Bog dade rasti - F. Hadjadj

Za posljednjega obroka prije Muke Isus je rekao svojim učenicima: Ja sam istinski trs, a Otac moj – vingoradar (Iv 15,1). Kada apostol Pavao objašnjava apostolsko poslanje, kaže Korinćanima; Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti (1 Kor 3,6). Poljodjelstvo pruža analogiju za Božje djelovanje – većma nego obrtništvo, a suprotno vrijedi za inženjerstvo. Inženjerstvo radi prema mehaničkom obrascu; poljodjelstvo je majeutičko. Inženjer nameće oblike prirodi koju pojmi kao skladište energija i materijala: seljak prati razvoj prirodnoga oblika kojemu on nije tvorac. Inženjer može ubrzati proizvodnju, on je gospodar ritma; seljak zna da on ne daje travi rasti, nego povezuje ritam različitih vrsta s godišnjim dobima.

Naši su mentaliteti više prožeti inženjerstvom nego poljodjelstvom – tako je barem od druge polovine 20. st. - naše mišljenje o duhovnomu i apostolskom životu time je izokrenuto. Bog više nema strpljivost vingoradara. Poprima svojstvo mehaničara. A njegovi sljedbenici nastoje ga slijediti. Sve se poima prema našem push – button society. Smatra se nemoralnim ako propovijed nema neposredna učinka. Očekuje se poslušnost na način prekidača. Zamolit će se od nekoga oproštenje, ali će se uskoro bivši uvrijeđeni optužiti da nije odmah, naočigled, promijenio ponašanje, kao da se kompleks njegovih osjećaja mora promijeniti brzo poput web stranice.

Novi arh-apostol uskoro tone u fundamentalizam, ne zato što je arhaičan, nego zato što je high–tech. On očekuje da drugi na njegovu harangu reagiraju brzo poput Intelova procesora. I zaboravljaju da je, po Isusu, prosječna duhovna reaktivnost kojoj se propovijednik od svojih slušatelja ima pravo nadati puno manja od one koju imaju kornjača ili puž. Radije je kao u biljke: njezina je sigurnost sporost mladice i ukorjenjivanja. On je izrijekom rekao: Gdje zrnje nemaše dosta zemje, odmah izniknu (Mt 13,5).

Povratak zemlji – F. Hadjadj

Poljodjelstvo je prva vještina, ne samo u odnosu prema tijelu, jer ga hrani, nego i u odnosu prema vremenu, jer nas upućuje na ritam godišnjih doba i dana te na onu vremenitost donošenja ploda koju prispodoba o sijaču uzimao kao model. U djelu Tečaj političke ekonomije Jean-Baptiste Say primjećuje kako se od svih čovjekovih "industrija" poljodjelstvo najviše opire podjeli rada (pa onda i taylorizmu): "Nije moguće da bi isti čovjek čitave godine samo orao i kopao ili cijelo vrijeme samo sabirao ljetinu." Sezonalna raspodjela poljodjelskih zadataka omogućuje istom čovjeku da prati cjelokupni prirodni ciklus od sijanja do žetve. To, naravno, ne znači da svi moramo postati seljaci u strogu smislu riječi, no seljaštvo, a ne visokofrekventni trading, ostaje paradigmom kulture u kojoj se obnavlja ljudsko vrijeme.

Augustinov susret s pijancem– Papini

Augustin, tada neobraćeni poznati govornik, pozvan je održati hvalospjev mladome neuspješnom caru; 

Jednoga dana, dakle 385., Augustin praćen malim društvancem prijatelja i učenika, uputi se prema palači gdje su ga čekali da izrekne pohvalno slovo, a srce mu je, grozničavo od briga, brže nego obično kucalo. Ne od straha, jer je već kao dječak bio navikao na recitacije, i na improvizacije, a jedan profesor govorništva uvijek naše one kitice slika, bučne bombastične završetke koji raspale masu i otimaju aplauze. Ali je Augustin u svojoj svijesti znao da ide lagati i da će te laži reći na silu, samo zato da mu se plješće. Isti oni koji plješću ovim lažima, ne vjeruju u njih. Bila je to, dakle, komedija i to komedija malo slavna za njega i za sve.

Kad, eto, u jednoj uličici Milana ukaže mu se jedan prosjak, nakićen vinom. Slobodno je davao oduška veselju u pijanstvu. Taj siromašni prosjak nije bio od pijanstva zao, naprotiv, bio je veseo i šalio se s prolaznicima; možda je, uz pokoji prigovor, upravio i Augustinu koju bezazlenu šalu. Govornik dana, dotjeran, pogleda veslog starca, nehajno zaogrnuta otrcanim i zakrpanim plaštem, i uzdahne. Taj uzdah nije bio iz samilosti, nego iz zavisti.

