Pobožnost i krepost štovanja Boga – PP V

Prenosim iz priručnika Put Prosvjetljenja o kreposti štovanja Boga i daru pobožnosti (podebljanja moja);

Već smo rekli da: „Pravednost je moralna krepost koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada. Pravednost prema Bogu zove se »krepost bogoštovlja« (virtus religionis). Pravednost prema ljudima upućuje da se poštuju prava svakoga te se u ljudskim odnosima uspostavi sklad koji promiče pravičnost glede osoba i općeg dobra. Pravedan čovjek o kome se često govori u svetim Knjigama odlikuje se trajnom ispravnošću svojih misli i čestitošću vladanja prema bližnjemu: »Ne budi pristran prema neznatnome, ne popuštaj pred velikima: po pravdi sudi svome bližnjemu« (Lev 19,15). »Gospodari, pružajte svojim robovima što je pravo i pravično znajući da i vi imate Gospodina na nebu!« (Kol 4,1). (KKC 1796 -1799)

Sada ćemo prikazati neke kreposti koje su povezane s pravednošću.

Krepost štovanja Boga

U definiciji pravednosti uočavamo da čovjek može biti pravedan prema Bogu i prema ljudima. Pravednost prema Bogu naziva se bogoštovljem. Ako se bogoštovlje sastoji u tome da damo Bogu što mu pripada, onda se nužno nameće pitanje što to mi možemo dati Bogu te možemo li mu uopće išta dati. Čovjek naime nema ništa, a da nije primio (usp. 1 Kor 4,7), a pogotovo ne može dati nešto Bogu što sam Bog ne bi imao. Međutim, premda nitko živ nije pravedan pred Bogom (Ps 143,2), čovjek ipak može dati Bogu svoje srce, čak je dužan ljubiti ga jer ga sam Bog na to zove, a Bog mu ne bi to zapovijedao kada on to ne bi mogao.

Iz ljubavi, dakle, izviru bogoštovni čini. U čovjekovom odnosu prema Bogu postoje neke dužnosti kroz koje čovjek postaje krepostan u smislu bogoštovlja. To su na primjer molitva, post, čitanje Svetoga Pisma, razmatranje, sudjelovanje na svetoj misi, ispovijed… Zajednički nazivnik svih ovih dužnosti jest "iskazivanje dužne časti Bogu." Međutim, mi Boga ne častimo samo radi njega samoga, već i zato što je to nama samima od velike koristi. Štujući ga, naš se duh podvrgava njemu i time postižemo vlastito savršenstvo - postajemo svetiji.

Štovanje Boga jest nadnaravna moralna krepost koja upravlja našu volju da iskazuje Bogu dužno štovanje poradi njegove neizmjerne dobrote i vrhovne vlasti koju ima nad nama.

[...] Prvi motiv bogoštovlja je priznati neizmjernu veličinu i dobrotu Božju, koji je prvo počelo i konačna naša svrha, koji je Neizmjerno Biće, Stvoritelj od kojega sve ovisi i kojemu mora sve biti usmjereno.

Čini na koje nas potiče ova krepost štovanja Boga su nutarnji i vanjski.

Gorljive duše, i čista ljubav – PP IV

Još nekoliko misli iz priručnika Put Prosvjetljenja;

Na stupnjevima duhovnog života nakon obraćenja, koji može potrajati i više godina, u iskustvu življenja vjere uz shvaćanje poziva i očitovanja Božje ljubavi, dominira napor u borbi protiv grijeha, osobito teškoga, te požude, strasti i svega što bi moglo dovesti do gubitka Božje ljubavi i milosti. U toj borbi uz pomoć Božje milosti i vlastitih napora, duša se čisti i sazrijeva u ljubavi. Pa ipak ne uspijeva se osloboditi navezanosti na samu sebe, svakog lakog grijeha kao i korijena grješnih nagnuća koja u sebi osjeća. Kako duhovno raste, dušu sve više prožima Božansko svijetlo, a njeno čišćenje se produbljuje do najdubljih slojeva gdje samo ljudski napor ne može biti učinkovit nego sam Bog preuzima inicijativu u tom smjeru. Sveto pismo često govori o obraćenju i onih vjernika koji se nalaze u stanju milosti i koji žive autentičan kršćanski život. Sam Isus je apostolima, koji su već bili s njime, govorio o potrebi sazrijevanja i rasta u obraćenju kao bi postali pravi Božji prijatelji: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao mala djeca nećete ući u kraljevstvo Božje“ (Mt 18, 3).

[...] Kod prosvjetljenja u koje duša ulazi obično nakon više godina borbe za autentičan kršćanski život, ako je završena borba s padovima u teški grijeh, vjernik na novi način i prosvijetljen svjetlom Božje milosti, otkriva bogatstvo nutarnjeg života, Božju darežljivosti i milosrđe, ljepotu ljubavi kao i vrijednost žrtve i molitve. Tada vjernik osjeća novi polet u ljubavi i služenju kao i želju za daljnjim duhovnim rastom.

[...] Duša, dakle, shvaća dinamiku umiranja sebi, ali ne kao depresivni doživljaj straha od gubljenja sebe, svojih komoditeta i negodovanje protiv Boga koji joj ništa ne dopušta niti daruje, što je znak velike nutarnje neslobode i navezanosti na samu sebe, nego kao dinamiku rađanja nove ljubavi. Vjernik koji kroči putem prosvjetljenja, doživljava umiranje sebi i mrtvljenje kao nužno sredstvo koje vodi do nutarnjeg obogaćenja po lišenosti, ogoljenju, uviđanju vlastitog ništavila i bijede koji postaju duhovno siromaštvo i temelj preobraženja u Kristu.

