subota, 11. svibnja 2013.

Ako niste religiozni, onda ste ovisnik o seksu - BGC

Počeli smo dosta nekontroverzno.

Ali što znači biti ovisnik o seksu? Ne radi se usko definiranoj osobi koja je ovisna o upuštanju u odnose; nego osobi koja organizira svoj život oko seksa – takva osoba možda nikada nije stupila u odnos, ali seks dominira njenim životom kao što heroin dominira životom narkomana.

Ali ne radi li se jednostavno o našoj kulturi? Nisu li masovni mediji ovisni o seksu – novine, magazini, društveni mediji; nije li ovisna sva komedija, umjetnost, glazba? Općenito javne rasprave? I ne obilježava li seks svakodnevni život unutar gotovo svih organizacija, institucija, škola, grupacija...

Naravno, sve se može negirati – ali ne zbog sublimacija (navodnog kanaliziranja seksualne motivacije u druge domene), nego zbog samozavaravanja. S obzirom da je kultura ovisnosti o seksu sveobuhvatna dugogodišnja strategija, činjenica da je toliko toga poduprijeto seksualnom motivacijom se obično negiramože biti nejasno ovisniku, koji ne uspijeva uvidjeti da se njegov čitav svjetonazor, njegova politika, stil, njegov svaki odabir, u konačnici vodi seksualnim kalkuliranjem.

Kako je došlo do ove situacije u modernoj sekularnoj kulturi?
  1. Opadanje utjecaja religije.
  2. Negiranje snage seksa.
Ipak, kultura ovisnosti o seksu nije ispala kao ona u Lawrencovu romanu u kojem seks očito zamjenjuje Kršćanstvo kao sveta i transformativna/transcendentna nadmoćna htonička sila... Ne, ispalo je upravo suprotno – živimo u kulturi koja, iako u njoj dominira seks, istovremeno negira snagu seksa; kulturi koja smatra kako je seks "tek" izbor životnog stila, rekreacijski, zabavan, distraktivni, pozitivni – kulturi u kojoj se seksualna čežnja koristi da bi se oblikovalo društvo, istodobno trivijalizirajući seksualnu želju!

(Osim što je osujećivanje ostvarivanja opcije takvog životnog stila, u ne-religioznom društvu, grijeh – grijeh protiv same srži nečijeg života. Negiranje ove određene vrste rekreakcije je stoga egzistencijalna prijetnja osobnosti. Ali ovo naizgled proturječje nije paradoks: kada snaga seksa ne bi bila negirana, društvo bi moralo shvatiti seks ozbiljno, i zbog toga bi se formuliralo društvo koje kontrolira seksa – a društvena kontrola bi ograničila moć seksa u dominaciji društvom. Društvo seksualne ovisnosti počiva na negiranju moći seksa.)


Seksualno ovisna kultura je djelomice rezultat propagande, ubrzana je propagandom; ali seksu nije potrebna propaganda – seks je doista snažan; toliko snažan da ga ništa manje od stvarne, stare religije ne može ukrotiti ili kontrolirati. Najbolji način ostvarivanja društva kontroliranog seksom jest negiranje činjenice da seks kontrolira ljude.

Nakon prve polovice dvadesetog stoljeća, "otkriveno" je kako sve norme koje se tiču seksa nisu uopće više problem, a spolnost i službeno više nije problem – za sve probleme koji nastaju seksom su krivi pojedinci, loši pojedinci.

Kao posljedica negiranja, svaka situacija je postala seksualizirana – potencijalno ili aktualno. Službeno, i u principu, nije bilo problema; ali istovremeno, i opet službeno, sve navedene situacije su postale izvor uznemiravanja, diskriminacije, prisilne seksualizacije, prijetnji, opresije i svega što ide uz to.

Dakle, u principu nije bilo problema sa podjednakim tretiranjem muškaraca i ženama kao identičnima i međusobno zamjenjivima. Ali u praksi, seksualni problemi se percipiraju kao veliki i gotovo nerješivi – zahtijevaju sveprisutni mikro nadzor i novu, rastuću birokratsku aparaturu institucionalnih i pravnih zaštita.

