U rukama današnjih ređenika promatramo više od tijela i krvi: vidimo instrumente milosti koje će od danas služiti Božjemu narodu na posve nov način. Te će ruke blagoslivljati, podizati posrnule, dijeliti svete sakramente, prikazivati euharistijsku žrtvu i pružati Kristov dodir svijetu. One će, poput Kristovih ruku, postati znak Božje prisutnosti među nama. [...]
Oltar je mjesto na
kojem prestaje vaša svakodnevica, a započinje vječnost. Mjesto
gdje svećenikove ruke postaju posuda nevidljivoga Boga. Zato vas
Crkva danas posvećuje. Zato vam biskup pomazuje ruke - jer ćete ih
koristiti za ono što ni anđelima nije dano: prinositi na oltaru, iz
dana u dan, beskrvnu žrtvu Sina Božjega... Bili za oltarom u
velikoj katedrali ili u maloj župnoj kapelici, uvijek će se
jednako, na vašu riječ, nebesa otvarati da prigrle zemlju. A vi?
Dok sve to budete činili, često nećete ništa osjećati. Često
ćete biti umorni; često pritisnuti brigama. No, svejedno, vaše će
ruke pred očima naroda podizati Krista. Prinosit ćete njegovu
Žrtvu. Vaše ruke držat će Tijelo koje se predaje za život
svijeta. To je čudo Euharistije. Bog bira ostati među nama preko
posvećenih čovjekovih ruku.
***