"Pogledajte malo" – reće obraćujući se prijateljima – "koliko je ovaj siromah sretniji od nas. Mi uz muke nauke, želje častoljublja i patnje misli težimo k radosti koju ovaj s malo isprošenih novaca od bližnjih i s malo čaša vina posve posjeduje; takve radosti mi nećemo nikada imati. Sigurno je da ni njegova radost nije prava, ali sreća koju mi slijedimo preko tisuću okreta i muka još je lažnija. Činjenica je da je on radostan, a ja tjeskoban, on stalan, a ja nemiran. Kad bi me netko upitao hoću li se s njim mijenjati, sigurno bih odbio jer volim biti ja, sa svim jadima i bojaznima koje me muče. Možda bih pogriješio?! Tko mi jamči da sam u pravu? Jesam li veći od njega u znanju? Ali ni znanost mi ne daje onu radost koju njemu daje vino. I kako se ja služim tim znanjem? Ne zato da poučavam ljude i da ih činim boljima nego da se svidim moćnima i mnoštvu, da zaradim i laskam.

Ali kazat ćete da treba ispitati uzrok ovoj radosti. Ovaj je nalazi u vinu, a ja u ljubavi za slavom, što se smatra plemenitijim. Ali ako ova prosjakova radost nije prava radost, ni slava koju ja tražim nije prava slava. Ovaj će noćas probaviti svoje pijanstvo i kada se probudi, ustat će slobodne glave. Naprotiv, ja idem u krevet pijan od častoljublja i pijan od častoljublja ustajem, uvijek u vlasti, dan za danom, ludog pijanstva koje mi zauvrat ne daje ni malo vedrine. I zato vam ponavljam da je onaj pripiti starac sretniji od mene. I možda je viši od mene i moralno jer je on zaradio svoje vino želeći sreću darovateljima, a ja tražim pomamu za slavom izgovarajući laži."

Autoritet oca - F. Hadjadj

Već smo, međutim, rekli u obitelji ponajprije nije riječ o projektu odgoja nego o stvarnosti srodstva. U njoj autoritet ne dolazi od osposobljenosti ili kompetencije. Tu je primljeni autoritet, bez obzira na njegove slabosti, koji odmah, nedvojbeno, kreće u potragu za određenom osposobljenošću, ali koji također ima vlastitu učinkovitost, koliko god da je sve to neočekivano, paradoksalno. Autoritet bez osposobljenosti (kompetencija) ima vrijednosti po sebi, čak neprocjenjivu vrijednost. S jedne strane, otac pokazuje da nije Otac, s velikim slovom, da je i on sin pa da se, dakle, mora sa svojim djetetom okrenuti autoritetu višemu od svojega. S druge strane, s obzirom na to da njegov autoritet ne proizlazi iz osposobljenosti, nego iz dara, otac ne smije od djeteta načini svoju tvorevinu, svoju kreaturu, niti ga pokušati vrednovati prema vlastitoj ljestvici, vrijednosti, mora ga prigrliti kao misterij. Isto tako, kako taj autoritet odgovara daru života, njegova uporaba bitna je u potvrđivanju da je dobro što dijete postoji, da je ono sretno što je rođeno (od čega polazi svako slavljenje rođendana bez automatizma i licemjerja), da njegov dolazak na svijet nije uzaludan, nego neizmjerno važan događaj. Eto, što imaju otac i majka kao darovano, a čega nema u stručnjaka ili učitelja: "Tu si, dijete naše, čudom, jer mi nismo učinili ništa da te zaslužimo, jer mi tu ne razumijemo ništa, jer tu ima smrti i nepravde, a evo ipak tvojega čistog lica koje pokazuje da je život jači!" I ovo je najdublji autoritet koji se razlikuje od svake koristoljubive osposobljenosti. On ne poučava dijete u smjeru ove ili one kvalifikacije, on mu očituje misterij postojanja kao primljenog dara.

Velika opasnost, posve je jasno, nastane kada otac ne nastoji sam sebi priznati vlastitu nekompektentnost i hoće se igrati stručnjaka (što, očito, od njega može učiniti bivšeg oca). Tada se njegov autoritet pretvori u totalitarizam, a misterij nestane u korist funkcionalnih uspjeha i svjetovnih izvedbi.

Fabrice Hadjadj, Što je to obitelj?

