Benediktinac Augustine Wetta u svojoj knjizi "Pray. Think. Act.: Make Better Decisions with the Desert Fathers" prenosi priču pustinjskih otaca;
Mladi redovnik upitao je starješinu, "Oče, vraćam se ovdje [ispovijediti grijehe] dan za danom, zašto se uopće trudim kada još uvijek činim iste grijehe? Potpuno sam nečist."
U sobi su se nalazile dvije posude za ulje, stari redovnik mu je rekao; "Prije nego što napustiš sve, idi isprazni ljevu posudu, očisti je i napuni ponovno uljem."
Učinio je kako mu je rečeno.
"Promjenio sam mišljenje, ponovno je isprazni i očisti."
Mladi redovnik je opet poslušao.
Promjenio je svoje mišljenje još nekoliko puta, i svakoga puta, mladi redovnik je očistio posudu i ponovno je napunio uljem.
"Sada," reće mu starac, "donosi mi obje posude. Koja je čišća?"
Nastavno na priču, Wetta dodaje;
Svaki ovisnik će vam reći da jedna loša odluka dovodi do sljedeće. Ako nekako ne prekinete krug, izgraditi ćete svijet u koji samo ohrabruje samo-destruktivno ponašanje. Koliko god se trudili, čini se da ništa ne uspijeva, i u konačnici, postajete preumorni da bi uopće marili.
U redovničkim krugovima tu iscprljenost nazivamo "podnevni vrag". Redovnik kaže sam sebi (u podnevno vrijeme, kada je vruće, a posao je dosadan) "Molim se, nisam nikoga ubio. Zapravo sam dobar tip; a tako je teško boriti se protiv ovog ili onog poroka? Zašto to činiti?!
Pustinjski oci su imali naziv za ovo, zvali su je acedia – "slabost" na grčkom [duhovna ljenost, klonulost]. Kako bi to preduhitrio, Sv. Benedikt je inzistirao da redovnici daju poseban zavjet da se nikada neće prestati kajati. Taj zavjet nazivamo conversatio morum, "promjena smjera". Samo stalna konverzija vas može spriječiti da upadnete u oblik mediokriteta.
Razmišljate o tome ovako; dijete može reći, Zašto da perem zube? Ionako ću ih uskoro zaprljati hranom". Ali svi znaju da ukoliko redovno ne perete zube, doći će do propadanja. Isto vrijedi za dušu, Redovna ispovijed ispire grijehe, ako dopustiti da se loše odluke naberu, trulež poroka će zavladati i naći ćete se u velikom problemu, jer porok je temelj loših odluka; zamagljuje um i usmjerava dušu prema odlukama koje nisu u njenom najboljem interesu.
PS
Čuo sam citiranu priču u jednom Wettinom predavanju, nisam je tada shvatio, a moram priznati da mi niti sada ne djeluje kao posebno dobra ilustracija, jednostavno nisam navikao na posude za ulje, ali možemo shvatiti što želi reći.
Jedan povezani ranije objavljeni post; Osam kćeri pohote
PPS
Ne sjećam se točno gdje sam prvi put čuo priču, ali u ovom razgovoru (yt; SJR - "JOMO (Joy of Missing Out)" - Fr. Augustine Wetta & Peter Karutz - 12/5/2020), uz temu ispovijedi ponavlja tu priču (20:20).
Nešto kasnije u razgovoru spominje još jednu priču pustinjskih otaca (22:30)
Redovnik je upitao starješinu; "Što da učinim ako padnem u gijeh?"
"Ustani", odgovori starješina.
"Ali što ako opet upadnem u grijeh?"
"Ustani još jednom", odgovori.
"Što ako nastavim s padovima?"
"Ustani opet i opet, nikada ne znaš kada će doći smrt po tebe, možda ti se posreći."
Kasnije se nastavljaju na izjavu košarkaša Jordana, koji je ustvrdio da nisu toliko bitni uspjesi, koliko dizanje nakon neuspjeha; Ipak, radi se o Jordanu, uspješnom sportašu koji je nakon svakog treninga ostajao još vježbati da bi usavršio vještinu.
Wetta dodaje da je slično u duhovnom životu, svi smo svjesni da ne možete biti dobar košarkaš bez vježbe, ali kada govorimo o molitvi, često možete čuti; "ne molim se jer nemam rezultate"; Ali isto tako ne biste imali nikakve koristi ni od košarke ako je ne trenirate. Ako ne trenirate molitvu, ako ne trenirate svoju vjeru, nije ni čudo da nemate koristi. Ljudi očekuju da će odmah biti vrhunski u njoj, za molitvu je potrebna vježba baš kao i za bilo koju drugu aktivnost. Možda ponekad doživite milost i poseban trenutak, ali poput svih drugih aktivnosti, potreban je znoj i trud.
Kasnije još razrađuju metaforu (ne biste stavljali u igru nekoga tko nije trenirao tjednima, gledati utakmicu-misu na ekranima nije isto kao igrati je, itd.)
