R. Kirk u The Conservative Mind skreće pažnju na O. Brownsona i prenosi nekoliko razmišljanja;
Protestantizam propada
kroz tri stanja; prvo, podvrgavanje religije civilnoj vlasti; drugo,
odbacivanje autoriteta temporalne vlasti i podvrgavanje religije pod
kontrolu vjernika; treće, individualizam koji "prepušta
religiju kontroli pojedinca, koji izabire vlastito vjerovanje ili ga
osmišljava po svojoj želji, osmišljava vlastito bogoslužje i
disciplinu, ne podvrgava se nijednome ograničenju kojeg nije sam
postavio." Kada se dođe do posljednje faze, raspad vjerskog
duha je neminovan; jer čovjek nije dovoljan sam sebi, nepotpomognuti
um ne može zadržati vjeru, potreban je Autoritet kako bi očuvali
kršćanstvo od degeneracije u skup fanatičnih sekti i egotističnih
profesija.
Kod protestantizma, sekta
upravlja religijom, umjesto da se podvrgava vlasti,
kongregacija prisiljava svoje pastore da drže njima privlačne
propovijedi, da laska njihovoj taštini; Protestantizam ne može
održati popularnu slobodu zato jer je "on sam podložan
popularnoj kontroli, i mora slijediti popularnu volju, strasti,
interese, predrasude ili hireve." Moderni duh, čiji je
Protestantizam jedan izraz, prezire ideju lojalnosti, na kojoj je
čitava hijerarhija ovoga i sljedećega svijeta utemeljena. "Ono
što mrzi nije ovaj ili onaj oblik vlasti, nego legitimitet; i on bi
se pobunio protiv demokracije podjednako brzo kao i protiv apsolutne
monarhije kada bi tvrdili da je temelj demokracije legitimitet.
Moderni duh je u svakoj stvari negiranje praktičnog uma. ... On se
poziva na univerzalnu i apsolutnu premoć čovjeka, njegovo
neograničeno pravo da podloži religiju, moral i politiku vlastitoj
volji, strastima ili hirovima." To je kobno za demokraciju jer
potiče neposluh i nered, onemogućuje delikatnu demokraciju.
Popularni vjerski osjećaji, čiji izostanak u monarhiji ili
aristokraciji neće dovesti do propasti društvene strukture,
neophodni su za demokraciju.
Dobra volja nije dovoljna
za očuvanje slobode i pravde; takva deluzija vodi do pobjede
svakakvih demagoga i tirana, nikakva razina Idealizma ne može
kompenzirati gubitak vjerskih sankcija. Ljudske strasti ograničavaju
samo kazna božanskog gnjeva i sklonost pobožnostima. Božja
Vladavina, daleko od toga da ugnjetava slobodu, omogućuje i
garantira slobodu; autoritet nije neprijatelj slobode nego njen
branitelj; [...]
---
Brownson je odgovarao protestantima i antiklerikalnim autorima koji su napadali katolike (Romanizam).
Crkva nema želju
miješati se u stvari vladanja; ona jednostavno nastoji izložiti
moralne zakone koje pravedne vlasti ispunjavaju.
---
Brownson prepoznaje da možete obnoviti i ozdraviti, ali ne možete sve nanovo osmisliti.
"Naša velika
opasnost je radikalna tendencija koja je toliko raširena, duboka i
aktivna u američkom narodu." Ništa više ne smatramo svetim i
dostojnim štovanja, odbacujemo staro, uklanjamo utvrđeno, gubimo
sve vjerske, obiteljske i društvene institucije, ne uzimamo ništa
iz povijesti i ignoriramo iskustvo. Čak negiramo da jezik ima
određeno značenje. Većina amerikanaca možda ne odobrava takvu
radikalnu tendenciju, ali su tihi pred ambicioznim entuzijastima i
političarima. Nećemo se spasiti takvog potopa i opasnog
eksperimenta sve dok ne prepoznamo autoritet: Božji autoritet. To je
nemoguće postići bez Crkve. Propadanjem protestantizma i njegovih
ogranaka, u toj gomili hereze mora se podići utvrda pravovjernog
vjerovanja, bez kojeg ljudski grijeh i mane ne znaju za granice, bez
kojih red i pravda nestaju.
PS
Raniji post Socijalizam i Crkva u kojem
prenosim jedan Brownsonov citat iz Socialism and the Church.