Esolen o svom ocu i muževnosti

A: Esolen opisuje u jednoj objavi; 

Moj otac nije mogao dizati teške terete, a nije bio ni baš spretan s alatima. Njegova muževnost očitovala se na sljedeće načine:

1. Marljivo je radio na poslu - prodavao je osiguranje za proviziju, bez redovne plaće - koji je bio zahtjevan i fizički i emocionalno. Svaki dan je putovao; Ali posao nije donosio kući, niti mu je loš dan ili loš tjedan imalo promijenio raspoloženje. Kakve god frustracije posao donosio, kao što to čine čak i najbolji poslovi, ostavio ih je za sebe.

2. Nije se prepuštao skupim hobijima. Ono što je zarađivao bilo je za obitelj, uspio je to najbolje rasporediti.

3. Nikada nije progovorio ni riječ kritike o mojoj majci. Predano ju je volio. Volio je i nas četvero djece. Ispravljao nas je djecu, ali rijetko je to MORAO činiti; a kad bi to učinio, činio bi to smireno. Svi smo jednostavno pretpostavljali da ako kaže: "Učini ovo", mi to i radimo, a ako kaže: "Prestani to raditi", mi prestajemo.

4. Zauzimao se za naša prava, ali ne na štetu drugih ljudi. Svi smo uzimali zdravo za gotovo da se ne vrijeđa djeca manja od nas i da se ne pokazuje nepoštovanje prema starijima.

5. Nikada nije koristio vulgaran jezik. Nikada nije širio laži. Nije omalovažavao ljude - ako mu se netko nije sviđao, ignorirao bi ga.

6. Nikada se nije zanio emocijama (emocionalizmom). Prozreo je većinu tih stvari.

7. Najvažnije: bio je čovjek vjere i molitve. Bilo je nezamislivo da ćemo propustiti misu u nedjelju. Nas četvero djece imali smo uspone i padove u tom pogledu kada smo prolazili kroz teške periode svojih dvadesetih, ali svi smo mi vjernici i svi idemo na misu barem svake nedjelje.

***

U jednoj drugoj objavi;

Ako želite da cijela kongregacija pjeva ... - A. Esolen

 Esolen ukratko objašnjava;

 Ako ŽELITE da cijela kongregacija pjeva, ne možete 

(I) nadglasati ih solistom ili voditeljem na mikrofonu, ili 

(II) pokušati ih voditi sopranom, ili 

(III) koristiti pjesme čiji su zahtijevni intervali namijenjeni uvježbanim solistima, ili 

(IV) pjevati besmislene (izfeminizirane) gluposti.

PS

Esolen opisuje malo opširnije u eseju Why Traditional Hymns are Superior to Modern Ones. Objašnjava kakav bi trebao biti himan da ga svatko može pjevati punim plućima i punim srcem. Još opširnije u Pop Goes the Mass (part one) i Bad Poetry, Bad Theology: The Curse of Bad Liturgical Music (Part Two) (Naravno, postoje kulturološke razlike; Kao i razlike u karakterima, itd.)

No, nije mi namjera opširno pisati, upravo suprotno, prenio sam jer u najkraćim crtama opisuje fenomen s kojim su se vjerujem mnogi susreli

---

Ipak, bilo mi je zanimljiv opis uloge orgulja, prenosim;

[...] Ali čak i da nije tako, gitarist nije prikladan za vođenje kongregacije jer ne svira melodiju. Svira akorde; a to znači da je potreban solistički vođa. Opet smo u carstvu vokalne izvedbe sa svim problemima koji to nosi.

Pijanist svira melodiju, ali raspon klavira jako je ograničen za pjevanje himni u crkvi, dok su orgulje izmišljene za crkvu. S pravom su nazvane kraljem instrumenata. Najbolje oponašaju zvuk cijelog simfonijskog orkestra: drvene puhače, gudače, rogove i ljudski glas. Mogu dati slatki i nježni pjev ptice, a mogu i ričućeg lava. Mogu dati polifoniju, dok orguljaš jednom rukom svira jednu melodiju u gudačima, a drugom drugu melodiju u rogovima. Mogu ispuniti unutrašnjost crkve i učiniti da zidovi i kupola odzvanjaju. Sama raznolikost zvukova i njihova kvaliteta, s tonovima i alikvotama u izobilju te mnogo nota sviranih istovremeno bez slabljenja, omogućuju svakom ljudskom glasu da pronađe svoje mjesto. Bas čuje svoju notu, jednako tako tenor, alt i sopran. Bas se ne treba bojati žabe kad pedale mrmljaju, a sopran se ne treba bojati ptičice kad flaute lete visoko.

Kad čujete orgulje, pomislite na crkvu, baš kao kad čujete zvonjavu karilona. Drugi instrumenti podsjećaju na druge stvari. Klavir podsjeća na zadimljeni bar, koncertnu dvoranu ili šik restoran. Čujemo saksofon i mislimo na blues. Besmisleno je inzistirati da ne mora biti tako. U nekom alternativnom svemiru možda bi bilo moguće, ali ne u ovom. Besmisleno je i reći da ne moramo imati tjelesne reakcije koje imamo na određene ritmove.

