Chastek komentirajući jedan Feserov odgovor primjećuje;
Nakon niza prekrasnih analogija koje uspoređuju odnos prirode čuda s odnosom improvizacije i partiture te redateljske verzije i kino verzije, Ed Feser se bavi pitanjem "zašto nema više čuda"? Odgovara rekavši da priroda mora biti dovoljno pravilna da bi se čuda razlikovala, ali njegove metafore možemo iskoristiti da bi kritizirali pitanje, jer ako je čudo poput glazbenika koji improvizira izvan partiture, onda je pitanje „zašto nema više čuda“ savršeno analogno pitanju „zašto glazbenici ne improviziraju više?“ Čini se jasnim da ne postoji opći odgovor na ovo pitanje – nitko ga ne bi postavio u operi, a čak i tamo gdje je improvizacija prikladna, nije jasno kako bismo točno odredili odgovarajuću količinu. Ako je John Coltrane unaprijed napisao sve svoje solo dionice i odbio odstupiti od njih, to bi se moglo smatrati biografskom neobičnošću, ali teško je vidjeti kako bi se to smatralo kritikom njegovog jazza.
Postavljamo pitanje „zašto nema više čuda“ jer prima facie pretpostavljamo da ih nema dovoljno. Ali na temelju čega? Vjerojatno se radi o tome da čuda uzrokuju vjerovanje i da bi Bog trebao uzrokovati da više ljudi vjeruje; ili da su čuda dokazi za vjeru, a vjera treba više dokaza. Ali takvo što samo pomiče cilj – dolazimo do toga da pretpostavljamo da je pitanje koliko je čuda prikladno da bi se osiguralo da odgovarajući broj ljudi vjeruje ili koliko dokaza je prikladna količina dokaza za vjeru. Možemo dati odgovore, ali suočeni s težinom pitanja teško je vidjeti da prima facie vrijedi kako nema dovoljno čuda.
Možda je najprikladniji odgovor istaknuti da isti Sveti spisi koji svjedoče o čudima apostolskog doba također svjedoče da neke nijedno čudo nikada ne bi dalo zadovoljavajuću količinu dokaza. Krist izravno odgovara na pitanje bi li čudo bilo dovoljno da uvjeri nevjernike i otpale da žive vjeru rekavši: "Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane." Možemo poreći da je Krist u pravu u vezi s tim (možda pretpostavljajući čuda koja bi nam bila dovoljna), ali to bi bilo – ironija nad ironijama! – poricati samu vjeru u koju mislimo da bismo mogli biti čudom uvedeni.
PS
Prvi put sam pročitao naslov "Zašto nema više čuda?" te sam nakon pročitanog razmišljanja pomislio kako odgovor nema veze s pitanjem. Zatim sam shvatio da sam pogrešno protumačio pitanje kao "Zašto više nema čuda?" (u smislu nekada ih je bilo puno više), a ne kao "Zašto nema više čuda"? (u smislu trebalo bi ih biti više.)
Zabavila me moja brzopletost, možda će i nekome drugome Chastekove primjedbe biti zanimljive.
Nešto sam sitno objavio o čudima, ali nisam pisao o tome što su čuda, kako ih prepoznati i što znače. Postoji niz drugih izvora i autora za to.
---
Prenio sam ranije Pascalovu misao,
Da od svega ovoga nikad nije bilo ni zrnca istine, ne bi se nikada ništa vjerovalo: i zato umjesto da zaključujemo kako nema pravih čudesa jer ima toliko lažnih; moramo, upravo suprotno, reći da sigurno ima stvarnih čuda, jer postoje i lažna; a da ima lažnih samo zato jer ima istinitih. Ovako moramo rasuđivati i u pogledu religije; jer ne bi bilo moguće ljudima zamisliti toliko krivih religija kad ne bi bila jedna prava. [...]
Kad ne ni bilo lažnih čudesa, bilo bi izvjesnosti [sigurnosti]. Kad ne bi bilo pravila da ih raspoznamo, čudesa bi bila nekorisna, i ne bi bilo razloga vjerovati. Ne, nema, ljudski gledajući, ljudske izvjesnosti, ali postoji razum.
---
I još jednu drugu Pascalovu misao;
"Čudo bi", vele neki" potvrdilo moje vjerovanje". To vele dok ne vide čudo. [...]
"Kad bih vidio čudo kažu, obratio bih se". Kako mogu tvrditi da bi učinili ono što ne poznaju? Zamišljaju da se obraćenje sastoji od štovanja Boga koje je poput trgovine, ili razgovora s Bogom na način kako oni to sebi predočuju. Istinsko obraćenje zahtijeva da sebe poništimo pred ovim Sveopćim Bićem koje smo toliko puta rasrdili, i koje nas svakog časa može opravdano uništiti; zahtijeva da priznamo kako ništa ne možemo ništa učiniti bez njega, i da nismo od njega drugo zavrijedili do nemilosti. Obraćenje se sastoji u spoznanju da postoji nesavladiva opreka između Boga i nas, i da bez posrednika ne može biti međuosobnog odnosa.
