Započnimo pričom;
Modernistički svećenik posjećuje Irski samostan pun "pobunjenih" redovnika koji odbijaju napustiti tradiciju odnosno Tradicionalnu Latinsku Misu i sva vjerovanja koja ona utjelovljuje.
Zastarjelo postupanje monaha izazvalo je pažnju vjernika iz cijeloga svijeta koji prevaljuju daleki put samo kako bi mogli prisustvovati Misi. Podrška koju primaju postaje neprihvatljiva jer se uskoro odvija međureligijski susret u Bangkoku kojim se zbližavaju kršćanstvo i budizam pa Rim šalje svog izaslanika, svećenika pristašu teologije oslobođenja, koji mora provesti odluke vatikanskog koncila i ugušiti "kontrarevoluciju".
Potrebno je zabraniti Latinsku Misu, kao i ostala vjerovanja redovnika; Individualna ispovijed je zabranjena, javne ispovijedi su norma- u njima čitava kongregacija zajednički prima odrješenje, svećenici ne nose klerička odijela, naučava se da Misa ima samo simboličku vrijednost, svi svećenici su predani ostvarivanju ideja teologije oslobođenja itd. (Unatoč modernističkim promjenama, zavjet poslušnosti za redovnike još uvijek vrijedi.)
***
Neku su možda prepoznali da se radi o radnji filma The Catholics iz 1973. godine koji se temelji na romanu Briana Moorea. Film se bavi određenim teološkim i liturgijskim raspravama (oko reforme).
Trailer filma možete pogledati ovdje (yt);
Film u cijelosti možete pogledati ovdje;
P. Kwasniewski ukratko predstavlja film u postu The Catholics” (1973): A Trad Film Ahead of Its Time, odnosno izlaganju na yt, (13min). Film nije veselo štivo, niti je kraj posebno pozitivan. U nastavku prenosim nekoliko njegovih razmišljanja i sažetaka;
U početnoj sceni vidimo "zabranjenu" Latinsku misu, sudjeluju vjernici iz cijeloga svijeta koji izražavaju svoju podršku. Svi pobožno slušaju misu osim jednog čovjeka koji sve to promatra iz daljine, modernistički svećenik Kinsella (glumi ga Martin Sheen) koji je poslan ugušiti tradiciju redovnika.
Prije no što je poslan na otok, imamo scenu razgovora s nadređenim;
O. general: Znate li što vas čeka tamo. Fanatični redovnici. Kakav se dijalog uopće može voditi s takvim ljudima?
Kinsella: Pa, imamo neke zajedničke stvari:O. general: Što, na primjer?
Kinsella: Pa, svećenici smo, i pripadnici smo istog monastičkog reda.
O.general: Pitam se li vjeruju li u to Opat?
Kinsella: Na što mislite:
O. General: U to da je Crkva danas poput rane Krščanske Crkve – revolucionarna! Taj Opat pripada Crkvi koju smo ostavili iza sebe.
Nakon što sleti na otok (trebao je prvo stići čamcem, ali mu nitko nije vjerovao da je svećenik pa ga nisu htjeli prevesti), Opat mu poželi dobrodošlicu, ali redovnici odluče biti izravniji jer su svjesni zašto je došao, otac Manus izjavljuje;
"Vidite, Bog je poslao svog sina na ovu zemlju i On je umro za nas. On je umro za naše grijehe. Vidite, to je smisao Mise. Hoću reći, radi se o tome – sjećanje Njegove smrti. I oduvijek je bila na latinskome jer latinski je jezik Crkve, a Crkva je opća. Hoću reći, čovjek može otići na misu bilo gdje na svijetu na misu i prisustvovati istoj Misi – latinskoj Misi, jedinoj Misi koja je ikada postojala – a činjenica da je na Latinskome, pa to je dio otajstva. Jer niste razgovarali sa svojim susjednom, pričate sa Svemogućim Bogom, Uglavnom to je ono što radimo već dva tisućljeća..."
Na sve to, Kinsella mu ništa ne odgovori, a Opat mistertiozno samo promrmlja "Kada bih barem ja bio tako uvjeren." (Očito, otac Manus je pogriješio u nekim detaljima.)