O ogovaranju pobožnih – sv. Franjo Saleški, Filotea

Franjo Saleši u svom poznatom djelu Uvod u pobožni život (Filotea) s početka 17. stoljeća daje upute ljudima svih staleža. U četvrtom dijelu opisuje borbu s najčešćim napastima, među ostalim poručuje da "Ne treba mariti, što govori svijet".

Prenosim iz jednog starijeg domaćeg izdanja (1922.)

Čim opazi svijet, da bi rado pobožno živjeti,, sasut će na te stotine poruge i kleveta. Najzlobniji će te zbog promijenjena života nazvati licemjerkom, lažnom sveticom i pretvoricom; pa će reći, da ti je svijet okrenuo leđa i zato da si se obratila Bogu. Tvoji će se prijatelji natjecati, opominjujući te, kako im se čini pametno i i ljubezno: "Obuzet će te sjeta i tuga, nestat će ti ugleda u svijetu, postat ćeš nesnosna, ostarijeti ćeš prije roka, propast će ti kućanstvo; na svijetu treba svjetski živjeti; čovjek se može spasiti i bez takih tajna"; pa još tisuću takih trica.

Sve ti je to, draga Bogomilo, samo ludo isprazno brbljanje. Onim ljudima nije ni do tvoga zdravlja ni do tvojih poslova.

"Da ste od svijeta, veli Spasitelj, svijet bi ljubio što je njegovo; no jer niste od svijeta, mrzi na vas". Vidjeli smo gospode i gospođa koji probdiju čitavu noć pa i više noći uza šah i uz karte. Ima li dosadnijega, tužnijega i mračnijega duševnog napora od ovoga? Pa ipak im svijet ni crne ni biiele, a prijatelji ni tamo se dalje.

A sprovedemo li samo uru razmatrajući, uranimo li malko ranije, da se pripravimo za pričest, eto ti već trče po liječnika da nas izliječi od sumornosti ili od žutice. Provest će se trideset noći na plesu, pa niko ni "bau"; naka se probdije na Badnjak, eto ti kašlja i trbobolje. E pa ko ne vidi, da svijet sudi krivo, svojoj djeci i te kako gleda kroz prste, a sinove Božje sudi tvrdo i oštro?

Ne ugodismo svijetu, van da propadnemo s njim. Još se nije rodio, ko bi ovome mušičavom svijetu ugodio. "Dođe Ivan, kaže, Spasitelj, pa ne jeđaše i ne pijše, pa rekoste ima vraga. Dođe Sin čovječji, koji jede i pije, a velite Samarjanin je." Tako ti je Bogomilo! Popustimo li, pa se sa svijetom uzmemo smijati, igrati, plesati, eto sablazni; prestanemo li, eto buke, gle licemjera, gle mrzovoljca, Nosimo li se ljepše, tumačit će se naopako. Ne marimo za odijelo, eto nas prostaka. Ako ima dobre volje, vele, da smo raspušteni; ako li se mrtvimo eto žalosti. Svijet nas, gleda proporijeko, pa mu nikad ne ugodismo. Mane nam povećava i za grijehe proglašuje; lake grijehe pretvara u smrtne, a grijehe iz slabosti pretvara u zlobne grijehe. Dok je "ljubav dobrostiva", kako veli sv. Pavao, svijet je zločest; dok ,ljubav ne misli zla", svijet vazda misli zlo i naopako; pa ako nam ne može potvoriti čina, potvori nam nakane. Bile ovce rogate ili šušate, biiele ili crne, vuk ih pojede, samo uzmože li.

Radili mi što nam drago, svijet će protiv nas. Ispovijedimo li se odulje pita nas, što smo toliko pripovijedali; svršimo li brže, reći će, da ne kazasmo svega. Svijet uhodi svaku našu kretnju. Lanemo li srditu riječ, proglasti će, da smo nestrpljivi. Brinemo li se za svoje poslove, proglasiti će nas lakomcima; ako smo blagi, reći će da smo budale. A rasrde li se sinovi ovoga svijeta, bit će velikodušni, tvrdice su štedljivi, razbludnici se pošteno zabavljaju. Pauci kvare uvijek posao pčelama.

Snobizam i farizejstvo – A. Esolen

Postoji vrsta snobizma koji s visoka gleda na glupe "male ljude" koji se - ili su barem to nekada činili - dotjeruju za crkvu, koji cijene ono što je svečano ili veličanstveno, kojima je stalo do svetih dana, koji uživaju u pjevanju domoljubnih himni, koji pronalaze stvarno zadovoljstvo u prikladnome i svečanome.