Već smo naglasili da je put duhovnoga rasta, put rasta u ljubavi. Cilj duhovnog života je postizanje svetosti koja se očituje u čistoj ljubavi. Da bi duša do nje došla treba proći naporan put umiranja samoj sebi i čuvati se pada u lake grijehe. A upravo to je bit dinamike puta sazrijevanja ili prosvjetljenja. To je stanje duše o kojem Montfort govori kao o glavnom razlogu nesavršenog iskustvenog spoznavanja posvete. Duša koja je učinila posvetu Isusu Kristu po Mariji, darovala se i potpuno prikazala Bogu, a svu dramatičnost borbe za očuvanje cjelovitosti predanja u svakodnevnici, Montfort tako profinjeno opisuje u pjesmi Služenje Bogu u duhu i istini:

„Služimo Bogu bez podijeljenosti, jer srce podijeljeno ide putem propasti. Sve ili ništa, Bog nam govori svojom jezikom, a meni je i malo dovoljno, kaže nam Sotona. Sve prikažite! Bog to od nas zahtijeva i kaže nam: Ja sam apsolutni Gospodar svakog dobra! Dajte mi sve, cijelu dušu, duh i srce, ili mi ne dajte ništa. Podijeljenost me živo pogađa, ne mogu podnositi srce osakaćeno. Mlakoga ću izbaciti iz svojih usta i nikada ga više neću uzeti. Tko Bogu prikazuje polovičnu žrtvu, njegovo malo srce je na dvoje podijeljeno. Koje li krađe, užasne nepravde, kojeg li prijezira tako moćnoga Gospodina! Jedno tako maleno srce kao ptičica da bi bilo sretno preveliko je za tako velikoga Boga koji ga ljubi? O velikog li prijezira prema tako velikom Gospodaru! Dobri Bog u svojoj beskrajnoj ljubavi sve daruje i obećava samoga sebe. Darovati se potpuno njemu je čin zahvalnosti koji on traži za naše dobro.

[...] Sazrijevanje svakog kršćanina osobna je stvar i svatko slijedi svoj vlastiti put koji izmiče strogoj kategorizaciji. Dinamika rasta je vlastita za svakog kršćanina i određena je putem kojim Duh Sveti vodi dušu, zatim životnim prilikama u kojima se živi svjedočanstvo vjere, a slobodom i vjernošću se odgovora na dobivene milosti. Taj put ne može biti unaprijed spoznan u svojim razvojnim posebnostima te zbog toga vjernik treba biti u stavu slušanja Boga, pažljivom promatranju i razlučivanju kako bi pronašao svoj put. Pa ipak ostaju važne opće upute i temeljni nauk o načelima po kojima Bog vodi duše do sjedinjenja sa sobom. Svaki se pojedinac na vlastititom putu sučeljava s tim naukom kao svjetlom koje obasjava njegov put.

[...] U pjesmi Bijeda ljudskog života i povjerenje u Boga koja najviše odražava osobno Montfortovo iskustvo, kao u jednom kriku, svetac otvara svoju dušu izazvanu na borbu same sa sobom te napastima svijeta i đavla: „Moj Bože, kad mislim na svoju slabost, na veličinu svih mojih neprijatelja, na njihov broj, snagu i njihova lukavstva, zaista se uznemirim i zadrhtim. Plovim olujnim morem gdje mi tisuće grebena prijeti smrću; oluja je tako jaka i bijesna da gotovo nitko ne stiže u luku. Ovo životno more je puno provalija, lažnih prijatelja i gusara, koji mi nude svoje usluge, s namjerom da se i ja nasučem. Đavao dolazi skrivajući svoj bijes pokazati mi vremenska dobra, kako bih i ja pao u njegovo ropstvo, a zatim u vječnu vatru. Svijet svojim običajima i modom, svojom čašću i svojim „što će drugi reći“, nudi mi odluku, smješka mi se, udovoljava mi kako bi me uveo u svoje prokletstvo. Prikriven je lijepim prividom koji kaže: „Ja sam vaš ponizni sluga“; koji se pretvara da me štiti, kako bi mi zabio nož u srce.

[...] Ako bismo htjeli u nekoliko redaka opisati put duhovnog rasta i sazrijevanja koji vodi preko čišćenja do prosvjetljenja, onda treba reći da on ide od početnog oduševljenja i željene idealizirane svetosti k prikazivanju vlastitog siromaštva koje uistinu autentičan duhovni put iznese vjerniku na vidjelo. Čovjek je sklon da idealizira i zamisli put kojim bi trebao kročiti, a to je plod nepoznavanja Božje logike djelovanja u povijesti spasenja, nepoznavanja samoga sebe niti dinamika duhovnog života. Poslije nekog vremena, napora i rada oko duhovnog rasta nakon što splasne početno oduševljenje i malo po malo prestaju sjetilne slasti i ugode u prakticiranju vjere, duša kuša borbu u nastojanju da se oslobodi od grijeha. Vjernik počinje uviđati vlastitu slabost po padovima, borbom s napastima, zlim sklonostima i požudom te shvaćati da nije ono što bi htio biti. Tada se može pojaviti veliki rizik da se okrene sam sebi, zatvori u sebe, padne u mlakost ili napusti duhovni život.

[...]

---

Ako želimo neki kriterij po kojem ćemo razlikovati čistu ljubav prema Bogu od sebične ljubavi, tada možemo reći ovako: Prva se sastoji u tome da ljubimo Boga, jer je dobar i želimo njegovu slavu, a druga se sastoji u tome da ljubimo Boga, jer je on dobar za nas i jer želimo dobro samima sebi.

---

Što se tiče stupnjeva ljubavi prema Bogu, sveti ih Bernard razlikuje četiri:

1. Čovjek ljubi sebe, radi sebe. Jer je tijelesan i nesposoban je uživati u kojoj drugoj stvari osim u sebi.

2. Zatim,osjećajući da nije dosta sam sebi, počinje tražiti Boga vjerom i ljubiti ga kao nužnu pomoć. Na tom drugom stupnju čovjek ljubi Boga, ali ne radi njega samoga, nego radi samoga sebe.

3. Ali naskoro, radi toga što je na Boga pazio i s njime se družio kao nužnom pomoći, vidi malo po malo kako je Bog dobar i počinje ga ljubiti radi njega sa
   moga.

4. Konačno zadnji stupanj, kojeg postiže na zemlji veoma mali broj, sastoji se u tome da ljubimo Boga radi samoga sebe i dosljedno da ljubimo Boga isključivo radi njega samoga. Ostavljajući po strani prvi stupanj, koji je zapravo ljubav prema samomu sebi, ostaju tri stupnja ljubavi prema Bogu koji odgovaraju trima stupnjevima savršenosti

---

Boga smo dužni ljubiti jer je On naš neprestani dobročinitelj. Što god imamo od Boga imamo. Naš život, zdravlje, dnevna hrana, odijelo, stan, roditelji, prijatelji - sve je to Božji dar. »Svaki dobri dar i svaki savršeni poklon odozgo je, silazeći od Oca svjetlosti« (Jak 1,17). Zato pita sv. Pavao: »Što li imaš, čovječe, što nisi primio? A ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio?« (1 Kor 4,7).

