Propovijedati u svijetu nakon gubitka pismenosti

A. Esolen u Preaching to the Post-Literate; 

Nedavno sam uzeo u ruke knjigu sabranih pjesama Johna Donnea, izdanje iz 2012. godine, s novim uvodom i bilješkama. Namjeravao sam raspravljati o jednoj strofi u Donneovoj „La Corona“, krunskoj pjesmi u kojoj posljednji stih svake od sedam strofa postaje prvi stih sljedeće, a posljednji stih svega ponavlja prvi. Riječ je o jednoj od Donneovih vjerskih pjesama koja prati život Krista, od Blagovijesti do Uzašašća.

Šesta strofa nosi naslov Uskrsnuće, a urednik pretpostavlja da čitatelji trebaju objašnjenje tog pojma: „Krist je umro i bio pokopan, a trećeg dana potom uskrsnuo je i uzašao na nebo. Time je pobijedio smrt i darovao vječni život svojim sljedbenicima.“ To me podsjetilo kada sam čuo lokalnog voditelja vijesti kako na Uskrs kaže da je to dan kada kršćani slave Kristovo uznesenje na nebo. Čini se da urednik nije bio svjestan Kristovih četrdeset dana pojavljivanja pred učenicima u proslavljenom tijelu.

Bilo je i drugih pogrešaka. Evo završnih stihova pjesme:

O strong Ram, which hast battered heaven for me,
Mild Lamb, which with Thy blood hast marked the path,
Bright Torch, which shin’st that I the way may see,
O with Thy own blood quench Thy own just wrath,
And if Thy Holy Spirit my muse did raise,
Deign at my hands this crown of prayer and praise.

Donne se igra riječju "ram", koja označava i životinju i "ovna za probijanje" [eng.battering ram] koji razvaljuje zatvorena vrata Neba. Engleska riječ ram tako obavlja isti dvostruki posao kao latinski aries. Svaki kršćanin koji razumije umijeće tipologije – gledanje Starog zavjeta kao znakova i sjena Novoga – svatko tko je, primjerice, pročitao Poslanicu Hebrejima, shvatit će što Donne ima na umu. Izak nije trebao biti žrtvovan na brdu pod nožem svoga oca Abrahama: to je uloga ovna zapetljanog u grmlju. Izak je tip Krista, ali to je i ovan, zapravo još snažniji.

Jer ovan prethodi janjetu koje će biti žrtvovano za Pashu, čija krv, poškropljena po dovratnicima i nadvratniku hebrejskih kuća, tjera anđela uništenja da poštedi njihove prvorođence. No Krist je sada naša Pasha, i naše pomirenje. On je „Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta“.

Ulazimo ovdje u teološko razmišljanje i u drevnu tradiciju prikazivanja tog Jaganjca Božjeg u kršćanskoj ikonografiji. Pogledajte Van Eyckovu sliku na Gentskom oltaru, gdje Krist-jaganjac stoji na oltaru, krvari iz srca u kalež, dok ga anđeli i sveci promatraju štujući. Čini se da urednik ne zna ništa o tome. O Jaganjcu kaže samo: „Uobičajeni simbol Krista.“ O Ovnu pak, s izvanrednom tupavošću: „Krist se identificira s Ovnom (Aries), astrološkim znakom koji označava povratak proljeća.“

O navodno "poganskom podrijetlu" Uskrsa

Protuvjerski raspoloženi polemičari često će se koristiti idejom da kršćanski blagdani i proslave imaju "pogansko podrijetlo", odnosno konkretno da Uskrs nije kršćanski blagdan nego nešto što je kršćanstvo preuzelo od pogana. No, kada preispitamo od kuda dolaze takve teorije dolazimo do zaključka da nemaju nikakvog temelja i da im je podrijetlo u antikatoličkoj retorici. (Naravno, to ne znači da oni koji se toliko vole pozivati na "racionalnost" i "skeptično" razmišljanje neće i dalje takvo što redovito ponavljati.) 

Bitno.net je objavio članak o takvim tvrdnjama - Ne, Uskrs nije dobio ime po Ištar i nema podrijetlo u poganskim običajima.

Ne morate biti kršćanin kako biste shvatili neutemeljnost takvih tvrdnji. U nastavku prenosim analizu poganih božanstava koje se navode kao izvor kršćanske proslave Uskrsa. Autor je ateist Tim O'Neill, povjesničar. (Izvorni tekst Easter, Ishtar, Eostre and Eggs, 2017.)

***

Kao što sam spomenuo u svojoj prethodnoj objavi, dvije stvari koje ćemo sigurno vidjeti na internetu povodom Uskrsa su reciklirane verzije zamorne teze "kako Isus nikada nije postojao" i memovi koji nam govore da je "Uskrs zapravo poganski!"

Meme o tome da "Isthar=Easter" [Uskrs] stekla je status internetske činjenice. Ipak, noviji "novi ateisti" su konačno shvatili da su tvrdnje o "Isthar" new age gluposti pa sada preferiraju nešto drugačije(1) verzije (2).

Naravno, u tipično internetskom novo-ateističkom stilu, obje grupe na Facebooku [koje objavljuju takve memove] („No More Make Believe“ i „Philosophical Atheism“) propovijedaju o dokazima, razumu, znanstvenosti i provjeri činjenica, ali zadovoljno objavljuju bilo kakvo smeće ukoliko ima dovoljno anti-kršćansku poruku. Probajmo onda primijeniti malo razuma i pogledati nešto znanstvene literature i provjeriti činjenice te vidjeti kako ovi mali memeovi preživljavaju pred onom vrstom kritičke provjere koju bi navodni „racionalisti“ trebali dosljedno primjenjivati.

Ishtar i Uskrs [eng. Easter]

Još 2013. netko je objavio meme „Ishtar = Easter“ na Facebook stranici Richard Dawkins Foundation for Reason and Science. Otprilike u isto vrijeme netko je to primijetio na samoj stranici zaklade (u objavi koja više ne postoji) i objavio poveznicu na članak u Scientific Americanu koji je prilično slabo pokušao demantirati mem, ali je iznio korisnu stvar: "Posljednjih se godina šire mnoge ovakve ideje kroz dokumentarce i knjige. Mnoge od njih pokušavaju povezati kršćanske tradicije s poganskim. Razumijem razloge iza tih tvrdnji, ali ipak mora postojati povijesni dokaz koji ih podupire."

Provjera činjenica pomoću dokaza? Odlična ideja. Nažalost, 25 odgovora koje je ta objava dobila pokazalo je vrlo malo ili nimalo skeptične analize, a kamoli stvarnih referenci na izvore ili dokaze. Većina komentara jednostavno je ponavljala kako je ideja „vrlo vjerojatna“ ili davala općenite primjedbe o tome kako su „kršćani preuzeli mnoge poganske običaje i vjerovanja“. Bilo je i još luđih doprinosa, poput tipa koji je ustrajao da Uskrs nije izveden iz Ishtar… nego iz božice Izide! Samo je jedan usamljeni komentar bio od nekoga tko se potrudio napraviti „malo jednostavnog googlanja“ i zaključio da Uskrs i „Ishtar“ nemaju nikakve veze, ali taj je komentar potpuno ignoriran. Toliko o provjeri činjenica kod fanova tzv. „Zaklade za razum i znanost“.

Pogledajmo tvrdnje iz memea jednu po jednu:

Vizija života koju promoviraju mediji – FH

Uvjeravaju vas da žudite za statusom dok duboko u sebi zapravo težite mučeništvu. Postoji li išta poželjnije od toga da vam odrube glavu kao Pavlu, razapnu vas na križu kao Petra, proždiru vas lavovi kao Perpetuu i Felicitu, strijelama probodu kao Sebastijana, privežu za kotač kao Katarinu ili dobro ispeku sa svih strana kao Lovru? Priznajem, u prvi mah toga nismo baš svjesni. No kada malo promislite, postajte svijesni kako je to najsretnije rješenje.

Časopisi vam nude puno okrutnije sudbine. Propisuju vam zastrašujući aksetizam. Dijete koje savjetuju ženama gore su od posta što ih provode trapisti. Praćenje modnih trendovi na koje ih prisiljavaju strože je od redovničkih habita pa tamo možemo vidjeti nemaleni broj žena koje, pripremajući se za svečanu večeru, ispred zrcala stoje kao da će ih objesiti: "Što da odjenem? Nemam ništa odjenuti!" Kada je o muškarcima riječ, njihove muke nisu ništa manje. Oni se moraju žrtvovati za automobil , ili nogometni klub, ili za nacionalne vrijednosti (nije, dakako riječ o nacionalnoj časti, nego o porezima). Ključeno je vjerovati u zaduživanje obitelji i potrošački kredit pa nije važno ako vam kosu posijedi svaki put kada pogledate stanje na svojemu bankovnom računu. I ona i on moraju pokazivati izvrsnost u seksu. I baš tu počiva najoštrija disciplina koja nalaže odustajanje od najuzvišenijih dobara. Tu su šminkanje i beskrajno uvijanje bokovima, duga tumaranja po barovima i diskotekama, izvijanje svi mišića zbog mjenjanja stava, afrodizijaci s opasnim nuspojevima, očni kapci koje oblikujemo skalpelom, nos kojemu dlijetom mijenjamo oblik i veličinu, grudi koje pumpamo silikonom, liposukcija stražnjice i bedra, bakreni umetci u maternici, usisvači za embrije usađene i u trbuhu. Što su u usporedbi s tim bdijenja, bičevanja ili nošenja kostrijeti na goloj koži? No to nije najgore. Ti se časopisi naposljetku ponašaju kao da smrt ne postoji. Na njihovim naslovnicama nikada nema bliskoga pokojnika. Nema čak ni top modela u agoniji. A kada se, u svrhu povećanja prodaje, na njihovim stranicama ukažu žrtve u ruševinama koje su preostale nakon cunamija ili bombardiranja, stavlja ih se na istu razinu kao i reklame velikog formata na stražnjoj stranici, reklame ruža za usne Revlon, jogurta Weight Watchersa ili šampanjca Laurent – Perrier. Među "planovima" i "romantičnim izlascima" nikada se ne poteže pitanje da bi trebalo otići posjetiti ljude oboljele od raka u završnome stadiju ni provesti vrijeme sa djedicom oboljelim od Kosakoffljeva sindroma koji je umislio da ste vi njegov prijatelj Roger iz vremena dok je još radio u rudniku boksita. No kada se takva fatalnost dogodi, osuđeni smo na to da budemo izgubljeni u užasu bez kraja i konca, premda nam je horoskop predviđao još jednu "fazu ekspanzije na profesionalnom planu." Vaše pitanje "Što ću obući?" ostaje vam zaglavljeno u grlu dok vam navlače svjetlo-zelenu košulju koja se veže straga, istu za sve pacijente. Morate se batrgati poput žohara preokrenuta na leđa, koji uzalud maše nožicama.