Mogli bi reći da se radi o znaku duhovne lijenosti ili zavisti: "Kako se ovaj uštogljeni mali pričesnik usuđuje shvaćati Sakrament ozbiljnije od mene!" Ili: "Pogledajte kako je ovaj čovjek blesav, s rukom na srcu i podignutom bradom, pjeva himnu kao da je izmislio domoljublje!"

Farizejstvo, ali obrnuto. "Hvala ti Bože što nisam kao drugi ljudi – poput onog tamo zanesenjaka koji ne može izgovoriti tvoje ime bez drhtanja u glasu i koji pokušava slušati sve Tvoje zapovijedi. Ja bolje znam o Tvojoj milosti, pa ih zato kršim kada god je prilika."

PS

Gornje razmišljanje o farizejštini modernista (liberala) je preuzeto iz jedne Esolenove objave na X-u. 

Vidi ranije postove; C.S. Lewis o taštini, pompi i svečanostima, Scruton o važnosti Ceremonije,  A.Esolen itd.

Kristijanizam ili Crkva - Belloc

Belloc u Europa i Vjera; 

Crkva nije vjerovala i ne vjeruje da je čovjek sam sebi dovoljan niti, naravno, to da je u posjedu onih ključeva koji bi mu otvorili vrata punog znanja ili punoga društvenoga ostvarenja. Predlagala je (i predlaže) da se njezine doktrine ne drže kao mišljenje, već kao cjelovita vjera.

Razlikovala se, dakle – i zbog toga je bila čvršća od svega oko sebe – po tome što je nudila istinu umjeto hipoteza, promicala konkretne povijesne činjenice umjesto sugestivnih mitova, a svoje otajstveno bogoslužje kao stvarnost, a ne kao simbol.

Recimo koju o njezinom ustroju. Svi ljudi s obrazovanjem iz povijesti znaju da je Crkva u razdoblju od 200. do 250. godine bila ono što sam opisao – organizirana zajednica pod biskupima, i štoviše, očito je da je postojalo njezino središnje tijelo u Rimu, kao i područni poglavari u raznim drugim velikim gradovima. No, ono što nije toliko općenito naglašeno jest način na koji je to kršćansko tijelo u to doba gledalo samo sebe.

Pogled koji je Katolička Crkva imala o sebi u ranom trećem stoljeću možda se može najbolje približiti ističući da smo, kada koristimo riječ "kršćanstvo", na nepovijesnom tlu. "Kršćanstvo" je pojam na ustima i iz pera post-reformacijskih pisaca; označava mišljenje ili teoriju, gledište, ideju. Kršćani onog vremena o kojemu govorim nisu ga tako shvaćali. Naprotiv, bili su privrženi njegovoj antitezi. Bili su privrženi sustavu jedne opipljive stvari: organiziranom tijelu stvorenom s jasnim ciljem, poslušnom na posve određeni način te posebnom zbog posjedovanja vjerodostojne, jasne doktrine. Može se govoriti, govoreći o prva tri stoljeća, o stoicizmu ili epikurizmu ili neoplatonizmu, no ne može se govorit o "kristijanizmu" ili "kristizmu". Doista, nitko nije tako neuk da bi pokušao s tim izrazima. No, ipak, sadašnji izraz "kršćanstvo" koji suvremeni ljudi koriste kao istovjetan s ovim kršćanskim tijelom u trećem stoljeću, intelektualni je ekvivalent "kristijanizmu" ili "kristizmu", i ponavljam, podrazumijeva krajnje nepovijesnu ideju, nešto povijesno lažno, nešto što nikada nije postojalo.

***

Belloc zatim daje primjer jedne rasprave;

Život i vjerovanje Crkve u trećem stoljeću – Belloc

Belloc u Europa i vjera; 

Uzmimo takvoga pisca kao što je Tertulijan i navedimo ono što je zasigurno vrijedilo u njegovo doba.

Tertulijan je 200. godine poslije Krista imao oko četrdeset godina. Crkva je tada naučavala kao neprekinutu tradiciju da je Čovjek koji je bio pogubljen prije otprilike sto i sadamdeset godina u Palestini – samo sto i trideset godina prije Tertulijanova rođenja – trećega dana uskrsnuo. Taj je Čovjek bio poznata i stvarna osoba, s kojom su se brojni susreli. U Tertulijanovu djetinjstvu još su živjeli oni koji su sreli svjedoke onoga što se dogodilo.