 

Put Prosvjetljenja - monfortanci

U postu Sustavni prikaz duhovnog života – Monfortanci spomenuo sam knjige i dokumente koje možete pronaći na monfortanci.com. Prenio sam par citata iz knjige Put Čišćenja, a sada bih samo skrenuo pozornost na knjigu Put Prosvjetljenja (priredio p. Miljenko Sušac SMM).

Knjigu možete preuzeti na sljedećoj poveznici;

Put Prosvjetljenja (.pdf, 5MB)

Monfortanci imaju svoj yt kanal sličnog sadržaja pa možete pronaći predavanja, npr. playlista Put Prosvijetljenja duše.

Ukoliko ste ikada čuli pojmove poput unutarnje ogoljenje duše, duhovno siromaštvo, spoznaja vlastite bijede, umiranje samome sebi, smrt staroga čovjeka, duhovno djetinjstvo, drugo obraćenje itd, i poželjeli znati o čemu se tu uopće radi onda bi vam knjiga mogla biti korisna.

Ne radi se samo o razumijevanju terminologije nego shvaćanju duhovnosti. Naravno, postoji više "školi" duhovnosti i pristupa, ali čini mi se da danas nerijetko možemo čuti stvari koje su strane katoličkoj tradiciji. (Ljudi nisu u stanju razumijeti i protumačiti isksutva kroz koja prolaze. Postoji pogrešno shvaćanje Božje "pedagogije", pogrešna očekivanja od duhovnosti.)

---

Knjiga je uređenija od prethodne i donosi puno informacija. Ne radi se o nekom kratkom priručniku nego knjizi koja se dotiče stvarno velikog broja tema. (Knjiga se bavi Putem prosvjetljenja, ali posvećuje stotine stranice krepostima kao takvim, grijehu, darovima Duha Svetoga itd.)

Knjiga je lako dostupna možda nije potrebno išta prenositi, ali s obzirom da nije baš najkraća izdvojiti ću par razmišljanja.

Čin vjere - PP III

Nekoliko citata Iz priručnika Put Prosvjetljenja;  (Nisam baš siguran za jedan nemali detalj, ali prenosim):

Kako nastaje čin vjere? Da postoji Gospod Bog prva je istina s kojom mora biti na čistu naš razum. A kako se dolazi do spoznaje ove istine? Promatranjem prirode oko sebe. I čitavi svemir ima svoj uzrok, a taj je Gospod Bog. Bog je najviše biće. U njemu su sve savršenosti bez broja i mjere.

Vjernik se trudi upoznati Božju objavu u Svetom Pismu koju po Isusovoj volji Crkva čuva i naviješta te dolazi do zaključka: Sve je u Objavi lijepo, korisno i uzvišeno, sve je dostojno vjere, sve mi dokazuje da je opravdano Bogu vjerovati. Treba priznati Boga gospodarom, podložiti mu razum, volju, dušu, tijelo, čitavo svoje biće. Trebam se priznati ovisnim o Bogu, vršiti naloge Njegove, prihvatiti kao istinu sve što god je Bog objavio, makar ne mogu sve razumom dokučiti.

Nakon suda: »dakle treba Bogu vjerovati«, nastaje u volji pobožno čuvstvo u prilog vjeri. Volja je raspoložena prihvatiti što je Bog objavio, jer je nukaju razlozi koji opravdavaju vjeru. Razum je razloge uvidio, vagnuo, oni vjeru opravdavaju, pa je zato volja sklona vjeri. Međutim, čin vjere još nije gotov. Jer u Objavi ima i takvih istina koje su našemu razumu nedokučive, a to su tajne vjere; ne može se volja sama konačno odlučiti za vjeru, nego joj treba pomoć od Boga, a to je milost Božja. Kad se volja pomoću milosti odlučila za vjeru i s razumom zajedno kaže: Vjerujem sve što je Bog objavio radi Božjega ugleda, tek tada je gotov cjelovit čin vjere.

---

Duhovna (religiozna i moralna) zrelost. Duhovna zrelost osobe sastoji se u njenoj sposobnosti i spremnosti da živi krjeposno, da ostvaruje ideale. Osoba koja posjeduje duhovnu zrelost, svjesno, slobodno i iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu usmjeruje svoj život prema istinskim, objektivnim vrjednotama. Duhovna zrelost nužno u sebi uključuje nutarnju slobodu koja omogućuje autentičnu ljubav. Duhovna zrelost uključuje u sebi religioznu u moralnu zrelost.

Religiozna zrelost. Religiozna zrelost se najviše očituje u sposobnosti osobe da osmisli svoj život. Ova zrelost pomaže osobi da i one teške situacije kao npr. neizlječivu bolest ili gubitak voljene osobe, stavi u koordinate Božje Providnosti i tako ih osmisli i lakše prihvati.

Pravu religioznu zrelost posjeduje osoba koja svoj život temelj, na Bogu tako da Mu se u slobodi i ljubavi stavi na raspolaganje. Takva osoba ponizno traži od Boga pomoć ali je također i ona sama spremna raditi za Kraljevstvo Božje tražiti prije svega Božju slavu i vršiti Njegovu volju.

---

Prve pojednostavnjenje [mislene molitve] sastoji se u tome, da se smanjuje, a zatim posve ispušta djelovanje razuma, koje je imalo tako važno mjesto kod razmatranja početnika. Budući da su oni morali najprije steći čvrsta uvjerenja i budući da nisu bili naviknuti na pobožna čuvstva oni su morali dugo razmišljati o temeljnim vjerskim istinama i o njihovu odnosu s duhovnim životom, o naravi, potrebi glavnih kršćanskih kreposti, o sredstvima, kojima će se u njima vježbati, prije nego postignu to, da im se iz duše izviju osjećaji zahvalnosti, ljubavi, kajanja zahvalnosti i ljubavi, pa čvrste odluke, žarke i usrdne molbe. Ali dolazi vrijeme, kad su ta uvjerenja već toliko prožela našu dušu, da su ona, - da tako kažemo - dio našeg svakodnevnog mentaliteta i da je dosta tek nekoliko minuta, da ih dozovemo u svijest. Onda nam iz duše izlaze spremno i lako pobožna čuvstva o kojima smo govorili, i mislena molitva postaje afektivna

Znakovi djelovanja Božjeg duha na ljudsku dušu – PP II

Iz priručnika PutProsvjetljenja; 

Sada ćemo iznijeti klasičan katolički nauk o znakovima raspoznavanja utjecaja Božjeg, đavolskoga i ljudskoga duha na ljudsku dušu. Neki puta ovi duhovi se miješaju u djelovanju na dušu te treba biti jako oprezan u razlikovanju.

