Na portalu Vjera i Djela su prenijeli tekst pod nazivom "Grijeh", autor je Jordan Kuničić, dominikanac i teolog. (Iz knjige Propovijedi, 1957.) Preporučam pročitati ovo kratko, ali impresivno razmišljanje.
Prenosim dio (oblikovanje teksta moje);
***
Kada bi danas Sotona morao podnijeti izvještaj Svemogućemu, mogao bi po prilici reći ovako: obišao sam sve kutove zemlje i konstatirao, da ljudi posvuda krše Tvoje zapovijedi (Job 1, 6-13). Sv. Ivan bi ponovio, što je pisao: „Sav svijet leži u nečastivome“ (Prva Ivanova 5, 19). Dublji bi poznavalac mentaliteta čovjeka današnjice nadodao: čovjek današnjice trpi od bolesti djetinjenja i podjetinjavanja, pa i grijeh smatra djetinjarijom. Tko je pak svjestan odgovornosti i težine stanja, morao bi sa žalošću utvrditi da čovjek današnjice drži nešto do pravila bontona. Taj čovjek nastoji upoznati pravila gramatike i umjetnosti. Nastoji cijeniti, boji se prekršiti građanske i državne zakone, ali „najveći grijeh naše epohe jest taj što počinje gubiti smisao grijeha“ (Pijo XII. u govoru 28. listopada 1946.).
Zašto taj čovjek današnjice gubi smisao grijeha? Napredak mu civilizacije olakoćuje mišljenje, zato ga umaraju ozbiljna pitanja života. On radije ide u hram XX. stoljeća, u kino, da drugi pred njegovim očima prevrće slike i prizore, a on da udobno sjedi i gleda. Pitanja duše i vječnosti? Rado ih upisuje u utopije, ali zato najvećom ozbiljnošću smatra, da je Švrča idejni prvak dana. Zar se taj čovjek današnjice nema čim ponositi? Rado osluškuje zaglušni šum aviona i motora, tih djela svoga genija, pa kako će do njega doprijeti tihi, nečujni glas Božje istine?! Ohol je taj čovjek današnjice, ponosi se atomskom bombom, zato ne cijeni silu duha Božjega koji se ne nameće silom. Kada se ljudi zarate ili potuku, pobjednik, makar bio patuljak, misli, da nad njim nema gorostasa, nadasve Svemogućega. Čovjek današnjice gradi Babilonsku kulu veličine bez Boga, zato se teško razumije s drugim ljudima današnjice, i ako ima na pretek raspravljanja. Zabavljen je bušenjem zdenca tehničke civilizacije, ali ti zdenci puštaju vodu, zato je taj jadnik uvijek nemiran. Robuje tijelu, klanja se materiji, u pandžama je nagona, zato životari, boluje od anemije duše, mrtav je, a misli da živi.
Budimo na čistu! Glas je savjesti preveć jak, da bi ga tko mogao lako ušutkati. Bez sumnje čovjek bi današnjice želio izbrisati pojam grijeha iz popisa faktora sreće-nesreće, ali to ne može. Što mu preostaje? Uzeti na sebe advokaturu sama sebe, naći opravdanje. To mu se čini lako. Ako i griješim, veli, nijesam ja kriv: priroda je kriva, kriv je ambijent, takvim me Bog stvorio, takvim me majka rodila, tako sam odgojen.
To sredstvo za uspavljivanje ne djeluje odmah, ni kod svakoga jednako. A zašto, misli čovjek današnjice, čovjek ne bi imao pravo griješiti? Ta on je svjestan svoje veličine, svjestan je napretka. Stari su bogovi umrli. On dakle misli, da ima pravo griješiti, jer je sam sebi bogom.
Ovaj mu se izlaz pričini presmionim, zato radije umanjuje težinu Božjih zapovijedi, grdobu grijeha ne smatra tako velikom. Što je velikomu Bogu stalo za sitne misli i želje crva-čovjeka koji se vuče po zemlji? Bog je previsok, da bi ga se ticalo, što taj zemljani patuljak misli, želi i snuje. Zar bi se Svemogući natjecao u borbi s tim „prahom“? Zar je potrebna sila Svemogućega, da svlada toga slabića-čovjeka?[...]
