Komentirajući Božje atribute (savršenost, jednostavnost itd:) filozof Ed Feser se u svojoj knjizi Aquinas usput osvrće na prigovor Zla.
S obzirom na konvertibilnost bića i dobrote, Bog kao Čista Zbiljnost [Pure Act] i Bitak Sam također mora biti dobar, zapravo najviše dobro. Tu se javlja prigovor da problem zla predstavlja izazov; jer ako je Bog dobar, zašto nije eliminirao zlo koje očito postoji na svijetu? Ali postoji više problema s tim prigovorom. Kao prvo, on bi potkopavao Akvinčev argument za Božju dobrotu samo ako pretpostavimo da nije moguće da dobro biće ima razlog za dopuštanje zla. Ali notorno je teško pokazati da takvo biće ne može imati takav razlog, pa čak i većina suvremenih ateističkih filozofa ne bi tvrdila nešto tako snažno. Ipak, u nedostatku takve pretpostavke, Akvinski može jednostavno inzistirati da s obzirom kako njegovi argumenti dokazuju da Bog postoji i da je dobar, iz toga slijedi da neovisno o tome postoji li zlo, to je u skladu s njegovom dobrotom.
Drugo, kao što sam Akvinski tvrdi u odgovoru na problem zla "dio je beskonačne Božje dobrote, da On treba dopustiti zlu da postoji, i da iz toga proizlazi dobro." Drugim rječima, razlog zašto Bog dopušta zlo je upravo zato što namjerava ostvariti neko dobro iz toga, bilo da je dobro to što smo naučili nešto iz naših pogreški, da samo stekli određene vrline koje ne bi mogli steći bez borbe sa zlom, ili što već. I s obzirom da je Bog svemoguć i da (kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju) Akavinski smatra da imamo besmrtne duše, tako da je naše vrijeme na zemlji tek kratki uvod u vječno postojanje, teško da ne možemo tvrditi kako je Bog u stanju nagraditi nas s takvim dobrom u sljedećem životu da se i najužasnija zla u ovome životu čine trivijalnima u usporedbi, i vrijedno ih je proživjeti. Naravno, suočeni s najgorim ovosvjetskim zlima, ideja takvog dobra može se činiti hladna, apstraktna i udaljena. Ali to je emocionalni, a ne intelektualni problem; to ne pokazuje da ne postoji ili da ne može postojati takvo dobro, nego samo da je nama teško usmjeriti naše umove na to dobro kada smo suočeni s patnjom. Osim toga, ateist ne može olako odbaciti takav prigovor bez samoreferenciranja, reći; "Ne postoji Bog, zbog svog neotkupljivog zla koje postoji; a zlo koje postoji je neotkupljivo, zato jer ne postoji Bog koji bi ga mogao otkupiti" značilo bi argumentirati ukrug.
Treće, kao što naglašava Brian Davies, često se u raspravama o zlu pretpostavlja da je Bog vrsta moralnog agenta koji ima određene dužnosti koje on (ili se barem tako tvrdi) nije izvršio. Ali takvo razmišljanje jednostavno nema smisla s obzirom na poimanje Boga o kojem govori Akvinski. Jer samo stvorenje s ograničenjima kakva mi imamo možemo dosljedno opisati kao nekoga tko ima moralne dužnosti. Primjerice, s obzirom da naše blagostanje ovisi o drugim ljudima, i oni ovise o nama, imamo određene obveze jedni prema drugima. S obzirom da imamo određene potencijale čija je realizacija dobra za nas, potencijale koji zahtjevaju određenu količinu truda da ih ostvarimo, imamo dužnost truditi se; itd. Ali kao Čista Zbiljnost i Sam Bitak, Bog nema takvih ovisnosti, potencijalnost ili ograničenja; a stoga niti nema smisla tvrditi kako ima ili nema određenu moralnu vrlinu ili da je ostvario ili da nije ostvario određenu moralnu obvezu. Iako je njegovo posjedovanje intelekta i volje (ili točnije nečega analognoga onome što mi zovemo intelekt i volja kod nas) podrazumijeva da je on u određenom smislu "Osoban" (a ne neosobno božanstvo iz određenih istočnjačkih religija), Bog svejedno nije "Osoba" u istom smislu u kojem smo to mi, zajedno sa svim ograničenjima koje taj pojam podrazumijeva.
