U "Embracing the Trades at the College of Saint Joseph the Worker" Jacob Imam objašnjava (svoju) ideju programa s kojim je povezan.
Neprestano susrećem ljude koji vjeruju da odgajanje studenata u katoličkoj intelektualnoj tradiciji i zanatima nije samo paradoks (što priznajem), već kontradikcija. Često čujem da su "Neki ljudi stvoreni za fakultet; a drugi za zanate". Ipak, u ovoj naizgled bezopasnoj izjavi postoji nešto duboko antikršćansko. To je opravdanje za veliki razvod između glave i ruku - između aktivnog i kontemplativnog. Ovo nije samo sociološki problem. To je teološki problem. I to je teološki problem koji je bio prisutan u kulturnom kontekstu u kojem se Krist pojavio.
Grci su vjerovali da njihovi bogovi rade. Atena je tkala odjeću. Apolon je čuvao ovce. Posejdon je gradio bedeme. A Hefest je gradio palače i kovao oklope. Nisu bili transcendentni - i Grci su toga bili savršeno svjesni. Herodot, starogrčki povjesničar, na primjer, izričito je napisao da Grci vjeruju „da su bogovi ljudske prirode“ (Herodot, 1.131). Ali to nije značilo da je rad dobar; pokušavali su ga izbjeći kada god su mogli. Za Grke je rad bio prokletstvo. Herodot je napisao:
Znam da se u Trakiji, Skitiji, Perziji, Lidiji i gotovo svim stranim zemljama oni koji uče zanate manje cijene od ostalih ljudi i onih koji imaju manje veze s obrtničkim radom... Ono što je sigurno: da to mišljenje... zastupaju svi Grci. (Herodot, Perzijski ratovi 2.167.1–2)
Takav prezir naveo je razne grčke države da građanima zabrane fizički rad. Spartanska vlada zabranila je svojim građanima bavljenje fizičkim radom. Teba je naložila da muškarci budu u mirovini najmanje deset godina prije nego što se mogu baviti politikom. Prezir prema radnicima bio je toliko visok u atenskoj kulturi da je vlada zapravo stvorila zakon kojim se građanima zabranjuje da se međusobno ismijavaju zbog zanimanja. Jedan od najdražih atenskih sinova bio je Aristotel, koji je u svojoj Politici napisao: „Građani ne smiju voditi život obrtnika... jer je takav život nečastan i nespojiv s vrlinom.“
Razmišljanja rimljana se nisu puno razlikovala.. Rimski konzul i odvjetnik Ciceron jednom je primijetio da se svi radnici „bave vulgarnim poslovima; jer radionica ne može imati ništa ugledno u sebi“. Plutarh je promovirao spartanski sustav u kojem nitko nije mogao raditi za život. A Livije, Dionizije i Gelije nam svi kažu da „nijednom Rimljaninu nije bilo dopušteno posvetiti se trgovini ili rukotvorinama“.
Grci su mrzili rad, Rimljani su mrzili rad, a u takvom grčko-rimskom svijetu, Riječ je postala tijelom i provela je većinu godina svog života za stolarskim stolom
To je bilo skandalozno za suvremenike. Grčki filozof iz drugog stoljeća Celzo, na primjer, naglašavao je činjenicu da se osnivač kršćanstva bavio ručnim radom kao dokaz nelegitimnosti religije. Bilo je to kao da je netko aktivirao politički dinamit u antičkom svijetu. Za razliku od Grka, kršćani su učili da je njihov Bog transcendentan i stoga ne treba raditi. Ali on je odabrao Utjelovljenje i stoga je odabrao i rad, došavši „da služi, a ne da bude služen“. Isus je, objavljujući pravu teologiju, preokrenuo cijeli društveni poredak.
Rad, što ovdje znači ručni rad, postao je nagrada kršćanske tradicije. I ovdje ne mislim samo o tome kako je sv. Pavao pronašao svoj zanat izrađivača šatora kao sastavni dio svog misionarskog života, već i o samostanima koji su nastali diljem Europe stoljećima kasnije. Cijenjeni intelektualci u knjižnicama i skriptorijama bili su ujedno i poljoprivrednici na poljima. Monaški život preselio se iz kapela gdje su se molili u knjižnice gdje su učili, na polja gdje su radili. Ovaj ples između kapele, knjižnice i polja otkrio je utjelovljeni život kršćanina; glava, srce i ruke kreću se u jedinstvu jedno s drugim prema blaženstvu.
Naša moderna sveučilišta nisu shvatila ovaj veliki kršćanski uvid u ljubav prema radu kao nešto što se može održavati. Umjesto toga, preferirala su pogansko zanemarivanje i, u najgorem slučaju, prezir prema ručnom radu. To je veliki gubitak. To je veliki gubitak iz mnogo razloga, posebno za naše moderno doba, koje toliko pati od tjeskobe. Živimo u dobu tjeskobe. Obrti mogu ponuditi značajnu pomoć mnogim problemima s kojima se sada suočavamo.
Mnogi osjećaju financijsku tjeskobu. Budući da vas plaćaju da se obučavate u zanatima - bez potrebe za dugom - može se izbjeći dio te brige. Ljudi neće biti u iskušenju odgoditi brak ili djecu jer su zabrinuti zbog novca. Umjesto toga, zanati omogućuju čovjeku da započne svoj odrasli život umjesto da ga odgađa.
