O hrani - Brza prehrana je protestantska?

Kao mala mislila sam kako sam zakinuta. Nikada nismo išli u fast food restorane. Moj otac je odbijao – tvrdoglavo i uporno, tada sam mislila – jesti ono za što je smatrao da nije "prava hrana." Objedovali smo zajedno kao obitelj, jelo je bilo spremljeno kod kuće, a prethodila mu je salata ili juha. I to je bilo to.

Talijanski teolog izazvao je kontroverze sa teorijom koja je nevjerojatno slična onoj mojega oca. Na invaziju restorana brze hrane Massimo Salani je odgovorio sa oštrom osudom revolucije brze hrane u svojoj knjizi At the Table with the Religions.

"Stil brze hrane potpuno ignorira svetu dimenziju jela", rekao je Salani medijima prilikom promoviranja knjige. "U takvom restoranu zadovoljite svoju glad nabrzinu tako da možete ići obavljati druge stvari." Da bi još malo uzburkao strasti napomenuo je: "Nedostaje aspekt dijeljenja i zajednice koju vezujemo uz obroke. Brza hrana nije katolička, protestantska je."

Drago mi je da katolički teolog napokon reagira. Bože sačuvaj da neki tradicionalist iskoristi takav rječnik. Njegovo razmišljanje nije teško razumjeti; osoba koja jede sama ne obraća nikakvu pozornost na druge. Analogno je to sa protestantskim "slobodnim ispitivanjem" gdje svatko "asimilira duhovnu hranu" bez sudjelovanja drugih. Prema tome radi se o antitezi zajedništva što bi katolici trebali odbaciti. Zapravo, mentalitet brze prehrane u kojem se jede brzo i osamljeno, bolje odgovara "luteranskom mentalitetu individualnog odnosa između čovjeka i Boga".

Naravno, takve optužbe su izazvale gnjev restorana brze prehrane poput McDonaldsa koji je čak dao izjavu za javnost u kojoj brani usklađenost svojih proizvoda sa svjetskim vjerovanjima. Ne-eukumenski ton takvih izjava izazvao je i odgovor rimskog luteranskog pastora, čak se uključio i vatikanski teolog. Iako nije išao toliko daleko da hamburgere nazove protestantskim ili čak nekršćanskim, priznao je da "naša civilizacija treba više razmisliti o tome. Baš kao što mora i Crkva. U kršćanskoj viziji postoji dublje značenje obroka, kojeg pronalazimo u Bibliji, gdje se primjerice govori o posebnim gozbama i razdobljima posta."

Mislim da izjava ukazuje na važne stvari vezane uz katolički način objedovanja. Malo razmišljanja o ovoj temi nas dovodi do zaključka o negativnim učincima postojeće prehrambene revolucije na kršćansku civilizaciju.

"And to Catholic men that drink upon wine,

Are deep in water and frank and fine.

Wherever I travel, I find it so,

Benedicamus Domino!"

        from The Path to Rome, Hillaire Belloc

Koliko obitelji ili pojedinaca naručuje hranu samo kako bi je proždrli pred televizorom? To je smrt gozbi, razgovora, dobrih manira i obiteljskog života. Zajednički objed bi trebao biti iskaz pristojnosti. Bez posebnih narudžbi koje odgovaraju hiru trenutka, znam domove u kojima obitelji naručuju sa tri različita mjesta kako bi zadovoljili svačije želje za tu noć. Svakome je dopušteno izabrati što žele, baš kao i kod interpretacije Biblije u protestantskim denominacijama. Sve ovisi o osobnom ukusu.

Brza prehana također stvara generaciju mladih ljudi koji jednostavno ne znaju kako jesti dobro i ne razumiju ulogu hrane u kršćanskoj kulture. Stil brze prehrane pojačava tendenciju stvaranja plemenskog načina življenja. Pribor za jelo – a kamo li čaše za vino - zamijenjene su sa jednokratnom ambalažom. Odrasli i djeca jedu sa svojim rukama, a ne priborom. Više svečanosti ima među nomadskim pustinjskim beduinima nego kod obitelji koja jede tipični fast food obrok.

[...]

Jedna stvar je sigurna, izjava teologa u skladu je sa razmišljanjem mog oca koji izgleda nije bio nerazuman ili staromodan, jednostavno je bio katolik u svom ustrajnom odbijanju da sudjeluje u revoluciji brze prehrane.

Autorica članka je M. Horvat.  

PS

Sad moj post Izgubljeno umijeće katoličkog opijanja ima svoj (prehrambeni) par. Mislim da je jasno kako fast food nije protivan KC (u užem smislu, i da postoje razne okolnosti i običaji vezani uz hranu diljem svijeta), ali kao što autorica opisuje, nije katolički u širem smislu te riječi. Postoje i razni sekularni komentatori koji povezuju promjenu načina prehrane i promjene u društvu. Psihijatar Theodore Dalrymple se često osvrće upravo na tu vezu (npr. U zatvoru je upoznao zatvorenike koji u životu nisu nikada jeli obrok za stolom. Navikli su jesti što žele, kad žele, gdje god to žele.) Izdvojio sam jedan dio iz eseja Our Big Problem;

"Na Zapadu, pretilost ide u korak (ili se gega) sa drugim društvenim (ili antidruštvenim) promjenama. Primjerice, pretilost u Britaniji je porasla pari passu sa raspadanjem obitelji: danas nikada nije prerano naučiti djecu manjku samokontrole.

