... Hule na nešto što ne poznaju. Kršćanska religija ima dva stanovišta. Koliko je važno da ih ljudi poznaju, toliko je opasno ako ih ne poznaju; i jednako je djelo Božjeg milosrđa što je dalo oznake za jedno i drugo.
A ipak nalaze razloga da zaključe kako jedna od ovih oznaka ne postoji, i to ona koja bi im pomogla da dođu do druge. Mudraci koji su rekli da ima samo jedan Bog bili su progonjeni; Židove su omrznuli, a kršćane još više. Oni su prirodnom spoznajom uvidjeli da, ako postoji na zemlji neka istinita religija, tok svega događanja mora težiti njoj kao prema svome središtu.
Cilj toga svega događanja mora biti da se religija ustanovi i uzvisi. Ljudski osjećaju moraju biti u skladu s njezinom naukom. Ona najzad mora biti do te mjere i predmetom i središtem prema kojem sve smjera, da onaj tko joj bude spoznao načela mogne obrazložiti i cjelokupnu narav čovječju u posebnom i cjelokupni tok svijeta uopće.
I na ovoj osnovi nalaze oni priliku da hule na kršćansku religiju, jer je slabo poznaju. Zamišljaju da se ona sastoji naprosto u tome da se klanjamo jednom Bogu koga se smatra velikim, moćnim i vječnim. A to je upravo deizam koji je gotovo isto tako daleko od kršćanske religije kao i ateizam koji joj je posve protivan. Odatle zaključuju da ova religija nije istinita, jer ne vidi kako sve ide prema ustanovljenju ove činjenice, da se naime Bog ne očituje ljudima u svojoj očiglednosti, kao što bi to mogao.
Ali neka zaključuju protiv deizama što hoće, neće odatle izvesti ništa protiv kršćanske religije, jer je njezin sadržaj tajna Otkupitelja koji je u sebi ujedinio dvije naravi, čovječju i božansku, i tako ljude izbavio od pokvarenosti grijeha da ih u svojoj božanskoj osobi pomiri s Bogom.
Ona dakle uči ljude ovim dvijema istinama: Postoji Bog koga ljudi mogu doseći, postoji i pokvarenost u naravi koja ih čini toga nedostojnim. Jednako je važno da ljudi spoznaju jedno i drugo, a jednako je opasno ako čovjek spozna Boga a ne spozna svoju bijedu, i ako spozna svoju bijedu a ne spozna Otkupitelja koji ga od nje može izliječiti. Jednostrana je spoznaja uzrok ili oholost u filozofa koji su spoznali Boga ali ne svoju bijedu, ili očaj u ateista koji spoznaju svoju bijedu ali ne Otkupitelja.
I tako, kao što je na isti način nužno da čovjek spozna oba ova gledišta, tako je od strane Božje bila potrebna milost što nam je omogućio da ih spoznajemo. Kršćanska religija to čini i u tome se ona sastoji.
Ispitajte u vezi s time red svijeta i pogledajte, ne teži li sve prema utvrđenju dvaju glavnih gledišta ove religije: Isus Krist je cilj svega i središte kojem sve stremi. Tko njega spozna, otkrio je razlog svemu.
I zbog toga nije mi ovdje nakana dokazivati prirodnim razlozima ni opstanak Božji, ni sv Trojstvo, ni besmrtnost duše, niti išta slično; ne samo zato što se ne bih osjećao jakim da pronađem u prirodi nešto čime bih uvjerio okorjele ateiste, već i stoga što je ovakva spoznaja bez Isusa Krista nekorisna i jalova. Kada bi čovjek bio uvjeren da su razmjeri brojeva nestvarne i vječne istine, zavisne o jednoj prvoj istini u kojoj one opstoje, a koja se zove Bog, ne bih smatrao da je mnogo uznapredovao u stvari svog spasenja.
Kršćanski Bog ne svodi se na jednog Boga koji je naprosto tvorac geometrijskih istina i poretka elemenata, tako misle pogani i epikurejci. Nije on opet ni takav Bog koji providnošću svojom prati život i imetak čovječji da bi darovao sretan niz godina onima koji mu se klanjaju, takav je Bog Židova. Naprotiv, Bog Abrahamov, Bog Izakova, Bog Jakovljev, Bog krščana, Bog je ljubavi i utjehe, Bog koji ispunja dušu i srce oni koji su njegovi, Bog koji im daje da u svojoj nutrini osjete svoju bijedu i beskrajno njegovo milosrđe; koji se sjednjuju s njima na dnu njihove duše; koji ispunja dušu skromnošću, veseljem, pouzdanjem, ljubavlju; koji ih čini nesposobnim za ikakav drugi cilj osim za njega.
Svi koji Boga traže izvan Isusa Krista, i koji se zaustavljaju na prirodi, ili ne nalaze nikakve spoznaje koja bi ih zadovoljila, ili uspiju sami sebi stvoriti način kako spoznati Boga i služiti mu bez posrednika. Ali time padaju ili u ateizam ili u deizam, od kojih kršćanska religija gotovo jednako zazire.
Bez Isusa Krsta svijet ne bi mogao opstojati; jer bi trebalo ili da bude razoren, ili da se prometne u pakao.
Kad bi svijet postojao da pouči čovjeka o Bogu, njegovo bi božanstvo sa svih strana neosporivo blistalo; ali, budući da on postoji samo po Isusu Kristu i za Isusa Krista, te da bi ljude poučio kako su pokvareni i kako će se otkupiti, sve u njemu pokazuje dokaze ovih dviju istina.
Ono što se u njemu pojavljuje nije znak ni potpunog isključenja, ni očite prisutnosti božanstva, već jednog Boga koji se skriva. Sve nosi taj značaj. [...]
Pascal, Pensées(555)