F. Hadjadj, Kako uspjeti u smrti

Kultura u kojoj odrasta mlada djevojka na zapadu - FH

Devetnaestogodišnja Roxane Mourque studira kozmetologiju. Vidim je kako sjedi u ekspresnome vlaku Paris – Caen i čita časopis. Esprit femme (Ženski duh), tako se zove taj časopis. Upućuje li ime tog časopisa na Blaženu djevicu, koja je Žena Apokalipse i zaručnica Duha Svetoga? Putena plavuša na naslovnici toliko je našminkana, dekolte joj je toliko dubok da se na njoj već na prvi pogled nazire metafizička tjeskoba. Treba li taj časopis površnim ženama davati duboke savjete? Naslovi me razuvjeravaju. Prvi naslov sve nade usmjerava prema veličanstvenu cilju: "smršavjeti bez napora zahvaljujući glikemijskom indeksu", odnosno izgubiti kilograme prije prženja na plaži. Drugi naslov, smješten nešto niže na naslovnici, najavljuje dosje o "novim tajnama sreće" te odmah objavljuje kako ono što nas čini sretnima sasvim sigurno nisu djeca. Zapravo, ti se maleni rađaju samo kako biste se udebljali i zbogom četiri kilograma manje. Samo placenta teži dva kilograma.

Volio bih znati koje su to tajne tako tajne da se iznose na sjajnu papiru časopisa tako velike naklade. Roxane se zaustavila na stranici na kojoj piše: "Djeca, izvor radosti? Pogrešno, megapogrešno, izjavljuju psiholozi. Prisutnost djece doprinosi slabljenju osjećaja blagostanja koji je u partnerskome odnosu bio prisutan prije rođenja prvog djeteta." Što je onda potrebno kako bismo uspjeli u životu i pronašli radosti? Odgovor je jasan: jesti banane, koje potiču stvaranje serotonina, ali i jagode, koje su prepune antioksidansa, čokoladnu kremu, koja oslobađa endorfin. Preporučuje se i spolni odnos, ali ne zato što bi bio otvorenost za novi život, nego zato što "smanjuje napetost i djeluje poput prirodnoga sredstava za smirenje". Ne treba ignorirati ni druge sastojke želimo li doživjeti potpun procvat: "brbljati s prijateljicma o svemu i ničemu", "imati mačku koju možete milovati", "počastiti se cvijećem ili imati cvijeće na balkonu", "kupiti si nove cipele", očito. To su blaženstva ovoga stoljeća. No dobro je i "moliti i osluškivati božansko" zato što vjerske prakse "povećaju količinu pozitivnih emocija i unose svjetlost u naše svakodnevni život". Koje su to bile pozitivne emocije Krista na križu? Kakvo li je bilo blagostanje rabija Akive kada su mu usijanim češljevima derali kožu? Kakva je svjetlost prodrla u život Al. Hallaja kojega su vlasti prvo bičevale, a zatim objesile u Bagdadu? Časopis nam se odgovara na ta pitanja. Časopis, međutim, u drugome članku precizira kako je četvrtina žena kušala "predivan užitak što ga omogućava kamasutra" te kako je trećina ispitanika tijekom spolnog odnosa gledala pornografski film, što ukazuje na činjenicu da to nije problem kako time ne iskačemo iz normi. Postavljamo samo dva pitanja: nije li pritom ipak otežano upavljati daljinskim upravljačem? Ne izlažemo li se pritom riziku da obolimo od divergentnoga strabizma?

I eto što čita djevojka o kojoj govorim. Počinjem žaliti za sovjetskom propagandom. Pritajeni totalitarizam ovakva časopisa nije, međutim iznimka. On samo pojačava onaj televizijskih dnevnika s njihovom aktualnostima koje, pak nikada ne govore o istinski aktualnom: nema debata o besmrtnosti duše, ni riječi o molitvi, ničega o skromnu udovičinu daru i misteriju poljskoga ljiljana. Kao da nemamo duše. Kao da je apsolutno nužno uništiti nam duh kako bismo bili mirniji. Nije tu riječ o bestijalnosti, o ne! Nije čak riječ ni o svođenju čovjeka na biljku. Svaka čast jarcu! Poštovanje prema tikvi! Jarac voli davati život, a tikva se deblja kako bi dala nove tikve. Prepoznajemo njihova savršenstva kojih je u nas sve manje i manje.

Roxane jednoga dana otkriva da je ostala trudna sa svojim dečkom. Deset puta iznova čita rezultate pristigle iz laboratorija. Ono što je trebalo biti sretan događaj ona doživljava kao katastrofu: "Roditelji će me ubiti", izjavljuje ona. To je ubijanje dakako samo slikovit izraz, no njoj je to dovoljno da doslovno ubije činom što ga ona smatra legitimnom obranom. Dobronamjerne joj osobe savjetuju: "Budeš li imala dijete (govore kao da joj još ništa nije u utrobi), možeš se pozdraviti sa studiranjem", ili pak:" Prerano ti je za djecu, trebaš još uživati u mladosti (kao da nema radosti u majčinstvu, kao da se mladost sastoji od obilaženja barova i opijanja)", ili: "Neodgovorna si. To si dokazala time što si zaboravila popiti pilulu i ostala trudna. Nisi u stanju brinuti se ni o sebi samoj, kako ćeš se brinuti o djetetu? (Kao ta to ne znači osuditi je na neodgovornosti, kao da odgovornost ne počiva upravo na činjenici da se prihvate plodovi vlastitih djela....).

Redovnički život oslobađa bračni život - FH

Redovnik nije nespolno biće. Nije ni redovnica. Ako ih cijela jedan samostanska literatura uspoređuje s anđelima, posrijedi je metafora. Kastrati su na dvoru, ne u samostanu. Psiholog je suglasan i odmah pomišlja na slučajeve neuroze. Nema dvojbe. Čak i na osjećaj nezadovoljstva svojim životnim okolnostima. Zašto ne? No kada gledam našeg redovnika kako prekopava zemlju, pjeva psalme, pokazuje vragolasto lice čak u svojoj strogoći, kako da se moja naklonost ne okrene njegovoj tako gostoljubivoj neurozi, prema njegovu tako nezadovoljnom prijateljstvu, radije nego prema psihološkom zdravlju koje je samo fetiš novog licemjerja? Za moju naklonosti postoji još jedan razlog. Držim da redovnik ozbiljuje pravo, jedino seksualno oslobođenje.

Redovnički život oslobađa bračni život. Prvo, on potvrđuje, svojim suzdržavanjem da genitalna aktivnost u čovjeka nije puki determinizam kao u drugih životinja. Paul Rosoeur u tom smislu piše: "Štrajk glađu je nesumnjivo rijetko iskustvo koje pravo otkriva ljudsku narav naših potreba, kao što, u nekom određenom smislu, čistoća (redovnička ili koja druga) uspostavlja seksualnost kao ljudsku seksualnost." Stvarna mogućnost posvemašnjeg suzdržavanja, u redovničkom životu, prema mišljenju mene, oženjenog čovjeka, objašnjava područje spolnosti ako je ljudska, a to znači izabrana aktivnost. Čak me potiče na "periodično suzdržavanje" koje obnavlja moje tijelo kao što ugar obnavlja tlo.

Drugo, on omogućuje slobodniji izbor braka jer ostavlja mogućnost drugačijeg stanja. [...]

Treće, redovnički život priječi bračnom paru da popusti dvostrukoj napasti uzmaka i okrenutosti vanjštini. [...]

Žena, a ne karikatura žene - FH

Ako i mogu sa svoje strane postati otac, "stati na mjesto svojega oca" i obazirući se na njega, na kraju razumijeti svoj – nenaplativ, ali na vlastito dijete prenosiv – "dug", ja ne mogu postati žena.

Naravno, mogu postati trans ili queer. Mogu se i feminizirati. No biti žena suprotnost je feminiziranju jer, u pravom slučaju, riječ je o fizičkom daru koji se treba primiti unutar moralnog razvoja, a u drugom slučaju, riječ je o moralnom zastranjenju unutar jedne umjetne tvorevine. Zbog te neizvornosti, feminizirani može naglastiti neke crte ženskosti, više od same žene (golema prsa, istaknuti obline, skakutati na visokim petama, uvijati bokovima, ponašati se mušičavo, krhko, ljupko, itd.) Ali žena nije zbroj ženskih obilježja, pa onaj koji ih nasilno pokušava oponašati, može samo napraviti karikaturu, ne ženu.

Paradoksalno, upravo gays koriste većinu stereotipa s obzirom na ženskost, jer se ženskost koju oni žele predstaviti ne temelji na biću, nego na idealu. Za muža koji sam ja nema – ili više nema – idealno ženskoga, nego postoji stvarna žena, u svakidašnjici, koja me neprekidno vraća u stvarnost, u smislu da nadvisuje i raskrinkava sve moje projekcije.