***
U jednoj kasnijoj sceni, otac Kevin se suprotstavlja Kinselli ta ga upita o svećenicima;
K: Svećenici u Rimu se više ne oblače kao svećenici?
Kinsella: Ne, samo u posebnim prilikama.
K: Vi ste jedna od onih "novih svećenika", zar ne? Revolucionara.
Kinsella: Jeste li zainteresirani za to?
K: Recite mi, je li istina da u Južnoj Americi neki svećenici ruše vlast?
Kinsella: Da, čine to.
K: Kako mogu raditi tako nešto?
Kinsella: Zašto ne? Zar se ne sjećate da su prvi kršćani bili revolucionari?
K: Kakve to veze ima sa spašavanjem duša za Boga?
K: Pogledajte ljude koji nam dolaze. Oni ne žele vašu socijalnu pravu. Oni žele staru Misu. Žele vjerovati u nešto. Nešto više od onoga što im ovaj svijet može ponuditi. Što im Vi nudite, oče?
Kinsella: Pa, možda bolji život, oče! Ne neka neostvariva obećanja.[pie in the sky.]
K: Ali vi ste svećenik. To nije Vaš posao, Oni žele da im otpustite njihove grijehe. Da ih krstite, vjenčate, pokopate. Da im pokažete da postoji Bog iznad njih, Bog koji brine o njima. Stari svećenici su to znali. Vi ne znate.
***
Unatoč svim promjenama (fikcionalnog) modernizma jedan stvar je zadržana - zahtijev poslušnosti, od redovnika se očekuje da budu "poslušni" nadređenim modernistima.
Neću toliko o filmu, nisam upoznat s autorom i njegovim namjerama, što je točno želio poručiti i koji su bili njegovi strahovi. U nastavku nekoliko izjava koje otkrivaju daljnju radnju filma.
Na kraju opat prihvaća odluku Rima, a u međuvremenu saznajemo i neke stvari o opatu i njegovoj vjeri. Sam kraj filma je dvosmislen što je bilo popularno za filmove tog vremena.
Cijela priča oko opatove vjere - posebno objašnjenje - mi ne djeluju posebno uvjerljivo, ali takav je scenarij. (Ideja svećenika ili redovnika koji se bori s vjerom nije nešto neobično ili tako rijetko, ali u ovoj priči mi djeluje preforsirano.)
Ipak, kada pogledamo u cjelini, ideja opata koji nema vjere jest u skladu s idejom filma jer to objašnjava zašto bi opat tradicionalna reda odmah popustio pred modernističkim pritiscima. (S obzirom da ionako nije imao vjere nije se ničega odrekao, nije se mogao odreći onoga čega nije niti imao.)
Neki hvale film, čak i neodređenosti u njemu, kompleksnost pitanja, navodno sjajnu glumu i borbu Opata, ali osobno nisam to tako doživio, možda nisam pažljivo gledao. U jednom trenutku sam shvatio da je ideja filma zanimljivija od samog filma pa sam pred kraj već izgubio interes. Ili mi se jednostavno nije svidio razvoj radnje. (Posljednja scena mi ne djeluje nimalo privlačnom.)
Pretpostavljam da bi mogli govoriti o nekim "kompleksnijim" fenomenima; U jednom trenutku imamo inzistiranje na vlastitoj savjesti (neodređeno koristeći taj pojam), koje obično ide u modernističku korist, ali ovdje ga upotrebljavaju tradicionalisti jer njihova savjest ih sprečava da odbace ono u što vjeruju. S druge pak strane, poslušnost koju vezujemo s tradicionalistima, ovdje se koristi protiv njih, odnosno u ime poslušnosti moraju prihvatiti različita modernistička uvjerenja.
(Iza svih tih pitanja se krije veća tema kojoj je potrebno ozbiljno pristupiti, koristeći te pojmove sa zajedničkim razumijevanjem i striktnom definicijom.)
