George Stanciu, u The Four Stages of Human Life objašnjava;
Za razliku od puberteta koji je biološka činjenica i stoga univerzalna; konfuzija, pobuna i potrga za identitetom koju smatramo prirodnom za američke tinejdžere je proizvod kulture. U vrijeme kolonijalne amerike, mladost nije bila čudno razdoblje konfuzije i ranjivosti. Prije kontakta sa Zapadom, Kinezi nisu prepoznali adolescenciju kao razdoblje razvoja, i nisu imali riječ za nju. Studenti komperativnih kultura iznenadili su se što je najturbulentnije razdoblje njihova života kulturni fenomen, a ne izravni rezultata hormonskih promjena.
U nezapadnim, predmodernim kulturama, mlada osoba je lagano slijedila roditeljske stope, učila je radne vještine i stekla vrline imitirajući starije. Primjerice, u tradicionalnoj Kini, otac koji bi podučavao svog šestogodišnjaka poslovanju bi ga vodio na sastanke. Sin je svjedočio i kasnije sudjelovao u pregovaranju. Općenito, roditelji su bili ponosni što se dijete ponaša odraslije no što je po svojoj dobi, to je bio znak da dijete postaje dio društva. U svim životnim situacijama, roditelji se nisu trudili sakrivati svoje probleme od djece, u sretnim trenucima, djeca su slavila s odraslima, u nesretnim; najmlađi su tugovali s njima.
U dobi od dvanaest ili četrnaest, većina kineske djece su već bili punopravni članovi društva, upoznati s radostima i razočarenjima življenja s drugim ljudima; bez problema su ušli u svijet odraslih. Sigurni u svoje mjesto u društvu, znajući da se mogu osloniti na druge i emocionalno i financijski, mladi nisu imali veliku želju pridružiti se bandama.
U americi, odnos između gradskog dječaka i njegova oca je potpuno drugačiji od odnosa seoskog dječaka i njegova oca. Prvo, gradski dječak obično nije imao ekonomsku ulogu u obitelji, posebno nakon drugog svjetskog rata. Drugo, otac je radio u uredi ili tvornici, daleko od doma sociološki, ako ne fizički. Dječak nije iskusio posao svoga oca, imao je nejasno razumijevanje što njegov otac uopće radi. Dijete nije imalo razloga pretpostaviti da će njegov posao ikako sličiti poslu njegova oca. Zbog toga je gradski dječak nesiguran, zbunjen nizom mogućnosti koje mu nudi moderna ekonomija; nije znao što će postati tako da je "identitet" postao problem.[...]
Kasnije opisuje tradicionalno hinduističko shvaćanje životnih faza i uspoređuje ih s modernim zapadnjačkim. (Prema hindusima, u prvoj fazi čovjek-dijete stječe sve potrebne vještine i vrline koje mu omogućuju da bude član društva, zatim se u bračnom stanju posvećuje obitelji, nakon toga dolazi u fazu u kojoj se posvećuje društvu, a u posljednjoj fazi se posvećuje duhovnoj pripremi.). Četiri suvremene zapadnjačke faze su dosta drugačije;
Ukratko, četiri faze ljudskog života slijede oscilirajući luk slobode, počevši od bespomoćnog djeteta koje potpuno ovisi o odraslima i nema kontrole nad svojim životom. Adolescent koji nema društvene ili ekonomske dužnosti je potpuno slobodan živjeti u svome svijetu, provodeći svoje vrijeme upijajući masovne medije, povezujući se s drugim adolescentima kroz društvene mreže i mobitele. U odrasloj dobi, gubitak slobode i neovisnosti zbog posla, pojedinac mora djelovati suprotno svojim željama, mora se pojaviti na poslu i ispunjavati šefove zapovijedi. Kada se umirovi, osoba ponovo stječe slobodu adolescencije, može činit što želi. Konačno stanje je smrt, potpuna anhilacija sebstva.
Četiri stanja života prema drevnim hinduističkim mudracima slijede sve veći krug dužnosti. Učenik mora razviti svoje unutarnje darove kako bi mogao služiti svojoj budućoj obitelji i društvu. Nakon dvadeset pet godina obiteljskog života, osoba bi se trebala povući i služiti društvu. U konačnoj fazi osoba bi se trebala povući od ovosvjetskih vezivanja i meditirati , tražiti prosvjetljenje, i pripremati se za budući život.
Naravno, ne možemo postati drevni hindusi, ali imamo izbor; bilo da oblikujemo svoje život prema slobodi i želji da posjedujemo sve više i više materijalnih dobara ili da oblikujemo svoje živote prema dužnostima i s ciljem duhovne slobode, oslobođenja od kulturnih diktata.
PS
Pitanje različitog shvaćanju faza ljudskog života sam se već dotaknuo u Odškolovanje Društva, Ivan Illich objašnjava da je koncept "djetinjstva" novost u ljudskom društvu - i nije to promatrao kao pozitivnu stvar, iz više razloga.
(Inače, s obzirom da je prethodnih nekoliko postova kritično prema "adolescentima" i njihovim odlukama, ne radi se o tome da djeca i mladi ne mogu donositi dobre odluke, nego upravo suprotno, da su oni u stanju činiti puno više no što se danas očekuje od njih, odnosno bili bi u stanju to činiti kada bi živjeli u društvu koje bi ih pravilo usmjeravalo, društvu koje ne bi "prerano" guralo djecu u svijet "odraslih stvari" i koje bi mladima omogućilo da postanu stvarno odrasli članovi društva sa svim obvezama i privilegijama.)
Kinezi, prema autoru, nisu imali riječ za "adolescenciju", ali koji jezik poznaje taj pojam? Naravno da su mladost i njeni problemi bili poznati, primijećeni i kritizirani još od prvih zapisa, ali ipak se radilo o drugačijem shvaćanju i odgovoru na te mladenačke izazove.
Stanciu navodi neke socioeonomske razloge koji su doveli do razdvajanje mladih od roditelja, ali ta razlika je sve veća, povećava se indoktrinacijom kojom su mladi izloženi u medijima i školi.
Još jedan povezani post; Kako suditi o zdravlju kulture?- A. Esolen