 

Bit ćete moja udovica - FH

Da bi privolio neku mlađu ženu da se uda za njega, Sacha Guitry imao je neodoljivu pravu riječ: "Bit ćete moja udovica." Najtvrdoglavija, odustala bi od borbe. Čak ako je on bio upotrijebio iste te riječi za onu koju je upravo pokapao. Činjenica da je Sacha bio iskren. Ništa ga nije toliko diralo kao pomisao da će mu isti prsti koji su mu prišivali otpala puceta na kaputići sklopiti oči. A što reći o zagrljajima? Spavati sa svojim grobarom, ležati s onom koja će zasigurno počivati u istom grobu, nešto što oslobađa iskaze nježnosti, blagosti, susretljivosti koje nikakav trenutačni hir ne bi mogao pribaviti.

Kad svećenik blagoslivlje nerazrješivost braka, potvrđuje da će jednoga dana, koji će doći brzo, jedno pokopati drugo, osim ako zbog nesreće ne budu pokopani odjednom: "To jedinstvo tako je jako", kaže sv. Franjo Saleški, "da se prije nego muž od svoje žene smije odvojiti duša od jednoga i drugog tijela."

Majka ili stvoriteljica - Dijete kako ga (ne) želim

Vrlo je teško biti željeno dijete. Vaša egzistencija u cijelosti je ovisna o odlukama vaših roditelja. Njihove želje su naredbe. Ako si dopustite kakav nedostatak, jao vama: pljušte pljuske, uskraćuju vam slaktiše, predbacivanjima u moru suza prožet će vas osjećajem krivnje do kostiju, do koštane srži, do gameta kojima su vam dali život. Jer vi ste tu da omogućite procvat ženskosti vaše gospođe majke, a svojim uspjehom morate kompenzirati očeve neuspjehe. Da vaša mama ponovno dobije liniju koju je imala prije trudnoće. Da vaš otac vrati ambicije koje je imao prije sloma. Igračka koju vam daruju samo je predujam za upis na Politehniku [dobar fakultet]. U prvom redu, ne smijete se zavarivati. Ne plakati previše noću. A zatim, ne sjati od zadovoljstva danju. Sve, sve nade vise nad vama, pritišću, jednako kao i nepriznata beznađa.

Djeca koja moraju udovoljiti želji svojih roditelja ne dobiju možda samo batine nego će na tisuću načina imati psihološke modrice na duši. Petogodišnji plan imao je i Gulag. "Roditeljsko planiranje" nužno ima svoju crnu rupu. Nakon što je abortiran mali mogoloid, za sljedeće dijete ne isplati se da bude glupo. Nakon što je odbačen jedan porod da se umjesto njega prihvati neki drugi, taj drugi, ako nema zahvalnosti, zaslužio bi da bude ugušen. Imam dobrih razloga da pomišljam kako će s eugenikom porasti čedomorstvo i ocoubojstva. Čim se maleno počne emanicipirati, majka će mu moći baciti u lice – lice koje su već planski narisali ona i genetičar: "Ovako sam te zamislila, ne plavog s plavim očima, kao fašista, nego kao mješanca svijetlih očiju, s penisom crnca, s genom židovskog liječnika, kromosomom imunosnog sustava koji nikada ne zataji... Ja sam ta koja te je začela, ne tek onako kako začne obična majka, naslijepo, nego onako kako zamisli inženjer, nascrtavši predmet kutomjerom, odbacujući sve uzroke s nedostatkom, prilagođajući te prema zahtijevu, osiguravajući ti već u oplođenom jajašcu profesionalnu i sentimentalnu budućnost... Tako mi vraćaš, meni, svojoj majci, i više od toga, svojem stvoritelju!"

Fabrice Hadjadj

PS

Mnogo toga upućuje da bi Hadjadj nažalost mogao biti u pravu (ako ne fizički onda psihološki); žene koje su se odlučile na razne metode oplodnje "prekidaju" trudnoću kada se ustanovi da nešto nije "u redu", parovi koji kupuju dijete preko surogat majki ga napuštaju zbog bolesti i drugih problema, itd.

Dijete se ne proizvodi, ono se začima i rađa. 

Raniji postovi;kategorija dostojanstvo, eutanazija, ivf itd

 

Sentimentalizam je uzrok odbijanja da se dijete rodi – FH

Velika opasnost u njemu se pretvara u infantilni traumatizam tako da je bolje, na kraju svega, ukloniti dijete kada je još čisto, dok ne bude pokvareno ili satrto pred našim očima. Paradoks našeg doba tu nalazi svoje objašnjenje: nikada dijete nije bilo tako štićeno i nikada nije bilo toliko pobačaja. Njegov sentimentalizam uzrok je odbijanja da se dijete rodi. Najsigurnija zaštita najmanjih zapravo je njihovo uklanjanje.

Farbice Hadjadj, Dubina Spolova

Osloboditi od zala, a ne života – FH

Riječ je o cinizmu u najčiščemu smislu te riječi. Kao dokaz uzimam anegdotu vezanu uz oca cinizma, Ansitena, Diogenova učitelja. Trpeći jedan od napadaja sušice "Antisten je zavapio: ' Ah, tko će me osloboditi moje patnje?' - 'Ovo', uzvratio mu je Diogen pokazujući mu svoj nož - ' Govorio sam o patnji', ispravio ga je Antisten, 'nisam rekao da se želim osloboditi života.'

I to je krucijalna distinkcija. Onaj koji traži smrt zapravo želi da ga spase od njegovih zala, a nesumnjivo i od njegovih riječi jer te riječi o smrti poručuju nešto drugo. On još traži život. Još žudi za srećom. Poznate su nam Pascalove riječi: "Svi ljudi žele biti sretni, čak i oni koji će se objesiti." I doista, kada više ne bismo žudjeli za srećom, tada ne bismo žudjeli ni za tim da nam bude bolje: ne bismo se upinjali u jednome potezu dokinuti bol nestrpljivo iščekujući počinak. Izazov je eliminirati boli, ali ne i sebe.

PS

Preuzeto iz knige Kako uspijeti u smrti, F. Hadjadj.

"Liječnik" koji ubija svog "pacijenta" ga ne liječi. Nije ga izliječio nego ga je ubio. Nije mu vratio "dostojanstvo" nego ga je lišio i života i dostojanstva.

Raniji postovi; Ubojstvo i Moralnost Eutanazije, Oderberg o suvremenoj bioetici, O "stručnjacima" i bioetici, Dostojanstvo Ljudskog Bića itd.

Ima li života onkraj prolaza – F. Hadjadj

Na tu je temu [prigovor da se nitko nije vratio iz mrtvih] rabin iz Charentona izveo usporedbu:

Oni nalikuju na blizance-fetuse koji u majčinoj utrobi počinju previše razmišljati:

Vjeruješ li ti da postoji nešto nakon ovoga?

Što? Onkraj prolaza?

Da, iza sluznice.

Nitko se od tamo nikada nije vratio.

Istina.

Osim toga, ostavli su iza sebe posteljicu koja ih je održavala na životu?

Dakle?

Vjerujem, dakle, da nakon ovoga ničega nema.

U nestrepljenju odlučuju zahtijevati da odmah umru. Žele ostati pokopani unutar stijenki maternice. Bez vjerskog obreda, dakako. I eto. Ima ih koji vjeruju da su buntovnici, a zapravo su samo spontani pobačaji.

Fabrice Hadjadj, Kako uspijeti u smrti

Inter Faeces et urinam Nascimur

Filozof Vallicella u jednom razmišljanju;

Prisjećajući se našeg krajnje siromašnog podrijetla u utrobama naših majki i naknadne bespomoćnosti dojenačke dobi, kako smo postali tako arogantni i samo-važni?

Izjava koje se često (pogrešno) pripisuje Augustinu, ali izgleda da potječe od Bernarda iz Clairvauxa pojašnjava "Inter Faeces et urinam Nascimur".

Tako neobećavajući dolazak na pozornicu svijeta za tako ohole i arogantne.

PS

Prisjetio sam se gornjeg razmišljanja čitajući jedan Gormallyin odgovor o porodu. Ne znam tko je izvorni autor navedene misli, ona spominje "antičkog Grka" koji je ustvrdio slično između čega dolazimo na svijet. (Koristan podsjetnik onima koji imaju  posebno visoko mišljenje o sebi.)

Naravno, kršćanski mislioci imaju prednost pred poganim grcima pri shvaćanju prave vrijednosti  ljudskog bića.

Neka pitanja u vezi s enciklikom HV – J. Kuničić

U dokumentu "Neka pitanja vezana s enciklikom HV" Jordan Kuničić odgovara na pitanja koja su mu postavljali (drugi svećenici) vezano uz encikliku Humanae vitae. 

Iako je sama tema bitna (o njoj je objavio više članaka), upozorenja koja daje ne tiču se samo nje;

***

Jedno pitanje; "Kada biste vi profesori bili više na terenu te morali ispovijedati bračne drugove, blaže bi sudili o tim pitanjima, te nebiste zastupali tako neelastične teorije – piše jedan s terena.

Vidiš brate, i Ivan Krstitelj se našao na terenu. I bio mu je teren vrlo hrapav. Morao je stvoriti sud o postupku Herodovu. Ovaj je želio imati ženu svog braka Filipa. Teška situacija zar ne? Prkositi moćnom tiraninu nije lako. A ipak je Ivanov odgovor bio neelastičan, zar ne? Jednostavno: "Nije dopušteno." Rezultat? Glava na pladnju... mučeništvo... slava pred Bogom i pred ljudima. Nije isto? Ali je slično, a dokazivanje po sličnosti dopušteno i korisno.

