Fundamentalna pogreška Millovih
političkih teorija je jednostavno sljedeća: on misli da društvom
može upravljati diskusija; ali utjecajna snaga u svim društvima je
sila. [...]
Mill je zapisao da je prisila opravdana
u društvo samo do "razdoblja kada će čovječanstvo postati
sposobno poboljšavati [se] slobodnom i jednakom raspravom." Je
li ikada postojalo takvo vrijeme, pita Stephen, u kojem nijedan
čovjek nije mogao napredovati raspravom? Zar nisu i divljaci u
stanju poboljšati se raspravom, zar je oni ne koriste? Ali svako
društvo kroz povijest je smatralo nužnim pojačati raspravu
potporom sile: naše vrijeme si ne može priuštiti odbacivanje tog
oslonca reda. "Nigdje nije postignuto takvo razdoblje, i ne
postoje izgledi da će se to dogoditi." Budimo iskreni, sila
(ili potencijal sile) je u naše vrijeme utjecajnije nego u prijašnja
doba. Lincoln je koristio silu kojom bi slomio Charlemagnea i njemu
slične poput ljudske jajeta. "Reći da je zakon sile
napušten zato što je sila redovita, nitko joj se ne suprotstavlja,
i povoljno je se koristi, znači reći da su dan i noć danas tako
dobro utemeljene institucije da su sunce i mjesec postali nebitni."
Kroz svoje vojske, svoju policiju i sredstva brze komunikacije,
moderne države su podržane potencijalnom silom koju mogu brže i
učinkovitije iskoristiti, u slučaju potrebe, no što je to ikada
prije bio slučaj. Komparativna uređenost našeg društva nije
proizvod logiciranja i uvjeravanja, nego te akumulirane sile.
Ignorirati ulogu sile, kao što to čini
Mill, znači izložiti društvo pošasti bolesti jer mase ljudi
zahtijevaju ograničenje; ne mogu odgovarajuće obuzdati vlastite
strasti ili vlastitu lijenost, stoga moraju prihvatiti vladavinu
prava, koju sankcionira sila. "Uzmite u obzir udio muškaraca i
žena koji su sebični, razbludni, lakomisleni, apsolutno banalni i
obuzeti beznačajnim rutinama, i razmislite koliko je izgledno da će
ih najslobodnija od slobodnih rasprava poboljšati. Jedini način na
koje je praktični moguće djelovati nad njima je prisilom ili
ograničenjem. ... Podjednako bi bilo mudro reći vodi ustajale
močvare 'Zašto ne otiđeš u more? Potpuno si slobodna'". Ali
to nije sve, prirodi je vakum stran, ako država napusti svoju svetu
ulogu usmjeravanja društvene sile u službi zakona, onda će nove
skupine i aktori iskoristiti priliku i iskoristiti silu za svoje
vlastite ciljeve, potkopati zakon i samu državu, možda će čak
stvoriti vlastitu državu, kojom će sami upravljati, u pepelu
prethodne države koja je zaboravila svoju funkciju.
[...] Moderna "sloboda" je već
naštetila većini starih formi u kojima je disciplina bila
prepoznato i priznato dobro, a proizvela je samo nekoliko novih
kojima bi ih zamijenila. "Sloboda", stalno glorificirajući
sadašnjost, postala je nespojiva s "ispravnim osjećajem
važnosti vrline poslušnosti, disciplinom u njenom najširem smislu"
– nespojiva, drugim riječima, s pravom civilizacijom.
PS
Mnogo je još toga vrijedno prenošenja,
ali ovime za sada završavam pregled Kirkove knjige "The Conservative
Mind". Popis postova povezani s tom knjigom na blogu možete vidjeti ovdje - the conservative mind.
Već sam ranije objavio neka Kirkova
razmišljanja iz knjige Politika Razboritosti (koja je prevedena i
kod nas). Vdi kategoriju politika razboritosti ovdje.