Filozof Pakaluk u Athletes Acknowledging God (ožujak 2026.) primjećuje;
Kada su Bama Adebaya prije dva dana zamolili da opiše trenutak u kojem je postigao 83 poena u jednoj NBA utakmici, (što je drugi najbolji učinak u povijesti) izjavio je:
"Čovječe, kakav je to jedinstven trenutak. Zasluge pripisujem Bogu, svojoj obitelji, svojim suigračima, ovoj publici."
Jedan je šaljivac komentirao da je odmah nakon Boga trebao zahvaliti Washington Wizardsima, momčadi koja ga je trebala čuvati.
Ali zasluge pripadaju i Bamu. Prvo pitanje koje sportski novinari najčešće postavljaju jest: "Kako si se osjećao?" Prema klasičnom shvaćanju strasti, to je kao da pitate nekoga da opiše uznemirenost svoje utrobe, bilo svojih unutarnjih organa bilo srca. "Opiši mi kako si se osjećao u utrobi kada si to učinio."
Koga briga? Ali Bam je razumno preusmjerio pitanje prema nečemu izvan sebe i najprije se okrenuo Bogu.
Drugi su zasluge pripisivali Bamovu napornom radu, prepričavajući koliko je sati kao dječak provodio vježbajući. Drugi su isticali činjenicu da je upravo nadmašio rekord Kobea Bryanta od 81 poena. Ipak, Bam je odmah brzinski odbacio četiri vrste oholosti koje je identificirao papa Grgur. Svoju je izvrsnost pripisao Bogu, a ne sebi. Nije tvrdio da ju je zaslužio. Nije je preuveličavao. I nije se uspoređivao s drugima.
Poput svih nas, i on će se kasnije morati boriti protiv oholosti. Ali upravo tada, kada su reflektori bili upereni u njega, a kamere snimale, govorio je s poniznošću.
Primijetili ste da sportaši često najprije pripisuju zasluge Bogu. Fernando Mendoza, osvajač Heismanova trofeja i quarterback koji je predvodio Indianu do naslova prvaka sveučilišnog američkog nogometa, rekao je, dok je bio u središtu pozornosti: "Ovaj je trenutak veći od mene. Prije svega, želim zahvaliti Bogu."
Svaka čast Mendozi, za kojeg kažu da je pobožni katolik. Time što je Boga spomenuo prvoga, zapravo je, iako mu to nije bila namjera, dodatno uzveličao samoga sebe. Da je u takvom trenutku naglas rekao ono što mnogi privatno misle — "Prije svega, želim slaviti koliko sam velik" — ponizio bi samoga sebe u očima drugih, i to s pravom.
"Ja sam čovjek ispunjen vjerom. Vjerujem u Stvoritelja. Vjerujem u Isusa. U konačnici, mislim da me to najviše određuje." To je rekao Scottie Scheffler nakon što je osvojio Masters 2024., još jedan sportaš koji je zaobišao četiri vrste oholosti.
Novinar ga je potom pritisnuo pitanjima o njegovim osjećajima. Scottie je odbio zavirivati u vlastitu utrobu i umjesto toga promijenio temu, vrativši se objektivnoj poruci koju je želio prenijeti: "Teško je opisati taj osjećaj. Mislim da me najviše određuje moja vjera. Vjerujem u jednoga Stvoritelja, da sam pozvan doći ovamo, dati sve od sebe, natjecati se i proslaviti Boga."
Poučavao sam mnoge sportaše i mogu posvjedočiti da je sukob kojeg neki vide između sporta i akademskog obrazovanja lažan. Ozbiljno bavljenje sportom može sportaša učiniti boljim studentom. Na isti bi način ozbiljno bavljenje nekim sportom trebalo od nas učiniti bolje kršćane.
Možemo li usporediti druge uspješne ljude sa sportašima? Tijekom posljednje tri sezone Oscara što obuhvaća gotovo 70 govora, samo su dva dobitnika spomenula Boga, ali način na koji su to učinili bio je ispod razine sportaša.
Prošle godine Adrien Brody, kada je izašao na pozornicu kako bi primio nagradu za najboljeg glumca (za film The Brutalist), rekao je: "Hvala ti, Bože. Hvala ti za ovaj blagoslovljeni život." Ali čak ni tada nije baš pripisao Bogu zasluge za svoj uspjeh.