Sjetite se da smo svi mi radnici na području vjere i morala. Rješenja što ljudima pružamo ne uzimamo prvotno ni mjerodavno iz psihologije, ni iz sociologije, niti iz demografije, ne nego iz Objave, iz naravnog zakona i iz učiteljstva Crkve. Usvojiti kao dopuštenu izravnu kontracepciju ili frustiranje sposobnosti rađanja novog života, može ponekad biti ekspeditivno s biološke, psihološke, demografske ili sociološke strane, dakle sa strane nekog popustljivog pastorala, ali takvo rješenje nije u skladu ni s cjelovitim ni s vjersko-moralnim gledanjem na čovjeka i njegovu sudbinu (HV br.7). Vjera i moral su faktori spremanja nadživota, a ne apsolutizirane bilo koje prirodne znanosti ili svedene na posve autonomne pokrajne.

I treba razlikovati metodu od samog sadržaja pristupa penitentu. [...]

Znakovi Božje opstojnosti i skrivenost - F. Hadjadj

Upravo zato, Isus se objavljuje u tajnosti: ne dolazi postaviti nekakvu teoriju, koja je savršena ali ostaje izvan naših srdaca: ne želi neko blistavo znanje, koje bi nas zarobljavalo kao leptire na žarulju. Nitko ga ne smije primiti više kao mudraca nego kao prijatelja – u tome je najviša mudrost, ražarena ljubavlju. Eto zašto on daje da ga traže. Savez Vječnoga s nekom dušom ište tu želju i tu osobnu intimnost bračnih odaja. Dar objave nikada, dakle, ne ide bez neke suzdržanosti, bez nekog ustezanja. Isus je mogao učiniti da siđu čete anđela, mnogo uspješnije od svih naših stručnjaka za praktični marketing. No on nije zavodnik, doista. Na pristanak intelekta može se prisiliti. Srce se ne može prisiliti.

Znamenje koje on pruža poštuje, dakle, našu inteligenciju. Ona je čuvaju od nasilja apsurda, ali je štite i od naprasitosti slave. Ako, s obzirom na nas, ta znamenja ne proizvode tako jasne dokaze da bi nas nužno svela na roblje, to je stoga što nas on želi osloboditi kao braću. Pomoću te polutame, on vapi za onim viškom slobodna pristanka. U svojoj moći on je zacijelo mogao učniti da se pri svakoj euharistiji stup svjetlosti sruči na oltar, ali što bi tada bilo od one polutame pune ljubavi? Naše klanjanje bilo bi tada izvanjsko, prisilno, ropsko; dolazeći pak pod skromnim prilikama, Bog nam dariva da mu darujemo svoje povjerenje, Bog nas prosi ljubav, koju nam udahnjuje u tajnosti, i vježba nas da istu ljubav sami okrenemo prema siromasima. Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite (2 Kor 8,9).

Pascal je mislilac tog siromaštva koje je naše bogatstvo, tog povlačenja u sebe koje je dar, te pomračine koja omogućuje intimniju svjetlost. On neprestano ponavlja da objava nije mogla biti bez te pomračenosti znakova i proroštva. Protiv onih koji žale:"Ah, da su nam Mihej i Izaija pružili unaprijed neoboriv popis znakova za Mesiju", Pascal primjećuje da su Izaija i Mihej odrješito rekli da on ulazi u mesijansko poslanje trpeći prijezir: "Što govore proroci? Da će biti očito da je Bog? Ne , nego da se neće nikako misliti da je to on, da će biti kamen spoticanja, o koji će se mnogi spotaknuti, itd. Neka nam se dakle više ne spočitava nedostatak jasnoće, jer upravo je to ono što priznajemo javno". Iako ne govori o vjeri vragova, Pascal daje znati da je posljednji razlog tog sumraka iščupati nas iz njihovih tmina: "Bog hoće raspoložiti više volju nego intelekt; savršena jasnoća poslužila bi duhu i naškodila volji. Poniziti oholost." U jednome drugom odlomku o tome pobliže kaže: "Da uopće nije bilo nejasnoće, čovjek ne bi bio osjećao svoju iskvarenost; da nije bilo nikakve svjetlosti, bio bi lišen nade u spasenju. Zato, ne samo da je pravedeno nego je za nas i korisno da Bog bude djelomično skriven i djelomično otkriven, jer je inače pogibeljno za čovjeka poznavati Boga, a ne poznavati bijedu i poznavati svoju bijedu bez poznavanja Boga." Gospodin nam raspoređuje svjetlost znakova kako bi nas sačuvao od najcrnje oholosti. Reći ne u svjetlosti mračnije je nego to reći u sumraku; ali, također, reći da u sumraku zaslužnije je neglo to reći u svjetlosti. Taj polu-mrak njegove objave, s jedne nas strane čuva od posve sotonske vjere, postignute u oholosti; s druge, on nam omogućuje da osjetimo svoju bijedu – kako naša molitva ne bi bila poza ni dio majstorske izvedbe, nego predanje i krik, gdje ljevica ne zna što čini desnica – gdje Bog dariva a da se ne da vidjeti, a njegovo stvorenje zahvaljuje mu bez prisile.

No tu je i četvrti razlog, koji proizlazi iz tri spomenuta, zbog kojega je taj sumrak blagoslovljen: kada bi svatko bio "vidjelac" Krist ne bi imao Tijelo, hoću reći otajstveno Tijelo. Mi ga ne bismo susretali jedni u drugome. [...]

Upotrijebi snagu čuvstva u svoju korist - J. Kuničić

Zadržavaj vlast nad svojim čuvstvima, tj. „budi svoj“! Ne hrani čuvstva nedozvoljenim objektima, jer čuvstvom možeš začiniti samo ono što smiješ i činiti. Raspaljena čuvstva postaju vatra, požar, ludilo. Osjećaš li žar ljubavi? Prenesi je na široko polje zdrave, kršćanske, stvaralačke ljubavi. Strah te vodi? Bez sumnje bi te strah pred paklom morao tresti. Nada te vuče naprijed? Mnogo ti ostaje do osvajanja vječne sreće. Pokazuješ revnost u srdžbi? Tjeraj oskvrnitelja svetišta svoga „Ja“, tjeraj grijeh. Želiš li postati velik? Obuzdaj u sebi demone strasti, da oslobodiš genija plemenitih čuvstava. Težiš li za spokojstvom sređenih čuvstava? Sjeti se da su čuvstva izvrsni sluge, nepodnošljivi gospodari. Često se događa da se obistinjuju riječi: „Mi smo samima sebi demoni. Tjeramo sami sebe iz svoga vlastitoga raja“ (Goethe). Izgradnja čovjeka počinje odgojem čuvstava. Pazi da te čuvstva ne zaskoče! Kad te probude, drži ih na uzdi! Njihovu snagu upotrijebi kao sredstvo pomoću kojega će odvažnije, ustrajnije, predanije stvarati zaslužna djela za nebo.

Jordan Kuničić, Iskoristi afekte – čuvstva

Nećete izbaciti iz sebe nego ćete ubaciti u sebe

Ponekad možete čuti savjet da bi nešto "trebali izbaciti iz sebe". "Savjet" je to koji se posebno daje mladima. Mladoj osobi se poručuje da se upusti u određene aktivnosti kako bi to "izbacila iz sebe". 

Aktivnosti o kojima govorimo su one koje su same po sebi pogrešne - konzumiranje određenih opijata, raskalašenost, nepromišljeno ponašanje itd.

Ne bih ulazio u to zašto itko daje takve savjete, ali pretpostavljam da pokušaj lažne i površne uvjerljivosti leže u ideji da će osoba koja osjeća privlačnost (ili slabost) prema određenom ponašanju upuštanjem u isto jednostavno zadovoljiti svoje potrebe i tako to "izbaciti" iz sebe - kasnije to neće činiti.

***

Naravno, ako malo razmislite shvatiti ćete da se radi o lošem savjetu. Savjet je loš ne samo zato jer Vam savjetuju da činite nešto što je pogrešno činiti nego jer upuštanjem u takvo ponašanje nećete to izbaciti iz sebe. Savjet preokreće stvarnost.

Nećete to "izbaciti" iz sebe nego upravo suprotno - "ubaciti" ćete u sebe.

Ukoliko svojim umom odabirete činiti nešto loše uskoro će vaša volja i osjećaji pratiti takvu odluku. Razviti ćete takvu naviku, porok.

Umjesto da osoba (p)ostane odrasla zrela osoba - pravilno formirana osoba s razvijenim vrlinama, ona će upuštanjem u takvo ponašanje postati sklona ili čak ovisna o takvom ponašanju. (Zbog toga često neće biti u stanju moći normalno funkcionirati u određenim područjima.)

Koliko često ste čuli da je netko nakon godina kockanja to jednostavno "izbacio" iz sebe, ili nakon konzumiranja većih količina raznih opijata odjednom postao "slobodan" i to "izbacio" iz sebe? Priča obično ide upravo suprotno. Upuštajući se u takvo ponašanje kroz duži period osoba to i "ubaci" u sebe.

Nemojte zdvajati o milosrđu Božjem

 Šest grijeha protiv Duha Svetoga su:

1. Ufati se preuzetno u milosrđe Božje. 
2. Zdvajati o milosrđu Božjem.
3. Protiviti se priznatoj istini kršćanske vjere.
4. Zaviđati bližnjem na darovima Božjim.
5. Odbijati tvrdokorno spasonosne opomene.
6. Ustrajati hotimice u nepokori.

---

U dominirajućoj kulturi, ili barem u onoj kulturi koju propagiraju mediji, prisutno je negiranje grijeha – onoga što bismo tradicionalno shvaćali kao grijeh. Zapravo postoji inverzija tog pojma pa se "grešnim" proglašava ako netko smatra da postoji grijeh ili da postoje neka ponašanja koja su pogrešna.