Postoje i manji detalji kroz film koji upućuju na veće promjene, neke sam vjerojatno propustio, primjerice prikaz mnoštva knjiga koje čita Opat, nisam čitao naslove, ali pretpostavljam da su bitni. U jednoj sceni fokus je na raspelu (koji mi ne djeluje baš prikladnim pa me to možda navelo na suprotni zaključak od namjeravanog), a kasnije vidimo modernista i njegov križ. Modernistički svećenik nakon buđenja meditira, a nasuprot njega imamo redovnike koji se mole i pjevaju tradicionalnije pjesme itd. Zatim imamo ideju svećenika u civilnom odijelu kojeg ne prepoznaju kao svećenika itd.
Jednu značajnu ideju s kraja filma vrijedi istaknuti; Nakon što su odbacili vjerovanje da se nešto otajstveno događa na misi, Opat zaključuje(ili se pita?) "molitva je jedino čudo", pokušavamo se moliti, "Ako naše riječi postanu molitva, Bog će doći". Odnosno, pravo (i jedino) čudo je da se okupljamo na molitvi.
Možda sam ja krivo shvatio tu izjavu jer neki su u komentarima oduševljeni takvim razmišljanjem. Izgleda da modernist može pogledati film i doći do potpuno drugačijih zaključaka.
S jedne strane, takvo razmišljanje povezano je Opatovim osobnim previranjima, a s druge strane metaforički govori o promjenama između stare i nove Mise (u ovoj fikcionalnoj priči). U staroj Misi naglasak je na žrtvi, na Bogu, na sakramentu, okrenuti su Bogu, U novoj Misi naglasak je na zajedništvu, čudo je što smo okupljeni, okrenuti su narodu itd.
Ideja odbacivanja čuda je prisutno već duže vrijeme. Nekoć bi postojanje čuda bio jaki argument apologeta, a sada je nešto što on mora objašnjavati, odnosno opravdavati. Postoji ideja da su se čuda nekoć događala, danas se više ne događaju; Ili da su se događala samo ona čuda u Bibliji; ili da se nisu događala niti ta čuda nego je Uskrnuće jedino čudo; ili da se nije niti to dogodilo, itd.
Nisam pažljivo gledao pa sam vjerojatno propustio još niz referenci u filmu; čitava priča oko Irske i povijesti Crkve na tom području - stoljećima su katolici bili proganjani i ugnjetavani, bili su prisiljeni služiti misu u skrovitosti, u planinama, kao što je prikazano na početku filma. (Naizgled naglo napuštanje vjere je također poseban fenomen.) Sigurno sam propustio i različite reference u načinu na kojem služe staru Misu, detalje oko organizacije života redovnika itd.
***
Čega nema u filmu, a bitno je za promjene? Nema ništa o utjecaju permisivnosti u području spolnost odnosno utjecaju pohote. (Pohota dovodi do duhovnog sljepila.) Nisam upoznat s romanom i kontroverzama, pretpostaviti ću da je naglasak namjerno stavljen na striktno teološke i liturgijske teme jer bi ostalo bila prevelika distrakcija.
Naravno, kada govorimo o duhovnosti, ne možemo ignorirati utjecaj pohote (razvratnosti) i način na koji zamagljuje naš duhovni vid. Filozof Vallicella objašnjava navedeno u postu The Role of Concupiscence in the Decline of the Catholic Church, prenosim njegova razmišljanja opisno u nastavku;
Ta je činjenica oduvijek prepoznata među najznačajnijim misliocima poput Platona, Augustina i Pascala. (Pascal primjerice zapisuje da takva neprimjerena želja odvraća ljude od Boga i da za mnoge predstavlja glavnu prepreku).
Jedan irski filozof opisao je svoje iskustvo 1970-ih (vrijeme nastanka filma) na poznatom isusovačkom sveučilištu Fordhamu gdje su raspravljali je li prakticiranje sodomije kršenje celibata. Neki svećenici su smatrali da se celibat tiče samo bračnog čina, dok je sterilni odnos između muškaraca izuzet te zabrane. Još gore, ljudi koji su proveli vrijeme kao isusovački novaci u tom razdoblju, svjedoče da su se istospolni odnosi smatrali korisnim, čak i nužnim za svećenićku formaciju. Ponekad bi upravitelji inzisitrali da baš oni budu agenti takve "formacije".
Očito, ideja da sodomija ne krši celibat, pogotovo kada o tome raspravljaju zaređeni svećenici na navodno katoličkom sveučilištu pokazuje u kojem smjeru su krenule stvari.
