Koliko je važan seks – i koliko jednostavan?
Šezdesetih godina prošlog stoljeća ideja je bila da je seks istovremeno najvažnija stvar na svijetu – ništa joj nije smjelo stati na put. Ljudi svih doba (uključujući djecu... to je bila važna ideja u šezdesetima) trebali su biti slobodni raditi što god su željeli, kada god su to željeli, gdje su to željeli i s kime (ili s čime) su željeli...
A ipak, istovremeno, seks je bio potpuno nevažan. Dobra bi stvar bila ukloniti sva ograničenja i granice u području spolnosti jer seks nema stvarnu važnost – seks je tek zabavan oblik tjelovježbe, još jedna vrsta opuštanja s prijateljima, na istoj razini kao pijenje piva ili pušenje marihuane.
Poanta je bila; seks treba biti bezbrižan.
Pa... to nije dugo potrajalo, čak niti pola desetljeća. Čim su seksualni revolucionari pobijedili u prvoj bitki, otkrili su nam da je bezbrižni seks bio samo mamac za nešto vrlo drugačije – i tada je seks, seksualnost i seksualni identitet – čitava stvar – postala, i jest, sve više, izvor tjeskobe.
Dakle koja je agenda kada se radi o seksu. Niti ga favoriziraju niti ga žele iskorijeniti, nego koriste istovremeno oba pristupima, ili izmjenično. Oni nisu niti za biološki spol, niti za izabrani rod – nego oboje; oni nisu za istospolnu privlačnost niti za promjenu spola – nego za oboje; ne smatraju da je seksualnost i identitet fiksna kategorija, ali istodobno to smatraju – ne misle da je seksualnost stvar izbora, ali istovremeno će reći da jest (sami životni izbori su u jednom trenutku trivijalni, u drugom važni)...
Koji je zaključak? Zaključak je da stvarno žele tjeskobu. Žele da se ljudi usredotoče na seks, ali da budu egzistencijalno nesigurni oko toga. Žele da rade niz kontradiktornih stvari, a to znači da će stalno sumnjati čine li ispravnu ili najbolju stvar.
Žele stvoriti skupinu žrtvi i prezrene agresore – ali stalno ih mijenjaju, miješaju redoslijed tako da nitko ne zna što bi trebao činiti, svatko je nesiguran i uplašen oko vlastitog statusa; i što god da trenutno osjećaju, nadaju se, ili čine, mora biti izloženo stalnoj sumnji.
Stalna zabrinutost, endemski sukobi, nesretna opsesija ... upravo je to bio cilj seksualne revolucije, to je uvijek bio cilj i krajnja točka.
Otuda imamo višestruke inicijative da postignemo seksualnu konfuziju kod školske djece – posebno kod onih koji su premali da bi brinuli, ili čak bili zainteresirani, oko seksa. Žele osigurati da čitavo područje seksa bude problematizirano, ugrađuju egzistencijalnu tjeskobu u temelj ljudske osobnosti tako da je seksualnost intrinzično nesigurna.
Skupina trajnih neurotika – očajnih za uvjeravanje i u žudnji za olakšanjem... to je cilj. I postigli su ga!
Autor je Bruce G. Charlton, izvorni post Sexual angst as public policy. (Ne znam je li opisano namjeravani cilj, ali odgovara konfuziji modernog poimanja.)
Jedan stariji post Ako nistereligiozni, onda ste ovisnik o seksu – BGC