O okladi – Pascal, Pensées

Naša je duša bačena u tijelo gdje nalazi broj, vrijeme, dimenzije. Ona o tome umuje i naziva to prirodom, nuždom, i u drugo ne može vjerovati.

Jedinica dodana beskonačnosti nimalo je ne uvećava, jednako kao što ni stopa dodana nekoj beskrajnoj mjeri. Konačno se poništava u prisutnosti beskonačnog, te postaje čisto ništa. Tako naš duh pred Bogom, tako i naša pravda pred božanskom pravdom. Između naše i božanske pravde nerazmjer nije tako velik kao između jedinice i beskonačnosti.

Božja pravda mora biti golema kao njegovo milosrđe.

Međutim, pravda prema odbačenima manje je strašna i mora nas manje prestraviti nego milosrđe prema izabranima.

Spoznajemo da postoji beskonačnost, a da ne poznamo njezinu narav. Budući da znamo da nije istina da su brojevi konačni, istina je dakle da postoji beskonačnost u broju. Ali ne znamo što je ona; ne može biti paran, ne može biti neparan. Jer, dodaješ li jedinicu, on ne mijenja nimalo narav. Pa ipak je to broj, a svaki broj je paran ili neparan (to se odnosi na svaki konačni broj). Tako se može dobro spoznati da postoji jedan Bog, a da ne znamo što je on.

Zar ne postoji jedna supstancijalna istina, kad vidimo tolike stvari koje nisu sama istina?

Spoznajemo dakle opstanak i narav konačnog, jer smo mi sami ograničeni i prostorni kao i ono. Spoznajemo postojanje beskonačnog, a ne poznajemo njegovu narav, jer je prostorno kao mi, ali mu granice nisu jednake našima. Ali mi ne spoznajemo postojanje ni narav Božju, jer on nije prostorna i nema granica.

Njegovo postojanje spoznajemo vjerom, njegovu ćemo narav spoznati u slavi.

Ali ja sam već pokazao da možemo pravo spoznati postojanje neke stvari, a da ne spoznamo njezinu narav.

Govorimo sada u svjetlu razuma.

Ako postoji Bog, beskrajno je neshvatljiv, jer nemajući ni dijelova ni granica, on nema nikakva afiniteta prema nama. Nismo dakle kadri spoznati niti što je, niti je li je. Ako je to tako, tko će se poduhvatiti da riješi ovo pitanje? Ne mi, koji nemamo afiniteta prema Njemu.

Tko će dakle prekoriti kršćane što ne mogu objasniti svoje vjerovanje kad oni ispovijedaju vjeru koju ne mogu objasniti? Izlažući vjeru svijetu, oni izjavljuju da je ona ludost, stultitiam [I Kor 1,21, da ludošću propovijedanja spasi one koji vjeruju], a vi se pri tom žalite zato što je ne dokazuju!

Kad bi dokazivali, ne bi održali riječ: zato upravo ne što ne posjeduju dokaza, oni nisu lišeni smisla.

"Da! Ali ako to ispričava one koji takvu religiju nude i ako ih to lišava prijekora što je iznose bez objašnjenja, nema ipak isprike za one koji je primaju" – Ispitajmo i tu primjedbu i kažimo: "Ili Bog postoji, ili ne postoji" Kojoj ćemo se strani prikloniti? Razum u tome ne može ništa odlučiti: beskrajan kaos nas razdvaja. Igra se igra na kraju ove beskonačne udaljenosti gdje ćemo dobiti rezultat, baš kao da igramo pismo-glava. O što se vi kladite? Po razumu, ne možemo učiniti ni jedno ni drugo. Po razumu, ne možete braniti ni jedno od dvoga.

Ne krivite dakle zbog neispravnosti one koji su izabrali, jer vi o tome ne znate ništa. "Ne! Ali ja bih prekorio njih ne zato što su nešto izabrali, već zato što su uopće izabrali. Jer, iako slično griješe onaj koji dobije jedno kao i onaj drugi, ipak obojica griješe: pravo bi bilo da se uopće ne klade."