Ovaj je Čovjek (naučavala je Crkva) također bio Bog, Stvoritelj. Ovdje se susrećemo s prividnom proturječnosti u pojmovima, u svakom slučaju misterijem, plodnim za nauk i kao činjenicom predodređenim da se tijekom tri stoljeća odrede sve njegove precizne definicije.

Ovaj Čovjek, koji je također bio sam Bog, preko svojih je odabranih učenika zvanih apostoli, osnovao strogo i disciplinirano tijelo zvano Crkva. Nauk koji je naučavala ispovijedao se kao Njegov nauk; uključivao je besmrtnost ljudske duše, njezino otkupljenje, mogućnost njezinog spasenja ili propasti.

Inicijacija u Crkvu vršila se putem krštenja vodom u ime Svetoga Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga.

Prije svoje smrti, ovaj je Čovjek koji je također bio Bog, ustanovio određeni obred i otajstvo zvano Euharistija. Uzeo je kruh i vino i pretvorio ih u svoje Tijelo i Krv. Zapovijedio im je da se ovaj obred nastavi slaviti Njemu na spomen. Središnji čin bogoslužja kršćanske Crkve bila je stoga posveta kruha i vina od strane svećenika u nazočnosti okupljene zajednice kršćana. Tako posvećeni kruh i vino sigurno su posvuda nazivali Tijelom Gospodnjim.

Vjernicu su se sasvim sigurno okupljali, tj. blagovali kruh i vino pretvoreno u otajstvo. Blagovanje Tijela Gospodnjega predstavljalo je središnji crkveni obred.

Svakako je na čelu pojedine kršćanske zajednice bio biskup koji se smatrao izravnim nasljednikom apostola, glavnim dionikom obreda i čuvara doktrine. Biskupi su predvodili i međusobno povezivali rastuća tijela područnih zajednica, koje su se držale jedinstvena učenja i slavile jedinstveni obred.

[..] Jednako je sigurno da su ova Crkva i njezini biskupi naučavali o ustanovi Euharistije, Uskrsnuću, prvenstvu apostola i snazi njezinoga nasljeđa, prenošenoga preko biskupa. Treba primjetiti vrlo veliki broj obraćenika. Da se vratimo Tertulijanu, prema njegovom svjedočenju, većinu za njegova vremena činili su upravo obraćenici koji nisu bili rođeni kao kršćani.

Poznato je da je takav bio, u vrlo kratkim crtama, život Katoličke Crkve u ovim ranim godinama trećeg stoljeća. Tako je neosporno živjela i takvom su je ondašnji kršćani i znatiželjni pogani, od 160. do 200 godine i nadalje, poznavali.

Belloc o Crkvi prvih stoljeća u Rimu

Belloc u knjizi Europa i vjera opisuje što bi rimski senator znao o Crkvi i kršćanima; 

Poput neke vrste male države, Katolička je Crkva prihvaćala sve staleže i sve vrste ljudi, i poput samog Carstva unutar kojeg je rasla, sve je njih držala svojim članovima unutar svoga tijela, poslušnima njezinim pravilima. Senator, zakupac, oslobođenik, rob, vojnik, ako su bili njezini članovi bili su jednako vezani određenim pravilima. Zanemare li ta pravila, ona bi ih odbacila ili podvrgnula vlastitim kaznama. Znao je, iako su o njoj kružile nejasne priče i predaje, da niti jedna klasa nije bila zatvorena za njezino učenje pa je poznavanje njezinih običaja posvuda prodrlo. Također je znao (a to ga je moglo uznemiriti) da je njezina organizacija, premda ni na koji način zakonski priznata, nego joj je pripadnost bila, kako bismo danas rekli "dragovoljna", bila stroga i veoma snažna.

Ovdje u Lyonu, kao i posvuda drugdje, djelovala je pod vrhovnim poglavarom poznatim pod grčkim imenom Episcopos. Grčki je bio jezik koji su kulturni ljudi poznavali i njime se koristili u cijelom zapadnom ili latinskom dijelu Carstva koju je i Lyon pripadao. Ova titula mu se stoga ne bi činila stranom, kao ni grčki naziv Presbyter za svećenika koji se u njoj služili, a koji su djelovali pod navedenim vrhovnim poglavarom kongregacije; ne bi mu bila strana ni čisto grčka titula Diaconos povezana s redom odmah ispod svećeničkoga, koji se sastojao od nižih službenika svećeničkog tijela.