Znakovi djelovanja Božjeg duha:

Znakovi djelovanja Božjeg duha na razum:

1. Bog je u sebi istina i duši nadahnjuje samo istinu, dakle ako netko govori da je nadahnut a ono što tvrdi nije u skladu sa Svetim Pismom, istinama vjere, naukom Crkve očito da ga ne nadahnjuje Bog.

2. Bog nikada ne nadahnjuje o beskorisnim stvarima, neplodnim i ispraznim. On uvijek potiče dušu na važne stvari za rast u vjeri.

3. Bog je svijetlo i njemu nema tame, njegova nadahnuća prosvjetljuju, pa čak i onda kad se radi o kušnjama tamnih noći potiče dušu da želi duhovni rast, podnosi kušnje iako ne poznaje odmah i izravno njene uzroke ni učinke.

4. Bog potiče dušu na poučljivost, duša spoznaje i prihvaća svoje ne znanje o duhovnom putu te je spremana prihvatiti savjet duhovnika i drugih duhovnih osoba. Ova poučljiva poslušnoj je jedan od najboljih znakova da dušu potiče i vodi Duh Božji.

5. Duh Božji potiče na diskreciju, razboritost, pravičnost i promišljenost u svojim djelima. Duša tada ne pretjeruje, ne čini i ne sudi olako, nije nesmotrena i ishitrena u odlukama.

6. Bog potiče dušu na ponizne misli, vodi je prema spoznaji vlastite bijede i ništavila, ali bez da je to dušu vodi u depresiju i očaj.

Žalost kao zapreka na putu Prosvjetljenja – PPMM I

U nastavku misao iz priručnika "Put Prosvjetljenja";

Kada Bog provodi dušu kroz tamne noći, kušnje ili, kako kaže Blaženica, „crne dane“, nutarnje, a često i vanjske prilike tako se poslože da su suprotne očekivanjima duše, njezinoj vjeri i povjerenju u Boga koji je milosrdni Otac i s ljubavlju vodi svoju djecu. Taj doživljaj postaje velika kušnja vjerniku koji je napastovan mislima da je Bog daleko od njega. Tada se najčešće u duši javlja strah kao reakcija na nutarnje i vanjske situacije koje sa sobom nose potencijalne opasnosti ili patnje. Duša kao da doživljava nedostatak vlastite moći da se bori s tim mučnim nutarnjim i vanjskim situacijama. Blaženica je svjesna da ako duša želi doći do sjedinjenja s Bogom, nužno mora prihvatiti put kojim je on vodi, a to podrazumijeva i takva, za dušu, mučna iskustva: „Ako želite postati sveta, morate najprije zavoljeti neugodnosti i poteškoće, jer zlato mora proći kroz vatru, a duša se čisti kroz mnoge nevolje.“

Strah je na tom putu velika zapreka za duhovni rast. Duši nije moguće ne kušati strah, ali je u njezinoj moći ne prepuštati se potpuno tom osjećaju. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI zna da su strah i preuzetnost zapreke koje zaustavljaju svaki duhovni rast: „Plašljive se duše neće nikad visoko uspeti u kreposti, a preuzetne neće do kraja ustrajati.“

Tko prolazi kroz ova iskustva buneći se te otvrdne u podložnosti Bogu, time u svojoj duši uzrokuje zaustavljanje u sazrijevanju i usporavanje u duhovnom rastu. Obično se tada javlja u duši žalost kao posljedica nutarnjega stanja prestanka duhovnoga rasta i gubitka Boga, čemu je duša ozbiljno težila i puno truda uložila na tom putu. Svetačka tradicija opominje vjernika da se kao profinjenije napasti čuva od toga da mu dušom zagospodari žalost.

Sv. Franjo Saleški poručuje: „Žalost, koja je s Božje strane, veli sv. Pavao, rađa spasonosno pokajanje, a svjetovna žalost rađa smrću. Žalost može biti dobra i loša prema raznim posljedicama, što ih rađa u nama. Istina je, da rađa više loših nego dobrih. Samo su dvije dobre.

Kao što žalost gleda, da zavede opake, te se vesele zbog grijeha, tako gleda ražalostiti dobre radi dobrih djela. Kao što ne može prouzročiti zla, osim da ga učini prijatnim, tako ne može ni odvratiti od dobra, ako ga ne pokaže neprijatnim. Nečastivi se naslađuje žalošću i sjetom, jer je sam žalostan i sjetan i ostat će dovijeka, pa bi rado, da svatko bude kao i on.

Loša žalost i tuga smućuju i uznemiruju dušu, zadaju neuredan strah, rađa odbojnošću prema molitvi, uspavljuje i mrtvi mozak, oduzima duši slušanje savjeta, slabi odluku, sud i srčanost i slabi sile. Ukratko: nalikuje ljutoj zimi, koja kosi svu zemaljsku ljepotu i ukoči sve životinje. I žalost otima duši svu milinu pa joj oduzme i oslabi sve sile.

Ako te, Filotea, spopadne ponekad ova zla žalost, drži se ovoga: »Ako je ko žalostan, veli sv. Jakov, neka se moli«. Molitva je prijeki lijek, jer diže srce k Bogu, koji je naše jedino veselje i utjeha. U molitvi budi čuvstva i govori bilo srcem bilo jezikom riječi, koje potiču na pouzdanje i na ljubav prema Bogu! na primjer: »Milosrdni Bože, predobri Bože, blagi moj Spasitelju. Bože srca moga, radosti moja, nado moja, dragi moj zaručniče!« itd. Opiri se živo nagnuću na žalost. Ne popuštaj ni mrvice u žalosti, pa ti se činilo, da je sve hladno, tužno, mlitavo. Neprijatelj hoće da nas tugom oslabi za dobra djela, ali nas ne napastuje, kad vidi, da ipak ne prestajemo nastojati za Boga, jer će nam biti zaslužnija, kad se svladavamo.

Pjevaj nabožne pjesme. One su često poplašile nečastivoga. Sjeti se, kako je pjevanjem svladana žestina onoga duha, što je opsjedao Saula ili ga već držao.