Povezanost između raspadanja obitelji i pretilosti je lagano razumjeti. Naravno, ne postoji veza veza jedan-na-jedan između dva fenomena – u ljudskim odnosima nikada ne postoji takva zakonitost – ali svejedno se radi o snažnoj i razumljivoj korelaciji.

Za većinu populacije, obiteljski objedi su rituali prošlosti: Trideset i šest posto britanske djece nikada ne objeduju sa još jednim članom svoje obitelji ili kućanstva (napokon smo prešli cilj kojeg zagovaraju radikalni društveni reformatori, više djece se rađa van brakova nego unutar njih). U domovima siromašnijih, nezaposlenih i samohranih roditelja koje sam posjećivao kao doktor, ne bih pronašao dokaze da se ikada nešto kuhalo tamo. Masni naručeni obroci zagrijani u mikrovalnoj su bili izvor hrane, zajedno sa stalnim konzumiranjem grickalica. Nije čak ni bilo stola za kojim bi mogli jesti: taj nedostatak nije posljedica siromaštva jer bi njihov flat-screen televizor okrenut horizontalno bio dovoljno velik da posluži kao stol za objedovanje.

U tim okolnostima, djeca su kao na paši; ali za razliku od okupljanja lovaca u povijesti, oni nemaju problem nedostatka hrane, nego višak. Lagano im je prejedati se, a njihov apetit raste sve više. Njihovi ukusi se nikada ne razviju dalje od zaslađene i masne hrane, do kraja života jedu kao djece; nikada ne nauče disciplinu podređivanja svojih apetita obiteljskom životu i društvenim konvencijama. Ponašaju se poput medvjedića Winniea Pooha koji stalno ima potrebu za slatkim. Nije iznenađujuće da se, baš poput Poohovog, njihovi strukovi toliko prošire da ne stanu u normalno sjedalo.  

Obiteljski i društveni obroci su među najmoćnijim učiteljima samokontrole. Uče nas da želja u nekom trenutku nije, ili barem da ne bi trebala biti, jedina odrednica našeg ponašanja. Obrazac ispaše i krmljenja neovisno o svima ostalima uči upravo suprotnu lekciju. Nije iznenađujuće da oni koji nemaju iskustvo obiteljskih ili društvenih obroka rano u životu, pokazuju nedostatak kontrole koja je temelj suvremene društvene patologije. "

Iako neki spominju da je brza prehrana jeftinija i da su je siromašniji prisiljeni jesti (članci su često i ekstremniji u svojim izrazima, optuživanjima i idejama), to sigurno ne vrijedi za Hrvatsku. Činjenica da veliki broj ljudi ima sredstva da i sam uzgoji dio hrane (napušteni vrtovi svjedoče da to više i nije omiljeni hobi) samo ojačava takav dojam. Zapravo nisu točne niti za zapadna društva, kao što Dalrymple primjećuje; ako posjetite tržnice u britaniji vidjet ćete da većinom samo imigranti kupuju namirnice i samostalno spremaju jela. Ekonomist Thomas Sowell u The ‘Hunger’ Hoax zapisuje;

"Hamburgeri, pizze, i slično koštaju više od hrane koju možete kupiti u dućanu i sami spremiti. Ako si možete priuštiti junk food, sigurno si možete priuštiti i zdraviju hranu. Nedavni članak Marka Bittmana pokazuje kako možete spremiti jelo za četvero po cijeni duplo manjoj nego što bi to platili u nekom od restorana brze prehrane. To se čini kao dobar savjet, ali onda Bittman kaže da je problem u tome kako ljudima pokazati da je kuhanje užitak. "Za to nam je potrebno," kaže on "političko i kulturno djelovanje." Drugim riječima, država dadilja da nas spasi!  

Od kada odrasli ljudi moraju raditi samo one stvari u kojima uživaju? Ne nalazim nikakvu posebnu radost prilikom obuvanja cipela, ali radije ću to učiniti nego da okolo hodam bosonog. Ne uživam voziti auto, posebno po lošem vremenu, ali moram doći sa mjesta A do mjesta B."

PPS

Kada već pričam o fast food restoranima, zadnjih dana aktualna je priča oko restorana brze prehrane; Chick-fil-A, vlasnici su donirali organizacijama koje se zalažu za tradicionalni brak što je izazvalo izljeve bijesa kod ljevičara. Studenti su pokrenuli akcije da se uklone takvi restorani sa njihovih kampusa, gradonačelnik Bostona i vijećnik Chicaga su zbranili otvaranje restorana u njihovim gradovima, uskoro je najavljen i "kiss-in" događaj gdje su pozvani homoseksualni parovi da otiđu u njihove restorane i ... pa, valjda ime sve govori.  

Naravno, građani su jučer održali dan podrške tom restoranskom lancu, diljem zemlje stvorili su se redovi što je rezultiralo rekordnom prodajom. Jedan od ljevičara punih ljubavi, odlučio je posjetiti restoran, ovo je snimka koju je sam ponosno objavio.