***
Čovjek je na razmeđu između čistih anđela i nerazumnih bića. Dodiruje jedne i druge. Položaj je samim tim već kritičan. Svaki ga grijeh udaljuje od anđela, približuje životinji. Možete li doista u pijanici, proždrljivcu, ubojici, otimaču razabrati sliku anđela ili životinje? Grijeh je Nabukodonosora pretvorio u životinju: išao je četveronoške, na glavi je imao perje kao oštrice, na rukama nokte kao pandže (Daniel 4). To nas dovoljno uči da je grijeh degradacija čovjeka, silazak sa stupnja specifično-ljudske kulture i padanje u stanje polučovjeka ili životinje.
Da rekneš nekomu: lud si! – bila bi uvrjeda. Grijeh je neka vrst ludosti. Nije li ludost: odbaciti Stvoritelja, a obratiti se stvoru kao bogu? Zabaciti Boga, izvor svih dobara, a očekivati od sjena prolaznih dobara da nas one usreće? Očekivati od ograničenih dobara, da ona potpuno ispune neograničene dimenzije srca? Stara nam povijest iznosi primjer te ludosti u obožavanju Baala. Mnoštvo je očekivalo, da će im slijepa, gluha i mrtva materija pomoći. Ilija se toj ludosti rugao, dok je mnoštvo skakalo i vikalo oko krivoga boga Baala. Govorio im je Ilija: „Vičite jače, možda, je zaspao, možda je uronio u duboke misli“ (Prva o Kraljevima 18, 27). Vikali su, ali bez uspjeha. U nekoj je ludnici jadnik trkao protiv vjetra, da se napuše, da uzmogne poletjeti u zrak, na najviše brdo svijeta. Grješnik se nada da će se bez Boga popeti na brdo sreće. Zar nam nije svima potrebito moliti: od sljepoće pameti oslobodi nas Gospodine?!
Ljudi uviđaju da je opravdano, ako se pobuna protiv vlasti kazni. Postaju kratkoumni, kada se taj pojam prenese na odnos prema Bogu. Grijeh je pobuna protiv Boga. Grješnik otima kamene Ploče deset zapovijedi te ih razbija. Dok na njima piše volja Božja: ne ubij, ne ukradi, ne griješi bludno i t.d. grješnik hoće nove ploče, na koje stavlja: ubij, kradi, izdaj, laži i t.d. Nije li to oponašanje rimskih careva koji su sebi prisvajali čast bogova? Ne znači li to ponovno razapinjati Sina Božjega? (Hebrejima 6, 6). Nije li to ponavljanje Luciferova „non serviam“?
Dug je zao drug, dug je teret. Kršćani svaki dan mole: „I otpusti nama dugove naše“. Kako ljudi znaju biti strogi i okrutni prema dužnicima! Nijesu li nekada vjerovnici kod nekih naroda sjekli dužnika i dijelili ga na dijelove, ako nijesu mogli isplatiti duga?! A kada bi Bog nastupio tako? Svaki je grijeh kao neki dug Bogu. Ako Gospodin prekine čekanje i zaviče: Svežite ga i bacite u tminu, dok ne plati i zadnji novčić? (usp. Matej 5, 26).
***
Stablo se pozna po plodovima, uzrok po učincima. Jeza nas obuzme, kada motrimo razvaline kuće, koju je izjeo zub vremena ili oborio ratni vihor. Nekoć je u njoj odzvanjala pjesma života, sada nas straši zadah smrti. Nešto slično razabiremo u duši grješnika. Svako je zločinstvo grijeha rušenje zgrade naše duše. Grješnika razdire borba između razuma i nagona, ideala i strasti. Boga i sotone. Duša grješnika postaje poprište nemira, sijelo nesuvislih anomalijskih ispada, postupna ili nagla raspadanja (usp. Ethicorum, br. 1817). U pameti zavlada tama neznanja i sljepoće, u srcu nastupa led i očaj, u volji nestaje poleta i snage, a nastupa mlohavost prema dobru, popustljivost zlu. U tom su stanju uzaludna sredstva za spavanje, bolno je rasulo gotovo: „Tako si, Gospodine, naredio, tako i jest, da je svaka grješna duša kazna (muka) samoj sebi“ (sv. Augustin).