Dobro obavljaj vanjske poslove, pa ih što češće mijenjati. Tako se duša odvraća od onoga, što je žalosti, a životne se sile očiste i osnaže. Žalost je naime ledena i suha strast. Vrši i vanjska djela ljubavi, pa makar ti se to i ne htjelo. Prigrli raspelo, pritisni ga na grudi, ljubi mu ruke i noge, podigni k nebu oči i ruke, vapi k Bogu iz svega glasa, izgovaraj s ljubavlju i s pouzdanjem:

„Isuse, budi mi Isusom! Živio Isus, pa će mi i duša živjeti. Ko će me rastaviti od ljubavi moga Boga?« i td. I umjeren je bič dobar protiv žalosti, jer se ovom vanjskom pokorom izmoli unutarnja utjeha, a duša osjeća vanjsku bol pa zaboravlja unutarnju. Izvrsna je česta sv. pričest; jer ovaj nebeski kruh krijepi srce, a veseli dušu.

Ponizno i vjerno otkrij dušu svome ispovjedniku i duhovniku svoje osjećaje, čuvstva i poticaje što izviru iz žalosti. Traži društvo duhovnih ljudi i druži se u to doba s njima što više. Napokon se predaj posve Bogu u ruke i pripravi se, da strpljivo podneseš ovu dosadnu žalost, kao pravednu kaznu za tvoje isprazne radosti. Ne sumnjaj ni časa, Bog će te iskušati, pa će te osloboditi ove nevolje.“ (Filoteja IV,12)

PS

Preuzeto iz knjige Put Prosvjetljenja (priredio p. Miljenko Sušac SMM). Prenosim povodom današnjeg spomendana Sv. Franje Saleškog, autora poznatog djela Filotea.

Nisam upoznat s Filoteom, ali čitajući priručnik Put Prosvjetljenja nekoliko citata iz tog djela su mi privukla pažnju. Neki ne zbog same duhovnosti nego drugih stvari, primjerice u gornjem citatu tema moralne inverzije o čemu sam nekoliko puta već objavljivao. Naravno, kao što to obično biva, bilo je dovoljno pogledati u Pismo, primjerice Izaija (5,20);

Jao onima koji zlo dobrom nazivaju,
a dobro zlom,
koji od tame svjetlost prave,
a od svjetlosti tamu,
koji gorko slatkim čine,
a slatko gorkim!

Knjiga Put Prosvjetljenja donosi niz vrijednih misli, a knjigu možete pronaći na monfortanci.com ovdje Pur Prosvjetljenja (.pdf, 5MB). U nastavku još dva citata;

---

Da, draga Filotea, za vrijeme suše nas volja živom snagom sili na službu Božju, pa mora biti jača i ustrajnija nego za vrijeme duhovne slasti Nije čudo, kad ko služi vladara u mirno doba i u dvorskim nasladama. No ko mu služi u krvavom ratu, u bunama i progonima, pokazuje, da je vjeran i stalan. Sv. Anđela da Foligni veli, da je Bogu najmilija molitva, kad mu se molimo pod moraš i silom, t. j. ne zbog užitka ili zbog nagnuća, nego samo da ugodimo Bogu, jer nas volja nuka nekako nerado, sileći i savladavajući suprotnu suhoću i otpor. To vrijedi o svim dobrim djelima. Što nam je više svladati zapreka bilo unutarnjih, bilo vanjskih, to su vrjednija i zaslužnija pred Bogom. Što više mislimo na vlastitu korist, nastojeći oko kreposti, to više i čišće odsjajava božanska ljubav. Dijete će rado poljubiti majku, kad mu pruži slatko. No mora da je jako ljubi, poljubi li je i onda, kad mu ponudi pelina ili gorka soka“. (Filoteja 4,13)

---

Pridigni dakle blago srce, kad ti padne, ponizi se pred Bogom, poznajući svoju nevolju, i ne čudi se, što si pala. Kakvo je čudo, što je nemoć nemoćna, slabost slaba, bijeda kukavna? Ipak od sve duše zamrzi uvredu, kojom si uvrijedila Boga, pa hrabro i pouzdajući se u Božju milost kreni stazom kreposti, što si je bila ostavila“. (Filoteja III, 8-9)

"Dvadeset i četiri tomističke teze" i njihova važnost – RGL

Ukoliko niste upoznati s 24 tomističke teze i okolnostima nastanka istih preporučio bih da pročitate prijevod kojeg je pripremio Luka Ilić - Dvadeset i četiri tomističke teze sa stranice konzervativac.com.

Ipak, ukoliko niste prethodno upoznati s značenjem pojedinih pojmova (njihovom primjenom i implikacijama) vjerojatno će vam puno toga ostati nejasno. Potrebno je određeno razumijevanje tomističke tradicije i općeniti interes za takva razmišljanja. Možda ćete smatrati da je sve to nebitno - upitati se zašto bi se itko time bavio, ali kao što možemo vidjeti u svijetu oko nas, mala pogreška početka dovodi kasnije do velike pogreške. (Filozofija nam je potrebna - dobra filozofija, kako bi odgovorili na lošu filozofiju.)

U nastavku prenosim sažetak Garrigou-Lagrangeove napomene o važnosti tomističkih teza, iz knjige "Reality; A Synthesisi of Thomistic Thought" (Chapter 55: Twenty-four Thomistic theses). Knjigu možete besplatno pronaći  ovdje na EWTN stranici.

---

Papa Pio X. propisao je 1914. da kolegiji filozofije moraju podučavati "načela i glavne doktrine Sv. Tome." Javila se potreba za time jer je došlo do mnoštva iskrivljenja. Mnogi su Sv. Tomu preoblikovali u glasnogovornika vlastitih teorija, došlo je do kontradiktornih predstavljanja njegova nauka što je izazvalo konfuziju kod studenata kojima više nije bio privlačan. Tomizam je reduciran na minimum, sveden na rascvali tradicionalizam i implicitni fideizam. Sve to dovelo je do neopreznog pristupa, napuštanja misli, praktičnog skepticizma u filozofiji i misticizma utemeljenog na emocijama. Kao odgovor na takav usahli i konfuzni tomizam Pio X. propisuje povratak na doktrine Sv. Tome.

RGL opisuje detalje pojedinih teza. Posebno naglašava važnost razlikovanja mogućnosti i zbiljnosti [potentia et actus, eng. potency and act]. Ne radi se samo o hipotezi nego o prvom principu, nužnoj osnovi. Objektivno i stvarno razlikovanje mogućnosti od zbiljnosti ima dalekosežne posljedice (i u naravnom i nadnaravnom poretku).

Ipak, ovdje prenosim samo dio koji se bavi povijesnom situacijom, ne samim tezama.

