Franjo Saleši u svom poznatom djelu Uvod u pobožni život (Filotea) s početka 17. stoljeća daje upute ljudima svih staleža. U četvrtom dijelu opisuje borbu s najčešćim napastima, među ostalim poručuje da "Ne treba mariti, što govori svijet".
Prenosim iz jednog starijeg domaćeg izdanja (1922.)
Čim opazi svijet, da bi rado pobožno živjeti,, sasut će na te stotine poruge i kleveta. Najzlobniji će te zbog promijenjena života nazvati licemjerkom, lažnom sveticom i pretvoricom; pa će reći, da ti je svijet okrenuo leđa i zato da si se obratila Bogu. Tvoji će se prijatelji natjecati, opominjujući te, kako im se čini pametno i i ljubezno: "Obuzet će te sjeta i tuga, nestat će ti ugleda u svijetu, postat ćeš nesnosna, ostarijeti ćeš prije roka, propast će ti kućanstvo; na svijetu treba svjetski živjeti; čovjek se može spasiti i bez takih tajna"; pa još tisuću takih trica.
Sve ti je to, draga Bogomilo, samo ludo isprazno brbljanje. Onim ljudima nije ni do tvoga zdravlja ni do tvojih poslova.
"Da ste od svijeta, veli Spasitelj, svijet bi ljubio što je njegovo; no jer niste od svijeta, mrzi na vas". Vidjeli smo gospode i gospođa koji probdiju čitavu noć pa i više noći uza šah i uz karte. Ima li dosadnijega, tužnijega i mračnijega duševnog napora od ovoga? Pa ipak im svijet ni crne ni biiele, a prijatelji ni tamo se dalje.
A sprovedemo li samo uru razmatrajući, uranimo li malko ranije, da se pripravimo za pričest, eto ti već trče po liječnika da nas izliječi od sumornosti ili od žutice. Provest će se trideset noći na plesu, pa niko ni "bau"; naka se probdije na Badnjak, eto ti kašlja i trbobolje. E pa ko ne vidi, da svijet sudi krivo, svojoj djeci i te kako gleda kroz prste, a sinove Božje sudi tvrdo i oštro?
Ne ugodismo svijetu, van da propadnemo s njim. Još se nije rodio, ko bi ovome mušičavom svijetu ugodio. "Dođe Ivan, kaže, Spasitelj, pa ne jeđaše i ne pijše, pa rekoste ima vraga. Dođe Sin čovječji, koji jede i pije, a velite Samarjanin je." Tako ti je Bogomilo! Popustimo li, pa se sa svijetom uzmemo smijati, igrati, plesati, eto sablazni; prestanemo li, eto buke, gle licemjera, gle mrzovoljca, Nosimo li se ljepše, tumačit će se naopako. Ne marimo za odijelo, eto nas prostaka. Ako ima dobre volje, vele, da smo raspušteni; ako li se mrtvimo eto žalosti. Svijet nas, gleda proporijeko, pa mu nikad ne ugodismo. Mane nam povećava i za grijehe proglašuje; lake grijehe pretvara u smrtne, a grijehe iz slabosti pretvara u zlobne grijehe. Dok je "ljubav dobrostiva", kako veli sv. Pavao, svijet je zločest; dok ,ljubav ne misli zla", svijet vazda misli zlo i naopako; pa ako nam ne može potvoriti čina, potvori nam nakane. Bile ovce rogate ili šušate, biiele ili crne, vuk ih pojede, samo uzmože li.
Radili mi što nam drago, svijet će protiv nas. Ispovijedimo li se odulje pita nas, što smo toliko pripovijedali; svršimo li brže, reći će, da ne kazasmo svega. Svijet uhodi svaku našu kretnju. Lanemo li srditu riječ, proglasti će, da smo nestrpljivi. Brinemo li se za svoje poslove, proglasiti će nas lakomcima; ako smo blagi, reći će da smo budale. A rasrde li se sinovi ovoga svijeta, bit će velikodušni, tvrdice su štedljivi, razbludnici se pošteno zabavljaju. Pauci kvare uvijek posao pčelama.
Pustimo slijepi svijet, Bogomilo, nek huče koliko mu drago, poput sove, koja obdan plaši ptice. Budimo čvrsti u svojim nakanama, nepromjenjivi u svojim odlukama. Naša će postojanost pokazati, jesmo li se zbilja i od srca prikazali Bogu i dali na pobožnost. Repatice sjaju rekao bi kao i ophodnice, ali repatice brzo nestaje, jer su samo prolazna varta; a ophodnice sjaju uvijek. Tako i licemjerstvo izvana jako nalikuje pravoj kreposti. Nu lako ćeš ih razabrati. Licemjerstvo je kratkotrajno, pa se rasprši poput dima, a kad se digne, a prava je krepost čvrsta i stalna. Uostalom nam uvelike koristi i učvrćuje nas u pobožnosti, ako nas svijet počne odmah spočetka grditi i opadati. Tim se uklonimo opasnoj taštini i oholosti, koje nalikuju egipatskim babicama, što im faraon paklenski zapovijedi, da pomore svu mušku israelsku djecu, čim se rode. Svijetu smo propeti, nek bude i svijet nama propet. Svijet drži nas luđacima, držimo mi njega bezumnikom.
***
Prevelik strah za dobar glas dokazuje, da se ne pouzdamo u njegovu podlogu, a to je zbilja čestit život. Gradovi se, što imaju drvene mostove na velikim rijekama, boje svake poplave, da ih ne bi odnijela; a koji imaju kamene mostove, boje se samo vanrednih poplava. Tako i čvrste kršćanske duše preziru običnu poplavu zločestih jezika, a koji se osjećaju slabima, boje se svake trice. Zbilja, Bogomilo, ko hoće da ima kod sviju dobar glas izgubiti će ga kod sviju. A i pravo je, da izgubi čast onaj, koji je traži od opakih, sramotnih i beščasnih.
Dobar je glas samo neki znak koji pokazuje; gdje stanuje krepost. Ako ti dakle ko reče: licemjerka si, jer se daješ na pobožnost; ili, kukavica si, jer si oprostila nepravdu, ne mari za to. Jer u jednu onako govore samo zvekani i lude, u drugu, sve da i izgubiš dobar glas, ne smiješi ostaviti kreposti ni svrnuti s njene staze. Više treba cijeniti plod od lišća, unutarnje i duhovno dobro od svih vanjskih dobara. Moramo držati do svoga glasa, ali ga ne smijemo obožavati. Ne smijemo se zamjerati dobrima, ali ni zlikovcima ne napekosmo kolača. [...]
Treba se okaniti tašta razgovora, nekorisna društva, lakoumna prijateljstva, nestašnih posjeta, ako sve to škodi našemu glasu, jer dobar glas vrijedi više nego sve isprazne naslade. Nu ako na nas mrmlja, kara nas i kleveće svijet radi naše bogoljubnosti, radi napretka u pobožnosti i težnje na vječno dobro, pustimo neka psi laju na mjesec. [...]
Ako nas nepravedno kude, branimo se mirno istinom protiv klevete. Ako ne popusti, sve se više ponizujmo, pa dobar glas i dušu predajmo u ruke Božje. Boljega zakloništa ne nađosmo. Služimo Bogu na dobru i na zlu glasu poput sv. Pavla, da uzmognemo reći s Davidom: '"Bože moj, za te podnesoh ovo ruglo, i sramota pokri moje lice".
