žele ih prožeti svim potrebnim autoritetom kako bi tvorila prihvaćenu i objektivnu javnu sferu. Upravo iz toga proizlazi njihovo poštovanje prema tradiciji i običajima, a ne iz bilo kojeg cilja – kao što je sloboda – prema kojemu se te prakse smatraju sredstvima."