RGL nastavlja da smo zaboravili na 24 teze; 

Naveli smo situaciju koja je dovela do formiranja dvadeset i četiri teze, Sada, trideset godina kasnije [knjiga je izdana sredinom prošlog stoljeća], vratili smo se u istu situaciju. Svi spominju sv. Tomu, ali teze koje se brane pod njegovim imenom su često različite, čak i proturječne onome što je tvrdio. Možemo li čovjeka zvati tomistom samo zato jer priznaje dogme Crkve iako slijedi Descartesa u njegovu nauku o duhovnom životu, ili negira očito načelo kauzalnosti, a to znači da negira i valjanost dokaza za Božju opstojnost.

Mala pogreška na početku dovede do velike na kraju. Takvo je razmišljanje Sv. Tome koje je ponovio Pio X. Odbaciti prvu tezu znači odbaciti ih sve.

Ali nisu li istine zdravog razuma dovoljan temelj za katoličke filozofe i teologe? Jesu, ali ne i kada ih iskrivljuju individulisitčka tumačenja. Ukoliko danas želimo obraniti te istine od fenomenista, idealista i apsolutnih evolucionista, moramo prodrijeti u njiihovu filozofsku dubinu. Bez takvog prodiranja gubimo svu dosljednost, čak i u osnovama, padamo u skepticizam, ako ne u misli onda u životu i djelovanju, padamo u fideizam koji detronizira razum i svaki ozbiljan intelektualni život.

Da bi iskrenost u traženju istine opstala, moramo primjetiti da je iskrenost koja odbija prepoznati vrijednost najvećeg doktora zasigurno dvojbena iskrenost, nikada neće postići svoj cilj. Zdrav razum je važan, ali to mora biti istinski zdrav razum, osnažen dubokom analizom pojmova i principa. (Ukoliko to ne učinimo onda ćemo se umjesto u taboru Tome Akvinskoga naći u taboru Tome Reida.)

Trebali bi poslušati isusovca Pierrea Charlesa koji je primjetio;

 "Umjesto povijesti dogme, diskreditirajući metafiziku, uveden je krajnje opasan realtivizam u podučavanju doktrine. Psihologija je zamijenila ontologiju. Otkrivenje je zamijenjeno subjektivizmom. Povijest je nasljedila mjesto dogme. Razlika između katolika i protestanata reducirana je samo na praktičan stav oko papinstva. Kako bi zaustavio takav poguban i sklizak put, Pio X. je odabrao odgovarajuću gestu. Anglikanski modernizam nam pokazuje zastrašujuće posljedice do koje može dovesti, bez intervencije Svete Stolice, doktrinarni relativizam.

Papina osuda iznijela je na vidjelo, kod mnogih katoličkih teologa, zjapeću prazninu, nedostatak filozofije. Dijelili su pozitivistički prezir prema metafizičkim spekulacijama. Ponekad su zagovarali vrlo upitan fideizam. Moderno je ismijavanje filozofije, ismijavanje njenog rječnika, suprotstavlajnje njene smjelosti skromnosti znanstvenih hipoteza. Papa, kada je opisao modernističku pogrešku, natjerao je teologiju na preispitivanje, ne toliko nekog konkretnog problema, nego temeljnih religijskih pojmova koje je skupina inovatora tako vješto iskrivila. Postala je jasna potreba filozofskog kostura za čitav teološki organizam."

---

RGL opisuje izgubljenost modernističkih teologa, sve veće probleme u kojima smo se našli, ali to je, prema njemu, samo još jedan razlog da se vratimo Tominim doktrinama o bitku, istini i dobroti; objektivnoj valjanosti prvih principa koji ukazuju na sigurnost Božje opstojnosti, temelja svake dužnosti.

Kao što ukazuje Vatikanski koncil; Razum, prosvjetljen vjerom, ukoliko traži marljivo, pobožno i trevezno može postići najplodonosnije razumijevanje otkrivenih otajstva; kako analogijom naravnim znanjem tako i isprepletnom unijom tih otajstava s konačnim čovjekovim ciljem.

(Usmjeravajuća) Načela misli i života postaju sve nužnija u svijetu koji zahtijeva sigurnost, nepokolebljivu vjeru te još čišću i snažniju ljubav prema Bogu.

PS

Ako je situacija bila loša početkom odnosno sredinom prošlog stoljeća, pretpostaviti ću da niti danas nije najbolja. (Ipak, postoji određeno buđenje interesa za tomizmom, a neke sekularne filozofije koje su se možda smatrale perspektivnim prije sto godina više nisu toliko popularne.)

Inače, RGL je predstavnik tzv."neoskolastičkog tomizma". Postoje razni tomistički pristupi, primjerice analitički tomizam, ali i drugi koji imaju veća odstupanja od tominog pristupa pa vjerojatno vrijedi RGL-ovo pitanje koliko ih uopće možemo smatrati tomističkim. (Takvi pristupi su utjecajniji u teologiji nego filozofiji.)

Spominjanje Tome nije nimalo popularno u određenim krugovima. Kao što je primjetio jedan poznati filozof, samo spominjanje je dovoljno da netko odbaci čitavu stvar. ali ponekad možete iskoristiti njegovu ideju uz promjenjenu terminologiju pa će se to smatrati briljantim razmišljanjem.

Ponavljam još jednom poveznicu na hrvatski prijevod 24 tomističke teze.

Odbacivanje (tomističkih dokaza) Božje opstojnosti dovodi do Apsurda – RGL

Ako negiranje ili sumnja u princip kauzalnosti dovodi do sumnje ili negiranja principa kontradikcije onda pet klasičnih dokaza Božje opstojnosti [egzistencije], ispravno shvaćenih, ne možemo odbaciti bez da dođemo do apsurda u temeljima stvarnosti. Moramo izabrati što se nalazi u srcu univerzuma; ili Biće koji opstoji nužno i vječno, koje jedino može reći "Ja sam istina i život"; ili radikalan apsurd. Ako je stvarno Bog nužno Biće, o kojemu sve ovisi, onda bez Njega opstojnost bilo čega postaje nemoguća, nezamisliva, apsurdna. Oni koji ne žele priznati opstojnost vrhovnog i univerzalnog uzroka, koji je sam po sebi opstojnost i život, moraju se zadovoljiti kreativnom evolucijom, koja s obzirom da joj nedostaje bilo koji raison d'etre, postaje kontradikcija: univerzalni pokret, bez subjekta koji se razlikuje od sebe sama, bez djelatnog uzroka koji se razlikuje od sebe sama, bez cilja koja se razlikuje od sebe sama, evolucija u kojoj, bez uzroka, više proizlazi iz manjeg.