Da! Ali treba se kladiti. To nije dobrovoljno, i onako ste već u tome. Što ćete dakle uzeti? Pogledajmo. Budući da treba birati, pogledajmo što vas najmanje zanima. Dvoje možete izgubiti: istinu i dobro. A dvoje možete založiti: svoj razum i svoju volju, svoju spoznaju i svoje blaženstvo. Vaša narav mora izbjeći dvoje: zabludu i bijedu. Vaš razum nije više povrijeđen ako izabire radije jedno nego drugo, jer nužno mora birati. Jedno smo pitanje razjasnili. A vaše blaženstvo? Odvagnimo dobitak i gubitak. Procijenimo ova dva slučaja: dobijete li, dobili ste sve. Izgubite li, ne gubite ništa. Kladite se dakle da jeste, bez oklijevanja.

"To je divno" Da, treba se kladiti. Ali možda se kladimo previše."- Pogledajmo. Budući da je jednak izgled za dobitak i za gubitak, mogli biste se kladiti i onda kad biste mogli dobiti samo dva života na jedan. Ali ako možete tri steći, treba igrati (jer nužno morate igrati). Ta, bili biste nerazboriti, kad ste prisiljeni igrati, da se ne odvažite za tri života na igru gdje je jednak izgled gubitka i dobitka. Ali, postoji vječnost života i sreće. Ako je to tako, i kad bi bilo bezbroj izgleda od kojih bi samo jedan bio za vas, još i tad biste imali razloga da se kladite o jedan za dva, i besmisleno biste postupali, ukoliko ste primorani igrati, kad biste odbili da igrate jedan život prema tri u igri gdje među bezbrojnim izgledima ima jedan za vas, ako se može dobiti beskonačnost beskrajno sretna života.

Ali ovdje se može dobiti beskonačnost beskrajno sretna života, samo jedan izgled da se dobije prema ograničnu broju izgleda da se izgubi, i ono što igrate ogranično je. Ni govora o okladi: posvuda gdje je beskonačnost i gdje nema beskonačnih izgleda da se gubi protiv izgleda da se dobije, nema oklijevanje, treba sve dati. Stoga, kad smo prisiljeni igrati, moramo se odreći razuma da bismo očuvali život, radije nego da ga izlažemo opasnosti zbog beskonačna dobitka koji se može jednako lako dogoditi koliko i gubitak ništavila.

Jer nekorisno je govoriti da nije sigurno hoćemo li dobiti, a da je sigurno da stavljamo na kocku. I da beskrajna udaljenost- što je između izvjesnosti činjenice da se izlažemo neizvjesnosti onoga što ćemo dobiti – izjednačuje ograničeno dobro, koje sigurno izlažemo, s neograničenim koje je neizvjesno.

Nije tako. Svaki se igrač izlaže s izvjesnošću zato da bi dobio s neizvjesnošću. A ipak s izvjesnošću stavlja na kocku da bi neizvjesno stekao nešto ograničeno, a da time ne griješi protiv razuma. Ne postoji beskrajan udaljenost između izvjesnosti onoga čemu se izlažemo i neizvjesnost dobitka. To nije točno. Postoji, doduše, beskonačnost između izvjesnosti dobitka i izvjesnosti gubitka. Ali je neizvjesnost dobitka u razmjeru s izvjesnošću onoga što stavljamo na kocku, prema razmjeru izgleda dobitka i izgleda gubitka. Odatle slijedi, ako su izgledi s jedne strane i s druge strane jednaki, da se partija igra jednako prema jednakom. A tada je sigurnost našeg ulaganja sebe jednaka nesigurnosti dobitka: među njima udaljnost nije ni izdaleka beskonačna. I tako je naš prijedlog beskonačno jak, kad nešto ograničeno stavljamo na kocku u igri gdje je jednak izgled dobitka i gubitka, i kad možemo dobiti beskonačno. To se može dokazati. I ako su ljudi kadri shvatiti poneku istinu, onda mogu shvatiti ovu.

"Priznajem to i potvrđujem. Ali, zar nema nikakva načina da se progleda u tajnu igre?" - Ima sv. Pismo, i ostalo itd – "Da! Ali meni su ruke u lancima, a usta su mi zanijemila. Prisiljavaju me da se kladim, nisam slobodan. Ne puštaju me, i tako sam stvoren da ne mogu vjerovati. Što biste da učinim?"