(Negiranje je u nekim slučajevima toliko žestoko da je lako posumnjati kako je razlog tog negiranja svjesnost da se radi o grijehu - dovoljno se sjetiti nekih pitanja vezanih uz spolnost, početak života itd.)

Lako je prepoznati raširenu ideju da se ne bi trebali previše zabrinjavati grijehom i da smo svi zapravo dobri kršćani – iako ne činimo ništa što bi dobar kršćanin činio.

No, raširenost tog fenomena - barem u određenim krugovima, ne znači da ne postoji i suprotni problem. Primjetio je jedan autor, osuditi sebe nije ništa manje pretenciozno od toga da sami sebe oslobodite.

Ostavimo pravovjernim teolozima i duhovnim autorima da o tome pišu na ispravan način, ali mislim da možemo reći da postoje oni koji sumnjaju u svoj kršćanski život i koje opterećuju vlastita grešnost (na pogrešan način).

Nešto slično nailazimo kod onih (nezrelih) kršćana koji se pitaju zašto bih uopće išao na ispovijed kada ću opet sagriješit. (Vidi ranije postove; Zašto prati zube ako će se opet zaprljati hranom?, Ispovjedajte se dobro; O isprikama i izgovorima, kategorija ispovijed.)

Prema jednom autoru, očaj je oružje Neprijatelja koji koristi prijestup kako bi vas doveo u stanje beznađa, do odbacivanja Božje milosti (i postavljanje pitanja; zašto bih se uopće odupirao, zašto se ne bih prepustio nekom grijehu). Kao što upozoravaju takvi duhovni autori, kada padnete, trebali biste se odmah ustati; svaki pad je prilika da vježbate poniznost i povjerenje u Boga. Ne smijemo se prepustiti očaju, udaljiti od sakramenata, od nade.

---

Ovako to neki sažimaju;

Prije grijeha, Sotona nas uvjerava da ne postoje posljedice; nakon grijeha, uvjerava nas da je grijeh neoprostiv.

Odnosno; 

Sotona će vas prvo navesti na grijeh, a onda će vas optužiti - i ti sebe nazivaš katolikom.

--- 

Iz Filoteje;

"Pridigni dakle blago srce, kad ti padne, ponizi se pred Bogom, poznajući svoju nevolju, i ne čudi se što si pala. Kakvo je čudo, što je nemoć nemoćna, slabost slaba, bijeda kukavna? Ipak od sve duše zamrzi uvredu, kojom si uvrijedila Boga, pa hrabro i pouzdajući se u Božju milost kreni stazom kreposti što si je bila ostavila"

***

Pad oholih - F. Hadjadj

Otac isusovac ne govori drugačije kada na početku Soulier de satin moli za svojega nepopravljivog brata Rodriguea: "Ako želi nered, neka to bude takav nered koji uključuje potres i rušenje okolnih zidova, koji su mu priječili spasenje..."

Pomalo je drska ta teologija. Priznaje to sam sv. Augustin: "Usuđujem se reći", piše on, "kako je oholima korisno zapasti u kakav bjelodan i otvoren grijeh, po kojem mogu postati nezadovoljni sa sobom samima, poštu su već pali, sviđajući se sami sebi. (...) Pokrij im lice sramotom, piše psalamist, i potražit će tvoje ime, Gospodine!" [...]

---

Oni imaju kao predmet zadovoljstva koja su nam zajednička sa životinjama i takvim grijesima čovjek se, na neki način, pretvara u životinju." No životinja je manje zlo od vraga. Može čak postati dobra životinja. Pod krutim štapom sramote, može ponovno uzbrdo. Bilo to i poslije bezbroj padova, bilo to u svojemu posljednjem uzdahu, može se samo jednim zamahom vinuti više od nekoga tko nije nikada tako nisko pao. Bog će se poslužiti njegovim spolom da ga, kao na ularu, dovede do tora.

Ipak, upozorava FH;

Bila bi najveća opasnost računati s tim milosrđem i zadržavati se u stanju pada. Time bih udvostručio oholost. Moj nakadni krik bio bi prazan. Moj pad, samo još jedna poza.

PS 

Raniji postovi; Načelo nutarnjeg života; Bog ne sakrive naše grijehe nego ih briše, kategorija tri puta duhovnog života itd.

Koja sramota, za njega više ne mari ni đavao - F. Hadjadj

Redovnički život nije zato manje dramatičan, a pravi redovnik zna da bi prepušten sebi bio gori od bludnice. - Prvo treba se oduprijeti komforu. Više od ostalih, redovnik je u ovom svijetu, a da nije od ovog svijeta. Ako se podižu samostani, nisu oni zato da se tu čovjek ugodno smjesti. Ako se krči zemlja, to je zato da se zgrne na nebu. Papuča može postati smrtni neprijatelj. Redovnikova najveća tjeskoba je osjećati se spokojnim i ne imati nikakvu napast. Tada kao da za nj više ne mari ni đavao. Koja sramota! Prezire ga i sam Sotona "jer nije zaslužio da se, kao s krjeposnim ljudima, bori s njime."

Drugo, njegova savršena suzdržljivost održava se jedino junačkom borbom. Abba Cyrus primjećuje: "Ako nemaš misli, nemaš nade; jer ako nemaš misli, imaš čine; to znači da onaj koji se, u svojem duhu, ne bori protiv grijeha niti mu se opire, grijeh počinja tjelesno. Onoga koji čini djela, ne uznemiruju misli." misli, reći će netko, one nemaju težinu, one jedva da muče. Bojna kola, zaista, manje su nasrtljiva bojna kola. Ona ne napadaju iznutra. "borba protiv uspomena" piše Maksim Ispovijedalac, "teža je nego borba protiv stvari."Teško je otkloniti pogled, teško je od nečega se udaljiti. U toj velikoj tišini sablasti vas oblijeću kao muhe. Redovnik, dakle, nema manje zasluga u ćeliji nego da je u javnoj kući.

Farbice Hadjadj, Dubina Spolova

PS

Nešto slično u jednom ranijem postu;  Borite li se s napastima, borite se s napastima – Pustinjski oci, Wetta, Tri koraka u đavalskom napastovanju – "Život vrijedan življenja", u kategoriji pustinjski oci itd.

Ponavljam iz spomenutog posta;

Brat je rekao Ocu Poemenu; "Vrag me napada, obeshrabren sam."

Starac mu odgovori "Vrag napada samo svoje neprijatelje, obeshrabri se kada prestane"

Naravno, postoje sveci koji su se ili nekom "milosnom" intervencijom ili dugotrajnim usavršavanjem uspijeli udaljiti od raznih napasti... 

Đavao je najbolji teolog - F. Hadjadj

Đavao zna što radi, mnogo bolje od nas. S jednog, čisto spekulativnoga gledišta, on je najbolji teolog. Nema u njemu ni traga tjelesnih slabosti: ne zna za umor, nije odan alkoholu, ne uživa u genitalnim besramnostima, ne hlepi prekomjerno za materijalnim dobrima. On je čist i siromašan bez zavjeta, to jest po naravi. Nema u njemu neznanja ni s obzirom na njegovu prirodnu inteligenciju: ne mora učiti govoriti, ne ide u školu, ne prolazi kao mi kroz opasna mudrovanja. Jednako tako, po naravi, on je učenjak a da nije trudio, učitelj, a da nije rabbi – najjači istraživački motor ugrađen mu je neposredno u njegovu bit. Kako je, onda, zao? Isključivo duhovno. Sveti Augustin zato kaže: "on je ponajviše ohol i zavidljiv" To znači da se ne smije upasti u privid koji je mnogo varaviji od zmišljanja polujarca ili vukodlaka (iako te slike sasvim gubeći iz vida duhovnu dimenziju anđela, ipak govore o vražjoj podvojenosti). Njegova zavist vrlo je pronicava. Njegova oholost vrlo je profinjena.

Fabrice Hadjadj, Vjera zlih duhova

---

Također Hadjadj u Dubina spolova; 

Đavao je anđeo. Inteligencija mu je prodornija od naše i ne može pogriješiti u pogledu članka vjere. Nema tijela, ne može dakle biti kao životinja. Ako ga ikonografija prikazuje kao rutavca, s rogovima jarca, kozjim nogama, pohotna pogleda, time želi taknuti našu osjetljivost s obzirom na stanje njegova duha, kao i huškaču pripisati mane kojima obiluje dotični sisavac kao njihova slika.

Vjerovati Bogu i vjerovati u Boga – F. Hadjadj

F. Hadjadj u Vjera Zlih duhova; 

Jakovljeva poslanica potvrđuje da i vragovi imaju vjeru kao takvu: I đavli vjeruju, i dršću. Glagol koji apostol upotrebljava, pisteuein, onaj je isti kojim se gotovo uvijek označuje vjera vjernika (primjerice, kad se Isus obraća nadstojniku sinagoge u vezi sa smrću – i uskrišenjem – njegove kćeri: Ne boj se! Samo vjeruj! - Mk 5,36) [...]

Beda Časni razmišlja o toj razlici govoreći da je jedno vjerovati nešto (credere illum), a drugo vjerovati u nešto (credere in illum): "Vjerovati da Bog jest, vjerovati da je ono što on kaže istinito, to mogu i vragovi. Ali samo oni koji ljube Boga, o jest oni koji nisu kršćani samo imenom nego i životom i djelima, uspijevaju vjerovati u Boga. Vjerovati u Boga (akuzativ) podrazumijeva hod, kretanje prema Njemu, a kako ljubav čini da izlazimo iz samih sebe da bismo težili prema drugome, jer onome koji ljubi, srce i duh namjerno su usmjereni prema svome ljubljenome, više negoli prema samome sebi, istinski vjerovati u Boga daje nam Božja milosrdna ljubav. S tog motrišta, vragovi ne vjeruju u, nego izvan Boga, to jest vjeruju bez ljubavi.