Živimo u indirektnom, tehnološkom svijetu. Mnogi od nas nemaju pojma kako zapravo funkcioniraju strukture i sustavi o kojima ovisimo za svoju egzistenciju. I zato počinjemo misliti da oni kontroliraju nas, a ne mi njih. Iz toga proizlazi tjeskoba. U zanatima čovjek počinje shvaćati kako funkcionira naš svijet, ublažavajući tu tjeskobu.
Postoji i tjeskoba koja proizlazi iz činjenice da ne vidimo opipljivu razliku u našem svijetu kao rezultat svog rada. Mnogi od nas koji radne dane provode gledajući u ekran računala nemaju onu divnu korist koju ima obrtnik, a to je mogućnost da se na kraju svakog dana odmakne i divi onome što je napravio tog dana. On to može pokazati; drugi to vide. Stvorio je stvarnu strukturnu razliku u našem svijetu.
Postoji još jedan izvor tjeskobe koji proizlazi iz naših prolaznih života. Mjesto gdje smo rođeni i živimo često nije mjesto gdje sada živimo i radimo. Nemamo korijena. Ali obrtnici su otporni na selidbu. Ne možete izvoziti građevinu u Kinu ili Meksiko. Obrtnici imaju stvarnu priliku pustiti korijenje na jednom mjestu, biti zauvijek uz svoju obitelj i prijatelje, a da se ne moraju odreći ovih velikih veza ljubavi i odanosti.
Zanemarujući obrte, zanemarujemo ove i mnoge druge prednosti. Ne mislim da je slučajnost što naše suvremeno društvo svjedoči kolapsu visokog obrazovanja - intelektualnom, moralnom i financijskom. Nijedna od ovih karakteristika suvremenog društva - slom visokog obrazovanja i prezir prema radu - ne bi trebala biti šokantna. Duboka ljubav prema studiju i radu proizašla je iz srca Crkve; iz osobe Isusa, Riječi koja je postala stolar. Naše društvo ne može uživati u dobrima Krista bez samog Krista.
U "Školi svetog Josipa Radnika" težimo usklađivanju rada i studija. Nastojmo oblikovati studente u učinkovite i predane članove svojih zajednica podučavajući ih katoličkoj intelektualnoj tradiciji, istovremeno ih osposobljavajući za kvalificiran i dostojanstven rad. Obrazujemo visokoučinkovite studente u katoličkoj intelektualnoj tradiciji kako bi stekli diplomu prvostupnika teologije, a istovremeno ih osposobljavamo za kvalificirane zanate: elektriku, stolarstvo, vodoinstalacije i grijanje. A budući da ste plaćeni za obuku u kvalificiranim zanatima, naši će studenti diplomirati financijski pozitivni, umjesto da se zakopaju u dugove.
U potpunosti odbacujemo ideju da fakultet mora biti financijski paralizirajući produžetak adolescencije. Umjesto toga, vjerujemo da fakultet treba biti formacija katoličke odrasle osobe da upozna, voli i kreativno oblikuje svijet kakav nam je Bog dao. To znači odbacivanje lažne dihotomije između glave i ruku, te umjesto toga podučavanje naših studenata da vode i aktivan i kontemplativan život.
Naši su studenti briljantni; mnogi od njih su najbolji u svojoj generaciji. To su učenici čiji su profesori šokirani kad čuju da žele biti vodoinstalateri. Nisu odbačeni; odlični su učenici. I stoga su skandal za sadašnju generaciju, koja bi rekla, kao što su to činili Kristovi suvremenici: "Nije li ovo drvodjeljin sin?"
PS
Nisam baš shvatio potpuno o kakvo se programu radu odnosno kako to izgleda u praksi i koliko je intenzivna pojedina komponenta studija, ali to me ne zanima previše.
---
Vezano uz ideju da su neki za zanat, a neki za fakultet; Ljudi imaju različite sposobnosti i talente, postoji granica iza koje nije toliko korisno inzistirati da određena osoba primi poduku ukoliko nedostaje motivacija ili nije u stanju savladavati izazove. (Neovisno o kojim izazovima pričamo, podjednako vrijedi za zanatske.) Ipak, katolička formacija je potrebna svima.
Zanatlije ne povezujemo s višim obrazovanjem, ali možda mnogi suvremeni studijski programi imaju sličan rezultat. Zahtijevaju više talenta, vremena i truda, možda ih je malen postatak ljudi u stanju završiti, možda su čak i cijenjeni, ali osoba koja ga završi je u sličnoj poziciji kao "običan" zanatlija vezano uz to što znaju o najvažnijim stvarima. (Nekima će ideja da takvo što istraže biti potpuno odbojna.)
Pretpotaviti ću da se i oni koji studiraju primjerice filozofiju i teologiju nađu u sličnoj situaciji. (Sumnjičav sam prema tome što stvarno znaju i koliko su opremljeni za svakodnevni život – posebno dobar život. Često su skloni slijediti pomodne intelektualne trendove koji već dugo nisu nešto što bi trebali slijediti.) U konačnici, čak i ako ste uspješan filozof, to je samo nešto što radite, kao što netko drugi uzgaja krumpire, ili se netko bavi zanatom, ili se netko bavi medicinom.
Status katolika laika bilo kojeg zanimanja se ne razlikuje. Svima su potrebne određene vještine, i one "koje se tiču glave" i one "koje se tiču ruku". Uključujući i one umjetničke. (Često su nam potrebne upravo one koje ignoriramo, one koje nismo voljeli kroz odrastanje i obrazovanje.)