Znao je da ovo posebno bogoštovlje poput brojnih drugih predstavljenih raznim svetim građevinama u gradu, ima svoje misterije, posjeduje svoj nauk i svečani obred u kojem samo članovi njezinoga tijela mogu sudjelovati, koje je mnoštvo područnih "Kršćana" – jer tako su ih u narodu zvali – svetkovalo kao zajednica. No, on bi nadalje znao da se ovo bogoslužje, određeno čvrstim liturgijskim obredom, po tome u potpunosti razlikovalo od bilo kojega drugoga u mnoštvu onih koji su ga okruživali. Katolička Crkva nije predstavljala ni mišljenje, ni modu, niti filozofiju, nije bila ni teorija niti navika; činila je jasno vidljivo tijelo koje se temeljilo na brojnim preciznim postavkama, izuzetno ljubomorno na svoje jedinstvo i svoje precizne dogme te ispunjeno strastvenom vjerom kao nijedno drugo toga vremena.

Ovim ne isključujem da senator nije među svojim prijateljima, čak i nekoliko njih, mogao poznavati one koji su bili privrženi kršćanskom tijelu na labav način; možda pod utjecajem svoje žene, možda svojim obiteljskim nasljeđem. [...]

Pogansko se mnoštvo, bez određene religije, uporno pridržavalo brojnih običaja. U društvenom moralu vodili su se određenim normama utemeljenima na rimskim postavkama o vlasništvu nad ljudima, zemljom i imovinom; domoljublje, spona manjih društavava, davno se stopilo u okvir općeg carstva. Samo je kršćanska Crkva nudila cjelovitu viziju života kojoj su ljudi bili privrženi, kao što su stotinama godina prije bili privrženi vlastitom gradu s njegovim lokalnim božanstvima i dinamičnim zajedničkim životom.

Jedinstvene pojave suvremene američke kulture - A. Esolen

 U jednoj objavi na X-u Esolen primjećuje vezano uz stanje američke kulture;

Nekoliko stvari koje nas čine iznimkama u ljudskoj povijesti:

1. Nitko ne pjeva

2. Mladi ljudi nisu u braku

3. Nemamo dovoljno djece [da bismo nastavili društvo]

4. Nema istinski popularne [narodne] poezije

5. Gotovo da nemamo svetih dana

6. Ne poznajemo svoje susjede [bližnje].

Reći ćete: "Naravno da pjevamo!" Stvarno? Ako ne idete u crkvu (a većinu vremena čak i ako idete), vjerojatno niste čuli nijednog dječaka kako pjeva - ne govorim o televiziji ili internetu - u posljednjih godinu dana. Neki ljudi to nikada ne čuju. Kad bolje razmislim, jedine ljude koje ikada čujem kako zvižde melodiju, osim sebe, su stari ljudi poput mene.

***

Esolen je u raznim prilikama pisao o sličnim temama. Primjerice u eseju Vandals Within kojeg prenosim u nastavku.

[Nakon što je opisao štetu na kući u svom susjedstvu koju je potrebno zamijeniti jer ju je nemoguće popraviti zbog rasprostranjenosti štetočina, plijesni i vode, Esolen uspoređuje takvu trulež sa drugim ljudskim stvarima, poput kulture;]

Mislim da je Zapad u tom stanju. Naravno, vrlo dobro znam da postoje znakovi života i zdravlja čak i u najmračnijim vremenima. Teodorik je dao pogubiti Boetija, najvećeg učenjaka svog vremena, pod lažnom optužbom za izdaju, ali Boetije je posijao sjeme koje će proklijati u lijepoj žetvi dugo nakon što je Teodorik bio priveden svojim polubarbarskim očevima. Opisujem općenito.

Razmotrimo nekoliko mjera kulturnog zaborava. Imamo diplomce koji nisu pročitali nijednu knjigu u životu. Nemamo dovoljno djece da nas zamijene. Brak ne da je na rubu propasti nego se nikada niti ne sklapa. Crkve se zatvaraju. Nepoznavanje Svetog pisma, dijelom povezano s općim neznanjem o povijesti i kulturnoj baštini zapadne civilizacije, endemsko je.

Bivši kršćanski narodi, preplavljeni tim neznanjem, prihvatili su smrt kao pravo koje treba ostvarivati; liječnici više nisu iscjelitelji, zarađuju novac ubijajući ljudska bića i na početku i na kraju prirodnog života. Čak i mladi ljudi koji ostaju u vjeri teško znaju što se od njih očekuje kao muškaraca ili kao žena. A internet koji je preobilje distrakcija, informacija i dezinformacija, lako nas preplavljuje.

Um je već kršćanski, ali ne i srce – Papini o Augustinu

Pošteni je Ponticijan, a da nije ni znao, gurnuo Augustina do onoga krajnjeg ruba preko kojega je, za konačno obraćenje, trebao samo let.