Od klerika se zahtijeva savršena i trajna suzdržljivost poradi kraljevstva nebeskog, ona im olakšava da prionu uz Krista nepodijeljena srca, da se slobodno posvete služenju Kristu i čovječanstvu. Suzdržljivost je mentalna (kontrola misli), emocionalna (kontrola srca), osjetilno-apetitivna (kontrola pogleda, zajedno sa spolnom suzdržanošću). Oni koji su robovi svoje pohote ne mogu otkriti duhovne stvarnosti.
Očito, prakticiranje sodomije nije u skladu sa suzdržljivošću. Samo planiranje ili razmišljanje o takvom činu također nije u skladu sa suzdržljivošću, čak i ukoliko se takav čin nikada ne ostvari i ostane samo kao misao. ("A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu". Mt 5,28 Uobičajena interpretacija navedenog jest da sama prolazna želja nije grešna, ali ona to postaje kada je prihvatite i razrađujete u svojim mislima, planirate itd.)
Još jedan oblik "sterilnog odnosa" bi bila aktivnost sa različitim pomagalima, uključujući modernu robotiku, što navodno ne bi kršilo celibat. Još jedan oblik "sterilnog odnosa" jest masturbacija. (Sve to je, uz još neke gore stvari, službeno osuđeno.)
Među onima koji prihvaćaju nauk Crkve jasna je pogrešnost takvog razmišljanja o "sterilnim odnosima" i celibatu. Prema Vallicelli, tu zapravo i leži srž problema; takozvani svećenici ne prihvaćaju nauk Crkve. Možda nekoć jesu, ali sekularizirajući se, Neviđeni Red nestao je s njihova vidika.
Ili jasnije rečeno, Bog i duša i čitava soteriološka uloga Crkve postala je nestvarna za njih, ali nisu odlučili otići u svijet i pronaći si posao, nego su "reformirali" Crkvu na vlastitu iskvarenu sliku. Tu su se navikli na određeni život, imaju povlastice koje su im drage, ponekad čak i ugled u određenim krugovima. Postoji i organizacijska ljestvica po kojoj se možete penjati, moć i povlastice koje dobijete s time. Možda čak dobijete i crveni šešir!
Tako se "reformiranje" svodi na sekularizaciju, ili temporalizaciju. Crkva, koja bi trebala biti poveznica između Vječnosti i Vremena kao što Krist Bogočovjek posreduje između Boga i Čovjeka, svedena je na čisto temporalnu silu koja se unatoč tome predstavlja kao da i dalje održava svoju tradiciju ukorjenosti u Vječnome. Prema Vallicelli, pod Bergogliom Ljevičarem, Crkva se transformira u agenciju za zaštitu okoliša koja napada kapitalizam i zalaže se za "migrante" neovisno o tome koliko su destruktivni prema civilizaciji, civilizaciju koju je Crkva izgradila i održavala kroz stoljeća, ali je nije voljna braniti od muslimanskih ikonoklasta i barbara.
Vallicella zapravo opisuje vezu između "reforme" Crkve i našeg napuštanja suzdržljivosti odnosno prepuštanja pohoti koju smo tradicionalno donekle uspjevali držati pod kontrolom. (Posebno danas, raširenost određenih tehnologija koje obuzimaju naše živote onemogućuju nam uvid u višu stvarnost, odnosno omogućuju nam lagani pristup najpodlijim stvarima koje nas udaljuju od toga.)
Iako se tematski razlikuje od filma, sjetio sam se njegova posta jer dio objašnjenja promjena u Crkvi jednostavno jest utjecaj pohote, odnosno taj da pohota dovodi do duhovnog sljepila. To je bilo oduvijek poznato, a posljednjih desetljeća se negira, zapravo aktivno izokreće. (Vallicella je inače i sam neke vrsta modernista, "neodređeni" kršćanin koji unatoč svome "nedogmatizmu" (i obožavanju Dylana karakterističnom za svoju generaciju) ima neka ozbiljnija razmišljanja, ili barem piše o njima.)