PS
Neki razlikuju problem (pomirivanja) zla sa Božjom opstojnošću od argumenta zla kojim se pokušava pokazati da Bog ne postoji. Odnosno, neki drugi će, primjerice Plantinga, govoriti o logičkom problemu zla i pastoralnom problemu zla.
Ne morate prihvaćati klasični teizam Akvinskoga, kao što je primjerice slučaj i sa Plantingom, da bi shvatili da "argument zla" ne uspijeva u svome naumu, svaki od tri razloga koje ističe Feser dovoljni su da pokažu što je pogrešno s najčešćim prigovorima. Naravno, pastoralni problem kako ga naziva Plantinga je nešto drugo, iako postojanje zla ne utječe na racionalnost vjerovanja u Boga; Nesreća i patnja u životu osobe mogu utjecati na njezin odnos prema Bogu, ali to nije pitanje filozofije, nego pastorala.
Iako je pitanje postojanja zla i patnje oduvijek prisutno, njihov navodni utjecaj (kao razlog za nevjeru) se čini novijeg datuma. Svatko tko je ikada čitao Bibliju, ili je upoznat sa sudbinom apostola ili prvih kršćana zna da zlo i patnja postoje. Zapravo, česti prigovor katolicima je da previše ističu patnju, da se previše fokusiraju na nju itd. (Da ne ulazimo sada u pitanje i posljedice Istočnog grijeha, dovoljno je reći da patnja i zlo nisu nešto što katolici ignoriraju, ili da bi prosječni vjernik bio iznenađen ukoliko mu ukažete na postojanje zla.)
Ideja da je ljudima teško vjerovati zbog postojanja zla prilično je nova (i čudna), jednostavno ne odgovara povijesti i situaciji. (Ne radi se o tome da su ljudi zbog argumenta zla zaključili da Bog ne postoji- da je kršćanstvo pogrešno.)
Ljudi su oduvijek patili pa to nije utjecalo na gubitak vjere, mogli bi reći upravo suprotno. Upravo su ona društva u kojma vlada ugoda i užitak poznata kao društva bez vjere, poznata po dekadenciji. Ljudi kroz povijest suočeni sa patnjom (bolestima, gladi, ratovima itd.) nisu gubili vjeru u onom smislu o kojem se danas govori. (Što god mislili o tome fenomenu, poanta je da postojanje zla nije predstavljalo problem.)
Bogatašu je teško ući u raj ne zbog samog bogatstva nego jer u svojim privrženostima i svojoj ugodi nemari za vjeru, oni najbogatiji zdravljem neće o tome uopće razmišljati, neće zahvaljivati za svoje zdravlje, dok će se oni koji pate kontemplirati o takvim pitanjima.
Ako ipak neki ateist želi inzistirati da je zlo takav problem za teizam, bez ikakvih poteškoća možemo preokrenuti stvar. Argument zla jest problem, ali za ateizam. Ako žele inzistirati da je neka pojava objektivno zla, morati će pokazati na kojim temeljima to tvrde, koji je izvor njihove istine. Odnosno, ateist koji želi tako argumentirati će na kraju pretpostaviti postojanje upravo onoga što pokušava negirati. (Nije teško osmisliti teistički argument za Božju opstojnost koja se temelji na činjenici objektivnog dobra i zla – nešto što ateisti, posebno naturalisti, negiraju.)
U ranijem postu sam prenio razmišljanje jednog fiozofa;
"Ako netko argumentira na temelju činjenica zla da Bog ne postoji, onda ta osoba pretpostavlja da stvarno postoji objektivna činjenica zla, a samim time i objektivna razlika između dobra i zla. Teist mu može odgovoriti kako ne može postojati objektivna razlika između dobra i zla ukoliko Bog ne postoji. Mogu taj argument predstaviti u koliko god rigoroznom obliku želite. To ne znači da će argument uvjeriti svakoga, ali će biti logički besprijekoran, vjerodostojno utemeljen, i dovoljno snažan da neutralizira ateistički argument zla."
S obzirom da je početni tekst iz Feserove knjige, spomenimo da je na svome blogu objavio više postova koji se bave sličnim temama ukoliko nekoga zanima. (Pokušavajući pronaći prikladnu ilustraciju uz post, prvi link na koji sam naišao je The Problem of Evil (Aquinas 101), yt video.)