A prije dvije godine Joy Randolph (najbolja sporedna glumica, The Holdovers) započela je riječima: "Bog je dobar. Bog je tako dobar." A završila je riječima: "Molim se Bogu da ovo uspijem učiniti više od jednom" — što zvuči više kao pohlepa nego kao zahvalnost.
Još je 2015. jedna autorica za Huffington Post napisala esej o tome kako dobitnici Oscara više ne zahvaljuju Bogu. Pregledavajući gotovo 1400 govora prilikom primanja nagrada, Carol Kuruvilla utvrdila je da je Stephen Spielberg bio najčešće spominjana osoba, s 42 spomena. Harvey Weinstein bio je drugi. (Res ipsa loquitur.) Bog je spomenut samo 19 puta, a mnogi od tih spomena bili su luckasti ili promašeni:
"Prije svega želio bih zahvaliti Akademiji... I Bogu, što mi je omogućio da uživam u ovom malom trenutku." (Mel Gibson, Braveheart, 1995.), "Želim zahvaliti svojoj majci i ocu; želim zahvaliti svojoj supruzi Keishi, svojoj djeci, svojim precima koji i dalje usmjeravaju moje korake, i Bogu, Bogu koji vjeruje u sve nas." (Forest Whitaker, 2006.) "Hvala ti, Bože, što si nam dao Harveyja Milka." (Dustin Lance Black, 2008.), "I tako je započelo ovo putovanje tijekom kojega sam uspjela doista shvatiti da je Božja ruka, ili sila veća od mene same, 'sile', kako ih naziva Sidney Poitier, sudjelovala u tome da moj život povede na razinu i u dimenziju koju nisam ni zamišljala. Ali prepustila sam se tim silama i doslovno u sebi rekla: 'Budi volja tvoja.'" (Oprah Winfrey, 2011.)
Usporedba govori sama za sebe. Ove slavne osobe možda spominju nekog boga, možda i bogove, ali ne pripisuju Bogu zasluge umjesto sebi.
Nobelovci se, kao što bi se moglo očekivati, suzdržavaju od takvih izjava, ali također se suzdržavaju od pripisivanja zasluga Bogu. Čak je i jedina nedavna iznimka (Jon Fosse, književnost, 2023.) morao ublažiti svoju referencu: "Hvala Nobelovoj zakladi što je sve tako dobro organizirala. Hvala Švedskoj akademiji što mi je dodijelila Nobelovu nagradu za književnost. I hvala Bogu."
Primijetite da nije rekao: "Želim zahvaliti Bogu, izvoru sve mudrosti i inteligentnog poretka kojeg vidimo u stvorenome."
Ali kasnije se time pohvalio, rekavši u jednom podcastu: "Bilo mi je zadovoljstvo isprovocirati mnogo ljudi time što sam zahvalio Bogu kada sam održao svoj govor"
Bam i Scottie nisu zahvalili Bogu kako bi nekoga isprovocirali. Pripisali su zasluge onome kome su pripadale. I nastavili dalje.
PS
Iako je Pakaluk već sažeo četiri vrste oholosti, prenesimo još ukratko iz The Four Types of Pride;
Papa sveti Grgur Veliki navodi četiri vrste oholosti:
- misliti da si sam izvor vlastite izvrsnosti;
- misliti da tvoji darovi dolaze od Boga, ali da su rezultat tvojih vlastitih napora;
- pripisivati sebi važnost koja ti ne pripada;
- prezirati druge ljude, a istodobno tvrditi da tvoji darovi pripadaju samo tebi.
Neki grijesi prvenstveno proizlaze iz slabosti (npr. požuda) ili iz neurednih želja za stvarima koje su same po sebi dobre (npr. hrana). No oholost prebiva u volji pojedinca: "Mislim da sam bolji od drugih." Ona izravno ili neizravno ima ulogu u drugim grijesima jer sebe smatraš dostojnim ove ili one neuredne želje ili užitka. (Imaj na umu da sama želja može biti opravdana i stoga sama po sebi ne mora biti "neuredna", ali opseg tvoje želje za njom može biti pretjeran i stoga neuredan.) A budući da je oholost grijeh volje, ona je u svojoj biti grijeh zle namjere. Takvi se grijesi ne čine zbog slabosti strasti koja zamagljuje tvoju prosudbu, nego iz volje da ih učiniš zato što to želiš.
