O principima lošeg prijevoda – A. Esolen

Poznati američki prevoditelj i autor A. Esolen se u više navrata osvrtao na sumnjivu kvalitetu suvremenih američkih prijevoda i njihovu (poetsku) osiromašenost. (Iako se naravno ne radi samo o tome. )

U nastavku prenosim iz eseja; "A Bumping Boxcar Language" (2011.) u kojem kritizira jezik "NABiša" – tajni "službeni" jezik Nove Američke Biblije. Iznosi principe koji, prema njemu, oblikuju taj jezik. (Korišteni engleski izrazi i njihov smisao nije moguće u potpunosti prevesti, ali možemo prepoznati na što upozorava Esolen.)

Principi tog jezika su kako navodi; (I) Preferirati "općenito nad specifičnim, apstraktno nad konkretnim, nejasno nad preciznim; (II) Preferirati "srednji rod, neodređeno i bezlično"; te (III) Preferirati "uredski memorandum nad poezijom". Prenosim; 

Prvi princip: Dajte prednost općem nad specifičnim, apstraktnom nad konkretnim, nejasnom nad preciznim. Sjetite se kako je Isus govorio; "Kraljevstvo Božje je kao zrno gorušičino.“ Ljubav Božja je poput ljubavi oca koji je imao dva sina, od kojih je mlađi uzeo svoj dio nasljedstva i otputovao u daleku zemlju gdje ga je rasipao na bludnice. "Ne bacajte biserje pred svinje." Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom?"

Kako pretvoriti riječ Božju u jezik nabiša? Otupite je kad god je to moguće; pretvorite riječ Božju u mač tupe oštrice.

[Esolen spominje primjer poznatog psalma 23.] Točno to piše na hebrejskom. Prevoditelji [Biblije] kralja Jakova, naivni kakvi jesu, vjerovali su da im je zadatak u potpunosti se podrediti Božjoj riječi, njezinom značenju, konotaciji, slikovitosti, retoričkoj snazi. Pronašli su neobičnu složenicu tzal-maweth i zadrhtali od njezine ljepote. Zamislite da hodate tom dolinom [smrti]. Drveće se nadvija; čudna tišina nas obuzima; ne znamo što nas čeka. To je, nesumnjivo, jedna od najupečatljivijih slika u cijelom Svetom pismu. Većina engleskih Biblija je zadržava.

Ali u Novoj američkoj Bibliji piše: "Iako hodam mračnom dolinom, ne bojim se zla." Primijetite prigušivanje. Potvrdno "da" koje prevodi hebrejski gom, jednostavno je ugrađeno u veznik. Glagolsko vrijeme - hebrejski nema futur - sa svojim nježnim nijansiranjem pretpostavke i svrhe („Uzdajem se u Gospodina, potvrđujem da se neću bojati“) sveden je na obično sadašnje vrijeme; A onda se ta dolina smrti, dolina [sjena] koju svi ponekad osjetimo, reducira na običan i ugodan pridjev mračan [eng. dark].

U Nabbishu sve što je na bilo koji način specifično mora nestati. Uzmimo odlomak iz Propovijedi na gori: "I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih."

Kada je W.E. Barrett napisao svoj roman o zidaru Homeru Smithu koji je sagradio kapelu za samostan siromašnih časnih sestara izbjeglica iz Njemačke, nazvao ga je Ljiljani poljski jer je pretpostavio da svi točno znaju na koje Isusove riječi misli. Možemo vidjeti ljiljane poljske, hrabro cvijeće na njihovim dugim stabljikama, kako se njišu zemljom u zamahu tamnozelene i bijele boje. I to je upravo ono što grčki kaže, ta krina tou agrou. Promatramo ih, razmatramo, kako rastu. Verzija kralja Jakova replicira naglasak grčke rečenice, snažnu pauzu nakon polja, a zatim koncentraciju naše misli na jednu značajku ljiljana, naime, kako rastu. Ali u Nabbishu ne možemo imati ništa tako oštro ocrtano i delikatno specifično kao što su ljiljani ili polje, a također moramo ublažiti naglasak na ovom cvijeću savijajući ga u sredinu zavisne rečenice. Dakle sada imamo: "Učite se od načina na koji raste divlje cvijeće."

Radi li se o nezaboravnom stihu? Ne? Onda je vjeran duhu Nabbisha.

Izgubljeno u prijevodu – A. Esolen

Prevoditelj Anthony Esolen, u Lost in Translation (2011.) komentira suvremene američke prijevode;

Sada kada konačno imamo Novus Ordo preveden na engleski, vrijeme je da pogledamo druge (pogrešne) prijevode koji muče nas anglofone u Crkvi. Započeo bih s lekcionarom.

Apologeti onoga što nam nude svakog tjedna zalažu se za nešto što se naziva „dinamička ekvivalencija“, pod čime se podrazumijeva prijevod opće ideje izvornog teksta u nešto što tu ideju prenosi na jeziku primatelja. Ipak, sama premisa je pogrešna.

Da bismo vidjeli zašto, razmotrimo modernističku arhitekturu Bauhausa dvadesetog stoljeća. Arhitekti poput Le Corbusiera proglašavali su da će stvoriti "strojeve za stanovanje", navodno potpuno racionalne kutije dizajnirane za maksimalnu učinkovitost, za naše svakodnevne potrebe. Ali tko želi živjeti u kutiji? Groteskni stambeni kompleks Pruitt-Igoe u Saint Louisu, inspiriran modernističkim teorijama urbane obnove, brzo je postao leglo društvene dezintegracije i kriminala.

Ljudska bića su utjelovljene duše. Žude za ljepotom. Vole glazbu. Osmišljavaju poeziju. Talijanska domaćica na katu srednjovjekovne kamene kuće ukrašava svoj balkon geranijama. Čuva slike svojih nećakinja i nećaka u staklenoj vitrini s otmjenim kvakama, pored kipa Presvetog Srca Isusova.

Ne radi se samo o nekoj "ekstra" stvari, baš kao što ni hrana za ljudska bića ne predstavlja samo gorivo. Životinje proždiru; a ljudska bića slave obroke. Naše težnje za svetim izražavaju se na zemaljske, tjelesne načine, a naše najskromnije tjelesne potrebe, poput jedenja i pijenja, brige za bolesne, ili odmaranja, najljudskije su ispunjene onda kada upućuju na ono što nadilazi ljudsko - kao kada dijete klekne da se pomoli za svoje sestre i braću prije nego što zaspi.

To vrijedi i za naš jezik. Kada govorimo, ne prenosimo samo informacije kao kada se podaci unose u računalo. Izražavamo iznenađenje, zahvalnost, humor, tugu, ljubav. Uživamo u fizičnosti naših riječi. Dočaravamo cijele životne scene. Kombiniramo i rekombiniramo slike koje možda nikada prije nismo kombinirali.

Dakle, Isus ne kaže: „Kraljevstvo Božje ima nepovoljan početak“, već „Kraljevstvo Božje je poput gorušičinog zrna“. Ne kaže: „Čovjek ne bi trebao obraćati pažnju na djela milosrđa“, već "neka ti ne zna ljevica što čini desnica". Nije stvar samo u tome da je njegovo fraziranje prikladnije za jednostavne ljude koji trebaju vidjeti stvari da bi ih razumjeli. Radi se o tome da su i njegove misli i njegove riječi esencijalno poetske, prodirući u srž stvari sredstvom nedostupnom goloj apstrakciji.