Njegove su ga riječi oslobodile onih izblijedjelih dronjaka koji su prokivali njegovu žalosnu bijedu: bio je gol, potpuno gol pred samim sobom. Takva je sebe vidio: "ružan, blatan, grdan, mrljav i gnojan." Osjećao je jezu nad samim sobom, a da nije mogao pobjeći iz samoga sebe; mrzio je samoga sebe, a nije osjećao snage promijeniti sama sebe. Već je prošlo gotovo dvanaest godina otkako je na stranicama Hortenzija otkrio božansko lice mudrosti, ali umjesto da se popne do nje i da se odatle dovine do božanske istine zapleo se u zamke Manija i oslabio je volju u naručju žene. Do sada se mogao opravdati da ne posjeduje istinu, ali sada je njegov duh bio siguran: Mani je varalica. On me zove, Isus je je jedini put, Pavao je moj vođa. Razumno Augustinovo obraćenje završeno je prije ovoga dana: Augustin vjeruje u ono što uče kršćani, želi biti kršćanin, u želji i mislima je kršćanin. Njegovo prihvaćanje Krista nije od danas, nego od onda kada ga je Pavlova vjera zanijela i osvojila.

Što, dakle, preostaje raditi? Živjeti kao kršćanin, ostvariti u svakodnevnom životu priznate istine, odreći se onih navika putenosti koje su ga još vitlale, slijediti Antuna, obuzdati put, oslobodite se žene. Boj koji se sada bije u Augustinovoj duši ne vodi se između istine i zablude, između Boga i Sotone, između vjere i sumnje, već između čistoće i bluda, između želje za savršenom čistoćom i nostalgije za zagrljajima, između duha i spola.

Augustin i Viktorinov primjer obraćenja - Papini

G.Papini u knjizi "Sveti Augustin" opisuje svoje viđenje utjecaja Viktorinova obraćenja na Augustina.

Još malo staroga kvasca vri u njemu [Augustinu]. Poznaje istinu i teži za njom, ali se ne može odlučiti da je posve oživotvori, da je živi. [...]

Zbog tog kolebanja oklijevao je učiniti posljednji korak. Brak je bio zapreka za savršeni život i slobodu, a konkubinat je bio sramota i gnusoba. Krista ga je nastavio pozivati. Kojoj strani se prikloniti?

Nije bilo nikoga koga bi u tom teturanju pitao za savjet. Prijatelji novoplatonci bili su dobri u apstraknim pitanjima, ali ne da ga vode u život. Dopratili su ga do Božjih nogu, ali nisu poznavali ili su prezirali Isusa i njegovo evanđelje. Ambrozije nije nikada imao vremena poslušati ga, sada pogotovo kada se morao braniti od zahtijeva arijanskih ili carskih. Njegovi su mu najdraži prijatelji bili više nego prijatelji, učenici i nisu mogli upravljati onim od kojega su sami očekivali da budu vođeni. Kome se obratiti? [...]

Jer Augustin nije išao k svetom svećeniku da akademski raspravlja o Evanđelju i braku, nego, ništa manje, da mu se pravo ispovijedi, prvi put u svom životu :"narravi ei circuitus erroris mei". Izložio mu je, dakle, povijest svojih moralnih i misaonih stranputica i pokušaje da ih se oslobodi. Simplicijan ga očinski sasluša i razvesli se da je Augustin pročitao knjige novoplatonaca, koje su bliže kršćanskoj istini od onih drugih sekti. I raspravljajući o tim knjigama, počne govoriti o onome koji ih je preveo na latinski i svom posjetitelju ispriča da je uvelike utjecao na krizu koja se spremala u njegovoj duši. [...]

Viktorin se u ono vrijeme izjasnio kao poganin i čini mi se da se kao i mnogi u ono doba dao uputiti u egipatska umijeća. Bjuvao je zato na kršanstvo i u svojim knjigama govorništva našao je načina da se zlobno ismije Marijinu djevičanstvu i Isusovu uskrsnuću. Netko mu je rekao da se šalama ne može uništiti vjera koja se raširila velikim dijelom Carstva i koja je osvojila same careve i upravo u namjeri da filozofskim oružjem pobije kršćane, počeo je pozorno čitati Bibliju. Preveo je, među ostalim, Aristotelove Kategorije i Profirijeve Izagoge. Ali učinak je, kao što se i drugima događa, bio posve različit od onoga što je bio nakanio. Udubio se u svete knjige da ih pobije, ali su one u njegovu duhu pobile mitologiju i nauku o tajnama, koje su njemu bile drage. Treba upamtiti da Viktorin u ono vrijeme nije bio neuk mladić i impresionist; prevalio je pedesetu, bio je na vrhuncu iskustva i slave, a njegovi prijatelji, obožavatelji i pokrovitelji bijahu svi pogani.