Sveti Augustin podcrtava da je jedino tu razlika između jednakih tvrdnji: "Petar kaže: Ti si Krist, Sin Boga živoga. Vragovi jednako kažu: Znamo tko si ti, Sin Božji, Svetac Božji. Ono što kaže Petar, kažu i vragovi. Iste riječi, ali drugačije? Vjera kršćanina popraćena je ljubavlju, vjera zloduha je bez ljubavi. [...]

U svojoj terminologiji Toma Akvinski je jasniji. Na razlikovanje crede in Deum (vjerovati u/u odnusu na Boga) i credere Deum (vjerovati da je Boga takav i takav), on dodaje crede Deo (vjerovati Bogu). U prvom slučaju riječ je o predmetu vjere koji se promatra s obzirom na cilj, kao onaj koji ostvaruje blaženstvo, u drugom slučaju riječ je o predmetu vjere koji se promatra s materijalnog motrišta, to jest kao takav i takav članak ponuđen o Bogu; u trećem slučaju predmeta vjere promatra se s formalnog motrišta, kao što to pokreće vjeru, a to je autoritet Boga koji se objavljuje. [...]

Osim "vjerovati da", "vjerovati nekome" i "vjerovati u" sveti Marko, od samog početka, nudi četvrtu mogućnost koja od druge preuzima dativ a od treće prijedlog: credere in Deo, vjerovati u Bogu, ne u smislu hoda k njemu, nego u smislu nalaženja unutar njega, kao u dubini njegova krila. Taj izričaj postaje vrlo jasan u prvoj Kristovoj riječi kojom on u Marka započinje svoje propovijedanje: Obratite se i vjerujte u evanđelju, u radosnoj novosti! (Mk 1,15)

PS

Dalje Hadjadj objašnjava neku gramatičku poantu koja postoji samo kod Marka, ali moram priznati da se nisam potrudio shvatiti o čemu se točno radi, vjerojatno se nešto i izgubilo u prijevodu.

Već sam ranije prenio jedno razmišljanje Vjerovati u Boga ili vjerovati Bogu (i drugi post Vjera) u kojem Anscombe slično objašnjava što znači vjerovati; razliku između vjerovanja u Boga i vjerovanja Bogu (primjerice u smislu da će nam Bog pomoći.) 

Moj prijevod Anscombina objašnjenja se razlikuje od prijevoda hrvatskog izdanja Hadjadja - zapravo je obrnuto (vjerovati u, vjerovati), ali poanta je slična. (Hadjadj je malo više razradio drugo značenje.) 

---

Podsjetio bih i na raniji post O mržnji prema Bogu u kojem Anscombe sažima razmišljanja onih koji odbacuju Boga.

Ne prepiri se s neprijateljem i ne odgovaraj mu ni slova – F. Saleški

Iz Filoteje; 

Čim opaziš kakvu napast, radi poput male djece, kad vide vuka ili medvjeda na polju. Ona odmah trče u naručje ocu ili majci ili ih barem zovu u pomoć. Uteci se i ti k Bogu i vapi njegovo milosrđe i pomoć. Taj nam lijek preporučuje Gospod naš "Molite se, da ne uđete u napast".

Vidiš li, da napast ne popušta, nego još raste, poteci u duhu i ogrli sv. Križ, kanda vidiš pred sobom raspetoga Isusa. Obećaj, da nipošto ne ćeš pristati na napast, moli ga, da ti pomogne. I dok napast ne popusti, obećavaj, da nećeš privoljeti.

Nu dok obećavaš i opireš se, ne gledaj u lice napasti, već samo upiri oči u Spasitelja. Jer ako gledaš u napast, pogotov dok je jaka, mogla bi ti uskolebati srčanost.

Zabavljaj duh kakvim dobrim i čestitim poslom. Kad i srce prione uz posao, izagnut će posao iz srca napasti i zlobne zamke.

Prije je lijek protiv svih napasti, velikih i malih, da svome ispovijedniku razgalimo srce i saopćine mu sve pomisli, čuvstva i osjećaje.

Pazi dobro, muk je prvi uvjet, što ga nečistivi stavlja duši, kada je hoće da zavede. Tako i oni koji bi rado zavesti žene ili djevojke, najprije brane, da o njihovim ponudama ne smiju govoriti ocu ni mužu. A Bog naprotiv traži u svojim nadahnućima, da ih najprije očitujemo svojim poglavarima i vođama.

Ako nas iza svega toga bude napast još kinila i mučila nema druge nego da se i mi njoj tvrdoglavo opremo, izjavljujući, da nećemo privoljeti. Kao što se se djevojka ne može udati dok govori da neće za momka, tako se ni duša, pa i smatila se, ne može oskvrnuti, dok sama ne pristane.

Ne prepiri se s neprijateljem i ne odgovaraj mu ni slova, osim onako, kako ga je Spasitelj osramotio: "Odlazi sotono, klanjat ćeš se svomu Gospodu Bogu i njemu ćeš služiti". Poštena žena ne smije odgovarati ni slovca pa ni pogledati u lice prostaku, koji je progoni s nepoštenim ponudama, već ga mora naprosto ostaviti, a ujedno obratiti svoje srce k mužu, a pa mu iznovice bez odmora i bez oklijevanja priseći obećanu vjernost. Tako se ni pobožna duša, kada je zaskoči napast, ne smije upuštati u prepirku ni odgovarati, već se mora prostodušno obratiti k svome zaručniku Isuskrstu i opet zadati mu vjeru i izjaviti, da kani zavijek biti sva samo njegova.

PS

Raniji postovi; O raspravljanju s demonima, Paradoks i kako odgovoriti nevjerniku, Znate li s kime raspravljate?, Raspravljanje (ni)je uzaludno itd.

Moderni oblici starih zabluda - Papini

G. Papini u Augustinu;

Spomenuo sam u vezi s Pelagijem Rousseaua. Zaista, Pelagijeva nauka nije drugo nego kršćansko prerušavanje stare stoičke teorije, a ujedno anticipacija osnovne teze pisca Discours sur l'inegalite. Pelagijevci su zaista zastupali mišljenje da čovječa volja može sve, da krepost i spas može postići i bez božanske milosti. Krist nije došao da nas otkupi od istočnoga grijeha i prema tome od smrti, nego samo da pokaže primjer i da nas uzdigne prema višem životu. Istočni grijeh ne postoji. Adamov grijeh odnosi se samo na Adama i nije utjecao na potomstvo. Ljudi se rađaju dobri i čisti kao što je bio Adam prije grijeha; krštenje nije neophodno potrebno, kao ni molitve. Vršenje moralnog zakona jednako spašava kao i Evanđelje.

Jasno je da to lišenje mistočnoga kršćanstva, poricanje nekih njegovih osnovnih načela – otkupljenje, milost, istočni grijeh, djelotvornost karizma i molitve – dakle, ograničavanje kršćanstva na jednu vrstu laičke i stoičke pobožnosti, zasnovane na jednoj pobožnosti, samo po imenu prema Isusu i vjerojatnoj prirodnoj čovjekovoj nevinosti, što jako podsjeća na Profession de foi du vicaire savoyard Jeana Jacquesa, zaštitnika romantičara koji su rehabilitirali nedužnost strasti. Augustinova rasprava protiv ovakva temeljitog iskrivljavanja kršćanstva započela je, kao što je rečeno, 412. djelom De peccatorum meritis, a završila tek njegovom smrću koja je 430. prekinula djelo koje je pisao protiv Judijana iz Eklana, velikog sistematičara hereza. U djelu De natura et gratia i u drugim spisima ova je polemika Augustinovu teološkom geniju pružila priliku izraditi i produbiti glasovite teorije o milosti i predodređenju, zasnovanae na krajnjem pesimizmu koji, čini se, svodi čitavo čovječanstvo na osuđeno mnoštvo, massa damnata, a Bog po svojim nedokučivim razlozima spašava onoga koji mu se svidi. Ove teorije, krivo shvaćene i iskrivljene, nanovo su u sedamnaestom stoljeću oživjele pod imenom jansenizma.

U pelagijanizmu ga je najviše smetala i vrijeđala predromantička nauka o urođenoj čovjekovoj nevinosti. On je znao, po bolnom i grešnom iskustvu, koliko je čovjek još kao dječak, progonjen svakovrsnim požudama, pogotovo požudama tijela. Kada je Augustin čuo Pelagija i Celestija koji su mirno tvrdili da je čovjek po prirodi dobar i da je dovoljna naša jednostavna volja, bez nadnaravne pomoći, da ustrajemo u toj nevinosti, učini se to i njemu i Crkvi divljaštvom zasnovanom na potpunu nepoznavanju ljudske duše i k tome još i kao gomila protukršćanskih zabluda.

PS

Ukoliko tražite kratki opis kako netko živi svoj život (i organizira društvo) često puta je dovoljno upitati se prihvaća li gore opisanu zabludu.

Objedovanje: Trostruko okupljanje – F. Hadjadj

F.H. u knjizi "Što je to Obitelj";

Nema dvojbe, mudrost je u izrazu "sjesti za stol" u smislu "recimo istinu" ili "vratimo povjerenje". Ali u čemu je ta mudrost? Jedaći stol nije ispovjedaonica. I ovdje se, kao i drugdje, može varati, igrati se prividima, razmjenjujući svaku vrstu neozbiljnih obećanja i živahne taštine. Ipak, ovdje je istina koja se pokazuje nasuprot našoj volji, čak ako smo za stol sjeli navukavši masku. To je istina o našoj tjelesnosti, animalnosti, čak vegetalnosti našega duha.