Pročitao sam nedavno intervjue s domaćom feminističkom teologinjom, i odmah je lako prepoznati potpuno napuštanje pravovjerja (možda bilo kakvog vjerja) i različita progresivna tumačanje oko spolnosti (i roda). Ne radi se o slučajnosti. Možda se sama proziva teologinjom, ali ne postoji ništa teološko u njenom razmišljanju, običan aktivizam lišen bilo kakvog stvarnog kršćanstva i uvjerenja u istinitost kršćanstva. (Lako je prepoznati i određenu pseudomarksističku analizu kršćanskog nauka kao posljedicu borbe između spolova, a ne nešto što je samo po sebi Istina. Slična razmišljanja su svojstvena za mnoge modernističke teologe kojima je zajedničko da negiraju istinu kršćanstva iako se navodno pozivaju na njega.)
Takve teme kojih nema u filmu bi vjerojatno također bile povezane s "reformom"; aktualne su u nekim društvima te ih se pokušava promovirati (đakonise itd.) No s obzirom da možete uništiti svećeništvo i bez toga, nisu potrebne u filmu.
***
Nedavno sam poslušao emisiju američkog katolika Matta Fradda koji je proveo nekoliko mjeseci u europi, održao je predavanja u različitim zemljama – tijekom kojih je na njegovo inzistiranje bila dostupna ispovijed, uključujuči Hrvatsku. Ispričao je o svojim iskustvima, općenito su pozitivna, ali je zaključio da u Švicarskoj možda za koje desetljeće neće ni biti Crkve, ako je sada uopće ima.
Iako mu je tamo bio domaćin svećenik s kojim se dobro slagao, ispričao mu je da je njegovo inzistiranje na ispovijedi problem za neke pa su ga bojkotirali (što me naravno podsjetilo na zabranu ispovijedi iz filma). Svećenik mu je ispričao da je već samo spominjanje deset zapovijedi problematično i nešto na čemu mu prigovaraju. Osim toga, slično priči koju sam prenio, nadređeni (nije spomenut točan status) se pohvalio spomenutom svećeniku o sodomitskim praksama u koje se on rado upušta, itd. Dovoljno rečeno da shvatimo u kakvom je stanju kršćanstvo nekih područja.
(Pretpostavljam da je situacija bolja na drugim lokacijama unutar Švicarske, Matt ima čestog gosta dominikanca na podcastu koji je pisao doktorat u toj zemlji. Ipak, St. Gallen je poznato okupljalište nekih visoko pozicioniranih lica koja nisu poznata po svom pravovjeru pa tko zna što se događa u toj zemlji. )
***
Sve u svemu, s jedne strane nisam oduševljen filmom - ali filmovi nisu nešto što pratim ili u čemu uživam. S druge pak strane, u nedostatku filmova takve tematike, zanimljivo je pogledati.
Općenito se ne sjećam nijedne modernije serije ili filma koji bi prikazao realan život katolika, ili kršćana. (Čak je ismijavanje i napadanje kršćanstva u pravilu predvidljivo i dosadno.) Ni filmovi koji prate događanja iz prošlosti neće prikazavati stvarnost kršćanskog života. (Iako se navodno radi o mračnom razdoblju sveprisutnosti vjere.) Sjećam se par epizoda serije Poldark, u njoj se prikazuje više negativaca, ali lik prema kojem baš osjećate gađenje je pastor, seksualni predator koji ne pokazuje nimalo obzira prem vlastitim žrtvama. (Ostali likovi također ne mare za duhovnost.)
Sličnom tome, u seriji Dowton Abbey, nikada ne prikazuju molitvu ili nešto slično iako bi to bio svakodnevni ritual takve obitelji. Možda će u pozadini biti neka crkva, ili referenca na službu, ali vjera kao takva općenito nije dio prikaznog života. Navodno su objasnili da je to namjeran izbor, kako ne bi odbili od serije one koji ne vjeruju. (Tretiranje svih tema kroz moderni senzibilitet također djeluje odbojno.)
Status kršćanstva u modernoj umjetnosti je poznat, nije mi cilj to analizirati, samo spomenuti koliko je rijetko naići na film koji bi se bavio kršćanskom temom, pogotovo nekom poput liturgije. (Vjerujem da su mnogi upoznati s filmom Mass Of All Ages, svojevrsni trailer ovdje, yt kanal ovdje, ali radi se o specijaliziranom dokumentarcu.)