Princip kontradikcije, identiteta, kauzalnosti; svi prvi principi padaju u vodu. Ponovimo; bez nužnog i vječnog bića, o kojemu sve drugo ovisi, ništa ne postoji i ništa ne može postojati. Negirati Božju opstojnost, a istodobno afirmirati bilo koju opstojnost nužno vodi u kontradikciju. Ona možda nije odmah očita, ne vidimo je odmah iz pojmova koji se koriste, ali ukoliko ih istražite uvijek ćete je pronaći. Mnogi od Spinozinih zaključaka sadržavaju te apsurde. A fortiori, sakriveni su ateističkoj doktirni koja negira Božju opstojnost. Tako agnosticizam koji sumnja u Božju opstojnost dovodi čak do sumnje u prvi princip misli i stvarnosti, princip kontradikcije.

Reginald Garrigou-Lagrange, "Reality; A Synthesisi of Thomistic Thought"

Bože, zašto je život tako nepravedan? - Wetta, pustinjski oci

Antun pustinjak bio je zabrinut oko Božjeg suda i molio se govoreći; "Bože, zašto je život tako nepravedan? Neki umiru mladi, a drugi stari; neki su siromašni, drugi bogati; ali najvažnije, zašto su zli ljudi tako dobrostojeći, a dobri ljudi pate u siromaštvu?"

Glas mu je sišao i rekao "Antune, Bog zna što radi. Brine za za svoja posla".

Priča pustinjskih otaca, prenio benediktinac Augustine Wetta u knjizi "Pray. Think. Act.: Make Better Decisions with the Desert Fathers")

---

Wetta često unosi dodatnu dozu humora u pustinjačke priče, jedan hrvatski prijevod donosi priču o Antunu koji se pita:

"Gospodine, kako to da neki umiru mladi, dok drugi dožive duboku starost? Zašto su neki siromašni, a drugi jako bogati? Kako to da se zli ljudi bogate, a dobri su u potrebi?

Pusti, Antune, pazi na sebe jer samo Bog zna te stvari... a tebi nije ni od kakve koristi znati ih."

PS

O povezanom "prigovoru zla" sam rijetko objavljivao (npr. O prigovoru Zla i Božjim Atributima – Feser, Aquinas )

Tri koraka u đavalskom napastovanju – "Život vrijedan življenja", Sheen

Fulton J. Sheen u knjizi Život vrijedan življenja ("Istočni grijeh i čovječanstvo");

Tko je iskušavao naše praroditelje? Pali anđeo, Sotona. Kada je Sotona iskušavao naše praroditelje, čime je započeo? Započeo je pitanjem: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?"

Postoji tri koraka u tome đavolskom napastovanju i želimo li valjano istražiti prirodu napasti s psihološkoga stajališta, ništa se ne može mjeriti s pričom iz Knjige Postanka. Prvo, đavao je u Evi potaknuo sumnju.

"Zar vam je Bog rekao ...?"

"Božja ograničenja su nepravedna."

"Budite slobodni!"

"Zar ne vidite da ta zapovijed ograničava vašu Ustavom zajamčenu slobodu da otpišete svoju savjest?"

Uzbunio je njihov duh. Osvrnite se unatrag i prizovite u sjećanje neku od napasti kojima ste bili izloženi. Je li ijedna od njih započela drukčije nego pitanjem zašto? Kao da nam se obraća neki unutarnji glas.

"Zašto se ne prepustiš seksualnim nagonima? Zar ti ih nije dao Bog?"

"Zašto ne bi zaradio više novaca" Nisi li zbog toga na ovome svijetu?"

"Zašto Crkva ustrajava na stajalištu da se ne smijemo ženiti drugi put dok nam je prva žena živa?"

"Zašto?"

"Budi slobodan!"

"Zbaci okove!"

To se događa svaki dan na svijetu i to se dogodilo u početku.

Sotonin drugi korak bio je odagnati strah od posljedica grijeha. Izvrgao je podsmjehu kaznu i rekao Adamu i Evi: "Ne, nećete umrijeti!" Bog ih je upozorio na to da će umrijeti budu li jeli sa stabla spoznaje dobra i zla. Sotona uvijek proturiječi Bogu. Čini sve ne bili umanjio posljedice grijeha.

Vjeruješ da čovjek ne smije rastavljati što je Bog združio?"

"Samo izvoli, učini to. Nitko neće znati!"

"De, ispij taj koktel, pa makar ti bio i deseti; ne trebaš se bojati da ćeš postati alkoholičar; od toga ćeš se samo osjećati bolje."

"Samo se ti prepusti tjelesnim užicima; nikada im nećeš postati rob!"

"Vjeruješ u pakao? Ne budi smiješan. Pakao je kazna za grijeh."

Tako govori đavao. On nam na početku objave kaže: "Ah, nije to ništa", da bi nam poslije rekao: "To je sve!"

Treći korak Sotonina napastovanja jest lažno obećanje. Našim praroditeljima rekao je: "Vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo". Baš tako im je rekao.

"Bog zna razliku između dobra i zla."

"Razlog zbog kojega on ne želi da jedete s drveta spoznaje dobra i zla jest u tome što ćete tada i vi moći razlikovati između dobra i zla."

"Kada jednom spoznate razliku između dobra i zla, bit ćete kao Bog."

"Shvaćate, to je razlog zbog kojega vam je zabranio jesti s toga drveta."

"Ne želi da budete poput njega."

"Ljubomoran je!"

Zabluda je bila u tome da Bog ne spoznaje dobro i zlo onako kako mi to činimo. Bog potpuno apstraktno spoznaje dobro i zlo. Kada vi i ja spoznajemo zlo, to se ne događa na apstraktan način. Nama zlo uđe u krv i postane dio nas. Zao čin postaje navika. Sotona nas bocka.

"Nisi živio!"

"Nevin si, zar ne?"

"Nikada nisi bio pijan?"

"Moraš spoznati dobro i zlo".

Prvo nisu bila evanđelja nego predaja – Fulton J. Sheen

Fulton J. Sheen u knjizi "Život vrijedan življenja" pišući o Isusovoj majci zapisuje;

Kako bismo razumjeli dokaze, moramo shvatiti da na početku nisu bila evanđelja, nego predaja. Svaki je član prve Crkve, nakon Duhova pa sve do pisanja evanđelja, znao za Isusovo čudo umnažanja kruha i ribe, za čudo uskrnuća i čudo rođenja od Djevice. Znanje koje imamo o tim događajima slično je našemu znanju da je Prvi svjetski rat počeo 1914. Nije nam potrebno taj podatak pronaći u knjizi da bismo vjerovali da je točan, zar ne? On samo potvrđuje nešto što već otprije znamo. Evanđelje je, dakle, na jedan sustavniji način zabilježilo nešto u što je Crkva već vjerovala.