Stol sjedinjuje najniže i najviše radnje živog bića: hranjenje i inteligenciju, jedenje i govorenje. Rabelaisova Messer Gassera i Muzu, Martu i Mariju, a i legendarnog zmaja Taraska ... Stol je to koji pripremamo kao bića riječi koja nisu anđeli, i kao životinje koje nisu zvjeri. Ovdje se naizmjence smjenjuju usta koja govore ustima koja su puna, a usta koja žvaču ne obaraju se kao lovački pas na zdjelu ili kao svinje na tov (to je ono što se dogodi kada se jede nešto što je izvađeno iz hladnjaka, a pogodno snižena temperatura probudi nam užurbanost hijene), ovdje je fina njuška koja se pomno obriše ubrusom, hvaleći majonezu s češnjakom i bijeli grah s mesom. O tom zapisuje Izidor Seviljski u svojim Etimologijama: "Convivium apud nos appellatur [...] quia vitae conlocutionem habet", što se može prevesti: "Među nama se svaki obrok zove convivium jer uključuje razgovor o životu." Ako je blagovanje pravo pravcato mjesto za razgovor o životu, nije to zato što bi se tu o životu razgovaralo mjerodavnije nego negdje drugdje, nego zato što tu razgovor iskazuje i život u onome što je u njemu začetno, rudimentarno, ono u čemu imamo udjela zajedno s amebom ili begonijom, jer se i one hrane.

Upravo zato blagovaonički stol omogućuje trojaku gostoljubljivost, ili trojako okupljanje.

Bog dade rasti - F. Hadjadj

Za posljednjega obroka prije Muke Isus je rekao svojim učenicima: Ja sam istinski trs, a Otac moj – vingoradar (Iv 15,1). Kada apostol Pavao objašnjava apostolsko poslanje, kaže Korinćanima; Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti (1 Kor 3,6). Poljodjelstvo pruža analogiju za Božje djelovanje – većma nego obrtništvo, a suprotno vrijedi za inženjerstvo. Inženjerstvo radi prema mehaničkom obrascu; poljodjelstvo je majeutičko. Inženjer nameće oblike prirodi koju pojmi kao skladište energija i materijala: seljak prati razvoj prirodnoga oblika kojemu on nije tvorac. Inženjer može ubrzati proizvodnju, on je gospodar ritma; seljak zna da on ne daje travi rasti, nego povezuje ritam različitih vrsta s godišnjim dobima.

Naši su mentaliteti više prožeti inženjerstvom nego poljodjelstvom – tako je barem od druge polovine 20. st. - naše mišljenje o duhovnomu i apostolskom životu time je izokrenuto. Bog više nema strpljivost vingoradara. Poprima svojstvo mehaničara. A njegovi sljedbenici nastoje ga slijediti. Sve se poima prema našem push – button society. Smatra se nemoralnim ako propovijed nema neposredna učinka. Očekuje se poslušnost na način prekidača. Zamolit će se od nekoga oproštenje, ali će se uskoro bivši uvrijeđeni optužiti da nije odmah, naočigled, promijenio ponašanje, kao da se kompleks njegovih osjećaja mora promijeniti brzo poput web stranice.

Novi arh-apostol uskoro tone u fundamentalizam, ne zato što je arhaičan, nego zato što je high–tech. On očekuje da drugi na njegovu harangu reagiraju brzo poput Intelova procesora. I zaboravljaju da je, po Isusu, prosječna duhovna reaktivnost kojoj se propovijednik od svojih slušatelja ima pravo nadati puno manja od one koju imaju kornjača ili puž. Radije je kao u biljke: njezina je sigurnost sporost mladice i ukorjenjivanja. On je izrijekom rekao: Gdje zrnje nemaše dosta zemje, odmah izniknu (Mt 13,5).

Povratak zemlji – F. Hadjadj

Poljodjelstvo je prva vještina, ne samo u odnosu prema tijelu, jer ga hrani, nego i u odnosu prema vremenu, jer nas upućuje na ritam godišnjih doba i dana te na onu vremenitost donošenja ploda koju prispodoba o sijaču uzimao kao model. U djelu Tečaj političke ekonomije Jean-Baptiste Say primjećuje kako se od svih čovjekovih "industrija" poljodjelstvo najviše opire podjeli rada (pa onda i taylorizmu): "Nije moguće da bi isti čovjek čitave godine samo orao i kopao ili cijelo vrijeme samo sabirao ljetinu." Sezonalna raspodjela poljodjelskih zadataka omogućuje istom čovjeku da prati cjelokupni prirodni ciklus od sijanja do žetve. To, naravno, ne znači da svi moramo postati seljaci u strogu smislu riječi, no seljaštvo, a ne visokofrekventni trading, ostaje paradigmom kulture u kojoj se obnavlja ljudsko vrijeme.

Augustinov susret s pijancem– Papini

Augustin, tada neobraćeni poznati govornik, pozvan je održati hvalospjev mladome neuspješnom caru; 

Jednoga dana, dakle 385., Augustin praćen malim društvancem prijatelja i učenika, uputi se prema palači gdje su ga čekali da izrekne pohvalno slovo, a srce mu je, grozničavo od briga, brže nego obično kucalo. Ne od straha, jer je već kao dječak bio navikao na recitacije, i na improvizacije, a jedan profesor govorništva uvijek naše one kitice slika, bučne bombastične završetke koji raspale masu i otimaju aplauze. Ali je Augustin u svojoj svijesti znao da ide lagati i da će te laži reći na silu, samo zato da mu se plješće. Isti oni koji plješću ovim lažima, ne vjeruju u njih. Bila je to, dakle, komedija i to komedija malo slavna za njega i za sve.

Kad, eto, u jednoj uličici Milana ukaže mu se jedan prosjak, nakićen vinom. Slobodno je davao oduška veselju u pijanstvu. Taj siromašni prosjak nije bio od pijanstva zao, naprotiv, bio je veseo i šalio se s prolaznicima; možda je, uz pokoji prigovor, upravio i Augustinu koju bezazlenu šalu. Govornik dana, dotjeran, pogleda veslog starca, nehajno zaogrnuta otrcanim i zakrpanim plaštem, i uzdahne. Taj uzdah nije bio iz samilosti, nego iz zavisti.

"Pogledajte malo" – reće obraćujući se prijateljima – "koliko je ovaj siromah sretniji od nas. Mi uz muke nauke, želje častoljublja i patnje misli težimo k radosti koju ovaj s malo isprošenih novaca od bližnjih i s malo čaša vina posve posjeduje; takve radosti mi nećemo nikada imati. Sigurno je da ni njegova radost nije prava, ali sreća koju mi slijedimo preko tisuću okreta i muka još je lažnija. Činjenica je da je on radostan, a ja tjeskoban, on stalan, a ja nemiran. Kad bi me netko upitao hoću li se s njim mijenjati, sigurno bih odbio jer volim biti ja, sa svim jadima i bojaznima koje me muče. Možda bih pogriješio?! Tko mi jamči da sam u pravu? Jesam li veći od njega u znanju? Ali ni znanost mi ne daje onu radost koju njemu daje vino. I kako se ja služim tim znanjem? Ne zato da poučavam ljude i da ih činim boljima nego da se svidim moćnima i mnoštvu, da zaradim i laskam.

Ali kazat ćete da treba ispitati uzrok ovoj radosti. Ovaj je nalazi u vinu, a ja u ljubavi za slavom, što se smatra plemenitijim. Ali ako ova prosjakova radost nije prava radost, ni slava koju ja tražim nije prava slava. Ovaj će noćas probaviti svoje pijanstvo i kada se probudi, ustat će slobodne glave. Naprotiv, ja idem u krevet pijan od častoljublja i pijan od častoljublja ustajem, uvijek u vlasti, dan za danom, ludog pijanstva koje mi zauvrat ne daje ni malo vedrine. I zato vam ponavljam da je onaj pripiti starac sretniji od mene. I možda je viši od mene i moralno jer je on zaradio svoje vino želeći sreću darovateljima, a ja tražim pomamu za slavom izgovarajući laži."

Autoritet oca - F. Hadjadj

Već smo, međutim, rekli u obitelji ponajprije nije riječ o projektu odgoja nego o stvarnosti srodstva. U njoj autoritet ne dolazi od osposobljenosti ili kompetencije. Tu je primljeni autoritet, bez obzira na njegove slabosti, koji odmah, nedvojbeno, kreće u potragu za određenom osposobljenošću, ali koji također ima vlastitu učinkovitost, koliko god da je sve to neočekivano, paradoksalno. Autoritet bez osposobljenosti (kompetencija) ima vrijednosti po sebi, čak neprocjenjivu vrijednost. S jedne strane, otac pokazuje da nije Otac, s velikim slovom, da je i on sin pa da se, dakle, mora sa svojim djetetom okrenuti autoritetu višemu od svojega. S druge strane, s obzirom na to da njegov autoritet ne proizlazi iz osposobljenosti, nego iz dara, otac ne smije od djeteta načini svoju tvorevinu, svoju kreaturu, niti ga pokušati vrednovati prema vlastitoj ljestvici, vrijednosti, mora ga prigrliti kao misterij. Isto tako, kako taj autoritet odgovara daru života, njegova uporaba bitna je u potvrđivanju da je dobro što dijete postoji, da je ono sretno što je rođeno (od čega polazi svako slavljenje rođendana bez automatizma i licemjerja), da njegov dolazak na svijet nije uzaludan, nego neizmjerno važan događaj. Eto, što imaju otac i majka kao darovano, a čega nema u stručnjaka ili učitelja: "Tu si, dijete naše, čudom, jer mi nismo učinili ništa da te zaslužimo, jer mi tu ne razumijemo ništa, jer tu ima smrti i nepravde, a evo ipak tvojega čistog lica koje pokazuje da je život jači!" I ovo je najdublji autoritet koji se razlikuje od svake koristoljubive osposobljenosti. On ne poučava dijete u smjeru ove ili one kvalifikacije, on mu očituje misterij postojanja kao primljenog dara.