***
Neki su priželjkivali drugačiji kraj tako da ne znam na čijoj je strani zapravo autor romana odnosno što ga je toliko brinulo. Ne mislim da je poruka filma nužno tradicionalistička, a ni autor romana navodno nije bio tradicionalist. (Iako sam izbor tematike upućuje da reforme ne smatra toliko dobrim. Ili je bio zabrinut oko daljnjih reformi. Za neke je film prilično depresivan.)
No, to je samo film, stvarnost je drugačija. Ili?
Postoje oni koji upozoravaju na reforme i njihov utjecaj; upozoravaju na situaciju u našoj okolini. Nije tema o kojoj imam išta za reći, nedavno sam čuo par propovijedi od strane više svećenika koje govore o najvećoj važnosti euharistije što upućuje da fikcionalni IV. Vatikanski koncil o kojem govori film (i roman) nije zaživio. Zapravo svjedočim određenoj retradicionalizaciji. Naravno i dalje su prisutne stvari koje ne bi nazvali tradicionalističkim, ali s obzirom na nekadašnje pojave, situacija je ako ne bolja, onda barem manje loša - ovisno o razdoblju godine i terminu mise. Baš me iznenadio nedavno himan "Jesu dulcis memoria". Točnije, da ne pretjerujemo, "Na Isusov se spomen sam".
(Često kada pogledam snimku ili reportražu nekog "Misnog slavlja" iz različitih krajeva Hrvatske pomislim da bi netko, nadajemo se pogrešno, mogao zaključiti da ceremonija ne utjelovljuje bitna uvjerenja i da bi vjernici – posebno najmlađi – mogli krivo protumačiti što se događa.)
Kako je prošao nedavni azijski ekumenski/međuvjerski susret? Nisam pratio, čuo sam za jednu Papinu izjavu koja je izazvala pozornost, ali ništa na što već nismo navikli i što bi posebno iznenadilo. (Iako bi nas nekoć iznenadilo.)
Posjetio je prije toga još neke zemlje. U vijestima sam čuo da je glavna tema posjeta bila globalno zatopljenje. Napokon dočekate Petrova nasljednika i njegova glavna poruka je taj važan problem. U drugoj je pak zemlji posjetio džamiju gdje je slušao čitanja iz kurana. Siguran sam da su rečene i druge stvari, ali su mediji odlučili prenijeti navedeno.
Ne znam zašto pišem o ovome filmu, poveznica međureligijskog susreta u Bangkoku i međureligijskog susreta u Singapuru me potakla.
PS
Iako sam spomenuo lokalnu retradicionalizaciju, izgleda da sam malo preuranio jer sam nakon zapisivanja tog komentara svjedočio nekim himnima i pjesmama koje su daleko od tradicionalnih ili katoličkih. Prilično su me iznenadili jer ne znam od kuda su se odjednom pojavili, ništa nije naslućivalo na takav razvoj.
Još veće iznenađenje sam doživio ovih dana kada sam već samim ulaskom u crkvu osjetio neko komešanje i "uzbuđenje" u zraku. (Nije se radilo o onim misama za djecu ili za mlade, zato me i jest iznenadilo.) Ne znam točno opisati o čemu se radi, ne znam ni koja je to vrsta glazbe, mješavina gospela i kršćanskog popa valjda; U svakom slučaju, iako se nešto naziva "zbor" više djeluje kao "band". Pjesme samo po sebi nisu toliko loše niti su loše izvedene – iako nisu nešto što bih osobno slušao, ali kada su dio mise djeluju strano. Kao da misa pauzira njihov koncert, ili njihov koncert pauzira misu, u svakom slučaju, nisu jedna cjelina. Ne postoji organska povezanost, glazba ne potiče molitvu, nego ju prije ometa. Površna je i banalna. No, ne bih ponavljao kritike moderne sakralne glazbe, niti sam u stanju pisati o liturgijskim i glazbenim pitanjima. Uostalom, drugima se očito svidjelo jer su odlučili stvar popratiti pljeskom.