Kako je uslijed grijeha potamnila svijetla boja! Primio si, kršćanine, bijelu haljinu na dan krštenja sa zadatkom da tako vratiš čistu dušu Bogu. Oživljen si milošću, ti, koji si bio mrtav u istočnom grijehu. Postao si bio posinkom Božjim, baštinikom nebeskoga kraljevstva. Grijeh ti je oduzeo tu haljinu, izgubio si pirnu odjeću, lišen si prava na nebo, nema ti mjesta za stolom vječne gozbe (Matej 22, 1–14). Grijehom si usmrtio u sebi život duše te si pred Bogom kao mrtvac, živa smrt (usp. sv. Toma u Suplementu Sume teologije, 71, 2).
Zle se posljedice grijeha šire dalje. „Vae genti peccatrici“ (Izaija 1, 4 ). Povijesna je činjenica, da grijeh tamani narode.
[...] Jedna je dakle opća posljedica teškoga grijeha: propast. Propast svega što je uzvišeno. Zasljepljuje se pamet, gubi se borbena snaga protiv zla, mlohavi nastojanje oko dobra, nestaje mira savjesti, iščezava ravnoteža duha, gubi se prijateljstvo s Bogom, propada se u očaj, smrt i vječno prokletstvo. Svetci su pred tom pomisli strepili, drhtali su kao list na vjetru. Zašto je čovjek današnjice neosjetljiv? Jer se pomirio s pojmom grijeha, sprijateljio se s njim? Rezultat bi bio očajan, kao što je očajan rezultat grijeha.
***
[...] Bolesnik je taj čovjek današnjice, bolesnik u beznadnu stanju, jer ne reagira na ubode grijeha. Nije li u očajnu stanju bolesnik, ako ne reagira na ubode muha?
Mrtav je taj čovjek današnjice, jer je popustilo njegovo srce. Ostavilo je centar gravitacije, Boga, pa se gubi kao meteor u svemiru, vene kao grana odsječena od svoga debla. I njegovo je boravište kao sabiralište duhovno mrtvih Lazara, nad kojima je potrebito da zaori krepki glas Prijatelja: „Veni foras“, uskrsni iz groba grijeha, iz pakla očaja, probudi se i korakni prema azuru ideala, prema krjeposti, prema milosti Božjoj, prema Bogu!
Vratimo razumu njegova prava! I kod pogana je razum govorio da je grijeh nered, bolest, grdoba, najveće zlo (Weiss, II., 10, 4). Naučimo od pogana, kako je taj razum izmišljao prinose žrtava, da umiri uvrijeđeno Božanstvo, da se izbriše zlo grijeha (isti, IV., 9, 1). Vratimo se Bogu zakonodavcu, jer odasvud dopire krik zapomaganja, da se pokaže netko koji će biti najviša instanca, nepromjenljiva norma života i djelovanja. Vratimo se odbačenu Kristu, jer je on uvijek ugaoni kamen čovječanstva. On svaki dan prinosi žrtvu, cijenu grijeha Bogu. Mi smo pozvani, da je proživljujemo i da se okorišćujemo njezinim plodovima. Vratimo se na polaznu točku krjeposti i svetosti, na onu pirnu odjeću krštenja, da naše obitelji, naš narod i čovječanstvo budu zajednice miroljubivih, krjeposnih, sretnih ljudi. Vratimo se dakle iz tuđine sina rasipnika u očinsku kuću milosrđa.
Potrebno je međutim da nas najprije operu suze pokajanja. Eno ih na Magdaleninu i na Petrovu licu. Oni nam govore: kajte se dok su ruke Propetoga još raširene u obliku zagrljaja milosrđa! Kajite se dok kazaljke vremena još pokazuju da traje vrijeme pokajanja! Kajite se dok duša ne bude pozvana k Onomu koji trese nebom i zemljom, rajem i paklom! Kajite se dok tik-tak srca još može naći smirenje u zagrljaju Očevu!
Miserere.
PS
Nisam upoznat s njegovim djelom, ali Jordan je očito znao pisati. Ne sjećam se kada sam pročitao nešto što bi bilo usporedivo s ovime. Ako to niste prepoznali trebali bi pročitati još koji put. Zapravo, neovisno o tome, trebali bi pročitati još koji put.