Velika opasnost, posve je jasno, nastane kada otac ne nastoji sam sebi priznati vlastitu nekompektentnost i hoće se igrati stručnjaka (što, očito, od njega može učiniti bivšeg oca). Tada se njegov autoritet pretvori u totalitarizam, a misterij nestane u korist funkcionalnih uspjeha i svjetovnih izvedbi.

Fabrice Hadjadj, Što je to obitelj?

Esolen o svom ocu i muževnosti

A: Esolen opisuje u jednoj objavi; 

Moj otac nije mogao dizati teške terete, a nije bio ni baš spretan s alatima. Njegova muževnost očitovala se na sljedeće načine:

1. Marljivo je radio na poslu - prodavao je osiguranje za proviziju, bez redovne plaće - koji je bio zahtjevan i fizički i emocionalno. Svaki dan je putovao; Ali posao nije donosio kući, niti mu je loš dan ili loš tjedan imalo promijenio raspoloženje. Kakve god frustracije posao donosio, kao što to čine čak i najbolji poslovi, ostavio ih je za sebe.

2. Nije se prepuštao skupim hobijima. Ono što je zarađivao bilo je za obitelj, uspio je to najbolje rasporediti.

3. Nikada nije progovorio ni riječ kritike o mojoj majci. Predano ju je volio. Volio je i nas četvero djece. Ispravljao nas je djecu, ali rijetko je to MORAO činiti; a kad bi to učinio, činio bi to smireno. Svi smo jednostavno pretpostavljali da ako kaže: "Učini ovo", mi to i radimo, a ako kaže: "Prestani to raditi", mi prestajemo.

4. Zauzimao se za naša prava, ali ne na štetu drugih ljudi. Svi smo uzimali zdravo za gotovo da se ne vrijeđa djeca manja od nas i da se ne pokazuje nepoštovanje prema starijima.

5. Nikada nije koristio vulgaran jezik. Nikada nije širio laži. Nije omalovažavao ljude - ako mu se netko nije sviđao, ignorirao bi ga.

6. Nikada se nije zanio emocijama (emocionalizmom). Prozreo je većinu tih stvari.

7. Najvažnije: bio je čovjek vjere i molitve. Bilo je nezamislivo da ćemo propustiti misu u nedjelju. Nas četvero djece imali smo uspone i padove u tom pogledu kada smo prolazili kroz teške periode svojih dvadesetih, ali svi smo mi vjernici i svi idemo na misu barem svake nedjelje.

***

U jednoj drugoj objavi;

Ako želite da cijela kongregacija pjeva ... - A. Esolen

 Esolen ukratko objašnjava;

 Ako ŽELITE da cijela kongregacija pjeva, ne možete 

(I) nadglasati ih solistom ili voditeljem na mikrofonu, ili 

(II) pokušati ih voditi sopranom, ili 

(III) koristiti pjesme čiji su zahtijevni intervali namijenjeni uvježbanim solistima, ili 

(IV) pjevati besmislene (izfeminizirane) gluposti.

PS

Esolen opisuje malo opširnije u eseju Why Traditional Hymns are Superior to Modern Ones. Objašnjava kakav bi trebao biti himan da ga svatko može pjevati punim plućima i punim srcem. Još opširnije u Pop Goes the Mass (part one) i Bad Poetry, Bad Theology: The Curse of Bad Liturgical Music (Part Two) (Naravno, postoje kulturološke razlike; Kao i razlike u karakterima, itd.)

No, nije mi namjera opširno pisati, upravo suprotno, prenio sam jer u najkraćim crtama opisuje fenomen s kojim su se vjerujem mnogi susreli

---

Ipak, bilo mi je zanimljiv opis uloge orgulja, prenosim;

[...] Ali čak i da nije tako, gitarist nije prikladan za vođenje kongregacije jer ne svira melodiju. Svira akorde; a to znači da je potreban solistički vođa. Opet smo u carstvu vokalne izvedbe sa svim problemima koji to nosi.

Pijanist svira melodiju, ali raspon klavira jako je ograničen za pjevanje himni u crkvi, dok su orgulje izmišljene za crkvu. S pravom su nazvane kraljem instrumenata. Najbolje oponašaju zvuk cijelog simfonijskog orkestra: drvene puhače, gudače, rogove i ljudski glas. Mogu dati slatki i nježni pjev ptice, a mogu i ričućeg lava. Mogu dati polifoniju, dok orguljaš jednom rukom svira jednu melodiju u gudačima, a drugom drugu melodiju u rogovima. Mogu ispuniti unutrašnjost crkve i učiniti da zidovi i kupola odzvanjaju. Sama raznolikost zvukova i njihova kvaliteta, s tonovima i alikvotama u izobilju te mnogo nota sviranih istovremeno bez slabljenja, omogućuju svakom ljudskom glasu da pronađe svoje mjesto. Bas čuje svoju notu, jednako tako tenor, alt i sopran. Bas se ne treba bojati žabe kad pedale mrmljaju, a sopran se ne treba bojati ptičice kad flaute lete visoko.

Kad čujete orgulje, pomislite na crkvu, baš kao kad čujete zvonjavu karilona. Drugi instrumenti podsjećaju na druge stvari. Klavir podsjeća na zadimljeni bar, koncertnu dvoranu ili šik restoran. Čujemo saksofon i mislimo na blues. Besmisleno je inzistirati da ne mora biti tako. U nekom alternativnom svemiru možda bi bilo moguće, ali ne u ovom. Besmisleno je i reći da ne moramo imati tjelesne reakcije koje imamo na određene ritmove.

O ogovaranju pobožnih – sv. Franjo Saleški, Filotea

Franjo Saleši u svom poznatom djelu Uvod u pobožni život (Filotea) s početka 17. stoljeća daje upute ljudima svih staleža. U četvrtom dijelu opisuje borbu s najčešćim napastima, među ostalim poručuje da "Ne treba mariti, što govori svijet".

Prenosim iz jednog starijeg domaćeg izdanja (1922.)

Čim opazi svijet, da bi rado pobožno živjeti,, sasut će na te stotine poruge i kleveta. Najzlobniji će te zbog promijenjena života nazvati licemjerkom, lažnom sveticom i pretvoricom; pa će reći, da ti je svijet okrenuo leđa i zato da si se obratila Bogu. Tvoji će se prijatelji natjecati, opominjujući te, kako im se čini pametno i i ljubezno: "Obuzet će te sjeta i tuga, nestat će ti ugleda u svijetu, postat ćeš nesnosna, ostarijeti ćeš prije roka, propast će ti kućanstvo; na svijetu treba svjetski živjeti; čovjek se može spasiti i bez takih tajna"; pa još tisuću takih trica.

Sve ti je to, draga Bogomilo, samo ludo isprazno brbljanje. Onim ljudima nije ni do tvoga zdravlja ni do tvojih poslova.

"Da ste od svijeta, veli Spasitelj, svijet bi ljubio što je njegovo; no jer niste od svijeta, mrzi na vas". Vidjeli smo gospode i gospođa koji probdiju čitavu noć pa i više noći uza šah i uz karte. Ima li dosadnijega, tužnijega i mračnijega duševnog napora od ovoga? Pa ipak im svijet ni crne ni biiele, a prijatelji ni tamo se dalje.

A sprovedemo li samo uru razmatrajući, uranimo li malko ranije, da se pripravimo za pričest, eto ti već trče po liječnika da nas izliječi od sumornosti ili od žutice. Provest će se trideset noći na plesu, pa niko ni "bau"; naka se probdije na Badnjak, eto ti kašlja i trbobolje. E pa ko ne vidi, da svijet sudi krivo, svojoj djeci i te kako gleda kroz prste, a sinove Božje sudi tvrdo i oštro?

Ne ugodismo svijetu, van da propadnemo s njim. Još se nije rodio, ko bi ovome mušičavom svijetu ugodio. "Dođe Ivan, kaže, Spasitelj, pa ne jeđaše i ne pijše, pa rekoste ima vraga. Dođe Sin čovječji, koji jede i pije, a velite Samarjanin je." Tako ti je Bogomilo! Popustimo li, pa se sa svijetom uzmemo smijati, igrati, plesati, eto sablazni; prestanemo li, eto buke, gle licemjera, gle mrzovoljca, Nosimo li se ljepše, tumačit će se naopako. Ne marimo za odijelo, eto nas prostaka. Ako ima dobre volje, vele, da smo raspušteni; ako li se mrtvimo eto žalosti. Svijet nas, gleda proporijeko, pa mu nikad ne ugodismo. Mane nam povećava i za grijehe proglašuje; lake grijehe pretvara u smrtne, a grijehe iz slabosti pretvara u zlobne grijehe. Dok je "ljubav dobrostiva", kako veli sv. Pavao, svijet je zločest; dok ,ljubav ne misli zla", svijet vazda misli zlo i naopako; pa ako nam ne može potvoriti čina, potvori nam nakane. Bile ovce rogate ili šušate, biiele ili crne, vuk ih pojede, samo uzmože li.

Radili mi što nam drago, svijet će protiv nas. Ispovijedimo li se odulje pita nas, što smo toliko pripovijedali; svršimo li brže, reći će, da ne kazasmo svega. Svijet uhodi svaku našu kretnju. Lanemo li srditu riječ, proglasti će, da smo nestrpljivi. Brinemo li se za svoje poslove, proglasiti će nas lakomcima; ako smo blagi, reći će da smo budale. A rasrde li se sinovi ovoga svijeta, bit će velikodušni, tvrdice su štedljivi, razbludnici se pošteno zabavljaju. Pauci kvare uvijek posao pčelama.