Pretpostavimo da ste živjeli tijekom prvih dvadeset pet godina Crkve nakon Duhova. Kako biste odgovorili na pitanje: "kako mogu znati u što moram vjerovati?" Ne biste mogli reći: "pogledat ću što o tome piše u Bibliji." Tada još nije postojao Novi Zavjet. Morali biste vjerovati onome što je tada naučavala Crkva. Gospodin nijednom nije zatražio od očevidaca da pišu o njegovu životu. Samo je jedinom tijekom života nešto napisao, i to u pijesku. Ali jest rekao svojim apostolima da propovijedaju u njegovo ime i da mu budu svjedoci sve do kraja zemlje. Prema tome, oni koji posežu za ovim ili onim tekstom iz evanđelja, da bi nešto dokazali, najčešće izdvajaju tekst iz povijesnoga konteksta u kojemu je nastao i iz usmene predaje koja je pronosila Kristovu istinu.

Evanđelja su napisana i kako bi zabilježila predaju koja je već postojala. Nisu je stvorila. Nakon nekoga vremena ljudi su odlučili zapisati tu predaju, što objašnjava početak Lukina evanđelja. On piše "da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen". Luka pretpostavlja da su ljudi već otprije poučeni u vjeri. Evanđelja nisu pokrenula Crkvu; Crkva je pokrenula evanđelja. Crkva nije proizašla iz evanđelja, evanđelja su proizašla iz Crkve. Crkva je prethodila evanđeljima, ne obrnuto. Ljudi nisu povjerovali u usrsnuće zato što je u evanđeljima tako pisalo. Evanđelisti su zabilježili izvještaj o Kristovu raspeću i uskrsnuću jer su već u to vjerovali.

Slično tome, Crkva nije vjerovala u djevičansko rođenje zato što u evanđeljima piše da je Djevica rodila sina; vjerovala je zato što je Živa Riječ Božja, u svojemu mističnom tijelu – Crkvi – već ranije vjerovala u to, a sveti pisci taj su događaj zabilježili u evanđeljima. Da apostoli koji su živjeli s našim Gospodinom, koji su ga slušali na obroncima brežuljaka i u hramu, da apostoli nisu naučavali da je Djevica rodila sina, nitko drugi ne bi to naučavao, nitko drugi ne bi to zapisao.

PS

Sheen se (uvjerljivo) bavi nekim Marijanskim dogmama, ali ovdje mi je zanimljivije navedeno iz drugih razloga.

Možda sam već prenio nešto slično, ali čitajući gornja promišljanja shvatio sam da je moje poznavanje (dijela nauka) evanđelja rezultat ne toga što sam ih čitao (ili što sam čitao one koji su ih čitali) nego što sam to čuo (predajom, kroz tradiciju, Crkvu). Naravno, evanđelja su davno zapisana, oni od kojih sam čuo o pojedinom nauku su ih vjerojatno čitala (primjerice čuo sam misna čitanja), ali čak i da nisu zapisana - da je primjerice postojala zabrana zapisivanja, da se sve svodilo na usmenu predaju i tradiciju, imao bih slična znanja o događanjima. Ovdje ne govorim o nekoj alternativnoj povijesti, nego činjenici da Crkva nije rezultat nečega što smo pročitali u knjizi. (Kao što je Sheen istaknuo, svi imamo neka znanja o događanjima iz prošlosti koja nisu rezultat našeg "čitanja knjige".) Vjerojatno nisam dobro objasnio na što ciljam i zašto mi se to učinilo toliko zanimljivim. 

Pozitivno sam iznenađen knjigom "Život vrijedan življenja", očekivao sam nešto drugačiji sadržaj na temelju predstavljanja i korica iako sam prije gledao Sheena.

Na Isusov se spomen sam (Jesu dulcis memoria)

Još od prvog slušanja, himan "Jesu dulcis memoria" ("Na Isusov se spomen sam") ostavio je poseban dojam na mene. Autorstvo se pripisuje svetome Bernardu iz Clairvauxa. Kasnije su ga uglazbili i neki od najvećih skladatelja (Palestrina, De Victoria) što je također milozvučno, ali sam gregorijanski himan mi je daleko upečatljivi.

Stihovi;

Na Isusov se spomen sam

Jesu dulcis memoria

Na Isusov se spomen sâm U duši budi dragi plam, A vrh milinama je svim U milom društvu kad si s njim. Što nježnije da zapjevaš, Što ljupkije da poslušaš, Il’ što draže promatraš No što je Isus, Gospod naš? O blag spram sviju, Isuse, Što mole ili kaju se, Il' traže te kroz žića vaj: Tko tebe nađe, nađe raj! Govoriti je uzalud, Badava peru cio trud, Tko kuša, taj tek pravo zna, Što znači ljubav Gospodnja. Ti, Isuse, milinom svom I našom budi nagradom; Naš ponos cijeli bio tek U tebi, Spase, zauvijek. Amen.

Jesu dulcis memoria Dans vera cordis gaudia: Sed super mel et omnia Ejus dulcis præsentia. Nil canitur suavius, Nil auditur jucundius Nil cogitatur dulcius Quam Jesus Dei filius. Jesu spes pænitentibus, Quam pius es petentibus! Quam bonus te quærentibus! Sed quid invenientibus? Nec lingua valet dicere, Nec littera exprimere: Expertus potest credere, Quid sit Jesum diligere. Sis Jesu nostrum gaudium Qui es futurus præmium Sit nostra in te gloria Per cuncta semper sæcula. Amen.

Možete poslušati snimke raznih izvedbi, primjerice; 

• "Na Isusov se spomen sam" - Koralisti zagrebačke katedrale
• Na Isusov se Spomen (Sanctae Clarae Claritas)
• Zbor mladih Lukavci
• Akademski zbor "Palma" - Tomas Luis de Victoria: Jesu Dulcis Memoria
• Muški pjevački zbor itd

Ili jedna Verzija s yt kanala Luka Cosic, kao dio euharistijskog rukoveta (U kojeg iz nekoga razloga nije uključen Klanjam ti se Smjerno, Usta moja uzdižite itd.)

Nema se što dodati;

"Govoriti je uzalud,
Badava peru cio trud... "