Istina je, Ali uvidite bar svoju nemoć da vjerujete, jer vas na to nagodi razum, a ipako to ne možete. Trsite se dakle, ne da se osvjedočite umnažajući broj dokaza Božjeg opstanka, već umanjujući svoje strasti. Želite poći prema vjeri, a ne znate kuda? Želite ozdraviti od nevjerovanja pa mu tražite lijeka? Naučite se od onih koji su bili u lancima kao i vi, a koji bi se sada kladili o sve svoje blago. To su ljudi koji poznaju put kojim biste vi htjeli krenuti, i koji su ozdravili od bolesti od koji biste i vi htjeli ozdraviti. Činite onako kako su oni počeli: radili su sve kao da već vjeruju, uzimali su blagoslovljenu vodu, davali su da se služe mise itd. Pa i to će vas prirodno dovesti do vjerovanja i otupjeti vašu oštrinu. "Ali to je ono čega se bojim" A zašto? Što možete izgubiti?

Ali da bi vam se pokazalo da taj put tamo vodi, znajte da će to umanjiti strasti koje su vam velika zapreka.

Konac ovog razlaganja – Kakvo će vam se zlo dogoditi ako se na to odlučite? Bit ćete vjeran, čestit, skroman, zahvalan, blagotvoran, iskren, pravi prijatelj. Doduše, nećete se utapati u kružnim zabavima, u slavi, u užicima. Ali zar vam se preostaje drugih? Velim vam, u ovom ćete ih životu steći. I pri svakom koraku na tom putu osjetiti ćete toliku stalnost dobitka i toliko ništavilo onoga što stavljate na kocku, te ćete na kraju priznati da ste se okladili o nešto sigurno, beskonačno, a da za to niste ništa dali.

- "Oh, to me razlaganje zanosi, oduševljava, itd."

Ako vam se ovo razlaganje sviđa i čini vam se snažnim, znajte da dolazi od čovjeka koji je prije i poslije pao na koljena da se pomoli pred ovim beskonačnim i nesastojnim Bićem komu on podvrgava sve svoje biće. Neka mu se podloži i vaše biće radi vašeg vlastitiog dobra i radi njegove slave. Pa nek se tako složi snaga s tom podložnoću.

PS

Okladu o kojoj govori Pascal, tzv. "Pascalova oklada" je nešto što se često krivo predstavlja. (Možete stavljati naglasak na određene dijelove, ali ne radi se o argumentu za Božju opstojnost.)

Osim toga, često ju predstavljaju van ikakvog konteksta, u ogoljenom obliku. Kao nešto što je u jednom trenutku Pascal osmislio nevezano uz vlastiti život, iskustva ili ikakva istraživanja. Kao nešto što bi navodno trebalo samo po sebi uvjeriti najskeptičnijeg sugovornika neovisno o njegovom odgoju i okolnostima.

Ipak, Pascal je argumentirao i branio vjeru, kritizirao je islamski nauk, židovsko odbacivanje Krista koji je prorokovan, poganska vjerovanja, nevjerništvo; govorio je o čudima, Evanđelju, kredibilnosti apostola, ispunjenju proroštva itd. (U citiranom tekstu o okladi spominje spomenuto - "Ima sv. Pismo, i ostalo itd", suptilno se poziva i na neke druge argumente za Božju opstojnost itd.) Jedan je od prvih matematičara koji su razvijali teoriju vjerojatnosti i teoriju igara itd. Kada uzmete u obzir njegov privatni život, ljude koje ima na umu prilikom raspravljanja, vlastita iskustva, (vatreno) obraćenje, sve ostalo što je napisao, očito je da većina prigovore njegovoj okladi nema opravdanje – kada ga shvatite ispravno.

Više govori o načinu života (strategiji u terminima teorije igara) nego o rezultatu. Odnosno, ne radi se samo o tome da se kladite na konačni rezultat nakon smrti, nego na rezultat tokom života (kako bi prepoznali Božje djelovanje). Ne naglašava argument jer to nije nešto što bi razrješilo nečiju dilemu, nego poziva takvu osobu da počne djelovati, da živi kao vjernik, otiđe u crkvu, koristi svetu vodu itd. , sve sve to će "vas prirodno dovesti do vjerovanja". Ako tako živite, razviti ćete vrline. Možda ćete izgubiti određene ovosvjetovne užitke, ali ubrzo ćete osjetiti "toliku stalnost dobitka i toliko ništavilo onoga što stavljate na kocku, te ćete na kraju priznati da ste se okladili o nešto sigurno, beskonačno, a da za to niste ništa dali."

---

Odnosno, ne radi se o tome da ćete se (zbog navedenog razmišljanja) odmah obratiti, nego da ćete krenuti putem obraćenja. (Zamislite da uvjeravate nekog tko pati od bolesti da počne uzimati određenu terapiju; Ili uvjeravate nekoga da se počne baviti nekim sportom, ili počne gledati neku seriju, nauči neku vještinu, ili studira neko područje; poanta nije da ćete ga odmah uvjeriti nego da će uključivanjem u te aktivnosti – treniranjem, gledanjem, vježbanjem, proučavanjem– shvatiti dobro koje mu preporučate.)

Zamislite da vam je savjetovao različite prakse (san, meditaciju, šetnje itd.) i tečajeve (zahtjevne, skupe, prekooceanske, možda i višedesetljetnu edukaciju) koji bi vas doveli do bolje poslovne pozicije, imali bi bolji financijski uspjeh i ugled, mnogi bi ga odmah poslušali, spremni su toliko toga učiniti za posao i karijeru, za ugled; ali za vjeru – koja donosi nemjerljivo više blagoslova - nisu spremni ništa činiti.

---

Pascalova razmišljanja prenosim iz Mediteranova izdanja, pojedini prijevodi mi djeluju malo konfuzno, pa sam na par mjesta uredio tekst koristeći engleski prijevod kojeg možete pronaći ovdje.

PPS

Mnogi su kritični prema okladi – daju prigovore sažetom predstavljanju oklade; ali spomenimo jednog drugog genijalnog matematičara, Von Neumanna, koji se navodno na nju referencirao. Von Neumann se "obratio" u mladosti zbog sklapanja braka, poznanici su ga opisivali kao agnostika, no nakon što je smrtno obolio zatražio je posljednje sakramente od svećenika s kojim je dijelio ljubav prema klasičnim jezicima i kulturi, i s kojim je vodio više razgovora tijekom posljednjih mjeseci. Jednom prilikom Von Neumann izrecitirao je posjetiocu, u latinskom originalu;

Dies Irae	Dan Gnjeva
Iudex ergo cum sedebit Quidquid latet, apparebit Nil inultum remanebit	Kada Sudac sudit stane, Sve će tajne biti znane, Sve grehote pokarane.
Quid sum miser tunc dicturus? Quem patronum rogaturus, Cum vix iustus sit securus?	Što ću jadan tada zborit? Komu ću se zagovorit Gdje i dobre strah će morit?

Von Neumann je majci priznao da vjerojatno postoji Bog jer to objašnjava više, nego da ne postoji, ali neki odbacuju njegovo obraćenje pred kraj života jer je tada bio u strahu od smrti. (Nisu mi nikada jasna odbacivanja takvih obraćenja. Jasno mi je da netko može sumnjati u iskrenost obraćenja i kajanje – primjerice u slučaju nekih zločinaca koji ne pokušavaju nikako nadoknaditi učinjeno, ali ovdje se radilo o nečemu drugome.) Ne ulazim u Von Neumannovu religioznost i njegovu zabrinutost oko primjena njegovih znanstvenih otkrića i vlastitu sudbinu jer o tome nemam informacija, ne znam što se tada promijenilo u njegovom životu, je li stavio naglasak samo na rezultate oklade, ili je u praksi posljednje dana proživio kako savjetuje Pascal.

Koja god da je istina o tome, "Dies Irae" koju citira i koju je očito primio srcu, podsjeća nas na onaj "rezultat" kojeg ćemo vidjeti nakon smrti. U konačnici, kako god protumačili doseg ovog Pascalova razmišljanja, on općenito jest zabrinut sudbinom koja nas čeka poslije smrti.