Osim toga, s obzirom da je opadanje utjecaja religije rezultiralo gubitkom značenje i smisla života, prisilnom alienacijom epidemijske skale; spolnost je postala glavni izvor društvene energije, koja mikro-motivira društveni život – seksualizacija je postala sveprisutna.

Sveprisutna, ali uvijek negirana. Seks je (službeno) bio trivijalan što znači da nema potrebe za njegovim kontroliranjem, a stoga se proširio bez ograničenja; a kada seks postane gotovo univerzalan, gotovo postaje nevidljiv i gotovo u cijelosti teoretski – i odvojen od fizičkog seksa.

U takvom svijetu seksualno ovisnih ljudi vođenih seksualnim energijama, iako očito nesvjesnih te činjenice; jedini "problematični" ljudi su oni koji pokušavaju kontrolirati, ograničiti, obuzdati i usmjeriti seksualnost.

Religiozni ljudi su jedini koji prepoznaju seks kao moću silu, nešto čime je potrebno upravljati, zbog toga seksualno ovisna većina smatra kako je ta manjina opsjednuta seksom. Na kraju krajeva, ako niste religiozni, zašto bi brinuli ako seks preuzima sve, i svi žive neprestano u seksualiziranoj okolini?

Ne-religiozni su zahvalni za svoju seksualnu ovisnost – seks je razlog zbog kojeg ustaju ujutro, oblače se i odlaze na posao, rade, i zatim napuštaju posao kako bi se družili; zbog seksa odlaze na zanimljive praznike o kojima poslije pričaju; seks ih održava pametnima, aktivnima i društvenima. Da nema seksa, većini ljudi bi nedostajala učinkovita motivacija i vjerojatno ne bi radili ništa – ne bi imali razlog za život...

Broj ljudi koji živi van ovog balona seksualne ovisnosti nije velik; a kontrast nije između seksualno aktivnih i onih u celibatu; nego između svijeta seksualne ovisnosti i obitelji. To je polaritet: seksualna ovisnost protiv obitelji. Obitelj je postala primarna religijska jedinica, i primarna anti-radikalna sila. Hipiji su bili u pravu: život organiziran oko seksa je primarna kontrakulturalna sila, sila koja ima najdublji i najsnažniji destruktivni učinak na društvo.

Zbog toga je uništenje obitelji postalo primarni fokus nihilističke sekularne Ljevice – u početku prikriveno, ali sada eksplicitno. Svaka snažna obitelj koja u bilo kojoj značajnoj mjeri ne pripada dominantnom radikalizmu seksualne revolucije je danas nužno religiozna jedinica – iako religiozna priroda sila koje drže obitelj mogu biti implicitne i prikrivene, izvaninstitucionalne i neartikulirane.

(*Napomena: Pojašnjenje – Religija ne znači samo Kršćanstvo, uključuje i druge religije, i uključuje snažnu izvaninstitucionalnu religioznost koja oblikuje život osobe. Svi ovisnici o seksu su ne-religiozni (iako se sami proglašavaju religioznima); za sve ne-religiozne ljude možemo pretpostaviti da su ovisnici o seksu dok se ne dokaže suprotno (odnosno, dok izborima u svojem životu ne pokažu kako to nije slučaj) jer potreban je snažan životni cilj /ideologija da nadvladate seksualnu ovisnost, a van religije nema puno takvih. Kada osoba stvarno ima dominantni, podupirući ali ne-religiozni i ne-seksualni životni cilj/ideologiju, onda ta činjenica postaje očita. Takvi ljudi su rijetki i van norme, njihovo ponašanje se značajno razlikuje od prosjeka.)

PS

Autor teksta je Bruce G Charlton (izvorna vezija If you are not religious, you are a sex-addict), radi se o brzinski napisanom blogpostu, i kao svi BGC-ovi tekstovi, pisan je u reakcionarnom stilu. Vjerujem da neke ideje koje spominje kroz post odgovaraju situaciji u određenim društvima (ili barem grupama unutar društva), posebno ako pratimo sadržaj velikog broja medijskih proizvoda. O tom je više pisao u postu Modern life - since the sexual revolution = dating and careers.

Ali dosta o takvim temama, vrijeme je za glazbeni predah uz K'ronikku.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana