Čovjek bez vjere ne može spoznati pravo dobro, ni pravdu.
Svi ljudi bez razlike traže sreću. Ma koliko različita bila sredstva, svi oni teže ovome cilju. Ono što jedne navodi da idu u rat, a druge da ga izbjegavaju, jest ta ista želja u jednima i u drugima, samo što su različita gledišta. Volja ne čini nikada ni najmanjeg koraka ako ne prema ovomu cilju. To je pobuda za sve djelatnosti svih ljudi, pa i oni koji su se naumili objesiti se.
Pa ipak, već od davnine nitko nikada bez vjere nije dosegao tu točku koju svi bez prestanka imaju na oku. Svi jadikuju: vladari i podanici, plemići i pučani, starci i mladići, jaki i slabi, učeni i budale, zdravi i bolesni. Svi iz svih krajeva, iz svih vremena, svake dobi i sa svakog položaja.
Tako dugo, trajno i jednoliko iskustvo zaista bi nas moralo uvjeriti u našu nemoć da dođemo do dobra vlastitim naporima. Ali primjer nas malo uči. On nije nikada savršeno isti da ne bi u njemu bilo neke istančane razlike. Stoga se nadamo da se naše očekivanje neće prevariti u ovoj prilici kao u drugoj. [...]
Što nam dakle dovikuje ova nezasitnost i nemoć u nama, ako ne da je davno u čovjeku bilo prave sreće, a sad mu je od nje preostao tek prazan znak i prazan trag? I uzalud ga pokušava ispuniti sa svim što ga okružuje tražeći pomoć od odsutnih stvari, kad mu je već ne pružaju one prisutne. Ali ni one nisu dorasle tome, jer taj beskrajni ponor može biti ispunjen samo beskrajnim i nepromjenjivim predmetom, a to je sam Bog.
Samo je on njegovo istinsko dobro. I čudnovato, otkako ga je napustio, nema ničeg u prirodi što nije bilo kadro zauzeti njegovo mjesto; zvijezde, nebo, zemlja, elementi, biline, kupus, poriluk, životinje, kukci, telad, zmije, groznica, kuga, rat, glad, poroci, preljub, rodoskvrnuće. Otkako je izgubio istinito dobro, sve mu se može jednako učiniti kao pravo dobro, pa čak i vlastito uništenje, iako je to u isti mah protivno Bogu, razumu i prirodi.
Jedni traže svoje dobro u vlasti, drugi u znatiželji, prema neobičnim stvarima u znanostima, treći opet u nasladama. Neki, a ti su mu se uistinu najviše približili, smatrali su da opće dobro za kojim svi ljudi čeznu, nužno ne smije biti nikakva pojedinačna stvar koju može posjedovati samo jedan čovjek, te da ovaka stvar više žalosti svog posjednika nedostatkom dijela kojeg nema, nego što ga vesli užitkom u onom što mu donosi. Oni su razumjeli da istinsko dobro mora biti takvo da ga mogu svi odjednom posjedovati, a da se pri tom ono ne umanji, niti da u drugome može potpaljivati zavist, i nitko ga ne bi mogao izgubiti protiv svoje volje. I njihov je razlog, budući da je ova želja čovjeku prirođena, i da je nužno u svima, jer je nemoguće ne imati je, iz čega zaključuju....
Pascal, Pensées (425)
PS
Prema fusnotama koje donosi Mediteranovo izdanje; Pascal se referencira na različite fenomene, primjerice na one narode čije su božanstva rasla u vrtovima, i smatrali su svetogrdnim čupati luk; na one koji preporučaju samoubojstvo itd.
Također, dodaje druga fusnota; "Pascal želi istaknuti da je univerzalnost jedan prazan oblik, sveopće dobro ne može biti u jednom običnom načelu razuma, treba da ono bude supstancijalno, treba da ono bude neko biće."
